Vijesti

Ibrahimovu vjeru ni¬kad neće slijediti oni koji ne drže do sebe, oni koji nisu u sebi

Ibrahimovu vjeru ni­kad neće slijediti oni koji ne drže do sebe, oni koji nisu u sebi

 

O Bajramu, muslimanima, Rijasetu, Bošnjacima, onima koji ih svaÄ‘aju, politici i vjeri, prof. Mustafa ef. Spahić govorio je u svom intervju za dnevne novine OsloboÄ‘enje. Sa prof. Mustafom Spahićem razgovarala je urednica ovih sarajevskih dnevnih novina Vildana Selimbegović.

• U kakvom raspoloženju Bošnjaci dočekuju ovaj Baj­ram?

- Može se govoriti o Bajramu u ovoj, 2010. odnosno 1431. hidžretskoj godini. Ramazanski bajram se na arapskom imenu­je eid ul fitr, a Kurbanski eidul-adha; riječ eid u svom najdubljem korijenu znači povratak iskonu, izvoru, stvoritelju, gospodaru, kreatoru svjetova. Govorimo, dakle o vraćanju izvoru života, is­tine, zakona i povratku samom kreatoru. To je i najosnovnije značenje bajrama, oba bajrama, kao mubarek-dana i mubarek-noći. Kad je riječ o vremenu i prostoru, Evropa je preko Kan­ta dokučila da su jedina dva zo­ra, dva svjedoka bilo koje spozna­je vrijeme i prostor. To su dva ne­potkupljiva svjedoka. Stari naš svijet, koji nije znao za Kanta, go­vorio je ovako: vrijeme je najbo­lji kantar.

Četiri vrste postača

Svijest o vremenu dobija se preko blagdana i preko obreda, a o prostoru preko svetih, časnih mjesta i preko hramova. Platon kaže da je hram ispisana knjiga u kamenu, neprestano čovjeka priziva u sjećanju i čuva ljude u njihovom identitetu, uči ih da u odnosu na druge jesu različiti, da su slični, ali ni u čemu suprotni, da su pred Bogom ravnopravni, a unutar ljudske vrste priziva ih na priznanje, na toleranciju i pomaganje. Istinske svijesti o vremenu i prostoru nema bez blagdana, obreda i hramova i u tom smislu je Ramazanski baj­ram pečat - on doÄ‘e po okončanju ramazanskog posta.

Bošnjaci Bajram dočekuju onako kako su proživjeti rama­zan, kako smo i čime postili.

Imam Ghazali kaže da imaju četiri vrste postača: oni koji pos­te fizički, mehanički, od jela, pića i strasti, druga vrsta su oni koji osim fizički, poste i tako da ne ogovaraju, ne lažu, ne prenose tuÄ‘e riječi i nisu šejtanski poštari, poste od strasti i lažne za­kletve; treća vrsta postača - i to je onaj hal, ono stanje u kome dočekujemo Bajram - to su oni koji poste u neprestanoj nadi i neprestanom strahu od Božije kazne. To su oni koji ne mogu iz­gubiti viziju i motivaciju života, jer kad se sva filozofija 20. stoljeća izlista, to je filozofija straha, beznaÄ‘a, apsurda, neizvjesnosti i nesigurnosti. Ja bih sad poželio da se ljudi tuku - znam ljude ko­ji su se 20 godina tukli po teferičima, ali nikad jedni druge ni­su ubijali. Sada se više ljudi ne bi­ju, već se ubijaju i to bez razloga i bez svaÄ‘e. ÄŒetvrti post je post Božijih poslanika, koji su svoj vanjski život halalili na Božijem putu.

Post je kvalitet Bajrama, ili ako hoćete da opet posegnem za ci­tatom - post je uzvišenje duše i vježba za ojačavanje tijela, a istovremeno podstakač činjenju. Post utiče direktno na karakter ljudi, skromnost, skrušenost, dostojanstvo. Veliki islamski reformator Muhamed Iqbal kaže da post kod postača stvara osjećaj stalnog Božijeg nadzora i tako povećava njegov stid Ovaj osjećaj Božije prisutnosti najveća je garancija očuvanja duše od griješenja prema Božijem putu i sred na ahiretu Post u ljudima razvija svi­jest i samosvijest i disciplinu, razvija povjerenje. Na nedostatak povjerenja meÄ‘u ljudima obavještajne su službe u 20. vije­ku potrošile više para nego što se potrošilo za izgradnju hramova otkako je Bog stvorio svijet. 

• Ipak se upravo sada naj­sustavnije radi na svaÄ‘anju Bošnjaka?

- Dakle, ja bih opet citirao: U ljudima ima vjere, ali nema uvje­renja, nema osvjedočenja. Kad sam u komunizmu u gimnaziju išao i čitav mjesec postio samo iftareći hljeb udrobljen u grah, kad sam u vojsci ramazan postio, ja sam opet čitav ramazan postio svim svojim bićem, svojim odreÄ‘enjem. Sada govorimo ka­ko u ljudima ima sve više manifestacija vjere. Imamo magistre, doktore, akademike islamskih nauka, ali ima jedna izreka na arapskom jeziku davno izrečena: Kako se El Azhar podoktorio, tako je islam oslabio. Jedna je stvar govoriti o vjeri, a druga je stvar govoriti vjeru. Kad se vjera vjerom govori, onda je vjera uvjerenje, osvjedočenje. Vjera kao Božija milost, kao Božija uputa je nezloupotrebljiva. Zlo­upotrebljava se ljudski pristup vjerskim znamenjima, vjerskim istinama. U čemu je zloupotre­ba? Da ja kad govorim o vjeri ili kad citiram ajet Poslanikov, da pomislim da je to moje. Nije. Žica kroz koju ide struja nije struja, nego je Božijim odreÄ‘enjem omogućeno da kroz žicu prolazi struja. Sejtan je najopasniji, ne obraća se prosječnim, šejtan hvata vrhove. Šta hoću reći? Oni koji u ime vjere govore jedno, a rade drugo, oni su na ovom svijetu svijeća koja drugim svijetli, samu sebe sagorijeva i uništava. Božije obraćanje ljudima u islamu preko njegovih znamenja je izravno, nije ni institucionalno, a ni­je ni personalno, preko drugih lju­di. Nema ljudske vrste iza koje Bog stoji da je sačuvana od grijeha osim Poslanika i vjerovjesnika. 

Relativizacija 

• Tim prije je iznenaÄ‘ujući angažman Rijaseta IZBiH, odnosno reisa Cerića, koji au­toritet Zajednice zalaže iza političke promocije vlasnika je­dne partije i novine na čijim se stranicama, prije desetak dana, ukazao vrlo ružan pamflet o akademiku Rešidu Hafizoviću. Po svemu sudeći, zasmetao je njegov Intervju u OsloboÄ‘enju u kome je, kao i obično, otvore­no govorio o vehabijama. O kakvim je metodama obračuna sa najznačajnijim Islamskim znanstvenicima ove zemlje uopće riječ?

Rešid Hafizović i Enes Karić su mladi od mene. Ja imam predrasu­du da žensko ili mlaÄ‘i od mene ne mogu biti pametniji od mene: računam, lakše mi je kad priznam. Rešid Hafizović jeste mlaÄ‘i od me­ne, on je akademik, redovni profe­sor Fakulteta islamskih nauka koji s francuskog, engleskog, arapskog prevodi i na njima piše kao na bosanskom jeziku. Rešid Hafizović je "maksuzija" da živi bilo gdje - u Americi, Engleskoj, svejedno, kao i Enes Karić. Mi smo Bošnjaci usmena predaja, u medresi je prvi udžbenik na latinici objavljen 1930. godine, a Rešid već ima 30-ak knjiga. Ja sam samo jedan tekst u Avazu pročitao, ovaj gdje se spominje fra Rešid i po­sve je jasno da nije uopće u pitanju samo Rešid već odnos prema ljudi­ma i prema vrijednostima. To me podsjetilo na jedan detalj: kažu, kad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost i nakon to­ga prošao čaršijom, neko mu je do­bacio - književnice, pročita li se šta, napiše li se šta? Riječ je dakle o relativizaciji i banalizaciji svega. 

• Niste dakle pročitali tekst o Hilmi Neimarliji?

- Nisam, čuo sam. U tom Avazu ima momaka koji su bili učenici kod mene u medresi, a studenti kod Rešida i danas tako pišu i za­to hoću prenijeti jednu kur'ansku poruku: Ibrahimovu vjeru ni­kad neće slijediti oni koji ne drže do sebe, oni koji nisu u sebi, a bi­ti u sebi, jeste biti u vjeri i moralu. No, jedan detalj ne da mira: rekli su mi, jer ja tehniku ne pratim, da je taj tekst istovremeno objavljen i na portalu Avaza i Rijaseta. 

• Pretpostavljam da ima ra­zloga: radi ne zaista o kontinu­iranim atacima kako na profe­sora Hafizovića, tako i na pro­fesora Neimarliju, Adnana Silajdžića, Enesa Karića, Vas...

- Ne mogu zamisliti na svijetu čovjeka koji može biti neprijatelj Rešidu Hafizoviću. Evo, izbori su, na stotine je slika i stranaka, ali ima li političkog teoretičara koji će za četiri godine, kada budu novi izbori, znati face s ovih slika? Neće, znat će samo one koji su već potvrÄ‘eni i koje je svijet upamtio i za ko­je se zna i izvan BIH - za Dodika po ispadima, za Hansa, koji je bio ministar vanjskih poslova BiH još 1992, ali stotine ostalih prekrit će prašina. Svaka partija misli da je u pravu, a postaje totalitarna kad po­misli da je jedino ona u pravu. Rešid Hafizović je redovni profesor FIN-a i ako je on fra Rešid, kome tre­ba FIN? Rešid predaje akaid i ovo je već pitanje svijesti zajednice i pita­nje samosvijesti, ali i savjesti svakog od nas. Rešid predaje predmet koji uz Božiju milost i pomoć ljudima olakšava put do Boga. Ne može se tako tretirati Rešid Hartzović da se ne dovodi u pitanje autoritet i misija IZBiH i Rijaseta. s reisom na čelu, koji predstavlja IZBiH.

• Zašto onda Rijaset saučestvuje u tome?

- Ja to ne bih sveo na Rijaset način, sadržaj i praksa rada Rijaseta promicana je kroz prvog čovjeka. Mustafa Cerić i ja smo bili generacija u Medresi, ali nažalost, moram to kazati, ovo što se radi, na kraju će se njemu sručiti na glavu. Način ra­da je posesivno personaliziran i zaista ne mogu shvatiti da čovjek ko­ji ima iskustvo BiH i bivše SFRJ, iskustvo IZBiH, Gazijine medrese, studiranja na El-Azharu. nastalom 970 godine, iskustvo ÄŒikaga i doktora pred jednim od 10 najvećim alima u islamskom svijetu u 20 stoljeću, ponaša se na ovakav način. Ima još tih tekstova, tiču se i mene, izlaze u Preporodu i ovoj dnevno-političkoj novini, ali me ne dotiču: mene dotiče samo činjenica da je tekst prenesen na stranici Rijaseta je u to stav Rijaseta? Da su članovi Rijaseta ljudi koji nose svoju glavu na ramenu i svoj karakter u dušama, oni bi zatražili hitnu sjednicu. To je suština. 

Tradicija i zajedništvo 

Znate da će reakcija izostati: imate li objašnjenje zašto se to dešava?

