“Dok sam govorio vidio sam suze na licu mog Premijera Trudea, mog Premijera Filipa i na licu gradonačelnika Kvebek city”, rekao je u razgovoru za brojne medije imam Hassan Guillet. Bio sam duboko dirnut. Nisam vjerovao da će ih moje riječi tako duboko dirnuti. Govorio sam od srca. Nisam pripremio govor. Nije zapravo, niti bilo vremena pripremati bilo kakav govor od subote tj. dana pucanja u džamiji, do srijede, dana velike sahrane. Slutio  sam da će muslimanska zajednica željeti da ja govorim na dženazi. Jer, ljudi su željeli nekoga ko bi znao da prenese i izrazi njihove strahove i boli ali, bez agresivnosti i galame".
Vrijedi je pročitati kratki govor imama Hassan Guilleta u cjelosti:
“Sada je nažalost, već nešto kasno. Ali, ne i prekasno. Društvo koje nije moglo zaštititi žrtve, i, koje nije moglo pronaći svoju korist od njihove plemenitosti i dobrote, još ima šansu. Ruke koje se nisu rukovale sa Halidom, ili Abubekrom, ili Abudulkerimom, ili Ezedinom, ili Mahmudom, ili Ibrahimom, to društvo može pružiti ruke njihovoj djeci. Mi imamo sada 17 siroćića. Mi imamo šest udovica. Imamo 5 teško ranjenih. Da li sam prošao kroz kompletnu listu žrtva? Ne. Još nisam. Još postoji – jedna žrtva. Niko od nas ne želi govoriti o njemu. Ali, zbog mojih godina, ja imam hrabrosti o tome da progovorim. To je isto žrtva, i, njegovo ime je – Alexandre Bissonnette. I prije nego što je postao ubica, on sam je bio žrtva. Prije nego što je on poslao metke u glave svojih žrtava, neko je posijao mnogo opasnije ideje u njegovu glavu, opasnije nego što su njegovi metci…”
To su bile riječi imama Hassana Guilleta koje su pokazale snagu riječi koje dolaze iz srca, pokazuju snagu razuma običnih ljudi u teškim vremenima.

Emir Ramić