Zašto Dejtonski ustav blokira razvoj svih institucija u Bosni i Hercegovini

Zašto Dejtonski ustav blokira razvoj svih institucija u Bosni i Hercegovini

 

Aneks VII se bavi povratkom izbjeglica, a toga nema. Nije on više ni moguć pošto je prošlo toliko vremena od završetka agresije i genocida. nemogućnosti da se ogromna masa ljudi, koja je raseljena ili protjerana iz Bosne i Hercegovine, vrati na svoja staništa, što će reći da Dejtonski sporazum - koji je dizajnirao ovo kriminalno, karikaturalno ureÄ‘enje Bosne i Hercegovine sa dva entiteta, deset kantona i distriktom Brčko - ne nudi nikakvu šansu, niti nadu.

 

Aneks IV je tobožnji ustav Bosne i Hercegovine. Svaki njegov član ima u sebi elemente diskriminacije. U konstrukciji državnog i društvenog ureÄ‘enja prenaglašeni su elementi nacionalnih interesa, a potpuno su zanemareni oni elementi koji bi trebali da jačaju koheziju ukupnog društva. Veoma je malo pažnje posvećeno ljudskim pravima i slobodama, slobodnog kretanja ljudi, kapitala, informacija. Evo primjera. Bosna i Hercegovine nema šefa države, imamo kolektivnog šefa države, a to je zapravo dom naroda, to nije šef države. Nemamo vladu, nego Savjet ministara, a to nije vlada. Ministri nisu birani po stručnosti. Oni sjede u Savjetu ministara kao predstavnici etnosa, dakle, kao predstavnicu Srba, Hrvata i Bošnjaka. Imamo Parlament BiH, koji se pogrešno zove Parlamentarna skupština BiH, u kojem nema doma u kome su predstavljeni graÄ‘ani. Istina, imamo dom koji se zove zastupnički ili predstavnički, ali u njemu sjede ljudi koji su izabrani sa etnički čistih teritorija. I pošto postoji entitetsko glasanje, to je isto što i dom naroda, samo se pogrešno zove predstavnički dom. Svugdje imamo domove naroda. Nema niti jedne institucije koja funkcioniše po modelu kakav postoji u zemljama Evropske unije.  Uzmimo samo primjer Anexa IX koji je trebao da stvori nezavisne strukture takozvanih javnih korporacija koje su trebale da kroz Elektroprivredu, Poštu, Željeznice, stvore jednu infrastrukturu za povezivanje cjelokupnog društva u BiH. Budući da je prenaglašen interes i pozicija tri konstitutivna naroda, a zanemareno sve ono što je povezivalo sve ljude i graÄ‘ane, to je imalo za posljedicu hipertrofiju parcijalnih - nacionalnih interesa i zanemarivanje svega što je zajedničko. Entitetske strukture mogu da zaustave svaki proces koji im „ne odgovara“, a tiče se afirmacije države, zajedničkih interesa. Oni imaju veoma komforne mehanizme, poput entitetskog glasanja, da zaustave svaku odluku koja im se ne sviÄ‘a. Taj debalans izmeÄ‘u posebnog i zajedničkog, nažalost, produbljuje kriznu situaciju.

 

Bosna i Hercegovina je teško ranjena država po broju izgubljenih života, po broju uništenih kuća, ekonomskih kapaciteta, vjerskih objekata. Potrebne su decenije da se stvari dovedu makar do nivoa tolerancije. Dejtonski sporazum nije odgovorio na najvažnija pitanja - Ko stoji iza agresije i genocida? Ko je pomagao snage koje su izazvale agresiju i genocid? Ovdje je pravi problem što nikada niko nije rekao istinu i na bazi nje zatražio pravdu za žrtve.

 

Možemo li mi biti graÄ‘ani BiH poštujući da ljudi imaju pravo na svoje kolektive identitete - lingvističke, religijske, etničke, bilo kakve? Ne, to nije moguće zbog Dejtonskog sporazuma. I zato će Bosna i Hercegovina ostati ona jadna.

 

Za mene je najveći problem zašto takozvani Dejtonski ustav još uvijek funkcioniše kada je prevaziÄ‘en i kada ne možemo graditi budućnost na osnovu okvira koji nam on nudi. Jedna od teških posljedica dejtonskog ustrojstva Bosne i Hercegovine je odlazak mladih. Nije to privemeni odlazak, oni koji odu u inostranstvo - tamo i ostaju.

 

Bosna i Hercegovina je stekla svoju nezavisnost na referendumu na kome su Srbi glasali kako jesu, dakle, bili su u manjini, a Hrvati i tadašnji Muslimani, kasnije Bošnjaci, glasali su 63 posto za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Time je napravljena nekakva demarkaciona linija. Šta se desilo poslije? Hrvatski glasovi, koji su obezbijedili nezavisnost, zasnivali su se na ideji Franje TuÄ‘mana da će Bosna i Hercegovina biti dio Hrvatske. Iz toga je kasnije proistekao Vašingtonski sporazum, koji je napravio muslimansko-hrvatsku federaciju, a posljedica je bila nešto što ljudi ne žele javno i glasno da kažu. Jer, ako si napravio muslimansko-hrvatsku federaciju, ono što je ostalo je - Republika Srpska. Vašingtonski sporazum je napravio Repubiku Srpsku. Poslije su Boban, Karadžić i ostali o tome pregovarali. Veliki momci, Kristofer, Holbruk i Klinton su tu stvar doveli do kraja. Dakle, imaš Federaciju, a ostatak je Republika Srpska - i to je ta nakaradna struktura Bosne i Hercegovine. Dejtonski sporazum uspostavio je takvu poziciju entiteta koja je dobila posebnu dimenziju u Republici Srpskoj zbog toga što je tamo izvršeno etničko čišÄ‡enje i što je praktično stvorena jednonacionalna struktura tog entiteta i što je još hiperbolisan nacionalni interes i kroz taj interes se veoma jednostavno mobiliše cjelokupna javnost tog entiteta. Zbog toga nije slučajno da se stalno prijeti referendumima, jer se unaprijed zna rezultat takvog referenduma ako se on prikaže kroz ugrožavanje nacionalnog interesa tog naroda. Svaku opasnost koja vodi demokratskoj integraciji bh društva, te strukture osjećaju kao ozbiljno upozorenje da se dovodi u pitanje njihova pozicija. Uzmite primjer - šta kad bi kroz tu demokratsku integraciju ojačala pozicija pravosuÄ‘a i kad bi se ozbiljnije krenulo u borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala? Većina tih struktura bi se mogla naći pod udarom tih procesa. Naravno, sve će učiniti, uključujući i mobilizaciju nacionalnog tijela, da to blokiraju.

 

Desila, po mom mišljenju, jedna pogubna stvar u socioekonomskoj situaciji u konstalaciji nacionalnih odnosa - da se produžio proces etničke homogenizacije na odreÄ‘enim prostorima u BiH. To ustvari znači da je došlo do teritorijalizacije nacionalnih interesa što je potpuno suprotno vjekovnoj tradiciji suživota u Bosni i Hercegovini. Najprije agresija i genocid, a potom i politike poslije agresije i genocida, vodile su daljoj etničkoj homogenizaciji uključujući i neprovoÄ‘enje Anexa VII Dejtonskog sporazuma i doveli do toga da će se, kada se definitivno objave rezultati popisa stanovništva, pokazati frapantne promjene u etničkom rasporedu stanovništva na terotoriji BiH. Onda imate zahtjev za teritorijalizacijom nacionalnog interesa, to što se već desilo u Republici Srpskoj. To je i proizvelo sve ove posljedice o kojima govorimo, prijetnje referendumima i bojim se da se mogu pojaviti i na drugim teritorijama, a to onda direktno pogaÄ‘a nacionalni interes bošnjačkog stanovništva koje će biti reducirano na relativno uzak teritorijalni prostor.

 

 

U presudi Sejdić- Finci sam Sud konstatira da je uspostavljanje posebne pozicije tri konstitutivna naroda imalo legitimno opravdanje kada je trebalo zaustaviti rat. Ali, taj isti Sud konstatira da je otpao taj legitiman zahtjev za garantiranje posebne pozicije tri konstitutivna naroda. Taj isti Sud sada konstatira da treba da se prihvate evropski standardi u kome će biti garantovano da niko neće biti diskriminiran po nacionalnom ili bilo kojem ličnom statusu. To znači da treba reducirati ovakvu isključivu poziciju konstitutivnih naroda. Pored toga, hrvatski politički lideri su uspjeli da nametnu i domaćoj i meÄ‘unarodnoj političkoj javnosti zahtjev da se uz rješavanje diskriminatornih odredbi pokuša riješiti hrvatsko nacionalno pitanje. Onda se otvorilo pitanje reforme izbornog sistema, izbora članova Predsjedništva kroz koje se pokušalo uvesti i pitanje trećeg entiteta. Kada bi se to reduciralo na to da se svim graÄ‘anima bez diskriminacije osigura jednaka pozicija u pasivnom biračkom statusu, da mogu biti kandidovani za javne funkcije, onda bi to bilo mnogo lakše. MeÄ‘utim, zbog ovih intervencija je dobilo druge dimenzije. Sada kad je Evropa krenula sa agendom, fokusiranje na ekonomske i socijalne aspekte, iz HDZ-a se ponovno javlja problem rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja i vraćanja na staru šemu nacionalnih odnosa u BiH.