Recenzije

Bošnjačko pravo na bolju budućnost podrazumjeva obavezu da se gradi bošnjačka kultura pamćenja

Bošnjačko pravo na bolju budućnost podrazumjeva obavezu da se gradi bošnjačka kultura pamćenja

 

Pamćenje, kao program bošnjačkog opstanka, mora nadjačati suze, ojačati moral, očvrsnuti ambiciju i postati apsolutni kompas u ponašanju i činjenju svega bošnjačkog. Kultura pamćenja  će svjedočiti da žrtva nije broj, već je žrtva život, život koji se mora pamtiti suosjećanjem, utoliko više što smo svi mi mogli biti, i svi možemo postati, komadi odjeće koji se vade iz masovnih grobnica. U svakoj je bošnjačkoj žrtvi ispisan i naš život. Bošnjaci posebno trebaju baštiniti i podsticati pisane, umjetničke  oblike kulture pamćenja, budući da samo ono što je pisano može emotivno iskustvo prenijeti kroz vrijeme i prostor. Stoga je podsticanje pisanog izraza o genocidu u Bosni i Hercegovini jedna od strateških razvojnih tačaka bošnjačke kulture pamćenja. A to bosanskonovski narodni um odlično radi.

 

Upravo sam pročitao  “Mutne rijeke-2”. Pročitao sam istinu  o Bosanskom Novom za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima, istinu kao prilog bosanskonovskih žrtava i svijedoka agresije i genocida kulturi pamćenja. Ova knjiga je jedinstvena po svome pisanju jer je pisana perom žrtava i svjedoka agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima. Zbog toga ona ima veliko značenje sa velikom porukom i poukom svim istinskim braniocima istine o zločinima u svijetu i tragaocima pravde za žrtve tih zločina. Jedinstven bosanskonovski glas žrtava i svijedoka agresije i genocida, zapisan u ovoj knjizi treba da bude primjer svim žrtvama i svjedocima agresije i genocida u Bosni i Hercegovini da se mora zapisati istina u ime pravde, u ime budućih generacija, u ime života bez zločina u ime historije koju više niko i nikada neće pisati za nas. Našu, bošnjačku, bosanskohercegovačku, bosanskonovsku historiju pišu žrtve kao opomenu čovjeku i civilizaciji da više nikada i nigdje ne bude genocida.

 

Ono što mi najbistrije ostaje u sjećanju čitajući po drugi put Mutne rijeke-2 jeste veličanstveni poziv bosanskonovskog narodnog uma Ideji Bosne i bosanskom duhu da moraju ostati u svome gradu, svojoj državi.  Knjiga pokazuje da nisu svi ljudi loši nego da je i u najtežim vremenima bilo ljudi koji su pomagali jedni drugima bez obzira na vjeru i naciju. Autori ne pozivaju na osvetu nego ukazuju budućim generacijama šta se može desiti ako se mir ne bude iskreno čuvao, što je u interesu svih naroda i pojedinca bilo koje vjere i nacije. A zar to nije Ideja Bosne i bosanski duh, taj čudni bosanskohercegovački zavjet čovjeku icivilizaciji da bez priznavanja, prihvatanja, poštovanja, tolerisanja drugog i drugačijeg nema budućnosti ni čovjeku ni civilzaciji.

 

Bila mi je čast što sam pozvan od žrtava i svjedoka genocida u Bosanskom Novom da napišem uvod ovoj izuzetnoj knjizi koju treba da ima svako bošnjačko i bosanskohercegovačko domačinstvo.

 

Poslije čitanja ove knjige jedno je sigurno da se kod Bošnjaka dešavaju promjene. Bošnjaci su rekli ne ulozi žrtve. Prvi put su odlučili da neće čekati da ih pokolju i da neće generacijma pričati kako su sa zavežljajem plivalii preko rijeke bez igdje ičega i da je vrijeme za barem jednu generaciju koja neće imati nekog u porordici koga zločinac nije zaklao. Bošnjaci više nemaju pravo tražiti da budu zaklani u sljedečem turnusu genocida. Bošnjaci više ne smiju svoju dijecu odgojati kao sigurnu žrtvu sljedećeg genocida. Bošnjaci više neće živjeti na zadanu matricu, matricu buduće žrtve. Bošnjaci trebaju prestati držati scenario žrtve. Nema boljeg oružja od istine kojim Bošnjaci u domovini i u dijaspori mogu sačuvati svoj identitet i boriti se za svoja ljudska i etnička prava u dijaspori i domovini.

 

Zbog ovih poruka hvala svima onima koji su doprinijeli da ova važna knjiga ugleda svijetlo dana i krasi naše sjećanje i kulturu pamćenja.

 

Profesor Emir Ramić

Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

 

 

 

 

Vijesti: