Humanisti koji je vjeÄno ostao uz svoj grad, svoj narod svoju zemlju i svoju državu
Humanisti koji je vjeÄno ostao uz svoj grad, svoj narod svoju zemlju i svoju državu
Opet Äemo mi šetati prijedorskom Äaršijom ogrnuti slobodom, istinom i pravdom, ogrnuti sjećanjem na humaniste i žrtve genocida, ogrnuti kulturom pamćenja ne zbog osvete, već zbog bolje budućnosti Prijedora
Humanisti puput doktora Ese Sadikovića ne umiru, pogotovo ne umiru od krvavih ruku upropaštenih u zlu neljudi. Eso je samo otišao u vjećnost da zauvjek svjedoÄi zlo i zloÄin koje se sruÄilo na Prijedor. Zar su mogli ubiti takvog Äovjeka, takvu angažiranu liÄnost, instituciju samu za sebe. Mogli su jer su trebali ubiti grad, a da bi ubili grad morali su ubiti intelektulnu gromadu, insana koji je bio simbol Äaršije, simbol koji je mnogo znaÄio Prijedoru i njegovim ljudima, ali samo ljudima.
Dok se na Äelu prijedorske opštine nalazio "ljekar", u ljeto te krvave 1992. ubijeni su gotovo svi ljekari koji su bili Bošnjaci i Hrvati. Ubijeni su najviše u logoru Omarska a jedini njihov grijeh bio je u tome što su bili Bošnjaci i Hrvati. Nema više ljekara Jusufa Pašića, Osmana Mahmuljina, Željke Cikore, Enisa Begića, Ufada Suljanovića, Islama Bahonjića i mnogih drugih intelektualaca. Bez njih i posebno bez doktora Ese ne može se priÄati gradu Prijedoru. Zapravo grad više i ne postoji, postoji samo ime grada.
„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. ÄŒekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.
U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura. Te noći u koncentracioni logor Omarska je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti zloÄinac Mićo KovaÄević. Došao je po prejakog Eso koji je ugrožavao cilj udruženog zloÄinaÄkog poduhvata srpskih agresora, koji su kanili ubiti BiH, Bošnjake, Prijedor.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne naÄ‘u i kazne ubice Ese. Jer Eso je simbol nesalomljivih Ideje Bosne i Bosanskog duha, te baze iz koje je nastala, i opstala BiH. Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, lijeÄniÄki poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova struÄnost i zvanje eksperta Ujedinjenih Nacija. Eso je bio Äovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoÄ i ljudsku bijedu ubijajući Esu? ZloÄinaÄka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i BiH i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti projektanata i izvršilaca agresije i genocida, Äija želja se nikada neće ostvariti. Esu zloÄinci ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, uglednog PrijedorÄanina, jednostavno Äovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku. ZloÄin nad doktorom Esom ostaje ljudska, emotivna, užasna i straviÄna definicija genodica u Prijedoru i BiH. To je „školski primjer” onoga što su kreatori i izvršioci agresije i genocida, kada god su mogli, Äinili s onim što je BiH bila i što jeste, a Eso bio je jedan od njenih najponosnijih, najuzoritijih izdanaka, zbog Äega su mu ovakvu sudbinu i namijenili.
Opet Äemo mi šetati prijedorskom Äaršijom ogrnuti slobodom, istinom i pravdom, ogrnuti sjećanjem na humaniste i žrtve genocida.
Emir Ramić