Promocije

Promocija drugog izdanja knjige „Doktor Eso“, autora Vehida Gunića

Promocija drugog izdanja knjige „Doktor Eso“, autora Vehida Gunića

Drugo izdanje knjige “Doktor Eso”, uzoritog bosanskohercegovačkog novinara, publiciste i književnika Vehida Gunića nastavlja u pamćenju držati sigurno najpopularnijeg krajiškog doktora svih vremena. Riječ je o doktoru Esi Esadu Sadikoviću, otorinolaringologu, svojevremno najmlađem primarijusu, koji je kao ekspert Ujedinjenih Nacija radio i na dalekom otoku Samoa na Pacifiku. Eso je bio sarajevski đak, student i postdiplomac na Medicinskom fakultetu. Bio je možda i začetnik onog pravca u humoru koji je nazvan novim sarajevskim primitivizmom. Imao je jedinstveni i neponovljivi dar da od svega u životu napravi šalu, vic, zafrkanciju i bezazlenu podvolu. Eso, dakle, nije pričao viceve, on je od samog života pravio vic, pa možda i od sopstvene smrti.

Poslije zapažene karijere na sarajevskoj klinici za uho, grlo i nos, poslije internacionalne karijere (službovao je na Samoi i u Libiji), dio svoga nedugog životnog i radnog vijeka proveo je u Prijedoru odakle mu vuku korijeni. U tome gradu doživio je popularnost i omiljenost koje su prevazile popularnost najvećih estradnih zvijezda.

Kada su u Bosni i Hecegovini počeli dramatični događanji agresije i genocida i kada je na vlast u Prijedoru došla „nova demokratija“ sa SDS-om na čelu, Eso je, možda i mogao napustiti grad koji je volio i u kojem se, na stranicama lokalnog lista „Kozarski vjesnik“ ogledao i kao pisac vrlo oštrih satiričnih priloga, ali je ostao uz narod.

Završio je poput mnogih u koncentracionom logoru Omarska. Život se surovo poigrao sa ovim jedinstvenim čovjekom, jer je iz logora odveden u ranu zoru 5. augusta 1992. godine. Toga 5. augusta u 11 sati, pod pritiskom svjetske javnosti, Omarska je raspuštena. Kada su u cvik zoru dželati poveli Esu iz logora, on je, znajući da odlazi u smrt, primijetivši da neki logoraši plaču, s vrata glasno i vrlo razgovijetno izgovorio:

Šta cmizdrite!? Držite se!

Halom se, u to mrklo doba, prolomio aplauz živih ljudskih kostura. Baš kao u antičkoj tragediji dok se spušta zavjesa na kraju posljednjeg čina i dok se protagonisti klanjaju duboko, duboko...

Tako je Eso otišao u legendu i u neizbrisiva sjećanja.

U dupke punom Domu mladih Kulturno-sportskog centra Skenderija o legendi Esi, o velikom šeretu i vrhunskom otorinolaringologu, koji je kao žrtva četničkog bezumlja, na sam dan raspuštanja logora Omarska 5. augusta 1992. godine, odveden iz logora i pogubljen na grmečkom lokalitetu Hrastova Glavica. posvejdočilo stotine onih koji su došli da odaju poštu velikoj sarajevskoj i krajiškoj legendi na promociji drugog izdanja knjige „Doktor Eso“. O doktoru Esi govorila je njegova koleginica sa studija prof. dr. Mirsada Hukić, koja je u svjetskim relacijama naša najpoznatija dokrorica i koja je, na ponos Bosne i Hercegovine i nas koji je volimo, redovna članica Evropske akademije nauka. O Esi i knjizi govorili su i primarijus dr. Zlatan Hrelja, dugogodišnji Esin radni kolega, te poznata tuzlanska doktorica magistrica Lejla Mešalić. Posjetiocima se putem video-zapisa obratio i akademik Abdulah Sidran, recentzent knjige. O junaku  knjige govorio je i autor Vehid Gunić.  Ovo nezaboravno veče uljepšali su vrhunski tumači sevdalinki Bahrija Hadžialić i Mostarac Elmedin Balalić Titi koji su tumačili nekoliko sevdlinki koje je slavni prijedorski doktor Eso posebno volio. Promociju je sjajno, kao moderator, vodio prof. dr. Izet Rađo, predsjednik Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine i dekan sarajevskog Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja.


Promociju su pratili predstavnici mnogih medija, ali  ovom prilikom posebnu zahvalnost dugujemo kolegama i brojnoj ekipi Regionalne televizije Novi Pazar, koji su mahsuz doputovali u Sarajevo na promociju i snimali čitav njen tok. Zahvalani smo i  krajišnicima koje je predvodio legendarni bihaćki muzičar, kompozitor i utemeljivac Bihaćkog festivala sevdalinki Dilvad Felić Dado.

Ugledni bosanskohercegovački nedjeljnik Global u broju iz druge polovice jula 2010. godine objavio je listu najtraženijih i najprodavanijih knjiga u Bosni i Hercegovini. Knjiga „Doktor Eso“ izbila je na prvo mjesto. Listu je ponudila knjizara Intereliber,  jedna od najznačajnijih internet knjizara na balkanskim prostorima.

U pogovoru knjige “Doktor Eso”, ugledni književnik, akademik Abdulah Sidran je napisao:
„Kada su mi – što Vehid Gunić, što Mirza Ibrahimpašić – ispričali desetine u narodnom sjećanju sačuvanih anegdota o doktoru Esi Sadikoviću, i kad sam u dahu pročitao rukopis ove Vehidove knjige, shvatio sam da je i bolje što ga nisam stigao upoznati, što smo se očigledno „fulili“, i u njegovim sarajevskim danima, i u mojim mnogim i čestim posjetama Prijedoru. Ovako mi je lakše. Da jesam stigao upoznati živoga Esu, sigurno bismo postali jaki prijatelji, mnogo bih ga zavolio, i uopće ne znam kako bih i da li bih nakon njegove smrti imao snage da prihvatam Život i Svijet, i šta bih sve morao misliti o Tvorcu takvoga svijeta. Bolje da ga nisam upoznao, jer da jesam, moja bi ionako golema mržnja prema četnicima izmakla svakoj kontroli, moja bi žalost bila trajna i neizmjerna, a – to je ono najgore ! – žeđ za osvetom bila tolika da mi se duša ne bi mogla smiriti dok ne bih pronašao i najsvirepijoj kazni podvrgnuo njegove ubice.  Nemam više vremena, i nemam više snage, ali, evo, javno obećavam da s ovom dragocjenom Vehidovom knjigom moje bavljenje fenomenom Ese Sadikovića ne završava nego tek započinje...“

A kakvog su genija ubili četnički monstrumi, a ubili su od sebe boljega, barem će malo pokazati i ovaj odlomak iz knjige Vehida Gunića „Doktor Eso“:

Na projekciji Hičkokovih "Ptica", poletjele su prave ptice

 

Eso je veoma volio neke filmove Alfreda Hičkoka. U vrijeme kada je u Sarajevu prikazivan jedan od najboljih i najuzbudljivijih Hičkokovih filmova Ptice – (snimljen 1963. godine), Eso je smišljao način na koji će dati i vlastiti doprinos punom doživljaju remek-djela slavnog autora. U Hičkokovom filmu agresivne ptice opsjedaju jedan mirni gradić. Esu je posebno oduševila scena u kojoj ptice napadaju čovjeka u telefonskoj govornici. Narednog dana na projekciju filma došao je sa svojim kolegom Feridom Mujanovićem Mujanom (današnjim direktorom Psihijatrijske klinike Jagomir). Najprije su na Baščaršiji dvojici prodavača hrane za golubove dali pozamašan bakšiš da im ovi uhvate što više golubova koje su, onda, Eso i Mujan stavljali u kartonske kutije. S tim kutijama ispod mantila ušli su na projekciju Ptica. Eso je sjeo u prvi red. Mujan je bio u loži na balkonu. Dogovoreno je da, kada bude najuzbudljivije, a to je scena s telefonskom govornicom, najprije Mujan s balkona baci u zrak nekoliko golubova. Ptice su poletjele prema ekranu. Čim im se čuo lepet, u sali su se začuli vrisci. Onda je Eso pustio prvi dio svoga jata. I njegovi golubovi poletjeli su prema ekranu. U sali je nastala histerija i zavladala panika. Muškarci i žene preskakivali su klupe i uspaničeno hrlili prema izlaznim vratima koja su se jedva nazirala. Toj masi uspaničenih priključili su se i Eso i Mujan. U sali je ostao tek pokoji odvažniji i hrabriji gledalac. Sutradan je grad brujao o stvarnim pticama koje su prestravile gledatelje Hičkokovih Ptica.

 

 

Za radoznale, evo i poglavlja o daidži Škori iz knjige « Doktor Eso ».

Škore ranoranilac
 
Podvala daidži Škori, kojeg je veoma volio, ide u red antologijskih.
Eso i daidža su pokatkad u prijedorskom hotelu, pa kod slavnog i dragog Asafa (vlasnika krasne galerije – restorana) ostajali dokasna u noć. Ovo se dogodilo jedne takve kasne noći. Negdje su se Eso i daidža zapili, pa se zaputili Škorinoj kući. Te će noći, umjesto da ide svojoj kući, Eso prespavati kod daidže. Dok su nekako dobahuljali i ušli u stan, Eso će ti daidži Škori reći:
– Valjalo bi štogod prezalogajiti.
Treba li uopće isticati da su svu noć pili i nešto prezalogajivali.
– Valjalo bi – kaže Škore i ode u kuhinju da nešto skonta.
Bilo je oko ponoći. Škore je uvijek imao isprogramiran budilnik da mu zvoni u pet i trideset, što mu je bilo dovoljno da može pozavršavati brojne predradnje oko razbuđivanja i doručkovanja i opet do sedam stići na posao u Fabriku celuloze.
I dok je Škore nešto u kuhinji pripremao za poslijeponoćni obrok, Eso mu je pomjerio budilnik za četiri sata naprijed. Nešto su pojeli, najeli se i legli spavati. Taman su bili zaspali, kad zvoni budilnik. Škore skače ko ofuren, umiva se, brije, žuri prema frižideru, vadi Zdenku sir, mortadelu, mlijeko, jede i pije kao da je iz gladi utekao, a jeo je prije nepun sat. Pošto je tako podmirio sve potrebe, izlazi u gluhu i mrklu noć i hitrim koracima, kakvim je, inače, uvijek žurio na posao, odlazi u svoju Celulozu. Kod Prijedorske gimnazije, susreće ga noćna milicijska patrola. Jedan od njih dvojice pita:
– Škore, kuda si se ti zaputio ovako rano?
– Na posao.
– Otkad to Celuloza radi od pola dva ujutro? – pita milicioner.
Škore ne odgovara, nego se udara šakom u čelo: Eso! Onda se vratio kući da još dospava. Eso se pravio da spava. U pola šest su opet zajedno doručkovali, tako da je Škore u razmaku od samo pet sati tri puta jeo, pa su se zaputili svaki na svoju stranu kao da se ništa nije dogodilo. Škore je mislio da je sve sanjao.   

EmirRamić

Vijesti: