Najveći problem bošnjačke politike je to što ona nije bošnjačka

Najveći problem bošnjačke politike je to što ona nije bošnjačka

Politika u ime Bošnjaka  je politika političkih lidera, ali ne i bošnjačkog naroda. Bošnjačka politika je nejedinstvena, a bošnjački narod je jedinstven i ima jedinstvene interese. Bošnjački narod se nikada ne konsultira o politici koja se u njegovo ime vodi. To je narod koji misli, živi i djeluje preko svojih predstavnika koje on sam nije izabrao. O toj politici se Bošnjaci, nakon Sabora iz 1993. godine kada su definirali svoj stav o svim bitnim pitanjima, nisu nikada ponovno izjasnili, a politika koja je u njihovo ime voÄ‘ena, otišla je daleko od one koja je bila definirana na tom saboru.

Bošnjačka politika je bijedno koaliranje bošnjačkih stranaka i lidera u podjeli dobivenog izbornog kolača. To je od tih stranaka načinilo parazite koji žive na strahu bošnjačkog naroda od totalnog gubitka egzistencijalne osnove i do žalosnog stanja demagoške politike.

Ako bošnjački političari nisu u stanju da doÄ‘u do dogovora, taj dogovor bi trebao da definira i podnese im na prihvatanje ili odbijanje sabor Bošnjaka iz cijelog svijeta, kao najviši izraz volje naroda. Sabor bi sačinjavali najugledniji Bošnjaci iz BiH i svijeta i to oni koji nisu već angažirani na odreÄ‘enim suprotstavljenim političkim stavovima i nisu akteri nesretnih odluka u prošlosti, odnosno nemaju oraha svih vrsta u džepovima. To bi bili ljudi koji uživaju ugled u sredinama u kojima žive zbog svojih intelektualnih i moralnih osobina i provjerene odanosti svom narodu i drzavi.

 

Vladajući bošnjački politički faktori su protiv sabora, jer bi za njih autentično mišljenje bošnjačke kvalificirane javnosti bilo najopasnije. Zato se kod Bošnjaka se nastavlja trend općeg pada javnog intelektualnog i političkog morala u  intelektualnoj i političkoj sredini. 

 

Vladajuća oligarhija je spremna na sve da bi se održala na vlasti, a to je najbitniji razlog da joj se ta mogućnost konacno oduzme. Ta oligarhija se boji  autentičnog i kvalificiranog mišljenja svog naroda. Ona voli samo ustrašen narod, narod koji se već uživio u ulogu žrtve u kojoj ga vladajući njeguju i uspavljuju, stvarajući mu lažnu sliku da ima zaštitnika i branioca koji mu donose sigurnost mada je on svakim danom sve nesigurniji i ugrozeniji.

 

 

Na djelu je jedna monstruozna anestezija bošnjačkog naroda od istine o sebi i onima koji su ga dvadeset godina vodili od strane Bošnjačkih intelektualaca koja nisu u stanju da se odupru nalogu jedne korumpirane bosnjacke vlasti.

 

Ta politika ne samo da nije bošnjačka, u smislu da se vodi uz konsenzus bošnjačkog naroda i u skladu sa njegovim interesima, nego je to politika pojedinaca i njihovih grupa. Ako bi se takva situacija i mogla tolerirati kada se tiče iskorištavanja vlasti, što je danas osnovni motiv borbe za nju, ali kad bi barem u nekim temeljnim pitanjima postojao konsenzus oko pitanja budućnosti države i naroda, i to bi se nekako moglo trpjeti. Ali, ona ne samo da se temelji na podjeli vlasti kao najsigurnijeg i najdirektnijeg načina iskorištavanja naroda nego nije ni u čemu jedinstvena i nema osnovnih stavova koji se ticu sudbine drzave i naroda koji bi bili bliski, a kamoli jedinstveni.

 

 

Njih interesira samo vlast u domenu koji im je općim konsenzusom vladajućih svih vrsta, nacija i fela i tu pokazuju volju za jedinstvenim naporom da je adekvatno podijele, ali ne i jedinstvo zemlje i politike koja bi mogla odlučnije djelovati na budućnost zemlje i naroda. Protagonisti tih politika i ne nastoje da doÄ‘u do konsenzusa, nego je najviši domet njihove sloge u tome da podijele ono vlasti koju im daju birači. A birači im tu vlast daju jer su žrtve psihoze propasti i teških psihičkih zagaÄ‘enja kojima su godinama izloženi od nezajažljivih korisnika vlasti. Opasnost im dolazi od drugih, mada su njihovi predstavnici glavni akteri njihovog stanja i tako žive, rade i djeluju pod imperativom da je važno da su oni koji će vladati naši, a ne kakvi su i šta stvarno čine.

 

Bez pomena bošnjačke žrtve nema bosanske budućnosti

 

Kako nam se godine izmiču sve smo dalje od ciljeva za koje  je naš narod podnio najveće žrtve u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Sve smo dalje od bošnjačke žrtve, a sve bliže patološkoj projekciji samomržnje i samooptuživanja. Ne radi se samo o indoktrinaciji generacija koje nisu bile roÄ‘ene s početka 90-tih, ili ne pamte početak 90-tih, već se radi i o zabrinjavajućoj masi Bošnjaka koji znaju šta se i kako se dogodilo, a pod medijskim pritiscima odustaju od tog što znaju i bivaju uvučeni u prihvatanje krivice. Osvještenju ne pomažu ni serije terorističkih napada na bošnjačke povratnike. U toj proračunatoj šutnji, i još proračunatijoj laži o postojanju tzv. islamskih terorista, bošnjački se identitet utapa u zabunu i nestaje u projekciji nametnute krivice. DogaÄ‘a se paradoks da ono što bi trebali osjećati Srbi, u čije ime je počinjen genocid, i čije vojne žrtve nisu bile nužda već hir - osjećamo mi koji smo u ime miroljubivih i demokratskih opredjeljenja postali žrtve genocida.

 

A šta Bošnjaci osjete, ako sebe ne osjete? Ono što su osjećali kolonizirani narodi, kada su prihvatali tuÄ‘inski, uvezeni identitet, koji je argumentom sile i egzistencijalnog interesa istiskivao biće starosjedilačkih naroda, a nametao svoje vrijednosti. U bošnjačkom bi slučaju to značilo istiskivanje islamske okosnice bošnjačkog bića, koje je ujedno odreÄ‘eno i kontinuiranim iskustvom žrtve, a što se realizira kroz bjesomučnu islamofobijsku kampanju i kroz izmišljanje tzv. islamskog terorizma čiji je cilj da obezvrijedi i iz političkog opticaja izbaci argument bošnjačke žrtve. Bošnjaci masovno prihvataju ovaj medijski namet i već u zabrinjavajućoj mjeri postaju gorljivi islamofobi i zagovornici provincijalne, kompleksaške teze da se sa žrtvama ne može graditi budućnost. A istina je da - bez pomena bošnjačke žrtve nema bosanske budućnosti.

 

Bjelodana je trauma koju preživljava bošnjački narod, na planu odricanja od svoga izvornog identiteta, a što biva još podstaknuto ekonomskim poniženjima, i na teritoriji sa bošnjačkom većinom. U ambijentu raspamećenosti i uniženosti bošnjačka žrtva postaje uzaludna, jer njome ne samo da nije ništa izboreno, već ispada da Bošnjaci plaćaju cijenu svoga nekadašnjeg opredjeljenja da se bore za zajedničku Bosnu i Hercegovinu, za slobodu i opstanak. Naspram floskula da smo odbranili državnost Bosne i Hercegovine, živa je realnost u kojoj bošnjački politčari bivaju upregnuti u velikosrpske i velikohrvatske kočije rasprodaje odbranjene države i pretvaranja državnosti u dejtonska, prudska i ko zna kakva još antibosanska rješenja. Ništa nije odbranjeno, samim tim što i danas treba biti branjeno, a da bi bilo branjeno, mora se imati svijest o tome da je napadnuto, isto ono što je bilo napadnuto 1992. godine. Bošnjaci takve svijesti nemaju, ne zbog svoje krivice, već zbog prodanosti svojih političkih elita, koje nemaju patriotske i moralne kapacitete da predstavljaju narod.

 

Neodrživo je stanje odvojenosti izmeÄ‘u bošnjačke politike od bošnjačke inteligencije, koja, budimo otvoreni, egzistira isključivo na pozicijama profiterstva i sitnosopstveničkih interesa. Bošnjacima takva politika ne treba! Bošnjaci hoće politiku koja će osjetiti zebnje bošnjačke inteligencije! A to znači u punom kapacitetu suočiti se sa činjenicama o nastavku genocida nad Bošnjacima, koji se danas realizira s ciljem isijecanja islamske kičme iz bošnjačkog tijela, nakon čega to nešto što ostane može biti bilo što.