Vijesti

Saopćenje Instituta za istraživanje genocida, Kanada povodom godišnjice zatvaranja zloglasnog koncentracionog logora smrti Dretelj

U ime istine i pravde, u ime bolje budućnosti bosanskohercegovačke države i društva i njenih građana u ime bolje budućnosti čovjeka i civilizacije niko nema pravo zaboraviti fašističke i sadističke metode mućenja logoraša u  koncentracionom logoru smrti Dretelj

 

Koncentracioni logor smrti Dretelj

 

Koncentracioni logor smrti Dretelj se nalazio između Čapljine i Međugorja, osnovan od paradržavne Hrvatske Republika Herceg-Bosna od aprila 1993. do aprila 1994. tokom, tokom srpsko hrvatske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od aprila 1993. do aprila 1994. Broj zarobljenika bio je najveći u julu 1993., kada je HVO držala više od 2.200 Bošnjaka u logoru. U ljeto 1993., Hrvatska Republika Herceg-Bosna i HVO su proveli akciju masovnog hapšenja bošnjačkih muškaraca diljem doline Neretve, uključujući i Bošnjake koji su služili u HVO-u, te ih zatvorila u logoru Dretelj. Mnogi od zatvorenika su bili civili. Uslovi u logoru bili su nehumani, anticivilizacijski, mnogi logoraši su umrli u najtežim mukama. Kada je Međunarodni odbor Crvenog krsta dobio dozvolu posjetiti ovaj logor u septembru 1993. godine, HVO je premjestila neke zatvorenike u Silos u Čapljini, kako bi prikrila znakove okrutnog psihičkog i fizičkog ponašanja prema zatvorenicima. Logor Dretelj zatvoren je 24. septembra 1994. godine.

 

Strašna svjedočenja kao opomena ne u ime osvete, već u ime pobjede antifašizma nad fašizmom

 

