DEFINICIJE BORBE ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

1

 

 V. 24.9.2010.

DEFINICIJE BORBE ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

Autori: Musadik Borogovac i Sven Rustempašić

Prvo treba pored Dejtonskog ugovora, preispitati termine i stavove koji služe njegovom svakakvom pravdanju, pa čak i putem izmišljanja moralnih, političkih i pravnih normi. Prva izmišljotina glasi da je ‘Dejton’ neki izvana nametnuti eksperiment dobronamjernih ali neupudenih stranaca, iako je to ustvari kumulirani rezultat dogovornog umjesto pravnog odlučivanja o pravnim problemima nezakonite agresije, ratnih zločina i genocida. ‘Dejton’ je završni plan kojega je veoma upudeni lord David Owen nazvao ¨zbirom dostignutih dogovora o podjeli Bosne¨. Kao takav, dio je procesa nestanka Republike Bosne i Hercegovine (RBiH) na jedini mogudi prihvatljiv i bezbolan način za internacionalni pravni poredak: da sama žrtva agresije, ratnih zločina i genocida, u toku petnaestak godina prihvati ciljeve i rezultate tih zločina, te da ih preko svojih predstavnika u dejtonskim parlamentima, ozakoni (legalizira, ratificira) na domadem i svjetskom nivou. Naravno, to se nije moglo ostvariti u pravnom domenu, koji razlikuje krivca i žrtvu, nego u domenu dogovora - u kojem se automatski krivac i žrtva pravno izjednačavaju, odn. u kojem žrtva i samim pristajanjem na dogovor, amnestira krivca.

‘Dejton’ bi kao ugovor bio i prihvatljiv da je samo mirovni plan; ali je potpuno neprihvatljiv i ništavan po sva tri glavna pravna uvjeta:

Po Internacionalnom pravu. Preambula Povelje UN kaže da ništa ne opravdava miješanje izvana u unutarnji ustavni poredak države članice UN. Zabrana se odnosi i na same UN, a pogotovu na famozne velike sile i kontakt grupe iz retorike branitelja dejtonske suspenzije RBiH u korist dejtonske tvorevine Republike srpske (RS).

Po Internacionalnom ugovornom pravu. Bečka konvencija, kao referentna za internacionalne ugovore, isključuje mogudnost da atributi suverenosti budu predmet meÄ‘udržavnih ugovora (član 46); ugovore donesene pod pritiskom smatra ništavnim (članovi 51 i 52), pa i one dobrovoljne ako su rezultat nelegitimne volje pregovarača ako su pregovarali o onome za što po vlastitom ustavu nemaju mandat (član 49).

Po Ustavu RBiH. Tada važedi Ustav RBiH članovima 154 i 155 zabranjuje pregovaranje o Ustavu Republike izvan Skupštine Republike, pogotovo u ratnom stanju.

ÄŒak i predlagači i donosioci neustavnih zakona u Washingtonskom sporazumu (mart 1994.) nisu tada imali hrabrosti ukloniti članove 154 i 155, kao viša pravna načela po kojima su i ti njihovi Washingtonski tzv. ustavni zakoni, zapravo neustavni. Pravdali su se ¨potrebom obustave napada HV i HVO na Armiju RBiH¨. Osim što taj sporazum pravi federaciju bošnjačkog i hrvatskog naroda na dijelu teritorije BiH u vrijeme vojnog sloma HV i HVO, on ima još jednu zlu namjeru i posljedicu: da najvedi problem ilegalnog (zbog atributa agresije i genocida) formiranja RS na teritoriji BiH, riješi ¨legalnim¨ odcjepljenjem iz RBiH, Bošnjaka i Hrvata u Federaciju BiH, što ujedno ostavlja RS za naknadni dogovor umjesto za pravno rješenje. Pravna gotovina je srozana na političku veresiju, odustajanjem od pravnog u korist dogovornog pristupa.

