U ime istine i pravde, u ime bolje budućnosti bosanskohercegovaÄke države i društva i njenih graÄ‘ana u ime bolje budućnosti Äovjeka i civilizacije niko nema pravo zaboraviti fašistiÄke i sadistiÄke metode mućenja logoraša u koncentracionom logoru smrti Dretelj
Koncentracioni logor smrti Dretelj
Koncentracioni logor smrti Dretelj se nalazio izmeÄ‘u ÄŒapljine i MeÄ‘ugorja, osnovan od paradržavne Hrvatske Republika Herceg-Bosna od aprila 1993. do aprila 1994. tokom, tokom srpsko hrvatske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Prema optužnici MeÄ‘unarodnog suda za ratne zloÄine poÄinjene na podruÄju bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a su poÄeli držati bošnjaÄke muškarce u logoru od aprila 1993. do aprila 1994. Broj zarobljenika bio je najveći u julu 1993., kada je HVO držala više od 2.200 Bošnjaka u logoru. U ljeto 1993., Hrvatska Republika Herceg-Bosna i HVO su proveli akciju masovnog hapšenja bošnjaÄkih muškaraca diljem doline Neretve, ukljuÄujući i Bošnjake koji su služili u HVO-u, te ih zatvorila u logoru Dretelj. Mnogi od zatvorenika su bili civili. Uslovi u logoru bili su nehumani, anticivilizacijski, mnogi logoraši su umrli u najtežim mukama. Kada je MeÄ‘unarodni odbor Crvenog krsta dobio dozvolu posjetiti ovaj logor u septembru 1993. godine, HVO je premjestila neke zatvorenike u Silos u ÄŒapljini, kako bi prikrila znakove okrutnog psihiÄkog i fiziÄkog ponašanja prema zatvorenicima. Logor Dretelj zatvoren je 24. septembra 1994. godine.
Strašna svjedoÄenja kao opomena ne u ime osvete, već u ime pobjede antifašizma nad fašizmom
Neki zatoÄenici umrli su od dehidriranosti pod metalnim krovom podzemnog hangara. Stražari su vatrom zasipali krov hangara i tako jednom teško ranili trojicu zatoÄenika, stoji u izvještaju Tadeusza Mazovietskog. Na konferenciji za stampu u Sarajevu 7. 9. 1993. predstavnik UNHCR-a Roy Wkilinson kazao je kako su Bošnjaci zatoÄeni u Dretelju mućeni glaÄ‘u i žeÄ‘u; mnogi su bili prisiljeni piti vlastitu mokraÄu da bi preživjeli; tokom 60-dnevnog tamnovanja izgubili su izmeÄ‘u 10 i 30 kg tjelesne težine, a kad su ih nakon osloboÄ‘enja kod Jablanice posjetili predstavnici ove organizacije, uvjerili su se da mnogi imaju teške posljedice fiziÄke i psihiÄke torture. Najmanje 30 Bošnjaka iz te grupe umrlo je u Dretelju, a više desetina nije se vratilo nakon što su odvedeni u nepoznatom pravcu, vjerovatno u živi štit na prvoj liniji fronta. U hangarima u kojima su bili zatvoreni nije bilo nikakvih ležajeva niti pokrivaÄa, a vrata su otvarana samo jednom dnevno, kad se unosila hrana. Gosp. Wilkinson dalje je potvrdio postojanje fašistiÄkih i sadistiÄkih metoda prema zatvorenicima. “Kada je jedna grupa zatoÄenika nakon razmjene iz Dretelja stigla u Jablanicu, izgledali su kao zatoÄenici iz fašistiÄkih koncentracionih logora”, pise David B. Ottoway. Oni su priÄali kako za dva mjeseca nikada nisu znali kada je dan, a kada noć. Armin Sefer, koji je razmijenjen i doveden do Drežnice, odakle je do Jablanice, zajedno sa svojih 300 drugova, pod najveÄim rizikom morao putovati 16 km, ispriÄao je da je iza njega u Dretelju u dva tunela i pet hangara ostalo 2.000 Bošnjaka, te da ih bojovnici HVO-a sve odreda muće. Duševno poremeÄene logoraše navode da tuku i dave svoje drugove. OÄevici istiću kako su ovi zatoÄenici živi skeleti – obrijanih glava, otrcani i potpuno izgubljeni. Svi oni potjeću s podruÄja s kojih su prognani Bošnjaci, kako je istakao logoras Avdćenje Instituta za straživanje genocida, Kanada o Demirović. StraviÄno teške uvjete života u Äapljinskim logorima zatoÄenici psihiÄki nisu mogli izdržati. MeÄ‘utim, hrvatski zloÄinci nisu imali milosti: njihovim su se stanjem koristili kako bi što više uticali i na one psihiÄki najstabilnije. Tako su, prema kazivanju Muje B. iz Stoca, jednog njegovog sugraÄ‘anina, inaÄe teškog duševnog bolesnika, ostavili u tunelu meÄ‘u ostalim zatošenicima. Za njega su skovali limeni kafez i tretirali ga kao podivljalu životinju. Lomeći volju i dostojanstvo ljudi, jaÄe logoraše gonili su da na vruÄem asfaltu polugoli leže i oÄima široko otvorenim gledaju u sunce. Pored toga, upotrebljavali su elektriÄnu struju kao oblik mućenja, stavljaljući žice logorašu u ruke ili ih kaćili za njihove uši. Logoraš M. Begić svjedoći kako su ga Äesto “prikljuÄivali” na indukcioni aparat i krajeve gole žice kaćili mu za uši. U Dretelju je bilo i zatoÄene djece. U jednom hangaru bilo ih je na desetine. DovoÄ‘ena su iz škole, sa školskim torbama. Strašno je, po svjedoćenju preživjelih, bilo gledati tu djecu kojoj ruke postaju sve dulje, oÄi sve krupnije, uši sve veÄe, a glave sve manje. Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović iz Stoca, zatoÄenik u ovom koncentracionom logoru, svjedok je stradanja Bošnjaka, posebno djece, te pijenja krvi mladiću iz Gacka od pobjesnjelog zlikovca nekog Mikulića, zadojenog velikohrvatskom ideologijom. Ovdje je svakoj pogibelji bilo izloženo i nekoliko imama. Usprkos svojedobnim tvrdnjama HVO-a da je raspustio koncentracionom logor u Dretelju, utvrÄ‘eno je da to ne odgovara istini, te da su logoraši Bošnjaci bili samo premješteni u druge logore. Oko hiljadu Bošnjaka deportirano je na jadranske otoke odakle su raseljeni kojekuda po svijetu, dok su ostali bili prebaćeni u koncentracione logore u Gabeli, Rodoću, Prozoru i Stocu.
Kultura pamćenja
Institut za istraživanje genocida, Kanada još jednom poruÄuje da moramo izvršiti memorijalizaciju i obilježavanje svih koncentracionih logora smrti u Bosni i Hercegovini. Sramno je što Bosna i Hercegovina na koju je izvršenja agresija i genocid, 20 godina poslije nema Zakon o zabrani negiranja, minimiziranja ili opravdanja genocida i zloÄina protiv ÄovjeÄnosti, Zakon o proglašenju 11 jula Danom sjećanja na genocid u Srebrenici i cijeloj Bosni i Hercegovini, Zakon o proglašenju 30 augusta Danom sjećanja na sve nestale u Bosni i Hercegovini i Zakon o pravima žrtava torture u Bosni i Hercegovini. Institut za istraživanje genocida Kanada podržava samo one politiÄke opcije koje u svojim programima rada imaju aktivnosti na realizaciji navedenih elemenata bez Äije realizacije nema istine i pravde, a bez istine i pravde nema pomirenja, nema bolje budućnosti kako bosanskohercegovaÄke države i društva, tako i svih njenih graÄ‘ana. Ove godine po prvi put na izborima će moći glasati i mladi ljudi roÄ‘eni 1995. godine. Dakle, prva poslijeratna generacija, oni koji su roÄ‘eni iste godine kada je potpisan Dejtonski sporazum. Nadamo se da će ova generacija dati svoj glas istinskim borcima za istinu i pravdu, a samim tim i za bolju Bosnu i Hercegovinu.
Institut za istraživanje genocida, Kanada