PISMA U BUDUĆNOST

Promotor Emir Ramić  “Pisma u budućnost” autora Vehida Gunića

Izašla je nova knjiga jednog od najboljih savremenih bosanskohecegovačkih pisaca Vehida Gunića “PISMA U BUDUĆNOST”. Na oko 600 stranica u krokiju Vehid Gunić portretiše mnoge pojedince koje je u svojoj dugoj karijeri susretao. Recenzenti su akademik Abdulah Sidran i komentator OsloboÄ‘enja Gojko Berić. Knjigu je likovno obogatila akademska slikarka i kantautorka Jadranka Stojaković koja oko 20 godina živi u Japanu. Knjigu preporučujem svim prijateljima knjige i ljubiteljima pisanje riječi. U predgovoru Gojka Berića stoji: “ Kad god nešto čujem o Vehidu Guniću, ili ga tu i tamo sretnem, obično u nekoj obostranoj, savršeno uzaludnoj žurbi, sjetim se jedne misli nobelovca Ive Andrića, navodim je po sjećanju: "Nikada se neću dovoljno nagledati ljudskih lica." Siguran sam da to isto misli i osjeća i Vehid. Ni on ih se ne može nasititi. Vehid kao da ništa drugo u životu nije ni radio do putovao tragajući za novim i novim ljudskim licima, za onim što ona već na prvi pogled otkrivaju, a mnogo češÄ‡e skrivaju. Sa strašÄ‡u istraživača, voÄ‘en neutoljivom novinarskom radoznalošÄ‡u, zapisivao je svoje lične doživljaje i kazivanja mnoštva likova koje je tokom života upoznao, od onih iz svoje ulice, do ljudi koje je sretao u dalekim tuÄ‘im zemljama. Vehid je u svima njima tražio ono što je zajedničko svim ljudima svijeta. Ne poznajem ni jednog drugog novinara sa ovih prostora koji mu je u tome ravan. Vehid je o njima ostavio trajan pisani trag, ali su mu oni uzvratili višestruko. Jer ako nas drugi, obogaćujući nas u meÄ‘usobnoj komunikaciji, čine onim što jesmo, Vehid je bogat čovjek.  Vehid Gunić nam svojom najnovijom knjigom, kao i onima koje je objavio ranije, pomaže da shvatimo ljude, obične ili slavne, i ono što je u njima ljudsko. Na tome mu moramo biti zahvalni. On je pisao i piše o svojim savremenicima. Mnogi od njih su u meÄ‘uvremenu ostarjeli i pogurili se, neki su i mrtvi. Autor je ovoj knjizi dao naslov "Pisma u budućnost". Naravno, budućnost ne pripada savremenicima, ali upravo je to podstaknulo Gunića da svoja "Pisma" već sada pošalje na neke nama nepoznate i daleke adrese, koje će postojati i na koje će njegova "pošta" sigurno stići. U osnovi svega je plemenita i posve prirodna ljudska želja da svi ti likovi nastave živjeti u njegovoj knjizi. Ali ne kao spomenici, već kao ljudi koji će nekim budućim čitaocima biti bliski kao da su živi. Vehid je ostavio svjedočanstvo o tome šta su junaci njegovih novinarskih zapisa bili i značili u svom vremenu, u čemu su nalazili smisao života i kako su doživljavali svoje vrijeme i svijet oko sebe.  Veliki historijski lom koji je ove prostore zadesio devedesetih godina 20. stoljeća srušio je svijet u kojem smo raÄ‘ani, odrastali i živjeli. On je zauvjek slomio ritam naših srca. Mi koji smo sve to preživjeli, posljednji smo glasnici posljednjih vijesti iz Velike utopije. To je jedini prtljag koji nam je preostao. Prtljag sjećanja. Novo vrijeme uspostavilo je vladavinu "kulture zaborava", koja bespoštedno briše sve što nije po njenom ukusu. "Pisma u budućnost", i njima slične knjige, daju nadu da će se borba protiv Zaborava, koja je sada neravnopravna, jednog dana završiti pobjedom Sjećanja”.