Podrške plemenitih

SLOVO O EMIRU RAMIĆU

 

Autor: Fatmir Alispahić

Prošao je mjesec dana otkad je profesor Emir Ramić podnio ostavku na čelo Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) a da nikoga u Bošnjaka ne zanima zašto se i kako se dogodilo da jedan od najagilnijih bošnjačkih intelektualaca bude linčovan, ušutkan, otjeran, i što je najgore – istog časa zaboravljen. Šta je koga briga što smo ostali bez Emira Ramića, i što je KBSA ostao bez njega?! Ispade normalno da gubimo ljude, kao da ljudi nisu suština našeg, kao i svakog drugog, nacionalnog postojanja. Samo nezreli i za opstojnost nespremni nacionalni organizmi ne mogu razumjeti bit kolektivne igre, u kojoj je svaki pojedinac bitan za moje osobno dobro, te ga ne mogu razumijevati kao konkurenciju i kao neprijatelja. Stiče se utisak da Emir Ramić uopće nije shvaćen kao igrač u zajedničkom timu, već je viÄ‘en kao neprijatelj kojeg treba uništiti kako bi se otela njegova imovina. Ali, imovina Emira Ramića putuje s njegovom glavom, i kad njegovu glavu odmaknemo od nas, ostali smo i bez te imovine.
Iz ovog slučaja nanovo zaudara praksa bošnjačkog samouništenja, po kojoj se siromašni, zalutali, nepismeni bošnjački narod, putem svojih predstavnika, odriče ljudi koji su se osvjedočili kao kvalitetni lideri, sposobni da osmatraju, predviÄ‘aju, planiraju i postižu za sve nas korisne rezultate. Ako je normalno da se Bošnjaci odriču ljudi koji mu donose dobro, onda je upitno i samo to dobro, koje ipak poneko vidi i poneko cijeni. Upitno je vrijedi li išta činiti za zajednicu koja to ne umije cijeniti. Sudeći po zaboravu koji je prekrio djelo našeg prvog predsjednika Alije Izetbegovića, na čiju je petu godišnjcu smrti u „Dnevnom avazu“ objavljena samo jedna čitulja sjećanja i pijeteta, i to od Vlade Kantona Sarajevo – ovdje ne vrijedi ništa činiti. Ako je zaboravljen rahmetli Alija, zašto ne bi bio zaboravljen i Emir Ramić, uprkos tome što je u zenitu svoje stvaralačke moći i što je dokazao da svojim patriotskim akcijama može zadeverati i najveće neprijatelje naše zemlje?!

Priča o Emiru Ramiću i KBSA pravo je mjesto da se otvori diskusija o nama samima, o toj autodestruktivnoj osobini koja doprinosi da se naše nacionalno biće svodi na figuriranje raznoraznih profitera i diverzanata, dok kvalitetni i požrtvovani ljudi bivaju izbačeni iz stroja i otjerani u poniženje. U suštini, nije to nikakvo poniženje Emira Ramića, već svih onih koji su pomislili kako možemo bez Emira Ramića. Niti je tišina koja se nadvila nad petu godišnjicu Alijine smrti sramota Alijina, već je to sramota sviju nas, a ponajviše onih koji su od Alije štošta hajrovali.

Od Emira Ramića bošnjačka je dijaspora zadobila centralno, lidersko mjesto u promišljanju i kreiranju bošnjačke politike. Do Emira Ramića bošnjačka je dijaspora u semantičkom poimanju bila skup izbjegličkih zavežljaja i trauma, bez kompasa i nacionalnog usmjerenja. Ramićevim prepoznatljivim, ipak autorskim djelovanjem, bošnjačka je dijaspora nacionalno stabilizirana, profilirana, usmjerena, i nadgraÄ‘ena konačnim ciljem uspostave lobističkih mreža na Zapadu kojima će biti branjena i hranjena državnost Bosne i Hercegovine.


Nismo tek slučajno kazali kako je to Ramićevo vizionarsko usmjerenje postalo centralno mjesto bošnjačke politike. Jer, bošnjačka politika nije samo SDA, i nije samo Tihić, Silajdžić i stotine njihovih polupismenih potrčkala koja drpaju narodne pare i na sjednicama se igraju igrica na mobilnim aparatima. To jeste mulj bošnjačke politike u kome se, poput somova, tove trutovi i štetočine. Ona bistrina bošnjačke politike, koja zrači nadom i svježinom, jeste to lobističko težište koje je zagovarao Emir Ramić, dakako, sa grupom autora koja se posljednjih godina profilirala u nekoliko naših medija u dijaspori, a prvenstveno u Americi. Sudbinu Bosne ne ispisuju i ne odreÄ‘uju bošnjački političari u Sarajevu, oni je prije gloÄ‘u do kosti, nego što je mogu svojom obnevidjelošÄ‡u kreirati i usmjeravati; ta sudbina se ispisuje na Zapadu, i otud je od egzistencijalne bitnosti bilo političko profiliranje bošnjačke dijaspore, u čemu Emir Ramić ima prvorazredne zasluge.


Stoga je teško tek tako preći preko sumnjivih okolnosti pod kojima nas je dostojanstveno i s razlogom uvrijeÄ‘eno napustio čovjek kojemu smo na nacionalnom nivou morali uzvratiti podrškom i ljubaznom zamolbom – da ostane na čelu KBSA. Ne samo da se to nije dogodilo, već je Ramićeva ostavka hitro metnuta pod tepih, kao da će uspomena na Ramićevo djelo nestati sa tom naivnom i jeftinom tišinom koja se besramno nadvila nad njegov odlazak.


Ramićev slučaj treba postati paradigma svih naših slučajeva autodestruktivnog obračunavanja sa Bošnjacima koji su nam donosili dobro, u ime domaćinske i patriotske ljubavi, a mi se na to dobro izbljuvavali ponorom gluposti i najnižih strasti. Eto, smislila se neka komisija da isljeÄ‘uje Ramića i njegov navodni nelegalni izbor na čelo KBSA?! Smislila se komisija da otjera Ramića! Da smo normalni, kao što nismo, mogla se samo smisliti nekakva komisija da zaštiti i zadrži Ramića, kao pismenog i visprenog autora, bez kojega usmjerenje KBSA nije isto.


Mnogi se jagme za uspješne fotelje, a ne razumiju da uspješnost fotelje ne ovisi od njenom formalnom karakteru, već o kvalitetu prethodnika koji u njoj sjedi. Eto, Sulejman Tihić je onomad sam sebe proglasio „liderom bošnjačkog naroda“, po logici da je sad on umjesto Alije, ali mu u to njegovo samoproglašenje nikad niko nije povjerovao. Dobar je primjer i fotelja ministra za izbjeglice u kojoj je u prošlom mandatu sjedio Mirsad Kebo, koji je svojom neumornom aktivnošÄ‡u i požrtvovanjem non-stop bio u medijima, da bi se otkad je u tu fotelju sjeo Safet Halilović jedva par puta čulo da ovo Ministarstvo postoji. Sve je do ljudi! Funkcija koju je napustio Emir Ramić izgleda primamljivo upravo zbog toga što je KBSA, pod Ramićevim liderstvom, izrastao u respektabilnu nacionalnu instituciju. Otud je otužno djelovalo insistiranje da se Ramiću dokaže navodni nelegalan izbor, da se on smijeni i zaboravi, kao da je ovo dječija tuča za šarene klikere, a ne borba za opstanak u kojoj imamo manjak ljudi, manjak pameti, manjak teksta i manjak slova. Onaj ko smatra da mu ne treba Emir Ramić, kao i svaki drugi pismeni Bošnjak, taj je nezreo i ograničen za poslove od nacionalne bitnosti.
U razmatranu dogaÄ‘aja koji su se ispleli oko ostavke Emira Ramića postoji nekoliko nepoznatih i dovoljno nerazjašnjenih detalja, kao i korpus činjenica koje se ne mogu ničim negirati, kao što je serija pisama podrške koje je Emir Ramić dobio od najuglednijih Bošnjaka, meÄ‘u kojima su brojni akademici, javne ličnosti, ulema, političari. Dakle, ako je neko sumnjao u kvalitet akademske i autorske ličnosti Emira Ramića, ove poruke podrške i zahvalnosti će ga u tome sigurno razuvjeriti.


 Kada sam u korespondenciji sa prof. Ramićem saznao da dobija desetine pisama podrške, zamolio sam ga da mi ta pisma ustupi na interni uvid. Bio sam prijatno iznenaÄ‘en činjenicom da tolike ugledne ličnosti u našem narodu, pa i šire, poštuju Emira Ramića, da smatraju za bitno da mu se jave, da ga podrže i izraze zahvalnost. Riječ je o privatnim pismima, i otud iz manjeg dijela njih u antrfile izdvajamo najupečatljivije dijelove, dok imena autora izostavljamo. A ako bismo naveli i imena autora, tek tada bi se postidjeli mnogi, jer bi vidjeli koje sve bošnjačke veličine smatraju Emira Ramića za jednog od najbitnijih Bošnjaka današnjice. No, ova su nam mišljenja potrebna kao kontraliht u razumijevanju i dočitavanju onih koji su pritiscima iznudili ostavku Emira Ramića. Dakle, s jedne strane imamo bošnjačku akademsku elitu, koja podržava prof. Ramića, a s druge... Sad ćemo vidjeti.

Možda će vam u prvi mah biti nejasno ovo poreÄ‘enje, ali, molim vas da intelektualni profil citiranih pisama podrške Emiru Ramiću uporedite sa sljedećim citatom, koji pripada jednom od onih koji su prof. Ramića natjerali na ostavku i koji su na sljedeći način komnentirali vijest o ostavci. Evo tog citata:
„Eh baš mi je drago! Ovo je senzacijska vijest koju ćemo itekako znati iskoristiti. Ovo vam ga dodje kao Bošnjački WatterGate!! Ma drago mi je da i kada se oznojim, ne treba da se kupam. Opet sam čist! Tak'i sam se rodio. Odoh zapaliti sada jedan CIGAR! Mada sam prehladjen, neću osjetiti te divne mirise ručno umotanog karibskog duhana, ipak moram. Ovaj CIGAR se zove ISTINA! Izdvojiti ću onu najbolju. Kako najbolju? Od kud znam? Ja samo najbolje imam oko sebe. Bilo to da su CIGAR, bilo to da je žena, djeca, pa čak i tim koji niko ne može poraziti!“

Dakle, s jedne strane imamo desetine najuglednijih Bošnjaka koji žale što KBSA ostaje bez svoga lidera, i koji konstatiraju kako je ostvaka dokaz Ramićeve moralne superiornosti, a s druge, evo, imamo ove histerične povike o iskorištavanju, znojenju, kupanju, cigarama... Cijeli slučaj ima toliko banalnu pozadinu da je uistinu teško povjerovati kako jedna osoba poput prof. Ramića može biti žrtva jedne izrežirane galame iza koje ne stoji ništa razumno ili razložno. Pokušajmo tu običnu priču predstaviti u kratkim crtama...


Već dvije-tri godine svakog ponedjeljka imam javljanje za Radio „Naša riječ“ iz ÄŒikaga. Govorim našem narodu o aktuelnostima u zemlji. Dogodit će se tako da krajem avgusta i početkom septembra dva puta progovorim o KBSA i njegovom lideru Emiru Ramiću. Jedan povod je bio činjenica da beogradska „Politika“ na istaknutom mjestu, na pola strane, tematizira KBSA kao instituciju koja uspješno lobira za ukidanje Republika Srpske. Bio sam ushićen, jer dosad nikada nisam vidio da su se Srbi zadeverali oko ma koje bošnjačke institucije kao što su se zadeverali oko KBSA i Emira Ramića! Bio sam sretan što konačno imamo instituciju od koje zazire velikosrpska vrhuška! I to sam saopćio slušaocima u ÄŒikagu. Drugi povod je bio, mislim, reagiranje kanadskog generala Mekenzija na aktivnosti KBSA i Emira Ramića oko njegovog procesuiranja. I to sam saopćio slušaocima u ÄŒikagu.

Dogodilo se da je Emir Ramić prati program ovog vitalnog patriotskog radija, da mi se javio mailom i da smo se dogovorili da sve te činjenice, kao i taj fenomen da se beogradska „Politika“ na istaknutom mjestu bavi KBSA – pretočim u jednom analizu, koja će biti maksuz i profesionalno uraÄ‘ena, i isto tako honorarisana. Sama činjenica da sam prije kontakta sa Emirom Ramićem imao i izrekao svoj pozitivan stav o njegovom radu i radu KBSA, odbacuje svaku potonju klevetu da je moje mišljenje moglo biti kupljeno. Jer, jedno je pričati na radiju, a drugo je sjesti dan-dva za kompjuter i sve te činjenice posložiti, uporediti i dovesti do zaključaka. Ono na radiju je priča, a ovo za računarom je posao, ono je refleksivni i auditivni opažaj, a ovo je tekst koji se može pročitati više puta, analizirati i sačuvati. Na ovu temu sam napisao tekst „Svjetionik akademskog liderstva“ koji se i danas može naći na nekoliko internet sajtova. Nepažnjom se dogodilo da je prilikom slanja maila sa tekstom poslat i dio korespondencije u kojoj smo se, u par rečenica, prof. Ramić i ja dogovarili da tekst bude plaćen 250 eura, koliko u BiH otprilike košta jedna recenzija, odnosno, jedna analiza takve vrste. No, ta naša korespondencija očas je stigla do Ramićevih oponenata, koji su meni, a i mnogim drugima, poslali pismo u kome piše:
„Fatmire Alispahiću - ti si ništa drugo PLAĆENI UBICA-NOVINAR! Ono što ti pratkticiraš je NOVINARSKA PROSTITUCIJA, a to je najmizerniji oblik žurnalistike. Tu se ne poštuju morali etike, tu je samo iskazana zloba i psihološko nezadovoljstvo. Pazi jedno- Onaj tko je plaćen da ubija, nije nikada umro prirodnom smrću. Tražio si bitku, dobiti ćes rat! Tebi Bosnjaci.net, nama Bošnjaci!“


Iako tekst „Svjetionik akademskog liderstva“, što se možete uvjeriti, nije zazivao nikakva ubistva, ratove i mržnju, u narednih nekoliko ramazanskih dana iz istih je rupa uslijedio još niz cirkularnih pisama, u kojima mi se govori da sam „pacov kojega samo treba ignorirati“, „kurva koja priča kako treba biti pošten“, pisac koji „u svojoj psiho frustraciji pada u trans kada piše“, itd, itd. Pokušao sam lavinu bijesa zaustaviti jednim cirkularnim pismom u kome sa napisao:
„U momentu kada srbijanski mediji KBSA tretiraju kao našu centralnu političku instituciju, jedino je uputno pomoći KBSA, ojačati ga, a ne rušiti ga. Namjera mi je bila da svojim tekstom ojačam svijest o nužnosti institucionalnog djelovanja. I dalje mislim da trebamo svi pomoći KBSA, jer u ovim prepucavanjima nećemo nigdje stići.“
Nije mi ni na kraj pameti bilo da bi Emir Ramić zbog ove nahajcane hajke, koja je bez ikakvog racionalnog pokrića, mogao podnijeti ostavku. Za Ramićevu ostavku sam saznao iz jednog od tih cirkularnih pisama koje su tih dana obilato razašiljali Ramićevi oponentni, jer su u jednoj bezazlenoj Ramićevoj omaški vidjeli svoju životnu šansu. Do mene je stiglo pismo u kome piše:  „Radi se o tome, da je Emir Ramic podnio ostavku na KBSA nakon sto je greškom poslao emal u kojem stoji korespodencija izmedju Fatmira i Emira. U tome emailu stoji narudžba od Emira, i tražena cijena od Fatmira za 500KM=300USD za text- SVETIONIK AKADEMSKOG LIDERSTVA.“

Stigosmo do kraja ove nevjerovatne priče u kojoj je teško povezati uzroke i posljedice, samim tim što uzrok nema kapacitet uzroka, a posljedica jeste posljedica. Za posljedicu smo dobili iznuÄ‘enu ostavku Emira Ramića i desetine pisama u kojima se žali nad Ramićevim odlaskom. A uzrok je sam po sebi nevjerovatan. Pa ne misli valjda neko da bi Fatmir Alispahić, ili ma koji profesionalni autor, trebao besplatno pisati svoje tekstove?! Idite automehaničaru, moleru, šusteru, pa ih pitajte da li će besplatno raditi svoje zanate! Dokle god se bude mislilo kako bi pisanje tekstova trebalo biti besplatno, dotle ćemo živjeti eru nepismenosti. Tekst je roba, kao i svaka druga roba, a u civiliziranom svijetu, tekst je najskuplja roba, jer tekstovi pokreću i mijenjaju svijet, i od tekstova ovisi sve što nas okružuje, jer je sve zasanjano i izgraÄ‘eno uz pomoć tekstova. Da su se Srbi za Republiku Srpsku borili samo genocidom, a ne i tekstovima, nikada je ne bi dobili! Oni znaju vrijednost teksta, kao što znaju i vrijednost Emira Ramića koji je insistirao na tekstualiziranju bošnjačke strategije. Otud je Emiru Ramiću bilo normalno da naruči i plati analizu o recepciji KBSA od strane velikopsrpske javnosti, kao što je meni bilo normalno da taj tekst napišem i da ga naplatim najnižom mogućom sumom po balkanskom analitičkom cjenovniku. ÄŒinjenica da je jedan profesionalan i poželjan odnos zlurado predimenzioniran i iskorišten za hajku, u kojoj sam ja nazvan „plaćenim ubicom“, a Emir Ramić otjeran u ostavku, govori isključivo koliko naši oponenti ne razumiju bitnost teksta i bitnost profesionalizma u proizvodnji teksta.


Ako predsjednik KBSA ne može naručiti analizu o temi koja je bitna za KBSA, kakav je to predsjednik i da li je ta institucija ozbiljna? S druge strane, ako se traži autor koji je navikao da ne naplaćuje svoje analize, da li je to ozbiljan autor i kakav je njegov profesionalni rodoslov? Što se mene tiče, mnogo, uistinu mnogo tekstova sam napisao besplatno, pa čak i čitave knjige, od preko 1000 stranica, o tuzlanskim šehidima i o civilnim žrtvama rata, napisao sam besplatno. Primjerice, na Bosnjaci.net sam objavio barem stotinjak tekstova, a da nikada nisam zatražio, a ni dobio, ikakav novac. Bio sam i u žirijima, besplatno. Pri tome nisam nikada upitao šefa ovog web magazina Esada Krcića zašto sprovodi akciju prikupljanja pomoći za crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji je trebao isplatiti odreÄ‘ena sredstva Emiru Kusturici po presudi za navodnu klevetu, a da se ni Bosnjaci.net, niti iko u dijaspori, nije ponudio da meni pomogne u isplaćivanju moje kazne od 4.900 KM koju sam morao sam platiti zbog pisanja o izmišljanju tzv. islamskog terorizma. Svoju kaznu isplaćivao sam usamljen 18 mjeseci po 300 maraka, tako da je moja borba protiv klevetanja moga naroda bila i ostala moja privatna stvar. Za tih 18 mjeseci užasne samoće i uvrijeÄ‘enosti, više sam para dao isplaćujući kaznu za pisanje prethodnih tekstova, nego što sam para zaradio na ime pisanja novih tekstova. I ovo je razlog zbog čega sam čiste savjesti i profesionalnog digniteta naplatio pisanje teksta „Svjetionik akademskog liderstva“.


Na kraju ove priče vratimo se ostavci Emira Ramića. Sve optužbe na njegov račun, od one da je nelegalno izabran na čelo KBSA, pa do ove da je platio jedan tekst, padaju u vodu, lome se i pretvaraju u prah sa činjenicom da je podnio ostavku i tiho otišao. Jer da je Emir Ramić čovjek kakvog su ga prikazivali njegovi oponentni - oni što se od radosti zbog Ramićeve ostavke znoje pa neće da se kupaju jer im je toliko drag taj znoj – on bi istrajavao na svome predsjednikovanju. Najgore što se moglo dogoditi jeste da Emir Ramić osjeti kako se ne vrijedi boriti u društvu koje je pokazalo toliko mržnje i zluradosti prema njemu, nakon svega što je učinio. Ta iracionalna mržnja razlog je za povlačenje, i za samoću, kakvu sam i ja osjetio kada sam vidio da su pobjede koje izborim zajedničke, a da faulove koje fasujem trpimo samo ja i moja djeca. No, Emirova samoća znači i našu samoću, utoliko što ostajemo usamljeniji za još jednu roditeljsku toplinu kojom je voljen i branjen bošnjački narod.

Vijesti: