Recenzije

Recenzija za knjigu "Smrt u bijeloj kući" autora Mirsada Čauševića.

Recenzija za knjigu "Smrt u bijeloj kući"  autora Mirsada Čauševića.

Mirsad Čaušević zapisuje svoju zakletvu: Nikada više ne samo pričom nego i djelom

Mirsada sam upoznao prije godinu dana kada me je pozvao kao jednog od govornika na obilježavanju Svijetskog dana bijelih trajka u centru Chicaga. Tada sam upoznao Mirsada kao izuzetno uspješnog poslovnog čovjeka, humanistu, patriotu. Sada čitajući rukopis njegove knjige "Smrt u bijeloj kući" upoznajem ga i kao odličnog pisca, autora koji status preživjele žrtve genocida i tugu za gubitkom dva brata i drugih članova svoje familije zapisuje, ne u ime osvete, već u ime istine i pravde kao najboljih modusa bolje budućnosti i Prijedora i Bosne i Hercegovine.

U Prijedoru se desio genocid, pa zar Evropa može da priča o ljudskim pravima? Ne može. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorčana, poput Mirsada koji opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su su odgovorni i koji nisu spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema žrtvama da obezbijedimo istinu, zadovoljenje pravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zločince.

Moralni glas Mirsada Čauševića za one koji glasa nemaju, za one koji pate, za one koji su kontinuirano diskriminirani, ali i za one koji ne gube nadu, taj moralni glas ispisan je u njegovoj prvoj knjizi "Smrt u bijeloj kući".  Mirsadov glas nade govori istinu tražeći pravdu. Taj glas prkosa koji dans živi u uspješnom poslovnom čovjeku, humanisti, patrioti još se nije oslobodio Bijele kuće i svakodnevne smrti. Svoju bol za bračom ali i za svim nevinim žrtvama Mirsad liječi potragom za potrganom organskom solidarnosti sa drugim i drugačijim. Tu organsku solidarnost, koja je bila predmet agresije i genocida Mirsad nalazi u Melting potu, američkom načinu društvenog bitisanja u kome se vodi stalna borba kako za očuvanje pojedinačnog identiteta, tako i oćuvanja kolektivnog identiteta. I ako skrhan bolom za izgubljenim najmilijim Mirsad ima cilj, a imati cilj u Američkom snu je jedini put do uspjeha. Težiti Američkom snu uz stalno prateće sjene smrti, težak je životni put, pun prepreka.  Ali vjera u jednog Boga i u zajedničke vrijednosti civilzacije Mirsada drže uspravno. Nije ga slomila bol žrtve ali ni pohlepne utrke za bogastvom u nemilosrdnoj američkoj globalizaciji. Njegov moralni glas, moralno bogate žrtve genocida nadjačava glas nemoralnih pojedinaca.

Govoriti o Genocidu u Prijedoru predstavlja rizik da se ne uspije izraziti najvažniji dio onoga što zapravo jest ta tragedija planetarnih i povijesnih razmjera. U najduljem doživljaju, Prijedor se, zapravo, šuti i pati, u dostojanstvu stradale žrtve, pred ukaljanim obrazom svijeta i produkatora i izvršioca genocida. O Prijedorskom genocidu treba govoriti, jer se on tiče humanosti. Jer je prijedorska sudbina drukčija od drugih masovnih i genocidnih stratišta, sudbina koja svjedoči o istrajnoj nepravičnosti svijeta i svireposti naredbodavaca i izvršioca genocida. Nezamislivo je sa stanovišta pravde i humanosti – a ipak to jest naša stvarnost – da prostor u kome je izvršen genocid svijet daruje upravu baš onima koji su genocid izvršili, da obilježavanje godišnjica genocida – iz godine u godinu – nadziru upravo oni koji su ga obavili, pri čemu ga, istovremeno, službeno poriču. Time se nastavlja stradanje Prijedora. Stradanje BiH ali i stradanje humanosti i savjesti moćnog dijela međunarodne zajednice koji upravlja sudbinom svijeta, posebno onih „malih“ u njemu.  Prijedorska tragedija nije završena. Zato Mirsad poručuje Prijedor nije samo bosanskohercegovačka patnja: ona mora biti sudbinski važna lekcija i svijetu.

Mirsad očekuje ljudsku ruku da svojim djelom ponovo obnovi gradsku ljepotu srušenu genocidom ljudi bez časti. Neka se više nikad ne ponovi zločin protiv čovjeka i čovječnosti u Prijedoru. Neka to planetarno zlo bude opomena i podstrek da ljudi idu naprijed. Neka se to zlo pamti: u ime onih koji su protjerani iz svoga voljenog grada, u ime onih javno u više navrata silovanih Prijedorčanki, u ime onih koji su čekali smaknuće svake sekunde, u ime onih koji su bespomoćno gledali zločin nad svojim najbližim, u ime prijedorskih mrtvih. Prijedorske žrtve imaju pravo na pravdu i istinu. Prijedorski zločinci imaju pravo na kaznu, velika je poruka knjige "Smrt u bijeloj kući".


Uspostavljanje firme za grijanje i hlađenje trasira Mirsadov put poslovnog uspjeha, ali ne uspjeha po sebi i za sebe, već poslovnog uspjeha kao njegove pobjede nad zlom, kao pobjede žrtve nad zločincem. Zato njegova knjiga ima snažnu poruku i pouku. Čak i kada si ponižen, čovjek mora ostati dosljedan svojim principima. Mora se vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. Čovjek je kreator svoje sudbine. Preživjela žrtva genocida nema više šta izgubiti. Ona samo može dobiti.  Istrajnost uz maksimalno žrtvovanje je bitan faktor Mirsadovog uspjeha. Ali Mirsad zna da poslovni uspjeh žrtve jeste konačan tek onda kada ga podjeli sa drugim. Život daje više ako pomažete drugima. Tako dobivamo Mirsada kao uspješnog poslovnog čovjeka ali i kao humanistu i patriota. Mirsad se aktivno uključuje u rad bosanskohercegovačke zajednice u Čikagu. On zna da bez jake zajednice nema očuvanja i jačanja nacionalnog identiteta u Američkom Melting potu. A sastavni dio tog rada je stalna borba za istnu i pravdu bez kojih nema bolje budućnosti. I ako je izgubio najmilije Mirsad nikoga ne mrzi.  On zapravo nezna da mrzi. Svoju ranu na duši liječi širenjem pozitivne ljubavi oko sebe. Tako je našao mir svojoj ranjenoj duši. 

Genocid u Prijedoru je oličenje o tome dokle mogu ići granice bezumlja, mržnje, netolerancije, neljudskosti, ne priznavanja, ne poštovanja, ne prihvatanja drugačijeg i drugog.  Zato je genocid u Prijedoru opomena čovjeku i čovječanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike zla u kojoj je zločin protiv čovječnosti cilj, a ne posljedica rata. Ubiti čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim zakonima. Zločinac ima pravo na kaznu. Rat vođen protiv Prijedorčana u mučeničkom gradu ostaje otvorena rana. Knjiga "Smrt u bijeloj kući" je jedan od lijekova za tu ranu.

Mirsadu je sasvim jasno da ne može promijeniti prošlost, ali sjećanje i pamćenje danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku budućnost. Mirsad zna da se genocid u Prijedoru desio zbog pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zločinaca. Genocid u Prijedoru je istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja nije prepoznata od tog svijeta. To je stravična spoznaja čovjeka o savremenom svijetu u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin protiv čovječnosti i zločin protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u Prijedoru zločin počinilaca i sramota svijeta, zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne smije da se ponovi nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za svijet. Mirsad konstatuje da Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina savremenog ljudskog iskustva, institucija sjećanja, pamćenja i ljudskog uzdizanja. Zato Mirsad poručuje pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedorčani se neće umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba htjeli bi da se to zaboravi. Prijedorčani to neće nikada učiniti. Prijedorčani će vječno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Knjiga "Smrt u bijeloj kući" trasira put za to.

Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Međunarodnim sudovima u Hagu da pokažu čitavom svijetu agresorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima. Mirsadovo svjedočenje o istini poručuje nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti.

Mirsad poručuje zločincima koji se još slobodno šetaju i čitavom svijetu: Mi nikada nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti. Vratit ćemo školovanu i pametnu mladost na prijedorsko korzo. Ne postoje riječi koje bi utješile Prijedorčane. Niko nije pokušao spriječiti prijedorsko zlo. Niko se ozbiljno ne trudi da prijedorske zlikovce privede pravdi. Malo se piše i istražuje genocid u Prijedoru, zato, Prijedorčani, ne zaboravite srpsko-crnogorski zločin i uništenje koji su počinili.

Genocid u Prijedoru je dokaz da se fraza „nikad više“, pojavljuje kao izraz moralnog licemjerja, politikantske nedosljednosti i neodgovornosti svijetskih močnika. Zahvaljujući toj nedosljednosti i toj neodgovornosti bauk fašizma je ponovo i neometano vaskrsnuo u Prijedoru. Danas se kontinuitet te vaskrsle fašističke ideje ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida, negiranju nacionalnog identiteta Bošnjaka i Hrvata, posebno njihovog bosanskog i hrvatskog jezika i kontinuiranim napadima na suverenitet, sigurnost, stabilnost, i prosperitet države Bosne i Hercegovine.

Genocid u Prijedoru je potvrda da je historija svijeta, historija zločinca i žrtve, u kojoj zločinac svim sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem, hoće gospodariti žrtvom, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin činom povijesnog osvješcenja i katarze, za koga treba još biti nagrađen. Genocid u Prijedoru je svojom okrutnošču najbolje pokazao agresorsko, genocidne ciljeve Srbije i Crne Gore prema državi Bosni i Hercegovini, prema bosanskohercegovačkom društvu oličenom u Ideji Bosne i Bosanskom duhu i prema njenom najbrojnijem narodu, Bošnjacima. Zato genocid u Prijedoru predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina genocida za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja i uništavanja materjalnih i duhovnih dokaza o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i Bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet, rušio se jedan grad i ljudi toga grada.

Preživjele žrtve i svjedoci genocida u Prijedoru ostaju i dalje poniženi jer im se zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu. Ali žrtve neće odustati od borbe za istinu i pravdu sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za žrtve, ne donese mir za preživjele i ne izgradi prihvatljiva i ljudski snošljiva budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru. Nećemo dopustiti da genocid u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog genocida veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru.

Mirsad je danas postigao svoj cilj. On je sretan čovjek  koji voli život, svoju familiju, svoj narod svoje dvije domovine. Svojom knjigom Mirsad šalje poruku onima koji su dotakli dno života da postoji izlaz.  Važno je pronaći cilj i okrenuti se prema pravom putu. Mirsada sretnim čine male stvari, a najsretniji je kada pomogne drugima. Aktivnim odnosom prema realizaciji svoga cilja i pomoći drugima, Mirsad je svoju bol sklonio u stranu. Mirsadova poruka je najbolje kazana u izreci  „Novcem se ne kupuje sreća“. Za njega je sreća: zdravlje, ljubav, poštovanje, familija, pomoć drugom. Sreća je kad imate cilj i kad ostvarite željeni cilj, sreća je kad vjerujete i kad u toj vjeri pronađete mir za svoju dušu. Agresija i genocid su tako osnažili Mirsada. Zar to nije najbolji odgovor zločincima. Sve ono što je preživio u genocidu zapravo je učinilo da Mirsad postane ono što jeste danas. Poniženja koja je dobio u logoru uticala su na njegovu današnju skromnost i skrušenost. Sreća drugih je i njegova sreća. Zato on svoju poruku šalje svima kao vodić u sretan i uspješan život preživjele žrtve. Zaista se zlo ne smije zaboraviti. Ono se mora ispričati, zapisati. Ali Mirsadova priča i zapis ima posebnu vrijednost jer pored kulture pamćenja nudi poseban vodić za uspješan život preživjele žrtve genocida. Da bi poslao tu veličanstvenu poruku u svijet Mirsad je ponovo prošao kroz strahove i bolove zla. Težak je to bio povratak zločinu ali veoma koristan i značajan za bolju budućnost čovjeka i civilizacije.

Uz zahvalnost autoru što nas opomenje na značaj kulture pamćenja, preporučujem štampanje ove izuzetno važne knjige koja će biti sredstvo za kulturu pamćenja ali i kredibilan izvor istraživačima genocida. Autoru preporučujem da izdanje na bosanskom jeziku što prije prevede na engleski jezik i tako knjigu učini dostupnom širom svijeta. 


Profesor Emir Ramić
Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada
Hamilton, Kanada, 16. 04. 2017.

Vijesti: