Kako bismo pamtili i opominjali ako nećemo istino imenovati događaje za koje želimo da se nikada nikome ne ponove?!
Komentar dr. Emira Ramića,
direktora Instituta za istraživanje genocida Kanada, „sintagmi srpski zloÄinci“
Komentar je emitovan u drugoj novembarskoj emisiji „Kultura sjećanja“, prve televizijske emisije posvećenje žrtvama genocida, zloÄina i diskriminacije u organizaciji Televizije Sarajevo
Inicijativa Srpskog društva „Prosvjeta“, a potom i SDP-a, da se sa spomen ploÄe na sarajevskoj Vijećnici ukloni sintagma „srpski zloÄinci“, koja navodno vrijeÄ‘a i diskriminira Srbe u Sarajevu, otvara nekoliko logiÄkih pitanja. Kako i jednog pripadnika i jednog naroda u ime kojega su vršeni zloÄini na drugim narodom može vrijeÄ‘ati ako se imenuju zloÄinci iz sopstvenog naroda, samim tim što baš taj momenat uklanja stigmu kolektivne krivice? Kako može i jednom Nijemcu smetati kada se kaže da su njemaÄki zloÄinci ubijali Jevreje, jer baš ta sintagma „njemaÄki zloÄinci“ oslobaÄ‘a od odgovornosti sve druge Nijemce koji nisu krivi za zloÄine koje su poÄinili njemaÄki zloÄinci. Zašto bi i jednom Hrvatu smetala Äinjenica kada se kaže da su hrvatski zloÄinci vršili zloÄine u Jasenovcu ili u Ahmićima, jer baš zato nisu svi Hrvati zloÄinci, već samo oni koji su vršili zloÄine. Zašto bi i jednom BošnjaÄku smetalo kada se kaže da su bošnjaÄki zloÄinci poÄinili zloÄine u Grabovici ili na Kazanima? Da li je moguće i na kakav drugi naÄin obilježiti zloÄine koji su vršili zloÄinci sa srpskim imenima, u ime srpske politike toga vremena, a da se izbjegne reći da su to srpski zloÄinci? Svi znamo da oni koji su zapalili Vijećnicu, u noći 25. na 26. avgusta 1992. godine, nisu bili nikakvi slobodni piromani, koji su na brda oko Sarajeva došli samoincijativno, već da se radilo o vojnicima Vojske Republike Srpske koja je sprovodila srpsku politiku, od koje se nikada nije ogradila srpska društvena i akademska zajednica. U tom nizu komandne odgovornosti sve na sebi nosi prefiks srpskog, tako da ne postoji mogućnost da se zloÄin spaljivanja sarajevske Vijećnice tretira i bilježi kao zloÄin koji nema imena i prezimena. Autorstvo nad spaljivanjem Vijećnice nose i potpisuju srpsko crnogorski zloÄinci, iza kojih su stajali srpska i crnogorska politiÄka i društvena zajednica, tako da bi bilo netaÄno tvrditi da je to zloÄin koji nema veze sa srpsko crnogorskom odgovornošÄ‡u. Napose, kako bi se mladi Nijemci uÄili antifašistiÄkoj kulturi, ako ne bi znali da su njemaÄki nacisti i zloÄinci poÄinili strašna zvjerstva nad Jevrejima. Kako bi se mladi Srbi i Crnogorci uÄili antifašistiÄkoj budućnosti, ako neće osjećati i osuÄ‘ivati genocid u Srebrenici za koji je Presudom Svjetskog suda pravde u Hagu utvrÄ‘ena odgovornost Srbije i Republike Srpske. Kako bi se srpski i crnogorski narod, i svaki drugi narod u budućnosti, uÄio Dobru i Zlu ako neće postojati spomenici na kojima će biti ispisana istina, poput ove – da su baš srpsko crnogorski zloÄinci te avgustovske noći 1992. godine spalili Vijećnicu i dva miliona knjiga, Äasopisa i dokumenata. Kako bismo pamtili i opominjali ako nećemo istino imenovati dogaÄ‘aje za koje želimo da se nikada nikome ne ponove?!