- Imam Gazhali nabraja sedam bolesti duše i srca: oholost, zavidnost - lakše je lajat i pljuvat po Rešidu nego engleski, francuski i arapski naučiti, zatim sebičnost, častoljubivost, narcisoidnost, smutnju, gibet. Gibet je ogovaranje, nije laganje, to je nemanje snage da se čovjeku u oči kaže. To je najveći problem i na kraju: spletka i neutemeljeno sumnjičenje. Te stvari, nažalost, nemaju roka. Svemir nema granice, ljudske gluposti i budalaštine nemaju granice, ali neznanje seljaka je plemenito za razliku od složenog neznanja. Imate umišljenih tukaca, intelektukaca koji misle da znaju ono što ne znaju, a sada se hiljadama serijskih lažnih diploma pokriva neznanje. Šta je Bajram, šta je post, šta je namaz? Kad svaki od nas pred Boga stane i prizna da nas je Allah stvorio ravno­pravne, različite, da zavist jede dobra djela. Moramo cijeniti iskonsko znanje. Sulejmanu alejhiselamu Dragi Bog je ponudio tri mogućnosti - imetak vlast, i znanje. Sulejman odabire znanje i preko znanja je došao i do vlasti i do imetka. 

Je li to Vaša bajramska po­ruka?

- Šta hoću kazati Bošnjacima? Bilo koju slabost treba prvo u sebi po­gledali i priznati i koliko smo prema sebi kritični i samokritični, biti i prema drugima. Drugo: najveće blagodati koje slijede iz vjere su povjerenje medu ljudima, stid iskrenost, saradnja, solidarnost, uvažava­nje i pomaganje ljudi. Pogledajte: SAD odreÄ‘uju politiku najmanje pola svijeta, pa na kraju imaju dva kandidata za predsjednika, a Bošnjaci - nema nas ni tri miliona, ali imamo devet kandidata za samo je­dnu trećinu vlasti u tom Predsjedništvu. To je svjedočanstvo neiživljenosti i velika opasnost za zajedništvo i solidarnost medu narodom ko­ja se potkopava. Ništa naše povjerenje, tradiciju i zajedništvo ne smije dovesti u pitanje. Moramo uvažavati vrijednosti, dokazane znanstvene autoritete, vjerski osvjedočene ljude. Samo da znate u kakvim uvjetima rade imami po RS-u, ali šute, trpe i rade. Ne smijemo pasti u zamku da tuÄ‘e slabosti u svoje vrline pretačemo. Ne mogu ja biti dobar zato stoje neko loš. Obišao sam tokom ramazana puno našeg svijeta: islam nikada neće biti umotavanje, bilo muška bilo ženska, da ga se ne može raspozna-ti, kao što islam nije ni totalno razgolićavanje. Bilo koja krajnost muslimana je za nas kraj. Tragična je opasnost što političari političkim interesima pristupaju kao vjerskim dogmama, a oficijelni vjerski autoriteti vjerskim dogmama i načelima pristupaju kao prema relativnim političkim kategorijama. Ja bih, ako mogu, da OsloboÄ‘enju čestitam 67 godina, a svim muslimanima -Bajram Šerif Mubarek Olsun. 

Prekinuta tradicija

- Ima jedna strašna zamka: mi javne funkcije koristimo i zloupotrebljavamo u lične svrhe i to često prizemne. Islamska zajednica mora autoritet, vjerodostojnost i neupitnost svoje misije javno potvrÄ‘ivati jer to je jedini kapital i ovog i onog svijeta. Zato nika­da neću shvatiti da neko - bilo ko, reisu-l-ulema Cerić ili general­ni sekretar Rijaseta Muhamed Salkić - jednim potezom, jednom nepromišljenošÄ‡u, kao društvo jednog ili dva lica, pred ramazan odluče da se u Gazi Husrev-begovoj medresi nakon pola stoljeća neće organizirati iftar. Mi smo u komunizmu, odmah po padu Rankovića, u Gazijinoj medresi organizirali iftare za omladinu i studente koji hoće i žele postiti. 50 godina ta akcija traje i ove godine stoji plakat: nema iftara u Gazi Husrev-begovoj medresi. Sve je preneseno kod tete Zilhe. Kod tete Zilhe je socijala, ovo su iftari i sehuri za postače. Znate šta je ravno ili još možda ispod to­ga? Što direkcija Gazi Husrev-begove medrese na to uspravno, us­trajno i ponosno šuti.

Vijesti: