Danas je BiH ponovo u opasnosti
Dok je BiH uništavana višestrukom agresijom, Evropa je posebnu pažnju posvetila anuliranju bilo kakve mogućnosti vojne intervencije internacionalne zajednice protiv agresorskih snaga. Republika BiH je od 22. maja 1992. godine internacionalno priznata Älanica Ujedinjenih nacija, 177. Älanica, te je na osnovu Povelje OUN imala pravo da bude zaštićena ili da joj se omogući da to pravo ostvari kako bi se suprostavila agresorima. Dejtonski sporazum je, s jedne strane, zaustavio genocid i daljnje razaranje države. S druge strane, sporazum je zaustavio oslobaÄ‘anje Republike BiH od agresora, omogućio zadržavanje status quo postignutog u ratu, jer nije doveo do pravde i instalirao je djelo genocida na tlu internacionalno priznate države. Dejtonskim sporazumom sprijeÄeno je definitivno oslobaÄ‘anje RBiH. To je njegova paradoksalna dvosmislenost koju danas koristi agresorska propaganda u uslovima bošnjaÄke poltiÄke pasivnosti, koju diktira nedemokratizovano bošnjaÄko nacionalno biće, bez razvijene teritorijalne i državotvorne svijesti. Dejtonskim sporazumom su agresori nagraÄ‘eni, Äime su prekršena sva moralna, ljudska i internacionalna naÄela u novijoj povijesti. Uništena je Republika BiH i na njenim temeljima konstruirana zloÄinaÄka tvorevina entitet RS, koja je djelo agresije i genocida. Iz ove nepravde proistiÄe sva poslijeratna izopaÄenost države i društva u BiH.
U toj bosanskohercegovaÄkoj izopaÄenosti Bošnjake se nastoji gurnuti u tzv. religijski radikalizam, da bi se tako došlo do konaÄnog izjednaÄavanja i opravdanja zloÄina. Danas su Bošnjaci postali zarobljenici lutanja nedefiniranih politiÄkih stavova koji ih vode u opasno polje egzistencije. stoljeća. Bez te bošnjaÄke agonije, oliÄene u nepostojanju bošnjaÄkih nacionalnih institucija, bošnjaÄkog kolektivnog pamćenja nije moguće instalirati genocidnu tvorevinu na tlu internacionalno priznate RBiH. BošnjaÄka poltika je reducirana na uzak krug ljudi koji nisu dorasli vremenu postgenocidnog življenja Bošnjaka.
KljuÄno prvo pitanje savremene bošnjaÄke bitnosti i bitisanosti je: U ime kojih Bošnjaka se vodi bošnjaÄka politika. Bošnjaci su usljed neodgovorne pasivistiÄke politike u položaju u kojem nemaju vlastite stavove o pitanju države i njene budućnosti. Oni dopuštaju da internacionalna zajednica vodi bitne državne i narodne poslove koji direktno odreÄ‘uju njihovu sudbinu.
KljuÄno drugo pitanje savremene bošnjaÄke bitnosti i bitisanosti: Da li je moguće da opstane entitet RS kao proizvod straviÄnog zloÄina i genocida? Postojanje entiteta RS kazuje da svi ljudi u BiH nisu jednaki. Bošnjaci imaju Presudu za genocid u Srebrenici, ali oni je uopće ne koriste kao moćno sredstvo za odbranu države BiH. Presudom je reÄeno da je vojska i policija entiteta RS napravila genocid, a to je sasvim validan osnov da se bošnjaÄki zahtjev za poštivanjem prava pred internacionalnom zajednicom jasno Äuje.
Pravno je entitet RS djelo zloÄina, koji je nelegalno, agresijom i genocidom nametnut na tlu meÄ‘unarodno priznate RBiH. Entiteti FBiH i RS su odvoÄ‘enje RBiH od prava u priÄe o dogovoru „zaraćenih strana“ gdje su svi izjednaÄeni, tj. agresor i žrtva imaju istu pregovaraÄku poziciju. To je prevara i kršenje internacionalnog prava. BiH ni pod kojim uslovima se ne smije odreći prava u pitanjima sudbine države. Ne može se Ustav Republike BiH dokinuti u jednoj vojnoj bazi, uz „dogovor izmeÄ‘u moćnog zloÄinca i nemoćne žrtve. Država RBiH morala je biti zaštićena od UN kao punopravna Älanica, a ne prepuštena sumnjivim pregovaraÄima i internacionalnim konferencijama na kojima se rastakala njezina državna i društvena supstanca uz nemoć bosanskohercegovaÄke Vlade. RBiH bio je nametnut embargo na naoružanje kojim joj se sprjeÄavalo pravo na samoodbranu . Oni koji su stajali na Äelu UN trebaju biti pozvani na odgovornost, jer su sauÄesnici u zloÄinu nad RBiH.
Odustajanje od prava otvorilo je vrata opasnostima za državu RBiH – sva njezina problematika svedena je na humanitarno pitanje. U Daytonu je došlo do poništenja legitimiteta vlade RBiH, pogažen je Ustav RBiH, pregovaralo se s agresorom kao s ravnopravnim Älanom pregovaraÄkog procesa. Nakon toga otvara se internacionalni proces suÄ‘enja zloÄincima dok njihovo djelo ostaje. To je proizvod toga da bošnjaÄka politika onemogućava bosanskohercegovaÄku politiku, Bošnjaci moraju sa drugim graÄ‘anima BiH stvoriti uslove da se država gradi na pravu, a ne para džentlmenskim dogovorima ljudi koji ne znaju šta rade i koji nisu dorasli politiÄkom trenutku u kojem smo se povijesno zatekli. Visoki predstavnici i OHR štite jedino Okvirni sporazum o miru u BiH, a ne Republiku BiH kao jedinstvenu, internacionalno potvrÄ‘enu državu. Visoki predstavnici Äuvaju Dejtonski sporazum, a ne državu BiH.
BošnjaÄka politiÄka nesposobnost, cinizam internacionalne zajednice i nemoral diplomatskih tajnih igara, omogućavaju dominaciju velikosrpskog projekta nad državom BiH. BošnjaÄki još nisu u stanju priznati da Dejtonski mirovni sporazum nije izraz prava. Tim „dogovaranjem“ „priznato“ je djelo genocida na tlu RBiH i napuštena je norma o nepriznavanju nelegitimnih djela genocida i agresije. Pravo prethodi svakoj politici, a ne politika pravu. Odavno je izigran i sam dogovor iz Daytona, velikosrpska ideologija priznaje samo entitet RS, kao rezultat velikosrpske agresije protiv države RBiH i otvoreno se okreće protiv države u kojoj je on instaliran zloÄinom i genocidom. Danas je, takoÄ‘er, podvala velikosrpske ideologije da se entitet RS može „voljom“ samo jednog naroda (referendumom) otcijepiti od države BiH. To nije postignuto ni tokom velikosrpske agresije 1992. godine.
Internacionalna zajednica i bosanskohercegovaÄki politiÄari se moraju vratiti pravu, a to onda znaÄi da se moraju poništiti rezultati genocida. Na tome bh politiÄari uz pomoć internacionalne zajednice moraju insistirati ako doista zastupaju graÄ‘ane koji su odani državi BiH. BiH se danas brani tako što se na pravu zasniva buduća politika. S pravne taÄke gledišta postoji Presuda za genocid u Srebrenici na osnovu koje internacionalna zajednica može i treba poduzeti korake primjene prava u vezi s ukidanjem RS. Presuda se mora ispoštovati.
BiH nije nastala u vojnoj bazi u Daytonu kao jedan izvanpravni projekt politike „dogovaranja zaraćenih strana“. Država BiH nije država na osnovu Daytona ili po Daytonu, već uprkos dejtonskoj izvanpravnoj, nelegalnoj podvali. Dayton je već odavno dezavuiran kao ilegalan dogovor, jer on nije imao cilj da se zaštiti legitimna država Republika BiH, već da se prikrije da je ratnim zloÄinima stvorena teritorija na kojoj je pobunjeniÄka grupa zloÄinom i genocidom stvorila svoju vlast. Entitet RS nije legalno priznata država. On je rezultat vojnog poduhvata velikosrpske ideologije i agresije koji je zloÄinima genocida i progona graÄ‘ana RBiH stvorio „srpsku teritoriju“ na njezinom podruÄju, a koja bi trebala u budućnosti da se prikljuÄi Srbiji kao ostvarenju velikosrpskog cilja – svi Srbi u jednoj državi.
Niko na svijetu nije mogao bez Skupštine Republike BiH, i predviÄ‘ene pravne procedure za izmjenu Ustava Republike, uraditi izmjenu ili dokinuti Ustav RBiH, te onda podmetnuti unutar Okvirnog ugovora o miru Ustav države na koju je izvršena agresija, Anex IV. Oktrojirani ustav je izvan legalnog Ustava Republike BiH. Zato „mirovni ugovor“ ne može zamijeniti Ustav države – Povelja UN, BeÄka konvencija o ugovornom pravu iz 1969. godine. U Daytonu se nije mogao zanemariti Ustav Republike BiH i podmetnuti Ustav u Anexu IV. To je nelegalno i to je antidržavni akt. Na taj naÄin su prekršene desetine internacionalnih pravnih normi na kojima poÄivaju internacionalni odnosi. RBiH je izvuÄena iz domena prava, a onda je njezina nesreća relativizirana. Zato se zloÄinci i agresori ismijavaju nad žrtvama, jer se istina o stradanju ne ustanovljava pravno, nego prema dogovorima „lidera“ etniÄkih grupa, na moralnoj ili humanitarnoj razni.
Ponovo, pedeset godina nakon Varšavskog geta, jedan genocid u Evropi nad graÄ‘anima BiH u ime etniÄkih, nacionalistiÄkih i religijskih ciljeva. Hipokrizija je srušila velike nade evropskog kontinenta – zato je pitanje BiH u Evropi apsolutno pravno pitanje. Povijest se straviÄno ponavlja Bošnjacima. Bošnjaci ništa ne uÄe iz povijesti. SaÄuvano pamćenje na barbarski zloÄin, neviÄ‘eno divljaštvo agresora, mora biti stožer budućnosti mladih bošnjaÄkih generacija, jer velikosrpski projekt nije mrtav. Niko normalan ne bi prihvatio da ga se nasilno izbaci iz vlastite države i da se onda pomiri s tim kao s nužnim, sudbinskim davanjem. Zbiljska nacionalna politika Bošnjaka u BiH jeste bosanskohercegovaÄka. Jednom će to shvatiti Bošnjaci.