IZGLEDAO SAM DOBRO ZBOG VOJNIKA

Promotor Emir Ramić, knjiga kanadskog generala Luisa Mekenyia „Izgledao sam dobro zbog vojnika“

Pisanje penzionisanog kanadskog generala Luisa Mekenzia u njegovoj upravo izdatoj knjizi: „Izgledao sam dobro zbog vojnika“ je zasnovano na krivom predstavljanju, poluistinama i neistinitim tvrdnjama o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i zločina genocida nad Bošnjacima. Najnovija knjiga penzionisanog generala je još jedan u nizu dokaza da Mekenzi nastavlja svoje prosrpsko djelovanje. Mekenzi je bio pod jakim prosrpskim stavom još dok je zauzimao poziciju visoke odgovornosti koja je pod Poveljom Ujedinjenih Nacija i koja je kao takva tražila njegovu nepristranost. U svojoj knjizi Mekenzi izostavlja temeljna načela demokratije koja su bila postavljena na zahtijev Evropske Unije u 1991. i 1992. godini, diljem cijele ondašnje Jugoslavije, kad su četiri od šest republika glasale za odvajanje od Srbije i Crne Gore. Kao svjedok agresije i genocida Mekenzi nije ništa poduzeo, zato je saučesnik zločina agresije i genocida. Fizičko istrebljenje Bošnjaka, protjerivanje i getoizacija preživjelih Bošnjaka je glavni dio realizacije starog projekta „velike Srbije“. Krajnji cilj je uništenje Bošnjaka kao nacije i prisvajanje teritorija gdje su živjeli, podjela njihovih imanja i konačno instaliranje „države svih Srba“ do koje bi došlo sjedinjavenjem na silu zauzetih područija u BiH.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima silovano je na desetine hiljada Bošnjakinja. Svaka treća Bošnjakinja je nakon grupnih silovanja ubijena. Silovane maloljetne Bošnjakinje su umirale poslije zvjerstava zbog izostanka bilo kakve medicinske pomoći. Masovna silovanja su zapravo još jedan vid zločina genocida i planirana ratna strategija sa konačnim ciljem totalnog uništenja žene - Bošnjakinje, da se ona više nikad ne vrati svojoj porodici, svome dome, svome rodnom kraju, svome narodu, svojoj domovini. Djeca roÄ‘ena kao posljedica silovanja su usvajana za velike novce. Žrtve nisu imale nikakv udjel u tom organizovanom komercu. One silovane žene koje su nakon razgovora sa kojekakvim humanitarnim radnicima, dobrotvornim organizacijama i medicinskim osobljem, više nikad nisu čule za vlastitu djecu. Danas one uporno ali bezuspješno pokušavaju saznati za zaprepastujuću, strašnu i žalosnu sudbinu svojih mališana.
Zato se ne smije odustati od hapšenja i suÄ‘enja počiniteljima seksualnih zločina. Penzionisani general Luis Mekenzi je snimljen za vrijeme počinjavanja nasilništva nad Bošnjakinjama u logoru „Sonja“. Danas on to pokušava negirati u svojoj novoj knjizi. Svi pravedni ljudi i ono malo pravednosti što je ostalo od meÄ‘unarodne zajednice se licem u lice susreću s optužujućim činjenicima i dokazima o aktivnim zločinima komandanta mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini, generala Luisa Mekenzia. Zato se generalu Mekenziu mora suditi isto kao i nekažnjenim zločincima. Potrebno je okupiti napredne umove istine i pravde što će stalno slijediti namjere iskorijenja i uništenja mračnih sila.
Agresija na BiH je upotpunila svijet zločina novim fenomenološkim formama, do sad nepoznatim u historiji ratovanja, a posebno je svjetska javnost zaprepašÄ‡ena i šokirana sumnjama u masovnosatr izvršenih silovanja nad Bošnjakinjama, kao i brutalnost nasilja kojim je popraćen svaki pojedinačni ili grupni čin silovanja. Nikada u historiji ratovanja nije zabilježeno da silovanje uz bestijalno iživljavanje nad žrtvom, najčešÄ‡e od viših izvršilaca, uključujući i funkcionere UN, planirano dovodi do trudnoće kod žrtvi i njihovo svjesno zadržavanje pod kontrolom agresora do momenta kada bi svaki prekid trudnoće bio apsolutno nemoguć. Tako su žrtve silovanja prisiljene da nose i konačno na svijet donesu neželjenu djecu, pa su pored pogažene časti i dostojanstva kroz kroz grupna i javna silovanja, koja su čak vršena i u prisustvu najuže obitelji, dodatno kažnjene i tome što na svijet moraju donijeti plodove učinjenog zločina. General Luis Mekenzi je pokrovitelj bosnicida, pokušaja totalnog uništenja Bošnjaka i BiH.

Kompletno 19. poglavlje knjige „Izgledao sam dobro zbog vojnika“ Luisa Mekenzia pod nazivom „Optuženik za silovanje, opet“ koje najavljuje generalovu ofanzivu prema sjevernoameričkim Bošnjacima

Sumnjam da i jedan od mojih vojnih kolega ima čitavu ladicu punu papira sa naslovom “optužnice za silovanja.”
Poslije namještenih optužbi protiv mene 1992 i 1993 koje su počele davanjem dokaza i izjava optuženog ratnog zločinca Borislava Heraka, a koje su naknadno odbačene, ja sam mislio da će se tema moje umješanosti smiriti i nestati. Ali jednom ili dva puta godišnje, prijatelji iz inostranstva, većinom iz Njemačke ili Italije, bi me nazvali ili me nazvali telefonom, da mi jave da se eto opet govori ili piše o istim optužbama.
Ova se tema opet žestoko aktualizirala krajem 2006. godine. Predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, Emir Ramić, „predstavnik interesa 350.000 Bošnjaka koji žive u Kanadi i SAD“ je ponovio optužbe iz 1992. i 1993., a i dodao neke nove bazirane na „svjedočenjima očevidaca.“ Pisao je sljedećim osobama i organizacijama: Njenoj Ekselenciji Mišel Džin Pravičnoj, Poštovanom Stivenu Harperu, Kanadskom [Institutu] za Poboljšanje Stanja Žena, Nacionalnoj Komisiji zaduženoj za Rad na Statusu žena, Uredu Visokog komisionera za ljudska prava, Koaliciji za akciju žena Ontarija, i još pet drugih organizacija koje se bave pravima žena.
U svom načelnom pismu govoreći o novim svjedocima, Ramić je tražio da se ja stavim na raspolaganje vlastima u Sarajevu. Na moju sreću, njegovo pismo je bilo puno zakukuljenih grešaka što se tiče činjenica, a empirički dokazi su bili spremni da dokažu neistinu optužbi.
U pismu se navodi da sam ja rekao tadašnjem predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću: “Ako ovo ne potpišeš sada, ima da te zapalim na lomači večeras na CNN-u.“ Ramić tvrdi da sam omalovažio ozbiljnost masakra stanovnika Sarajeva na pijaci i da sam se arogantno ponašao. ÄŒinjenica je da se tokom mog vojnog boravka u Sarajevu nije desio nikakav masakar. Moj vojni dosije to potvrÄ‘uje.
U nastavku gdin. Ramić tvrdi da Zapad pogotovo kanadske vlasti znaju da je “general Mekenzi jeo, pio i plesao na svadbi Karadžićeve ćerke.“ Ja nisam ni znao da Karadžić ima ćerku. Bio sam u Kanadi kada se i ako se taj dogaÄ‘aj desio.
Najupečatljiviji indikator da je ovo pismo bazirano na glasinama a ne na činjenicama je Ramićeva izjava da „je krajnje vrijeme da se ispita zašto je Majk Haris, bivši premijer Ontarija htio da postavi generala Mekenzija kao ličnog savjetnika za terorizam u to vrijeme, ali on to nije uradio i da se sazna zašto nije, iako je javno obznanio da će ga postaviti na tu funkciju.“ Da nije zato što je primio e-mail od Bošnjaka koji ga je upozorio da general Mekenzi ima ultranacionalne Srbe za prijatelje?
A u stvari, odmah poslije 11-tog septembra ja sam bio na toj poziciji sa penzionisanim KKKP povjerenikom Normanom Inksterom, sve do kraja Majk Harisovog mandata i njegovog nasljednika Erni Evesa. Dosta je to postavljanje nas dvojice bilo publicirano u medijima, tako da si ovo jedino mogu objasniti tim da Ramić nije obraćao pažnju na informacije koje su svima ostalima bile dostupne u to vrijeme.
Te greške u činjenicama još su možda negativna propaganda, dok su ove „lične“ izjave svjedoka o mojim navodnim ratnim zločinima već razlog za ljutnju. Neke od njih su bile sulude, jer su bile pretjerivanja u opisima mojih akcija; ipak za one koji su povjerovali u prijašnje optužbe, ove nove su samo dolile ulje na vatru i omogućile da me ti ljudi još više mrze.
Sjećajući se života u ratnoj zoni u tadašnje vrijeme, jedan od svjedoka je izjavio: „Jednog popodneva sam čistila smeće oko baraka, a Mekenzi je došao u transporteru; izbačen je crveni tepih za njega skroz do vrata vozila. On je ugledao mene svu modru i krvavu, otvorio je vrata transportera i pokazao mi da uÄ‘em. Rekao je „Mariju im ne smijemo dati.“ '[svjedok se valjda zove Marija]'. Stavio je ruku na prsa i rekao 'ja sam sad odgovoran.' Ovo je veoma domišljata optužba: zvuči kao da sam uradio finu stvar, ali je veoma prepredena i štetna poruka da sam ja išao do baraka.
Gdje se mogao u to vrijeme naći crveni tepih je van pameti. Druge optužbe su puno direktnije. Jedna opisuje vraćanje djeteta majci: ovo 'svjedok' opisuje: „bojala sam se za svoj a još više za djetetov život. Malo poslije toga, ušao je stariji oficir u pratnji dvojice pratilaca. Prepoznala sam generala Mekenzija, koji mi je prišao ispružene ruke i naslovio me sa 'mis' (na engleskom). U desnoj ruci je držao pupoljak ruže i nespretno je ugurao meni u ruke – bila sam preplašena.
Dok je on to radio, pratioci su izašli iz sobe i zaključali vrata. General Mekenzi me je pitao kako se zovem i odakle sam. Ćutala sam i pravila se da ne razumijem šta on govori. Slegla sam ramenima i povukla se, dok je general Mekenzi govorio na engleskom: 'Dobro pričaš engleski i razumiješ sve. Ovdje sam da ti pomognem. To je u tvoj interesu, a ljubav iz interesa je najjača ljubav.' Znala sam tada u kakvoj se situaciji nalazim.“
Pasus kasnije ona nastavlja: „Sa lošom srpskom muzikom u pozadini koja se čula na radiju, general se predao svojoj strasti, a ja sam štitila svog sina. Stisnutih zuba i zatvorenog srca. Sve je trajalo, u nekoliko kraćih intervala otprilike dvadeset minuta. General je došao u posjetu da priča sa četnicima da mi vrate dijete i da nas puste.“
Ljepota i genijalnost ove optužbe leže u tome što sam je prikazan kao silovatelj dok se na kraju priče žrtvi vraća njeno dijete i ona je zbog toga zahvalna.
Izjave mnogo drugih „svjedoka“ su bile postavljene na stranici Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike.
Ovo ponovno blaćenje mog karaktera je počelo odmah poslije konferencije za štampu Olega ÄŒavke iz Ureda tužitelja sarajevskog Kantona 12.oktobra 2006. godine. Tokom njegovog izlaganja, objelodanio je datume ovih 'neprovjerenih' optužbi koje su se nalazile u mojim aktima, uprkos tome da protiv mene nije bila pokrenuta optužnica.
Ovo je bila kap koja je prelila čašu. Tražio sam i dobio savjet od mog starog prijatelja: pravnog savjetnika tokom moje zadnje godine u ulozi komandanta armije u Ontariju, Pitera Tinslija. Odlučio sam da preÄ‘em u ofanzivu.
Od rata u Bosni, uspostavljen je ured za disciplinske mjere koji radi na zvaničnim prigovorima u vezi ponašanja državnih sudija i tužitelja. Ironija u svemu tome je da je Kanada uložila znatnu svotu novca u finansiranje ovog ureda, kroz Kanadsku Agenciju za Internacionalni Razvoj (CIDA). 23ćeg oktobra 2006 sam uložio moju žalbu sudiji Branku Periću, stoji u poglavlju generala Mekenzija.

Zahtjevi okružnog vojnog tužioca Mustafe Bisića

U zahtjevu za sprovoÄ‘enje istrage protiv generala Luisa Mekenzia potpisanog od Okružnog vojnog tužioca Mustafe Bisića izmeÄ‘u ostalog stoji: „Prilikom boravka u RBiH, kao komandant Mirovnih snaga UN Mekenzi je odlazio na teritoriju koju kontroliše agresor – srpsko-četničke snage, a na kojim teritorijama je agresor organizovao logore i zatvore za civilno stanovništvo RBiH, protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti graÄ‘anskih lica za vrijeme rata, pa je tako u navedenom svojstvu došao i u logor za ženska lica „Kod Sonje“ u VogošÄ‡i, čiji je upravnik Vlačo Branislav, pripadnik agresorske vojske, a šef tog logora Miro Vuković, takoÄ‘er pripadnik agresorske vojske, i u kom ženskom logoru se zadržao i boravio oko pola časa, i u koji ženski logor je došao sa transporterom sa oznakama UN i sa svoja dva pratioca, takoÄ‘er pripadnika Mirovnih snaga UN, i iz kojeg logora je uzeo četiri djevojke muslimanske nacionalnosti i navedenim transporterom ih odveo na odreÄ‘eno mjesto radi zadovoljenja tjelesne pohote, a koje djevojke su bile zarobljene od strane agresora i dovedene u navedeni ženski logor, gdje su od strane agresora prisiljavane na prostituciju, silovanja i druga nečovječna postupanja, pa znajući za postojanje navedenog ženskog logora osnovanog protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti graÄ‘anskih lica za vrijeme rata, i znajući za nečovječno postupanje u navedenom logoru koja su protivno pravilima MeÄ‘unarodnog prava za vrijeme rata, i sam iz takvog logora uzeo navedene djevojke koje su u tom logoru bile zarobljene i koje nisu imale mogućnost da se brane ili da traže sudsku satisfakciju, i u kojem logoru im je bilo ugruženo osnovno graÄ‘ansko pravo: pravo na život i tjelesni integritet i sloboda misli i kretanja, pa je iskoristivši takvo stanje kod navedenih lica koja su boravila u logoru, i sam iste iskoristio radi zadovoljenja tjelesne pohote, pa je takvim svojim ponašanjem direktno kršio pravila MeÄ‘unarodnog prava za vrijeme rata i postupao protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti graÄ‘anskih lica za vrijeme rata, čime bi počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, podnosim zahtjev za sprovoÄ‘enje istrage protiv generala Luisa Mekenzia, komandanta Mirovnih snaga UN za R BiH sa sjedištem u Sarajevu“.
U zahtjevu za lišavanje imuniteta generala Luisa Mekenzia od strane Okružnog vojnog tužioca Mustafe Bisića upučenog Generalnom sekretaru UN Butrosu Galiju izmeÄ‘u ostalog stoji: „Shodno članu 20. Konvencije o privilegijama i imunitetima UN podnosimo Vam zahtjev za lišavanje imuniteta generala Luisa Mekenzia funkcionera UN za RBiH sa sjedištem u Sarajevu, iz razloga što je Okružno vojno tužilaštvo u Sarajevu podnijelo zahtjev za sprovoÄ‘enje istrage protiv generala Luisa Mekenzia.

Naime osnovano se sumnja da je general Luis Mekenzi kao funkcioner UN postupao protivno Konvenciji o zaštiti graÄ‘anskih osoba za vrijeme rata, na način što je znao da je osnovan ženski logor „Kod Sonje“ u VogošÄ‡i, a da ta lica nije pokušao, ne samo da zaštiti, nego kao što je poznato nije na vrijeme obavijestio svjetsku javnost i organe UN o postojanju takvih logora na područiju Sarajeva i RBiH, nego je naprotiv, znajući da se u takvom logoru nalaze zarobljena lica kojima su uskračena osnovna graÄ‘anska prava, prava na život, tjelesni integritet, sloboda kretanja i misli, sudska zaštita i znajući za nečovječna postupanja prema tim licima koja su protivna pravilima meÄ‘unarodnog prava za vrijeme rata, i koja lica su bila izložena silovanju, prostituciji, tjelesnom iživljavanju i drugim nečovječnim postupanjima, iz tog ženskog logora za sebe i svoje pratioce uzeo 4 djevojke muslimanske nacionalnosti radi zadovoljenja svojih tjelesnih nagona i da je još u dva navrata dolazio u navedni logor iz istih razloga, i koji oblik ponašanja kao takav predstavlja jedan od načina izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, podnosim zahtjev za lišavanje imnuniteta generala Luisa Mekenzia bivšeg komandanta Mirovnih snaga UN za RBiH sa sjeditem u Sarajevu. Imunitet funkcionera UN je dat funkcionerima, ali sa obrazloženjem da ga ne smiju zloupotrijebiti. Pogotovo ne u lične svrhe, i da se uglavnom taj imunitet odnosi prilikom službenog postupanja funkcionera UN, uključujući tu pored ostalog i njihov govor i pisanu riječ koju koriste prilikom izvršavanja postavljenog službenog zadatka, zbog kojih razloga Vam i podnosim navedeni zahtjev za lišavanje imuniteta generala Luisa Mekenzia, jer ste shodno navedenoj Konvenciji o privilegijama i imunitetima UN Vi kao generalni sekreta, ovlašÄeni da odlučite o predmetnom zahtjevu.