Elitocid je sistematsko, planirano neutraliziranje uticaja etlitnih slojeva Bošnjaka

Pojam elitocid kao pojam postoji u naučno-pravnoj teoriji, a posebno u teorijama koje se bave istraživanjem zločina genocida, gdje se spominje kao jedna od njegovih početnih faza. Dakle, obično se prvo eliminira voÄ‘stvo grupe da bi totalno istrebljenje bilo što uspješnije.

Agresija na BiH je bila unaprijed osmišljena i razraÄ‘ena, a kao metode ostvarivanja ciljeva agresije primjenjivali su se različiti oblici zločinačkog djelovanja, izmeÄ‘u ostalog i socijalna dekapitacija Bošnjaka. Tri različita tipa elitocida; prvi je sam sebi svrha, uništenje neke elite da bi se ovladalo odreÄ‘enom grupom. Primjer za to je strijeljanje 19.000 poljskih oficira kod Katyna; Rusi nisu počinili genocid nad Poljacima, ali elitocid,, jesu. Drugi tip elitocida je dekapitacija stanovništva koja se sprovodi kao dio genocidnog poduhvata. Klasičan primjer je ubijanje uticajnih Armenaca 1917. godine u Istanbulu, gdje su ljudi faktički preko noći odvedeni i pobijeni, što je bio uvod u genocid. I, na kraju, elitocid kao zamjenska radnja za genocid, što se desilo u BiH. Elitocid je bio jedna od metoda koje za trajnu posljedicu imaju učinak jednak klasičnom genocidu, i to "genocidu na duge staze", koji će svoje stvarne efekte pokazati tek kroz 20-30 godina.

Sam pojam čišÄ‡enje je neukusan jer sugerira nešto pozitivno. Kad čistiš, nešto što je bilo loše praviš dobrim. Zapravo se radi o eufemizmu kojim se opisuje stanje nakon zločina, sa ciljem da se negira, banalizira genocid. Kad Biljana Plavšić kaže da Srbi nisu počinili genocid nego etničko čišÄ‡enje, ona zlobno miješa dva pojma. Genocid je zločin u našem i u meÄ‘unarodnom pravu, ima svoje činjenično stanje i elemente. Etničko čišÄ‡enje nije krivično djelo, nego ishod. Ne može etničko čišÄ‡enje biti instrument ako njime već opisujemo ishod. Genocid, pak, može biti krajnji cilj zločinačkog poduhvata, ali mislim da se u slučaju BiH radilo o ratu koji je za cilj imao prije svega etničku homogenizaciju zemlje i uspostavu Velike Srbije, a ne prosto istrebljenje Bošnjaka.

Bošnjačko ubijanje još uvijek traje jer se ljudi ne vraćaju u svoje domove. Suština genocida je u tome da jedna skupina bude uništena, nije bitno na koji način. U Prijedoru je fokus bio na uništenju muškog, vojno i reproduktivno sposobnog stanovništva. Tamo mi je bilo najlakše dokazati elitocid jer su skoro svi ljudi koji su nešto značili u zajednici bili pobijeni. Tako se zajednica Prijedočana raspršuje, nema više svoju koherentnost jer je izgubila niti koje su je držale zajedno. Ta skupina Prijedorčana koja trenutno dolje živi potpuno je izolirana i nema apsolutno nikakvog uticaja na zajednicu. Sad Dodik, a ne Prijedorčani, odlučuje šta će biti s njima. Elitocid se osjeća svakodnevno - ljudi u Prijedoru su mi ukazali na sasvim konkretne probleme: nemaju pravnika da im napiše pismo, nemaju kompetentne ljude koji bi ih predstavljali. Ostali su bez glasa.

Općeprihvaćena definicija genocida je zastarjela i mora se mijenjati jer se zasniva na Lemkinovim identifikacionim elementima, a njemu je podloga bila Holokaust. Vrlo je malo vjerovatno da će se ikad više ponoviti zločin takvih razmjera. Zbog toga je nezahvalno promatrati druge zločine kroz prizmu Holokausta. U Rwandi nije bio problem dokazati genocid jer je bio toliko očit i masovan da se niko nije ni trudio da ga pokuša kamuflirati. Zato nije bilo pošteno prema BiH.

Što se tiče kolektivne srpske odgovornosti, mislim da ona postoji, jer u onom trenutku kad ti prihvatiš da tvoje rukovodstvo čini zločine da bi tebi bilo bolje - ti si kolektivno odgovoran. Niti jedan od elemenata elitocida nije bio ispunjen u slučaju zločina nad Srbima jer Bošnjaci nisu bili u stanju takvo što isplanirati, bili su napadnuti. Nigdje nije pokazana ni dokazana namjera da se Srbi unište. I kad se govori o zločinima Hrvata nad Bošnjacima, i tu su prisutni elementi elitocida.

Presuda MeÄ‘unarodnog suda pravde nije pokazala ništa što već nije Haški tribunal učinio prije nje, a sudije su doslovno tražile papir na kom je Milošević zahtijevao da se Bošnjaci istrijebe.

Kompletan  proces bespotrebno ispolitiziran i da je bilo nerealno očekivati da se jedna država osudi za genocid. Sama optužnica je pogrešno koncipirana jer se išlo na dokazivanje zločina koji je još trajao. Vjerujem da naša tužba ne bi pala da je ovdje stanovništvo bilo više uključeno u sam proces. Nadao sam se i, na kraju krajeva, očekivao sam da će presuda glasiti da se genocid desio u Istočnoj i Zapadnoj Bosni, jer se i desio. Oni su tražili dokaz očite namjere, a mi ne možemo izvoditi takve dokaze jer se u pravnoj praksi namjera rekonstruira na osnovu indicija, okolnosti i činjeničnih stanja koji su se u tom trenutku dešavali. Znači, deduktivnim putem se rekonstruira namjera. Na kraju krajeva, ne postoji ni dokument u kojem Hitler nareÄ‘uje da treba uništiti sve Jevreje. Pominje se "konačno rješenje", ali je to širok i sveobuhvatan pojam. Tu je proces protiv Eichmanna u Jerusalemu imao značajnu ulogu - tužitelji su uspjeli sistem genocida dokazati na osnovu voznih redova, na osnovu popisa stanovništva, žutih traka itd. Sve su to bile indicije koje su ukazivale na namjeru da se Jevreji unište. Sasvim je očito da sudsko vijeće nije ni namjeravalo osuditi Srbiju.

Ne mogu nama presude biti materijal za dnevnopolitičko potkusurivanje. Presude su presude, one mogu važiti ili ne važiti, biti dobro ili loše sastavljene. Ja joj ne pridajem važnost u političkom smislu zato što političari time ne čine dobro ni zemlji ni ljudima. Političari trebaju biti pragmatici, a ljudi se trebaju približiti jedni drugima. U svakom slučaju, puno mi je važnije da se zločini istražuju, da se o njima piše, da se otvore arhive, da se o tom što više stručno priča. Ja nemam potrebu nekom iz Beograda dokazivati šta su oni ovdje uradili, ja to vrlo dobro znam. Ne treba meni Dodikovo priznanje da je u Srebrenici bio genocid, ako ja imam naučnu podlogu za to.

Mi nismo ni dobili ni izgubili rat. Jevreji su svoj dobili jer su opstali. Sigurno je da treba tražiti odštetu, sigurno je da žrtvama treba dati neki poseban status, da im se na neki način pokušaju kompenzirati gubici, iako znamo da je to nemoguće. Ja lično ne želim biti žrtva i ne želim iz te pozicije da tražim nešto za sebe. Dakle, iz pozicije žrtve ništa nećemo napraviti. Pa i u ratu nas svijet nije shvatio ozbiljno dok Armija BiH nije postala ofanzivna. Žive li Srebreničani išta bolje zbog toga što su političarima puna usta genocida? Ne žive! Takve stvari naprosto nisu pametne, ni u političkom, ni bilo kom drugom smislu.

Emir Ramic