Podrške plemenitih

BOSANCI NA BOSANSKI NAČIN

 

Autor Meliha Pihura

Vrlo je mali broj detaljnih studija o nacionalnom identitetu Bosne & Hercegovine. Još je manji broj onih koje su adekvatno istražile značenje sljedećeg: šta zaista znači biti Bosanac/ka za generacije bosanskohercegovačkih građana koje su pratile jedna drugu? Zbog toga nije iznanađujuće da je to dalo podjednaku osnovu za saradnju ali i za konflikt. Kroz periode osmanlijske, habsburške i jugoslavenske vladavine, nakon genocidnih strahota Drugog svjetskog rata, komunističke revolucije i diktature, bosanskohercegovačka deklaracija nezavisnosti 1992, te nakon posljednjeg genocida protiv Bošnjaka i post-dejtonskog Balkana, izronio je na površinu narod Bošnjaka kao neuništivi branilac i brojčano najsavjesniji segment bosanskohercegovačke državnosti.

 

Međutim, upravo onako kako se različiti Bosanci odnose prema našoj zajedničkoj domovini na različite načine, zavisne od njihove religije, klase ili političkih uvjerenja, tako se I različiti Bošnjaci odnose prema zajedničkim nedaćama: dehumanizacija i genocid protiv Bošnjaka koji smo svi mi preživjeli na naše različite načine, emigracije na koje smo bili prisiljeni, pokušaji da se trajno uništi, podijeli i destabilizuje naša zajednička domovina Bosna & Hercegovina. Ne treba ni pominjati ekonomsku zaostalost u koju smo gurnuti bez vlastite krivice, narušene i podijeljene bosanske porodice, u kojima je većini bosanskohercegovačke mladosti  uskraćena nada i perspektive. Unatoč jezivom vrtlogu, većina nas se uzdigla iznad svega toga i prosperirala, uglavnom u dijaspori ali u izvjesnoj mjeri i u domovini.

 

Iz cijelog ovog etno-socijalnog i političko-kulturološkog zemljotresa, iz prašine nihilizma uzdigla se bosanskohercegovačka narodna organizacija: Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike. Od 1996 KBSA je institucionalno i organizovano branila interese Bosne-Hercegovine kao države te Bošnjaka u domovini i dijaspori kao individual osiguravajući da odnos između Sjedinjenih Država i Bosne-Hercegovine ostane jak.

Dosljednost i djelatnost pojedinaca i organizacije okupljenih oko ideje KBSA nije samo omogučila organizaciji da živi 13 godina, već je i proširila i poboljšala kvalitet svog rada, postigavši jako dobre rezultate u SAD i Kanadi, unatoč malom budžetu i nezrelosti same organizacije. A za to zacijelo, dio zasluga pripada i Emiru Ramiću, jednom od najaktivnijih članova KBSA.

 

Premda je KBSA danas kost u grlu mnogim anti-bosanskim aktivnostima u SAD i Kanadi. jer po prvi put Bošnjaci institucionalizirano, jedinstveno, sinhronizovano i efikasno pariraju i neutraliziraju pokušaje da se narod Bosnjaka svede na muslimanstvo sa minimiziranim velikim M, da se bosanština ograniči samo na građane islamske vjerske tradicije; da se instalira izmišljeni terorizam u B&H i u umovima svijeta podijeli Bosna & Hercegovina na dvoje.

 

U mnoštvu ovih, po meni vrijednih Bošnjaka, koji su svojim dobrovoljnim neplačenim radom oplemenili svoje zajednice i aktivno unaprjeđuju status bošnjačko-američke i bosansko-američke etničke skupine, izdvaja se g. Ramić. Svojim volonterskim djelovanje je poboljšao efikasnot KBSA, jer se prihvatio najgore i najteže zadaće: čelnika KBSA u trenutku kada je prijetilo da organizacija zamre I prestane sa djelovanjem. On je dao sve od sebe do krajnjih granica.

 

No, nema potrebe da se g. Ramić i njegov doprinos sjevernoameričkoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj južnoslavenskoj zajednici ovdje glorificira ili pontificira.

Isto tako nema potrebe ni da se g. Ramić demonizira ili ozloglašava - zacijelo ne na način kojemu su on i njegova porodica bili izloženi. No lijek za to je pravna država I sistemi u SAD, Kanadi i BiH. Kada takvo ponašanje dolazi od anti-bosanskih struja u južnoslavenskoj emigraciji sj. Amerike, ono je barem razumljivo iako nije opravdano niti pravedno. Naročito nakon posljednjeg genocida nad Bošnjacima od strane srpskih, hrvatskih i crnogorskih susjeda i komšija. A kada dolazi iz redova tzv. pro-bosanske i bošnjačke emigracije u SAD, onda je ono mnogo manje švatljivo. Ono je i dosta često prostački nekulturno i za mene lično sasvim neprimjerno.

 

Zašto? Prosto zato što je g. Ramić, kao i osnivači KBSA, uradio puno toga dobrovoljno i savjesno u korist djece onih ljudi koji su poginuli braneći bosanskohercegovačku državnost i pravo Bošnjaka da postoje I napreduju, kako u novom domu tako I u domovini. A kako KBSA radi vrlo vrijedno da bi se očuvala baština onih koji su ostali u B&H da bi se B&H izgradila, da bi se emigrantima dala priliku za povratak nakon bijega od genocida taj doprinos se ne smije negirati niti omalovažavati. KBSA svojim postojanjem također daje priliku izbjeglima da prate tekuću situaciju u B&H; da komentarišu i kritikuju rad KBSA; da procjenjuju i izdvajaju najbolje među nama da bi se ti isti borili na novom kontinentu za bolju B&H. Iz koje nove generacije Bošnjaka neće morati da bježe ili ratuju, da bezumno rintaju ili bez rada gladuju.    

 

Pitanje koje se neizbježno postavlja pred svakim novim kritičarem bilo kog bosanskohercegovačkog prvaka jeste: Da li je on zaista dao sve od sebe? Da li je on bio dovoljno dobar? Da li se ponio pravilno u skladu sa situacijom? Da li je trebao postupiti drugačije? Objektivan posmatrač će znati dati pravi odgovor a subjektivan će ostati sluga pracijalnih interesa koji su itekako naštetili Bosni u prošlosti

 

Ali nije na nama da sudimo o rezultatima njegove djelatnosti. To može samo Onaj gore a ne mi dole. Niti oni okolo nas. Nije na nama također da dokazujemo svoje evropsko muslimanstvo izbjegavajući ostale američke susjede muslimane, opijajući se do besvijesti i jedući krmetinu. Nije na nama ni da do besvjesti dokazujemo svijetu da mi nismo suludi teroristi jer je to neki kršćanski radikal izvalio na internetu bjeznanjem od vlastitog muslimanskoh identiteta. Ali nije na nama ni da se ko sarme zamotavamo i u neuredne bradurine zarastamo i bježimo od realnosti zemalja u kojim živimo samo zato što to neki prašinom pokriveni konzervativni islamski propovjednik zahtijeva od nas.  Niti da koljemo komšije muslimane jer novodošli kršćanski propovjednik to traži od nas

Na nama je da sebe, naše islamske ili kršćanske ili neke druge tradicije, zemlju iz koje smo došli i zemlje u kojima živimo poštujemo. Na nama je da vlastite porodice i vlastite zajednice u napredak a ne u zaostalost I konflikte vodimo. A to je g. Ramic uradio.  

 

Predugo su izvorni stanovnici B&H prosuđivani ili cenzurisani od tuđina iz Rima ili Carigrada; predugo smo slušali i bojali se stranaca nakon Dejtona. Bošnjacima je predugo otuđivano bošnjaštvo ili uskračivano pravo na samoopredjeljenje od strane Srba, Hrvata, Turaka, Austrijanaca, Nijemaca, Britanaca, Rusa a povremeno i ponekog Amerikanca. Poslušajmo danas u 21. Stoljeću malo više one među nama koji nešto znaju.

 

Znamo da je u vlastitoj zajednici u Kanadi i na sjeveroistoku SAD Emir Ramić veoma poštovana ličnost zbog svoje voloterske - dakle besplatne - djelatnosti u vlastitom mjestu boravka, u glasilima Bošnjaka i u vjerskim zajednicama Bošnjaka i Bosanaca sa kojima sarađuje.

Konačna historijska kritika i zadnja riječ će dakako pripadati našoj dijaspori nakon nekoliko decenija. Potencijalnim novim emigrantima u SAD i Kanadi i djeci bosansko-američke dijaspore među kojima uspijemo očuvati dvojezičnost i živim bosanski jezik, održati narodne i kultrune tradicije Bosne & Hercegovine, podržavati institucije bosansko-američke etničke skupine u novom stoljeću i uvijek jačati savezništvo između BiH I SAD.

 

Biti Bosanac na bosanski način je postalo skoro nemoguće nakon Dejtona u BiH. Zato da bi bili Bošnjaci na bosanski način barem u sjeverno-američkoj demokratiji, mi moramo izdefinisati I bolje isprofilirati ne samo postojeće bošnjačke institucije u SAD već i same sebe. Da bi bili Bosanci i Bosanke na bosanski način, moramo ponekad napraviti nepopularne izbore koje uglavnom politični nepismeni, etnički nesavjesni ili kulturno nezainteresovani prosječni bosansko-američki emigranti ponajbolje ne razumiju. Jer polahko gubimo naš bosanski lonac, bosanske pite i bureke, ćevape i jemeke; odlaze u nepovrat naša bosanska sevdalinka, bosanski tornjak i konjic; paraju se I blijede naši bosanski ćilimi i bosanski pridjevi u Brodu, Dubici i Šamcu. Satraše nas polahko a sigurno - ako se opet ne adaptiramo i preživimo -  Mac-kulturom, srbohrvatizacijom, nakaradnom globalizacijom, prisilnom nreavnopravnom evropeizacijom, izmišljenom islamizacijom a ponajviše asimilacijama i migracijama.

 

G. Ramić i KBSA su jedino izabrali da budu Bosanci - i Bošnjaci - na bosanski način. Način pluralizma, slobode izbora i slobode vlastitog opredjeljenja. Zbog toga poštujte trud i dobrinos koji je dar svakog strpljivog, ponekad sporovozećeg ali zasigurno valjanog dobrovoljca okpuljenog bilo gdje u SAD i Kanadi pod okriljem KBSA, te prve funkcionalne bošnjačke institucije na sjevernoameričkom kontinentu od početka prve masovne bosanskohercegovačke emigracije u SAD I Kanadu devedesetih godina. Bez KBSA ne bi ostalo ni traga o postojanju bosansko-američke populacije. Jer danas nema ni traga o bilo kakvoj bosanskohercegovačko-američkoj organizaciji - sa malim izuzetkom Čikaga -  i Bošnjacima iz velikog vala od 1880 te njihovom doprinosu u SAD. Zdravlje I nade, krv I suze ovih bosanskohercegovačkih emigranta, Bošnjaka i ostalih, su ugrađeni u američki san, ali o njima danas jedva da ima pomena u historiografiji SAD. Zato su nam potrebni Ramići i KBSA i zato moramo biti Bosanci na bosanski način.

Vijesti: