Nemio događaj u Zvorniku je direktna posljedica potpunog ponižavanja preživjelih žrtava

Nemio dogaÄ‘aj u Zvorniku je direktna posljedica potpunog ponižavanja preživjelih žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida protiv njenih graÄ‘ana, prije svega Bošnjaka. Bošnjaci su žrtve genocida koji još traje drugim metodama. Prema Konvenciji o genocidu vojno izvršenje je samo jedan dio genocida. To vojno rješenje genocida je zaustavljeno Dejtonskim sporazumom koji je produkovao nepravedni ili bolje reči nedovršeni mir, ali i nedovršeni rat. Dejtonski sporazum je žrtvovao istinu o agresiji i genocidu i pravdu za žrtve tih zločina, produkujući nemoguču državu BiH. Ubojstvo u Zvorniku je konzekvenca trajućeg genocida, poniženih žrtava i pogažene istine i pravde.

MeÄ‘unarodni sud pravde presudio je da je tvorevina Republika srpska počinila genocid u Zaštićenoj zoni UN, Općini Srebrenica, 1995. godine, nad pripadnicima bošnjačkog naroda, putem svojih organa, Vojske i Policije. Politički predstavnici žrtava, bosanskohercogavčki ili još bolje rečeno bošnjački politički establišment koji se svake četiri godine na izborima samo smjenjuju uz pomoć svijetskog političkog establišmena se odriču presude MeÄ‘unarodnog suda pravde. To je glavni problem iz kojega potiče slučaj da žrtva u Zvorniku “uzima pravdu u svoje ruke“ na neopravdan način. Ali ovakvih dogaÄ‘aja će biti još sve dok traje srpski udruženi zločinački agresivno - genocidnog poduhvat. Tvorevina Republika srpska stvrena zločinima agresije i genocida ne može postojati na pola meÄ‘unarodno priznate, suverene, samostalne države Bosne i Hercegovine. Politički predstavnici žrtava uz pomoć meÄ‘unarodne zajednice genocidnu Republika srpsku (a time njenu vojsku i policiju) legaliziraju, štite od Presude odnosno kazne. Zato se čak i pripadnici vojnih i policijskih snaga koji su osobno učestvovali u agresiji i genocidu, zapošljavaju u službama entiteta Republike srpske i države Bosne i Hercegovine. 
Nemio dogaÄ‘aj Zvorniku primjer nemoći i bunta, lična osveta pozlijeÄ‘ene žrtve genocida, koji opominje da genocid nad Bošnjacima neće biti niti kažnjen, niti zaustavljen, nego nastavljen, te da se trajući genocid ne može pobjediti pojedinačnim osvetama, već kolektivnom akcijom za kažnjavanje Vojske i Policije entiteta Republika srpska i poništenja toga entiteta.

Sjećanje na genocid nije sjećanje koje pobuÄ‘uje osvetu, već je sjećanje na neuništivost ideje Bosne i Bosanskog duha, oličenih u susretištu mudrosti Istoka i razuma Zapada, što je bosanskohercegovčki odgovor i doprinos svjetskoj pobjedi mira i slobode, unutar kojeg kao takovog je jedino moguće prihvatati, poštovati, priznavati i tolerisati drugo i drugačije na osnovama dijaloga različitih vjera, kultura i civilizacija. Doista nema mira u Bosni i Hercegovini bez duševnog mira. I nema duševnog mira u Bosni i Hercegovini bez pobjede istine, pravde i razuma. A, pobjeda istine, pravde i razuma u Bosni i Hercegovini je omeÄ‘ena istinom, pravdom i razumom o agresiji i genocide.