Desetljećima sam putovao po svijetu i Äesto kao novinar, a kasnije i kao politiÄki dužnosnik, sretao naše ljude od kojih je golema većina odlazila iz domovine zbog raznih nevolja i naše opće tragedije.
Većina njih je u novoj domovini dobila bolji socijalni status, ali u njihovim životima, a posebno njihove djece vidjela se sva nesreća njihovog emigriranja. Stoga je veliki broj njih imao neku blagu sjetu i sjećanje na rodni kraj Äesto samo romantiÄnu sagu o svojoj postojbini. NajÄešÄ‡e su u novoj domovini bili izolirani samo su povremeno održavali vezu sa rodnim krajem. DapaÄe, ta veza se Äesto odnosila samo na finansijsku pomoć koji su od njih Äesto s pravom oÄekivali oni što su ostali u Bosni...
UnatoÄ nevoljama koje su bile zajedniÄke naše dijaspore je oduvijek bila oštro podijeljena po nacionalnoj i vjerskoj liniji. ÄŒesto, a mislim da je sluÄaj i danas oni su bili više podijeljeni nego mi u domovini.
Agresijom na BiH došlo je do novog egzodusa u kojem su Bošnjaci bili najbrojniji poslije ovih dogaÄ‘aja. Većina njih je nastojala zapoÄeti novi život, a to je znaÄilo sanirati ljudski bol, nadjaÄati osobnu tragediju i omogućiti bar djeci da se adaptiraju u novom okruženju.
Cio taj proces pratila je stihija. Iz domovine tijekom agresije malo se moglo pomoći iseljenim i izbjeglim, a poslije...
Evo još malo 17 godina nakon egzodusa naših ljudi – većinom Bošnjaka – u domovini nemamo ozbiljnu organizaciju za suradnju sa dijasporom, a da ne govorimo o tome da ovdje u Sarajevu nitko ne želi utemeljenje jednog državnog ministarstva koje bi profiliraolo jednu novu politiku koja bi omogućila optimalnu suradnju izmeÄ‘u Bosne i Hercegovine i njenih iseljenih graÄ‘ana. Istina, u većini europskih zemalja i onih prekomorskih utemeljene su brojne organizacije. MeÄ‘utim, suradnja meÄ‘u njima je veoma skromna. ÄŒesto opterećena lokalnim nabojima, većina udruga nije komponirana na graÄ‘anskom principu. Sve se uglavnom svelo na folklor, zabavu sa velikim religijskim nabojem.
Zato su svi iole politiÄki Äimbenici bili presretni zbog djelatnosti KBSA i njenog agilnog predsjednika Emira Ramića.Rijetko je koja skupina naše dijaspore imala toliko politiÄke snage da reagira u svakom trenutku. Saopćenja koja sam redovito dobivao od KBSA i njenog predsjednika osobno bila su na najvišoj politiÄkoj razini, Äesto struÄnija, brža i sadržajnija o svjetskim dogaÄ‘ajima nego što su to Äinili dužnosnici u Sarajevu.
Osobno sam upoznao gosp. Ramića i veoma ga cijenim kao što mi je ujedno i žao što se povukao sa dužnosti. MeÄ‘utim, kao Äovjeka ga potpuno razumijem.
Kada je rijeÄ o našoj bih dijaspori u SAD i Canadi mogu iznijeti dojmove da je ona najviše postigla. Kako u osiguranju egzistencije tako i u pogledu održavanju veze sa domovinom, aktivno pomažući procese u BiH. MeÄ‘utim, odavde nije bilo dovoljno zanimanja.
Naša dijaspora je u mnogim gradovima diljem Amerike (Newyork, St. Louis, Toronto, San Francisko, Chicago...) prepoznata i od domaćih ljudi i politiÄara. Uz našu diplomaciju, koja je Äesto veoma heterogena, za sadašnji tretman naše zemlje najzaslužniji su upravo naši ljudi koji su pokazali svoje kvalitete i prije svega, radne sposobnosti
Gospodin Emir Ramić je bio zaista sjajan reprezent i onog što se smatra ameriÄkim (obrazovanost, radinost, profesionalnost...) ali je zadržao i one «naše» osobine srdaÄnost, humanost,angažiranosti... Ne znajući mnogo o tome za što je napustio rukovoÄ‘enje KBSA mogu samo da kažem da mi je žao, te da ga nosim u srcu kao gospodina, vrlo agilnog i angažiranog Äovjeka, koji dobro poznaje svjetsku situaciju ima politiÄke reflekse.
To što nije možda dovoljno shvaćen nije sluÄaj samo u dijaspori. I ovdje u domovini brojne patriote, koje su upravo dali snažan peÄat obrani od agresije i simolizirali tu nezaobilaznu multinacionalnu snagu Bosne danas su potpuno marginalizirani...
I to je naša Bosna!