Tako je, eto, govorio i radio naš brat Nedžad Ibrišimović
I mada se pisac, književnik ili umjetnik prvenstveno vrednuje po svome djelu, ja ću takav pristup prepustiti onima koji su kompetentni u toj oblasti, pa ću, ovim povodom kazati nekoliko rijeÄi o našem bratu Nedžadu kao jednom od nas, našem džematliji, muslimanu, Bošnjaku, liÄnosti Äija je životna laÄ‘a nakon burnih brodoloma i iskušenja u prošlom sistemu, kakvim smo manje više svi bili izloženi, pristala i potpuno se ukotvila u mirnu luku islama, pronalazeći istinski smiraj i vrelo nove duhovne inspiracije.
Malo je kod nas intelektualaca ili umjetnika koji su našli snage da naprave takav nagli rez i prekinu dotadašnju životnu putanju, uzdižući se iznad trivijalnosti svakodnevlja i, Ävrstog karaktera, kritiÄki prosuÄ‘ujući o sebi i svome djelu sa svrhom promjene kao što je to uÄinio Nedžad: Ja sam bosanski musliman terorisan takozvanom svjetskom književnošÄ‡u, kazao je on, i sve su moje knjige, da mi Allah oprosti, manje-više šejtani, a ne ruhani inspiracije; pa iako je Allah, dž.š. posljednji i najpravedniji sudija, po onome što je insansko oko moglo da vidi, mi, koji smo ga kako-tako poznavali možemo svjedoÄiti o njegovom istinskom preobražaju, urastanju u islamske zasade i izrastanju u ono što bi se moglo definirati paradigmom muslimanskog umjetnika, istinskog patriote, Bošnjaka koji osjeća najdublje porive svoga naroda i Äija ruhani inspiracija posljednje dvije decenije radikalno prekriva ono što je on nazvao šejtani inspiracijom: "Vjeru doživljavam kao nadu za budućnost, kao suštinu sveopšteg pokreta bošnjaÄkog naroda" rekao je u intervjuu za naš list "Preporod", proširujući misao na njegove osnovne karakteristike: ÄŒak i ako Allah dragi da da mi nestanemo, mi se ne možemo lišiti svojih osnovnih odlika i svojih osnovnih vrlina. Mi ne možemo ne biti tolerantni, mi ne možemo ne biti merhametli, mi ne možemo ne biti dobri i plemeniti. Mi moramo samo još uz te naše vrline dodati snagu, sabur, disciplinu, abecedu kulture i otkriti u sebi ako treba i neviÄ‘ene sifate, u borbi za svoj opstanak, ali ne možemo se lišiti ni jedne svoje vrline. Naprotiv, ja mislim da vrlina i buja i cvjeta u istinskom insanu onda kada je ta vrlina napadnuta nevrlinom."
Imali smo mi niz velikih, odliÄnih književnika i umjetnika, od Kulenovića do Dizdara, koji su živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, svojevrsnim zagušenjem, kao muÄenici: morali su se ponašati pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji društveni i politiÄki poredak, a to znaÄi negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ili pred istinskim prijateljima ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva ili pripadnosti islamu. Nedžad Ibrišimović je, hvala Bogu, bar djelimiÄno izbjegao tu sudbinu: nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i njegovog otpora sa puškom u ruci ali i genijalnim perom, on je jasno i glasno mogao izgovoriti da je MUSLIMAN i da je to, za njega, prava sreća i smisao življenja na ovome svijetu.
Kada je, prije nekoliko godina, kao gost kralja Fahda obavio hadž, o tome Äinu govorio je sa istinskim preporodnim uzbuÄ‘enjem i raznježenosti: hod po mramornim ploÄama Kabe podsjećao ga je na hod po zlatnim ploÄama džennetskim i to su bili vrhunci ovozemaljske sreće i životnog smisla.
No, nebriga društva prema velikim umjetnicima pokazala se i u sluÄaju ovoga velikog pisca i Äovjeka: sa malom, mizernom penzijom, morao je sam ne samo izdavati nego i prodavati svoje knjige, pa i posljednju "Knjigu o El-Hidru", ali to nije umanjilo smisao praštanja i njegovo dostojanstveno, islamsko ponašanje do posljednjeg daha.
"Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu."
Tako je, eto, govorio i radio naš brat Nedžad. Autor onih velikih djela poput "VjeÄnika", ali i divnih stihova o Bosni, koje ću, eto i ja morati na ovom mjestu da ponovim:
Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.
Posljdnji put smo se vidjeli za Bajram u Rijasetu kada je došao da sa nama podijeli radosti uspješnog posta i veselje toga mubarek dana.
Nedžad sad ide preko Modre rijeke, tisuć ljeta duboke, sto godina široke... tamo negdje gdje ga Äeka njegov pjesniÄki brat Medmedalija. Ono što je sigurno jeste da je noge oprao, da je abdest uzeo, da je Bosnu svojim djelom namirisao, ukrasio. I spolja i iznutra. Sigurno je da ni Bosna, ni mi svi nećemo biti isti bez ovog gorostasa bošnjaÄkog duha i identiteta, ali je važno da naš brat Nedžad pred svoga Gospodara izlazi Äiste duše i Äistog, velikog srca i punih ruku onoga što je za svoj narod, vjeru i domovinu uradio.
Neka ga Allah dž.š. obraduje džennetskim perivojima.