Promocije

Umjesto In memorijama Mehi BARAKOVIĆU

Umjesto In memorijama Mehi BARAKOVIĆU

ČOVJEK PJESMA

15 septembar 2011 - Ako za loše vijesti nikada nije kasno, onda je moj dragi kolega Uzeir Bukvić mogao pričekati da prođe noć, pa da mi tek tada javi tužnu vijest. Nije pričekao, nego me iz Norveške pozvao u srijedu uveče i izokola počeo:

- Prihvati se za nešto i nemoj plakati! Maloprije su mi iz Getoborga javili da je tamo, poslije kraće bolesti, umro pjesnik Meho Baraković!

Kako meni malo treba, ja odmah otisnuh plakati. Ko streha. Nisam ja zaplakao za pjesnikom Mehom, nego za dragim čovjekom, koji je, dok je bio sretan i dok je živio u svome Trebinju, zajedno sa Mustafom Cicom Arnautovićem, i nešto ranije sa Bratom Pavlovićem, bio onaj ljudski brend, pa kad se kaže: TREBINJE, odmah pred oči iskrsavaju oni – pjesnici.

Meho Baraković nije bio Trebinjac po rođenju (rođen je u Banjaluci 1945. godine), ali je veliki dio svoga tihog, reklo bi se samozatajnog života, sve do izgona 1992. godine, kako-tako proživio u Trebinju.
U tome gradu doživio je radost objavljivanja prve zbirke pjesama. Nekada slavna izdavačka kuća „Veselin Masleša“, uz uredničku ruku Izeta Sarajlića, objavila je1972. godine prvu Barakovićevu zbirku pjesama pod znakovitim naslovom AZIL. Od tada, od te sudbonosne godine, počinje njegovo traganje za vlastitim azilom pod kapom nebeskom. Iz voljenog Trebinja prognan je, a da ni sam nije znao zašto, u Plav u Crnoj Gori gdje je ostao do kraja rata. Plavljani su u njemu prepoznali dobrog čovjeka i dobrog pjesnika, pa su mu omogućili da tokom te duge i tri bolne godine objavi čak pet zbirki pjesama, među kojima i knjigu tužnoga naslova IZMEĐU PLAVA I ZABORAVA.

Potom je, opet kao izbjeglica, dospio u Švedsku u kojoj počinje njegova nova, veoma plodna pjesnička faza. Objavljuje knjigu za knjigom, a zbirka GETEBORG ILI KO BI REKAO DA JE TO MOGUĆE donosi mu i neke nagrade, pa i širu pjesničku prepoznatljivost.

Za života je objavio dvadesetak zbirki pjesama. Već i po tome je jedan od najplodnijih bosanskohercegovačkih pjesnika. Sa grupom bosanskohercegovačkih autora koji žive u Skandinaviji, putovali smo po Norveškoj tačno prije dvije godine u okviru obilježavanja stote godišnjice rođenja norveškog nobelovca Knuta Hamsuna. Tada je, na putu između Osla i Lillehammera, dok je voz grabio kroz prekrasne predjele crnogoričnih šuma okićenih snijegom, naš dobri pjesnik Meho Baraković, novinarima Bukviću i potpisniku ovih redova rekao:

- U godinama sam kad nema više mjesta oduševljenju. Ne pjevam niti sam, ustvari, ikad pjevao o suncu i mjesecu, o mjesečini i nesretnoj ljubavi. Valjda što sam pokasno i počeo pisati pjesme, pa sam preskočio tu fazu. Ovdje, kad sam došao, vidio sam da se mogu pisati i pjesme o prirodi. Moja poezija nije za dopadanje. Ne udvaram se čitaocu. Ja odgovaram na neka pitanje i dileme koje me muče. Pojam smrti, recimo, pojam kraja života, pojam prolaznosti. Moglo bi se, zapravo, reći da ja tokom cijeloga života pišem samo jednu knjigu i jednu pjesmu – pjesmu o životu...

Tu knjigu, daleko od zavičajnih predjela, u bolnici na periferiji Geteborga, jučer je dobri pjesnik Meho Baraković zauvijek zatvorio. Oplakujući ga ja, zapravo, oplakujem i njegovu sudbinu i sudbine tolikih drugih divnih ljudi rasutih, poput Sijermine djece, širom ove nesretne planete.

U prologu jedne svoje knjige naš savremeni pisac iz okolice Goražda Enes Topalovic, koji kao prognanik živi u norveškom Bergenu, kaže:

- Pjesniče, može li se živjeti od poezije?

- Može, ali poslije smrti!

Ako je tako, onda će novi život dragoga Mehe Barakovića ponovo početi ovih dana kada mu tijelo nađe vječito počivalište u voljenom Trebinju u kojem mu nije bilo suđeno umrijeti, ali jeste, barem mrtvome – živjeti.

Vehid GUNIĆ

Vijesti: