Promocije

Osvrt na knjigu Pisma u buducnost, Vehida Gunica

Osvrt na knjigu Pisma u buducnost, Vehida Gunica


U tišini ljepote koju može priuštiti pored naše Bosne i Hercegovine, jedino netaknuta priroda Kanade, isčitao sam još jednu u nizu vaših odličnih knjiga, koje redovno dobivam, isčitao sam Pisma u Budućnost i tako još jednom oplemenio, ojačao svoju napaćenu izbjegličku dušu.

 

I ako sve vaše knjige nose duboku poruku, kazivanjem pouke iz prošlosti, Pisma u Budućnost imaju posebnu poruku, na tragu kreda našeg uzorito bosanskohercegovačkog putopisca, Vehida Gunića, koji putuje samo da bi se stalno vraćao svojoj Bosni i Hercegovini, to su svojevrsna pisma za budućnost egzistencije i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

 

Osnovna poruka vasih Pisma u budućnost je borba protiv kulture zaborava koja je sada neravnopravna, ali koja mora pobjediti jer tu borbu vode oni koji etički princip stavljaju iznad estetičkog, koji i kada šute, šutnjom sve govore. Vaša pisma  govore da nismo bez šanse. Mi imamo dobre ljude od Bosne i Hercegovine, zato prikljucite nam se, kako je to snažna poruka iz vaše knjige.

 

Ja sam ušao u Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike {KBSA} na sedmim Susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike u Atlanti, kada sam na trećoj Skupštini KBSA imenovan u Upravni odbor. Tada nisam bio ni prisutan u Atlanti. Drugi su me predložili. Moje prvo prisustvo će uslijediti godinu dana kasnije na osmim Susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike u STL. Još tada sam javno iznio svoja razmišljanja o KBSA. Rekao sam da se KBSA ne može samo oslanjati na onih 10% sjevernoameričke bošnjačke populacije koja je obuhvaćena u džematima. KBSA se treba okrenuti onim 90% zaboravljenih Bošnjaka, koji nisu nigdje organizovani, KBSA se treba okrenuti prema Srbima, Hrvatima, Jevrejima i svima drugim koji žive u Sjevernoj Americi i koji poštuju nezavisnu, samostalnu, demokratsku, jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu i otvoreno, slobodno, civilno društvo. Još tada sam rekao da duhovna komponenta bošnjačkog nacionalnog bića – islam, nije ugrožena od nikoga, da se Bošnjaci trebaju okrenuti razvoju svoje državotvorne i teritorijalne svijesti, da se trebaju okrenuti svojoj državi – Bosni i Hercegovini, svome bh društvu, svome jeziku, kulturi, historiji, tradiciji. Jer to je ono što je u američkom Melting potu i kanadskom Kulturnom mozaiku ugroženo i što može asimilacijom nestati kod Bošnjaka. Šta bi bilo od Bošnjaka da nema njihove ljubavi prema Bosni i Hercegovini, prema državi koja je zapravo dobila ovaj zadnji rat ili bolje rečeno izašla kao pobjednik u višestrukoj agresiji na ideju Bosne i bosanski duh? Za svoju viziju rada i razvoja KBSA imao sam vrlo malo pristalica i mnogo napadaća i neprijatelja.

 

Na sljedećim Susretima u Detroitu sam nastavio izlaganje o KBSA kao samostalnoj nacionalnoj organizaciji koju treba biti odvojena od Islamske zajednice i naravno po potrebi sarađivati sa njom na zajednickim projektima.

 

U međuvremenu su mi ponudili dvije funkcije unutar KBSA, podpredsjednika i portparola. Zahvaljujući mnogim oglašavanjima i pisanjima uspjeli smo van Sjeverne Amerike produkovati KBSA kao samostalan, nezavisan, glas sjevoamaeričkih Bošnjaka, kao glas naroda koji je u strašnim uslovima agresije i genocida preživio i ojačao kao nacionalno svijestan narod, sa kolektivnom sviješću o sebi, na svome tlu, i o sebi u svijetu. U svojim aktivnostima nastojao sam da KBSA pokaže da su sve iluzije da su Bošnjaci Hrvati ili Srbi ili da će postati Hrvati ili Srbi, sve te iluzije su propale upravo u najstrašnijim uslovima koje čovjek i civilizacija može zamisliti.

 

Na desetim Susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike, održanim u Torontu otišao sam najdalje u pokušaju profilacije KBSA kao nezavisnog glasa američkih i kanadskih Bošnjaka. Tada sam najavio početak preporoda sjevernaomaeričkih Bošnjaka. Okrugli sto KBSA smo tada posvetili bošnjačkom nacionalnom pitanju sa gostima : Šaćir Filandra, Alija Pirić i Džafer Obradović. Pokrenuta je inicijaticva za formiranjem omladisnke organizacije sjevernoameričkih Bošnjaka, inicijativa za formiranjem KZB Preporod u Sjevernoj Americi i donijeta odluka o potrebi intezivnog lobiranja za interese Bošnjaka i Bosne i Hercegovine u SAD i Kanadi, posebno po pitanju usvajanja rezolucija o genocidu u ameriuckom i kanadskom parlamentu.

 

Na sljedećim Susretima u Chicagu sam izabran za predsjednika UO KBSA. Tada sam iznio platformu o KBSA kao potpunoj nezavisnoj organizaciji koja treba otvoriti svoja vrata svim Bošnjacima bez obzira na njihovu duhovnu tradiciju, te svim prijateljima Bosne i Hercegovine. Na žalost to je bio i početak moga kraja. Nezavisan i jak KBSA nije odgovarao močnicima koji su uspjeli zakočiti takav razvoj KBSA. U momentu kada je KBSA svojim radom izborio: priznanje bosanskog jezika, upotrebu nacionalnog imena Bošnjak u statističkim i političkim dokumentima, kada smo rekli ne zločincu Trifunoviću koji je negirao genocid, kada smo rekli otvoreno generalu Meknaziu o njegovim zličinima u Bosni i Hercegovini, kada smo bili najzasluzniji sto aprilske ustavne promjene nisu prošle, kada smo jasno kritikovali zakon o policiji, kada je o KBSA pocela da piše beogradska štampa, kada su usvojene rezolucije u američkom kongresu i senatu, baš tada je trebalo usporiti nezavisan hod jedne organizacije koja je bila sve prepoznatija kako u dijaspori, tako i u matici. Da bi me se oterasili prvo su mi ponudili funkciju generalnog konzula Bosne i Hercegovine u Chicagu. Odbio sam to rekavši da sa pozicije predsjednika UO KBSA ne želim ovu organizaciju uvlačiti u političke igre, te da naša dipolomatija još nije državna, već stranačka. Kada to nije uspjelo spregom mnogih faktora iz dijaspore i matice počinju napadi na mene. Odoljevao sam koliko sam mogao. Kada su napadi počeli uticati na moje zdravlje mirno sam otišao u ime jedinstva amaričkih i kanadskih Bošnjaka, u ime daljeg razvoja nezavisnog KBSA.

 

Pisem vam ovo jer sam mnogo naučio iz vaših knjiga. Jer dobro znam da je čovjek onoliko čovjek koliko je slobodan. Slobodan si onoliko koliko činiš ono što želiš da činiš, ono što je korisno za sviju nas, za našu zajednicu. Napadali su me, vrijeđali mene i moju familiji, ne četnici i ustaše, već Bošnjaci. Ja na napada nisam odgovarao, nikada nikoga nisam mrzio, jer mržnja je doživotna robija.Vrijednosti čovjekovog uzrastanja i aktivizma nikada ne mogu zarasti u korov. I ako su negirali mene i moj rad, ja znam da rad za čovjeka, duštvo, zajednicu, taj teški volonterski rad nema omeđene.

 

Cjeneci vas kao jednog od naših najvećih intelektualaca smatram korsinim da se za upotpunjenje vaše fantastične poruke za pisma naše budućnosti, napišete makar tekst o ovoj svojevsnoj diferencijaciji unuat KBSA i sjevernoameričkih Bošnjaka, ne zbog mene, već zbog budućih generacija koje trebaju znati izvući poruku iz svega ovoga.

 

Želim vam još mnogo zdravlja, mnogo dobrih tekstova i knjiga, jer vi ste bard za nas Bosance i Hercegovce ma gdje bili.

 

U očekivanju vašeg odgovora,

 

S poštovanjem

Emir Ramic

Hamitlon, 28.07. 2010

Vijesti: