Promocije

Genocid, državni, programirani zločin za ubijanje BiH i Bošnjaka.

 

Genocid u BiH je namjeran pokušaj uništavanja Bošnjaka i BiH. Genocid u BiH je državni zločin jer se radilo o namjernom, organizovanom i sustavnom ubijanju Bošnjaka, zbog njihove pripadnosti islamu, bošnjaštvu i bosanastvu, jer su genocidne težnje podupirane, pomagane, planirane i izvršavane od strane državnih struktura Srbije i Crne Gore sa dokazanom i pokazanom namjerom potpunog uništenja bošnjačkog naroda i bh državnog i društvenog tkiva. Genocid nije slučajna pojava, nego nužna posljedica lošeg stanja članova srbijanske i crnogorske državne i društvene strukture koja je počinila zločin sa isključivim ciljem velikodržavnog projekta koji je tražio teritorije za ostvarivanje Velike Srbije. Posto su na tim teritorijama Srbi bili u manjini, moralo se pristupiti odstranjivanju Bošnaka.

Proglašenje genocidne paradržavne tvorevine 9. januara 1992. godine , označilo je jasno šta je cilj velikosrpske ideologije. Okupirati što veći dio BiH i očistiti ga od Bošnjaka, a zatim natjereati međunarodnu zajednicu opsadom Sarajeva i drugim masovnim zločinima da prihvati realnost i odobri postojanje genocidnog entiteta, koji će se, u budućnosti, voljom naroda koji u njemu živi, pripojiti matici Srbiji. Uklanjanje Bošnjaka je bio ključni uslov opstanka nove genocidne tvorevine, jer je ista bila proglašena na teritorijama na kojima su Srbi bili u manjini.

Kao što je cilj bio jasan, bila su jasna i sredstva, terorom, ubijanjem, silovanjem, mućenjem, pljačkanjem, ponižavanjem, rušenjem, natjerati Bošnjake da se isele i ostave sve što imaju. Bošnjačke kuće i imanja pokloniti Srbima iz drugih djelova BiH, koji će na poziv vlasti genocidnog entiteta doći na svoja tkz. vjekovna ognjišta. Genocid, kulturocid, ekocid, etnocid, urbicid, silovanje, prisilno etničko čišćenje i elitocid su imali za cilj potpuno i definitivno odvajanje naroda i njihovo grupisanje na zasebnim teritorijama. Temelj ovog plana je bila bivša JNA, koja je davno prije agresije i genocida, u miru, markirala bošnjačku teritoriju i uzela na nišan Bošnjake.

Karadžić je za govornicom Skuštine BiH izrekao prijetnju da bi u slučaju proglašenja nezavisnosti BiH, Bošnjaci mogli nestati sa lica zemlje. U intervjuu Dugi 26. oktobra 1992. godine Kardžić je pojasnio svoje zločine. "Bošnjaci su najviše ugroženi ne samo u fizičkom smislu, i ja nisam mislio da bi oni nestati samo fizički, to je takođe početak njihovog postojanja kao nacije". Karadžić je to mogao javno reći jer je znao da su završene pripreme za velike zločine agresije i genocida.

Američki naučnik Norman Sigar u knjizi Genocid u BiH - Politika etničkog čišćenja navodi najprije stav koji je nametnula agresivna velikosrpska propaganda da, navodno ne bi bilo rata ni etničkog čišćenja da međunarodna zajednica nije priznala BiH kao samostalnu, nezavisnu, suverenu državu. Ali pripreme za agresiju i genocid u Srbiji su počele znatno prije nego što se uopšte razgovaralo o samostalnosti BiH. Još krajem osamdesetih godina počela je priča o nepravednim avnojevskim granicama, ugroženosti srpstva i prava Srba da žive u istoj državi. Posebno je bila izražena antimuslimanska kampanja. Rat za promjenu granica između republika i nasilno protjerivanje drugih naroda iniciralo je političko rukovodstvo Srbije kao način stvaranja srpske nacionalne države. Hrvatsko vođstvo je izabralo istu strategiju. Tako je 25. marta u Karađorđevu, između Miloševića i Tuđmana, potpisan plan o podjeli BiH.

Norman Sigar navodi primjere koji potvrđuju srpsku nacioanalističku politiku:

Momčilo Krajšnik, predsjednik srpskog parlamenta: "Srpski cilj je veoma jednostavan. Mi smo naslijedili istorijsku ulogu ispunjenja zadatka koji su prethodne generacije nepotpuno obavile, taj zadatak je da zaokružimo naše etničke prostore". Srpska svarnost, 125, 09. 1993, str. 5.

Božidar Vučurević, zločinački guverner Hercegovine: "Obavještavam srpski narod da ćemo mi ispraviti nepravdu u vezi sa granicama koje je Tito povukao svojim prljavim prstima. On je srpsku zemlju definitivno dao Hrvartima i Muslimanima. Muslimani su samo beznačajna manjina i moraju se pokoravati srpskoj večini. Mi nećemo odustati, već čemo ih gonit, ako treba sve do samog Zagreba". Danas, 29.10.1991. str. 54.

Radovan Karadžić, predsjednik srpske genocidne tvorevine, "Srpska država nema nikakve potrebe da u svojim granicama drži svoje neprijatelje. Srpska država treba biti dom srpske nacije. Tanjug, 19.07. 1993".

Norman Sigar zaključuje: „Za srpsko rukovodstvo genocid je bio nacionalna politika. Prvobitni šokovi, uzrokovani masovnim napadima na civile, kao i brze kampanjske akcije, doprinijele su, u početnoj fazi, da se ljudi odluće da idu, što je bez ikakve sumnje, srpsko rukovodstvo upravo i željelo. Dodatna korist koju je donosila upotreba najstrašnijih zločina u Evropi poslije Drugog svijetskog rata bilo je paljenje etničkih strasti, što je trebalo da natjera i one Srbe koji su bili protiv takve poltike da se pridruže svom nacionalističkom rukovodstvu. Korištenje takvih metoda trebalo je da zatruje odnose među zajednicama do te mjere da bilo kakvo kasnije prilagođavanje ili koegzistencija postanu nemogući".

Sve prolazi u našim dušama, dušama žrtava razbacanih po Kanadi. Živimo kako znamo i umijemo, gutajući tugu za mrtvima i nostalgiju za rodnim krajem, iz kojeg zapravo i nikad nismo ni otišli. Gledamo očima koje više ne vide. Gledamo u svijet, u bošnjačke i bh duhovne i političke faktore, od kojih više ništa ne očekujemo. Gasimo čežnju za onim što je nekada bio život. Živimo na pola puta od ništa do nigdje. Suviše smrti. Samo sjećanje ne umire. To je jedino još što je ostalo, to je jedino što više niko ne može ubiti u vremenu užasa.

U ime žrtava agresije, ratnih zločina i zločina genocida izvršenih protiv Bošnjaka, a prema presudama i karakterizacijama ovih zlodjela na Međunarodnom sudu pravde, Međunarodnom krivičnom tribunalu za područije bivše Jugoslavije, Savjetu sigurnosti UN, američkom Kongresu i Evropskom parlamentu, mi Bošnjaci, žrtve zločina agresije i genocide nikada nećemo priznati posljedice tih najtežih zločina protiv čovjeka i civilizacije.

Bošnjački civilizacijski nivo, bošnjački moral i bošnjačka sveta obaveza prema nevinim žrtvama zločinackog poduhvata osmišljenog u Srbiji i realiziranog od strane Srbije i njenih surogata u BiH, je ne prihvatiti zločinom ostvarene granice, ne prihvatiti zločinom stvorenu paradržavnu tvorevinu na pola teritorije BiH, u kojoj su još uvjek ugroženi život, dostojanstvo, kulturna i duhovna tradicija i imovina Bošnjaka. Genocidna tvorevina nije bila, nije sada i nikada neće biti od Bošnjaka prihvaćena. Trenutno dejtonsko društveno i državno uređenje BiH, odraz je nesposobnosti bh političkih subjekata da se izbore za jedinstveno državno i društveno tkivo BiH, kao i neprihvatanja Presude Međunarodnog suda pravde i ostalih temeljnih elemenata Povelje UN i Internacionalnog prava, od strane ključnih faktora internacionalne zajednice.

Pozivam sve Bošnjake i sve istinske prijatelje istine i pravde, a posebno žrtve da se zamisle, da prelistaju stranice pamćenja, da zabilježe zločine agresije i genocida. To je bošnjački dug prema Bošnjacima, BiH, istini i pravdi. To je jedini bošnjački put u zemaljski i nebeski život. To je jedini bošnjački izbor. Jer su zločinci i ljudsku smrti i ljudski život pretvorili u bezlični pojam, u poniženje, u oduzimanje ljudske i božanske dimenzije, sa ciljem da se čitav jedan narod ubije i svede na mjeru koja nije dostojna postojanja, pa čak i časne sahrane nevinih žrtava. To je ubijanje iza koga ostaje samo pustinja bez išta ljudskog. Na savjest zločinaca je pala magla koja se neće dugo podići. Sve dok se istinski mir i pravda ne vrati i živima i mrtvima, BiH će biti zemlja mrtvih, zemlja koja nije ni na ovom ni na onom svijetu, zemlja u kojoj je mrak progutao ljudsku savjest. Za takve zločine, zločinci moraju odgovarati da bi naša djeca mogla imati normalnu budućnost.

A, koliko ubica još živi slobodno? Koliko pljačkaša uživa u otetom? Koliko je onih koji su to sve organizovali, vodili, podsticali, pomagali? Koliko je tragičnih sudbina prošlo neopaženo? Koliko je ljudske patnje izbrisano iz sjećanja? Kolika je to koiličina nepravde?

Srebrenica podsjeća svakog čovjeka, ma ko bio i ma gdje bio, da se istina o zločinu protiv nevinog čovjeka ne može sakriti i da se pravda ne može izbjeći. Ta tamna mrlja covjecanstva, podsjeća nas žrtve zločina da je ljubav a ne mržnja zajednički spas, da je mir a ne rat zajednička sreća, da je suživot a ne nasilje zajednička blagodat, da je istina a ne laž zajednički izlaz iz mraka na svjetlo, da je pravda a ne krivda pravo te da je pomirenje a ne osveta obaveza.

Osudjujemo one clanove Parlamenta BiH bez dovoljno morala, koji nisu usvojili rezoluciju o Srebrenici i porucujemo im doći će neki drugi saziv parlamenta i novi ljudi koji će imati dovoljno morala da javno priznaju i kažu da je ovakav zločin nedopustiv, da to više nema veze s političkim opredjeljenjima, već ima veze sa istinom i pravdom.

Porucujemo da nema dobrih odnosa sa Srbijom dok ona ne prizna zločine koje je počinio Miloševićev režim i dok ne bude uhapšen Ratko Mladić.

Poručujemo bošnjačkom političkom i duhovnom faktoru i svim političkim i duhovnim faktorima u BiH, vašom neaktivnošču doprinosite uspjehu onih koju su produkovali i provodili politiku etničkog čišćenja, agresije i genocida, jer se povaratak izbjeglica koji je garantovan Dejtonom, nikada u pravom smislu nije ostvario. Međunarodni sud pravde donio presudu o genocidu u Srebrenici, ali je ta presuda ostala bez pažnje koju zaslužuje. I UN su priznale veliku nepravdu koje su počinile prema Srebrenici. U izvještaju UN o Srebrenici se navodi da je "Srebrenica iskristalisala istinu koja je prekasno shvaćena od strane UN i svijeta. Tragedija Srebrenice će nas zauvijek proganjati.

 

Vijesti: