O Emiru Ramiću i njegovom djelovanju u dijaspori Između bih tragedije i nerazumjevanja

 

Desetljećima sam putovao po svijetu i često kao novinar, a kasnije i kao politički dužnosnik, sretao naše ljude od kojih je golema većina odlazila iz domovine zbog raznih nevolja i naše opće tragedije.

Većina njih je u novoj domovini dobila bolji socijalni status, ali u njihovim životima, a posebno njihove djece vidjela se sva nesreća njihovog emigriranja. Stoga je veliki broj njih imao neku blagu sjetu i sjećanje na rodni kraj često samo romantičnu sagu o svojoj postojbini. NajčešÄ‡e su u novoj domovini bili izolirani samo su povremeno održavali vezu sa rodnim krajem. Dapače, ta veza se često odnosila samo na finansijsku pomoć koji su od njih često s pravom očekivali oni što su ostali u Bosni...

Unatoč nevoljama koje su bile zajedničke naše dijaspore je oduvijek bila oštro podijeljena po nacionalnoj i vjerskoj liniji. ÄŒesto, a mislim da je slučaj i danas oni su bili više podijeljeni nego mi u domovini.

Agresijom na BiH došlo je do novog egzodusa u kojem su Bošnjaci bili najbrojniji poslije ovih dogaÄ‘aja. Većina njih je nastojala započeti novi život, a to je značilo sanirati ljudski bol, nadjačati osobnu tragediju i omogućiti bar djeci da se adaptiraju u novom okruženju.

Cio taj proces pratila je stihija. Iz domovine tijekom agresije malo se moglo pomoći iseljenim i izbjeglim, a poslije...

Evo još malo 17 godina nakon egzodusa naših ljudi – većinom Bošnjaka – u domovini nemamo ozbiljnu organizaciju za suradnju sa dijasporom, a da ne govorimo o tome da ovdje u Sarajevu nitko ne želi utemeljenje jednog državnog ministarstva koje bi profiliraolo jednu novu politiku koja bi omogućila optimalnu suradnju izmeÄ‘u Bosne i Hercegovine i njenih iseljenih graÄ‘ana. Istina, u većini europskih zemalja i onih prekomorskih utemeljene su brojne organizacije. MeÄ‘utim, suradnja meÄ‘u njima je veoma skromna. ÄŒesto opterećena lokalnim nabojima, većina udruga nije komponirana na graÄ‘anskom principu. Sve se uglavnom svelo na folklor, zabavu sa velikim religijskim nabojem.

Zato su svi iole politički čimbenici bili presretni zbog djelatnosti KBSA i njenog agilnog predsjednika Emira Ramića.Rijetko je koja skupina naše dijaspore imala toliko političke snage da reagira u svakom trenutku. Saopćenja koja sam redovito dobivao od KBSA i njenog predsjednika osobno bila su na najvišoj političkoj razini, često stručnija, brža i sadržajnija o svjetskim dogaÄ‘ajima nego što su to činili dužnosnici u Sarajevu.

Osobno sam upoznao gosp. Ramića i veoma ga cijenim kao što mi je ujedno i žao što se povukao sa dužnosti. MeÄ‘utim, kao čovjeka ga potpuno razumijem.

Kada je riječ o našoj bih dijaspori u SAD i Canadi mogu iznijeti dojmove da je ona najviše postigla. Kako u osiguranju egzistencije tako i u pogledu održavanju veze sa domovinom, aktivno pomažući procese u BiH. MeÄ‘utim, odavde nije bilo dovoljno zanimanja.

Naša dijaspora je u mnogim gradovima diljem Amerike (Newyork, St. Louis, Toronto, San Francisko, Chicago...) prepoznata i od domaćih ljudi i političara. Uz našu diplomaciju, koja je često veoma heterogena, za sadašnji tretman naše zemlje najzaslužniji su upravo naši ljudi koji su pokazali svoje kvalitete i prije svega, radne sposobnosti

Gospodin Emir Ramić je bio zaista sjajan reprezent i onog što se smatra američkim (obrazovanost, radinost, profesionalnost...) ali je zadržao i one «naše» osobine srdačnost, humanost,angažiranosti... Ne znajući mnogo o tome za što je napustio rukovoÄ‘enje KBSA mogu samo da kažem da mi je žao, te da ga nosim u srcu kao gospodina, vrlo agilnog i angažiranog čovjeka, koji dobro poznaje svjetsku situaciju ima političke reflekse.

To što nije možda dovoljno shvaćen nije slučaj samo u dijaspori. I ovdje u domovini brojne patriote, koje su upravo dali snažan pečat obrani od agresije i simolizirali tu nezaobilaznu multinacionalnu snagu Bosne danas su potpuno marginalizirani...

I to je naša Bosna!