Neki zatočenici umrli su od dehidriranosti pod metalnim krovom podzemnog hangara. Stražari su vatrom zasipali krov hangara i tako jednom teško ranili trojicu zatočenika, stoji u izvještaju Tadeusza Mazovietskog. Na konferenciji za stampu u Sarajevu 7. 9. 1993. predstavnik UNHCR-a Roy Wkilinson kazao je kako su Bošnjaci zatočeni u Dretelju mućeni glađu i žeđu; mnogi su bili prisiljeni piti vlastitu mokraču da bi preživjeli; tokom 60-dnevnog tamnovanja izgubili su između 10 i 30 kg tjelesne težine, a kad su ih nakon oslobođenja kod Jablanice posjetili predstavnici ove organizacije, uvjerili su se da mnogi imaju teške posljedice fizičke i psihičke torture. Najmanje 30 Bošnjaka iz te grupe umrlo je u Dretelju, a više desetina nije se vratilo nakon što su odvedeni u nepoznatom pravcu, vjerovatno u živi štit na prvoj liniji fronta. U hangarima u kojima su bili zatvoreni nije bilo nikakvih ležajeva niti pokrivača, a vrata su otvarana samo jednom dnevno, kad se unosila hrana. Gosp. Wilkinson dalje je potvrdio postojanje fašističkih i sadističkih metoda prema zatvorenicima. “Kada je jedna grupa zatočenika nakon razmjene iz Dretelja stigla u Jablanicu, izgledali su kao zatočenici iz fašističkih koncentracionih logora”, pise David B. Ottoway. Oni su pričali kako za dva mjeseca nikada nisu znali kada je dan, a kada noć.  Armin Sefer, koji je razmijenjen i doveden do Drežnice, odakle je do Jablanice, zajedno sa svojih 300 drugova, pod največim rizikom morao putovati 16 km, ispričao je da je iza njega u Dretelju u dva tunela i pet hangara ostalo 2.000 Bošnjaka, te da ih bojovnici HVO-a sve odreda muće. Duševno poremečene logoraše navode da tuku i dave svoje drugove. Očevici istiću kako su ovi zatočenici živi skeleti – obrijanih glava, otrcani i potpuno izgubljeni. Svi oni potjeću s područja s kojih su prognani Bošnjaci, kako je istakao logoras Avdćenje Instituta za straživanje genocida, Kanada o Demirović. Stravično teške uvjete života u čapljinskim logorima zatočenici psihički nisu mogli izdržati. Međutim, hrvatski zločinci nisu imali milosti: njihovim su se stanjem koristili kako bi što više uticali i na one psihički najstabilnije. Tako su, prema kazivanju Muje B. iz Stoca, jednog njegovog sugrađanina, inače teškog duševnog bolesnika, ostavili u tunelu među ostalim zatošenicima. Za njega su skovali limeni kafez i tretirali ga kao podivljalu životinju. Lomeći volju i dostojanstvo ljudi, jače logoraše gonili su da na vručem asfaltu polugoli leže i očima široko otvorenim gledaju u sunce. Pored toga, upotrebljavali su električnu struju kao oblik mućenja, stavljaljući žice logorašu u ruke ili ih kaćili za njihove uši. Logoraš M. Begić svjedoći kako su ga često “priključivali” na indukcioni aparat i krajeve gole žice kaćili mu za uši. U Dretelju je bilo i zatočene djece. U jednom hangaru bilo ih je na desetine. Dovođena su iz škole, sa školskim torbama. Strašno je, po svjedoćenju preživjelih, bilo gledati tu djecu kojoj ruke postaju sve dulje, oči sve krupnije, uši sve veče, a glave sve manje. Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović iz Stoca, zatočenik u ovom koncentracionom logoru, svjedok je stradanja Bošnjaka, posebno djece, te pijenja krvi mladiću iz Gacka od pobjesnjelog zlikovca nekog Mikulića, zadojenog velikohrvatskom ideologijom. Ovdje je svakoj pogibelji bilo izloženo i nekoliko imama. Usprkos svojedobnim tvrdnjama HVO-a da je raspustio koncentracionom logor u Dretelju, utvrđeno je da to ne odgovara istini, te da su logoraši Bošnjaci bili samo premješteni u druge logore. Oko hiljadu Bošnjaka deportirano je na jadranske otoke odakle su raseljeni kojekuda po svijetu, dok su ostali bili prebaćeni u koncentracione logore u Gabeli, Rodoću, Prozoru i Stocu.

 

Kultura pamćenja

 

Institut za istraživanje genocida, Kanada  još jednom poručuje da moramo izvršiti memorijalizaciju i obilježavanje svih koncentracionih logora smrti u Bosni i Hercegovini. Sramno je što Bosna i Hercegovina na koju je izvršenja agresija i genocid, 20 godina poslije nema Zakon o zabrani negiranja, minimiziranja ili opravdanja genocida i zločina protiv čovječnosti, Zakon o proglašenju 11 jula Danom sjećanja na genocid u Srebrenici i cijeloj Bosni i Hercegovini, Zakon o proglašenju 30 augusta Danom sjećanja na sve nestale u Bosni i Hercegovini i Zakon o pravima žrtava torture u Bosni i Hercegovini. Institut za istraživanje genocida Kanada podržava samo one političke opcije koje u svojim programima rada imaju aktivnosti na realizaciji navedenih elemenata bez čije realizacije nema istine i pravde, a bez istine i pravde nema pomirenja, nema bolje budućnosti kako bosanskohercegovačke države i društva, tako i svih njenih građana. Ove godine po prvi put na izborima će moći glasati i mladi ljudi rođeni 1995. godine. Dakle, prva poslijeratna generacija, oni koji su rođeni iste godine kada je potpisan Dejtonski sporazum. Nadamo se da će ova generacija dati svoj glas istinskim borcima za istinu i pravdu, a samim tim i za bolju Bosnu i Hercegovinu.

 

Institut za istraživanje genocida, Kanada

 

 

 

 

 

 

Vijesti: