U jednoj od najrespektabilnijih svijetskih institucija za kulturu pamćenja, u Muzeju holokausta ÄŒikago održana je komemoracija povodom 25 godina od poÄetka genocida u Prijedoru, 25 godina Prijedorskih bijelih traka, 25 godina negiranja genocida u Prijedoru.
Komemoraciju je otvorila Ida Sefer Roche, direktor Bosansko ameriÄkog instituta za genocid i edukaciju. Poslije odavanja poÄasti žrtvama genocida u Prijedoru i BiH o znaÄaju kulture sjećanja na Prijedroske bijele trake govorio je profesor Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada. Ramić je izmeÄ‘u ostalog rekao:
"Institucionalno uvoÄ‘enje bijelih traka za nesrpski živalj znaÄilo je, ništa manje no dozvolu za “slobodan lov” na dojuÄerašnje komšije i prijatelje, a sada odjedanput do dna ponižene ljude, koji su sa tim obilježjem za tu aparthejdsku vlast postali neljudi i koji su na taj naÄin pripremljeni za odstrel. Tako je te ljude svako od tih žestokih fašista mogao hapsiti, proganjati, pljaÄkati, ubijati i razna zvjerstva Äiniti jer su ti ljudi bili van zakona. Tako su ubistva Bošnjaka i Hrvata vršena svuda. Tijela ubijenih, prema svjedoÄenjima, ležala su danima posvuda, a onda su ih zarobljeni logoraši skupljali na kamione, koji su ih odvozili u nepoznatom pravcu. U toj morbidnoj kampanji etniÄkog istrebljenja sa podruÄja prijedorske općine ubijeno je 3.173 civila meÄ‘u kojima je bilo više od stotinu djece. Neke familije su potpuno zatrte ili je ostao samo jedan 8. Älan kao što je Hava Tatarević iz sela Zecovi, koja je izgubila cijelu obitelj. ÄŒetnici su joj ubili muža i šestoricu sinova. Pored masovnih, neselektivnih ubistava, više od 30.000 hiljada ljudi je prošlo kroz prijedorske koncentracione logore smrti. Na isti naÄin kako su taj ojaÄ‘eni nesrpski živalj stavili van zakona, tako su i njihova vjerska,
kulturna i ekonomska dobra takoÄ‘e bila van zakona, te shodno tome stavljena na raspolaganje rušilaÄkim strastima kako pojedinaca, tako i institucijama i organina paradržavnih vlasti Prijedora i paradržavne tvorevine Republike Srpske. Danas se kontinuitet fašistiÄke ideje ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašistiÄkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata te pružile ruku pomirenja i pokajanja. Naprotiv prijedorski vladajući establišment žali što se potpuno nije riješilo pitanje “nepoželjnih, nenarodnih elemenata”, Bošnjaka i Hrvata. To pokazuje i odnos prema preživjelim žrtvama kojima se onemogućava da govore javno o zloÄinima i obilježavanju istih Äime im se uskraćuje jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu govora i pravo na sjećanje. To je oÄiti dokaz da se agresija i genocid u Prijedoru nastavljaju drugim sredstvima, da fašistiÄka ideja „cilj opravdava sredstva“ ima svoj kontinuitet u Prijedoru. Poricanje agresije i genocida i poricanje nepobitnih fakata o poÄinjenim zloÄinima Jugoslovenske narodne armije, vojske i policije entiteta Republike Srpske, vojske i policije Srbije i Crne Gore, dobrovoljaÄkih grupa i formacija, ništa drugo ne može znaÄiti do nepromijenjen stav prema Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru, koji prema toj fašistiÄkoj ideologiji nemaju mjesta na teritoriju Prijedora, koju su Srbi i Crnogorci zacrtali samo za sebe. Dan bijelih traka je simbolom borbe za istinu i pravdu, za ljudska prava i slobode žrtava i svih poniženih, za dostojanstvenu kulturu pamćenja ne zbog osvete već zbog bolje budućnosti u kojoj će istina i pravda biti put zajedniÄkog života. Dan bijelih traka je i opomena Äitavom demokratskom svijetu da diskriminacija, poniženje i uguženost osnovnih ljudskih prava i sloboda još traju u Prijedoru. Udruženja žrtava su i dalje ponižena. I dalje se zabranjuje izgradnja spomenika žrtvama i posebno ubijenoj prijedorskoj mladosti. Dan bijelih traka» koga Institut za istraživanje genocida, Kanada već više godina obilježava širom Sjeverne Amerike je upotrebom nauÄno istraživaÄkih Äinjenica aktivno suprostavljanje diskriminaciji, ponižavanja, dehumanizaciji žrtava i njihovih organizacija. Naša akcija ima osnovnu misiju borba za dostojanstvo, slobode i prava žrtava, borba protiv poricanja genocida u Prijedoru i BiH. Dan bijelih traka je i u funkciji prevencije da se to nikom više ne ponovi genocid. Dvadeset i pet godina kasnije, u Prijedoru se i dalje negira genocid. Bez suoÄavanja sa tom strašnom istinom, njegovog priznanja i prihvatanja, Prijedor će i dalje biti bez zajedniÄke budućnosti". Ramić je završio izlaganje porukum iz ÄŒikaga: "Svima koji su glasali protiv spomenika ubijenoj djeci Prijedora i tako doprinijeli dehumanizaciji žrtava: Mi nikada nećemo odustati od borbe za istinu i pravdu, za ljudska prava, slobode, dostojanstvo žrtava. Vaše odbijanje da se izgradi spomenik je rezultiralo da će mi podići spomenike u Sjevernij Americi koji neće samo biti stalna mjesta kulture sjećanja na genocid u Prijedoru i BiH, već će biti i mjesta kontinuiranog izražavanja srama prema vama koji nemate dovoljno stida da dozvolite podizanje spomenika u gradu u kome su djeca ubijena. Odbijanjem izgradnje spomenika vi ste poslali poruku da agresija i genocid i dalje traju drugim sredstvima. Negiranjem genocida i odbojanjem izgradnje spomenika vi ste ostali s onu drugu stranu ljudskosti, stranu zloÄinaca".
U drugom djelu komemoracije prvo je prikazan dokumentarni film "Tomašica grobnica fudbalera", autora Avde Huseinovića po idejnoj zamisli Mirsada ÄŒauševića. Realizacija filma je potpomognuta finansijkom podrškom PrijedorÄana i mnogih drugih graÄ‘ana BiH i prijatelja istine i pravde iz cijeloga svijeta. U filmu se govori o ubijenim fudbalerima tokom agresije na BiH, iz svih fudbalskih klubova Mataruškog brda, ali i o fudbalerima OFK „Brdo“, koji danas nastavljaju tragovima svojih nastradalih oÄeva, amidža, dajidža, itd, te o teškim uslovima u kojima igraju, ali i o velikoj volji i ljubavi prema ovom sportu, koja nadjaÄava sve boli, probleme i prepreke. Film je posvećen više od 200 ubijenih prijedorskih fudbalera, ubijenih od suigraća Äija tjela su baÄena u rudnik Tomašicu, rodnik koji su ti isti ubijeni fudbaleri u radnim akcijama gradili. Film je veliki doprinos kulturi sjećanja.
Komemoracija je završena promocijom knjige "Smrt u bijeloj kući", autora Mirsada ÄŒauševića. Knjiga, objavljena u izdavaÄkoj kući „BMG Bosanska medijska grupa“, govori o dijelu života autora od 1992. godine, boravku u logorima, životnim pobjedama i padovima, pa do današnjeg dana i života u SAD. Protkana istinskim, emotivnim detaljima, ova priÄa dobila je dimenziju nesvakidašnjeg i veoma vrijedog djela. Autor se u svojoj ispovijesti vraća stazama života, gdje je kao logoraš nekoliko puta „umirao“ i nekoliko puta ponovno raÄ‘ao. Vidimo nevjerovatnu snagu ljudskog bića, koji želi da preživi i postigne svoj zamišljeni cilj. Promotori knjige bili su prof. Emir Ramić, direktor Instituta za Istraživanje Genocida Kanada i Senada Cvrk Pargan, predsjednica BošnjaÄke zajednice kulture „Preporod“ Sjeverne Amerike. Novo izdanje knjige „Smrt u bijeloj kući”, u tehniÄkoj pripremi tima BošnjaÄke zajednice kulture „Preporod“ Sjeverne Amerike, uskoro će biti dostupno svima u svijetu putem Amazon.com, kako na bosanskom, tako i na engleskom i njemaÄkom jeziku.
Rececenzent i promotor knjige profesor Emir Ramić govoreći o znaÄaju knjige za kulturu pamćenja je izmeÄ‘u ostalog rekao: "Moralni glas Mirsada ÄŒauševića za one koji glasa nemaju, za one koji pate, za one koji su kontinuirano diskriminirani, ali i za one koji ne gube nadu, taj moralni glas ispisan je u njegovoj prvoj knjizi "Smrt u bijeloj kući". Mirsadov glas nade govori istinu tražeći pravdu. Taj glas prkosa koji dans živi u uspješnom poslovnom Äovjeku, humanisti, patrioti još se nije oslobodio Bijele kuće i svakodnevne smrti. Svoju bol za braÄom ali i za svim nevinim žrtvama Mirsad lijeÄi potragom za potrganom organskom solidarnosti sa drugim i drugaÄijim. Tu organsku solidarnost, koja je bila predmet agresije i genocida Mirsad nalazi u Melting potu, ameriÄkom naÄinu društvenog bitisanja u kome se vodi stalna borba kako za oÄuvanje pojedinaÄnog identiteta, tako i oćuvanja kolektivnog identiteta. I ako skrhan bolom za izgubljenim najmilijim Mirsad ima cilj, a imati cilj u AmeriÄkom snu je jedini put do uspjeha. Težiti AmeriÄkom snu uz stalno prateće sjene smrti, težak je životni put, pun prepreka. Ali vjera u jednog Boga i u zajedniÄke vrijednosti civilzacije Mirsada drže uspravno. Nije ga slomila bol žrtve ali ni pohlepne utrke za bogastvom u nemilosrdnoj ameriÄkoj globalizaciji. Njegov moralni glas, moralno bogate žrtve genocida nadjaÄava glas nemoralnih pojedinaca. Mirsad je danas postigao svoj cilj. On je sretan Äovjek koji voli život, svoju familiju, svoj narod svoje dvije domovine. Svojom knjigom Mirsad šalje poruku onima koji su dotakli dno života da postoji izlaz. Važno je pronaći cilj i okrenuti se prema pravom putu. Mirsada sretnim Äine male stvari, a najsretniji je kada pomogne drugima. Aktivnim odnosom prema realizaciji svoga cilja i pomoći drugima, Mirsad je svoju bol sklonio u stranu. Mirsadova poruka je najbolje kazana u izreci „Novcem se ne kupuje sreća“. Za njega je sreća: zdravlje, ljubav, poštovanje, familija, pomoć drugom. Sreća je kad imate cilj i kad ostvarite željeni cilj, sreća je kad vjerujete i kad u toj vjeri pronaÄ‘ete mir za svoju dušu. Agresija i genocid su tako osnažili Mirsada. Zar to nije najbolji odgovor zloÄincima. Sve ono što je preživio u genocidu zapravo je uÄinilo da Mirsad postane ono što jeste danas. Poniženja koja je dobio u logoru uticala su na njegovu današnju skromnost i skrušenost. Sreća drugih je i njegova sreća. Zato on svoju poruku šalje svima kao vodić u sretan i uspješan život preživjele žrtve. Zaista se zlo ne smije zaboraviti. Ono se mora ispriÄati, zapisati. Ali Mirsadova priÄa i zapis ima posebnu vrijednost jer pored kulture pamćenja nudi poseban vodić za uspješan život preživjele žrtve genocida. Da bi poslao tu veliÄanstvenu poruku u svijet Mirsad je ponovo prošao kroz strahove i bolove zla. Težak je to bio povratak zloÄinu ali veoma koristan i znaÄajan za bolju budućnost Äovjeka i civilizacije".
Na kraju se pristnima obratio autor Mirsad ÄŒaušević koji je skoro sve prisutne, tokom svoga obraćanja, doveo do suza, govoreći im o bolima, strahovima, gubicima braće, a onda i gubitku svoga oca. Mirsad ÄŒaušević je oliÄenje da žrtve neće odustati od borbe za istinu i pravdu sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za žrtve, ne donese mir za preživjele i ne izgradi kultura sjećanja. Nećemo dopustiti da genocid u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog genocida veći od užasa srpskog zloÄina u Prijedoru.
Sav prihod od ove znaÄajne knjige ide u fond za izgradnju spomen obilježja žrtvama genocida u Prijedoru.