Postepeno kumuliranje podjele RBiH, u Dejtonu je samo dovršeno identičnom obmanom da je ¨Dejton dobar jer je zaustavio rat¨ - u trenutku kada je ustvari zaustavio jedinu legalnu vojsku, Armiju RBiH, dok u Bosanskoj Krajini oslobaÄ‘a po jedno naselje dnevno. Izuzetno bolni po branioce i žrtve predratnih dogovora o podjeli BiH, su i pratedi argumenti za ‘Dejton’ kao ¨najboljem od svih loših rješenja¨, ¨polu-punoj čaši¨ i sl. 2

 

Naime, zakoniti predstavnici (nosioci vlasti i pregovarači) RBiH, zakoniti su samo dok poštuju Ustav RBiH, koji za njih nije niti najbolje niti najgore - nego isključivo i jedino rješenje za državu BiH. Samo otvaranje za diskusiju ustava kao imperativne norme, predstavlja ilegalni čin ukidanja istog; jer imperativne norme pravno prestaju postojati čim se diskutiraju. Ovu tragičnu istinu iz prošlosti potrebno je sada iskoristiti u odnosu prema Dejtonskom ustavu (Aneksu 4) - posebno jer za razliku od Ustava RBiH, Dejtonski ustav nema pravni osnov za diskontinuitet RBiH i ne može biti pravni osnov za potrebu navodne suglasnosti RS.

Na svu sredu, iz razloga suprotstavljanja 'Dejtona' navedenim trima glavnim pravnim uvjetima, proizlazi zašto u Dejtonu RBiH nije ukinuta nego samo suspendirana - a zatim ostavljena graÄ‘anima RBiH da je preko svojih predstavnika u 'Dejtonskom procesu' sami ukinu prihvadanjem 'Dejtona', nazvanog ¨dovoÄ‘enjem Dejtona do kraja¨, što se javno prikazivalo kao reintegracija BiH pomodu zajedničkih umjesto jedinstvenih institucija (preko famoznih ¨krovnih zakona¨) i povratka izbjeglica na osnovu ljudskih prava, a da se pri tome ne dovodi u pitanje zakonitost postojanja RS. Ovaj se ¨humanitarni pristup¨ zasnivao na ideji da žrtve protjerivanja iz RS, istu priznaju prihvadajudi humanitarna prava umjesto mnogo pravno snažnijih prava državljana RBiH.

'Dejtonom' je RS dobila šansu da je priznaju same njene žrtve - u veoma složenom procesu izmjene kompletnog ustavno-pravnog sistema jedne članice UN putem dogovora. Dejtonski navodni parlamenti i po nastanku i po strukturi su rezultat mirovnog ugovora a ne institucije države u skladu sa teorijom države i prava. Prema mandatu danom u 'Dejtonu', dovršen bi bio proces u kojem RS ima pravo veta nad BiH, a BiH nema pravo veta nad RS; i to pristankom samih graÄ‘ana na zamjenu jedinstvenih institucija RBiH zajedničkim institucijama tzv. BiH, pristankom na agencije, uprave i direkcije umjesto državnih ministarstava. Tvorci 'Dejtona' bi proglasili stvarni kraj RBiH odn. nastanak RS i FBiH, jer bi subjekti prava, graÄ‘ani RBiH, dobrovoljno prihvatili ono što su pregovarači u Dejtonu tek zacrtali. Obične bi svjedoke proglasili garantima, a vlastitu volju da na tu podvalu pristanu - proglasili ¨voljom svijeta¨. Da bi podvala uspjela, ved godinama se od graÄ‘ana skriva stvarni ¨svijet¨ tj. pravni domen u kojem RBiH postoji dok sve njene jedinstvene institucije sami graÄ‘ani RBiH ne ukinu odn. zamjene tzv. zajedničkim i krovnim.

Ustav RBiH jedino je rješenje na kojega je država BiH imala i ima pravo koje joj niko ne može oduzeti; a posebno ne genocidom. ZAVNOBiH (1942.), koji se dogodio prije AVNOJ-a (1943.), pravni je osnov državnog kontinuiteta i suvereniteta RBiH; a istovremeno i objašnjenje zašto se država BiH ne može federalizirati ili dijeliti na način kako se podijelila ili raspala SFR Jugoslavija. Naime, pravni osnov RS je ugovor nezakonit po osnovu sva tri prava ovdje navedena; a i dodatno po osnovu činjenice da RS pravno i ¨ne stanuje¨ u BiH jer joj je to osporila Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu (Svjetskog suda), 26.2.2007. Tužba RBiH - ne na Tribunalu koji se bavi pojedincima, nego na vrhovnoj instituciji UN koja se bavi državama, Svjetskom sudu – prethodi 'Dejtonu'. I ne samo to, nego i ‘Dejton’ kao pravni osnov RS i sama RS su predmet Presude od 26.2.2007., kao rezultat agresije i genocida prema amandmanima ovoj Tužbi iz 1998. i relevantnim tačkama Presude.

Poznavalac pravne nauke zna da bi tražedi nova rješenja za BiH mimo onih na koje ima izvorno pravo - odustao od izvornog prava! To se ne smije dozvoliti, pa je stoga naročito poguban stav da se treba praviti neki novi ustav, zasnovan na dejtonskim institucijama i pregovorima u njihovom okviru koji bi ¨dograÄ‘ivali Dejton¨ amandmanima na Dejtonski ustav kroz ¨dogovor domadih faktora¨, ¨unutarnji sporazum bez miješanja izvana¨ i sl. Time bi se priznalo i dalo čak i ono što niti u Dejtonu nije agresoru priznato i dano: prestanak pravnog kontinuiteta RBiH od ZAVNOBiH-a pa nadalje, potvrÄ‘enog priznanjem RBiH na svjetskom nivou, 1992. – a sve u korist pravnog kontinuiteta RS od datuma pariškog potpisa na Dejtonski ugovor, decembra 1995. U takvom novom ustavu, kao i po dejtonskom, Bosne bi bilo koliko agresori dopuste.

Poseban problem je što bi pristanak na Dejtonski ustav, značio presedan i ozakonjenje da se u BiH i bududi ustavi mogu praviti ratom i genocidom. Sama ta činjenica je dovoljna da ‘Dejton’ ne može biti branjen kao 3

 

mirovni sporazum. Dovoljna je i za argument da se negiranje 'Dejtona' ne može tumačiti kao ¨poziv na rat¨ - jer ozakoniti ‘Dejton’ znači ozakoniti agresiju, ratne zločine i genocid.

PRAVNI KONTINUITET RBiH ILI RS

Pravo u smislu pravne zaštite države i njenih graÄ‘ana, djeluje (¨postoji¨) samo ako se traži - i to na proceduralno ispravan način u institucijama prava. Ono ne djeluje (¨ne postoji¨) ako se pravni pristup, institucije i argumenti prava - zamjene dogovornim. Institucije prava su poznate institucije UN, sa Svjetskim sudom kao najjačom, potpuno neovisnom upravo na zahtjev tzv. velikih sila. Taj pravno-institucionalni domen je odreÄ‘en Poveljom UN i pridruženim joj konvencijama, što ukupno čini postojedi, funkcionirajudi sistem. Taj sistem ne funkcionira odn. počnu djelovati famozne velike sile, lobiji, nasilje, zavjere, samo kada pravni subjekt - suverena država članica UN - dobrovoljno i u legalnoj proceduri od strane legitimnih predstavnika odustane od primjene prava u korist primjene dogovora; tj. umjesto insistiranja na suÄ‘enju i presudi krivcu, prihvati da se pravno sa krivcem izjednači. Tada institucije Internacionalnog prava i sve vlade prepoznaju da ta država odustaje od Poglavlja 7 Povelje UN, po kojem je agresija na članicu UN, RBiH, povlačila pravnu obavezu zaštite Ustava i teritorije - u korist Poglavlja 6, po kojem se problemi ne definiraju i ne tretiraju pravno, nego se rješavaju dogovorom tj. izjednačavanjem krivca i žrtve.

Republika Bosna i Hercegovina je na svjetskom nivou priznata 1992., ne zato što neko ¨voli Bosnu¨, nego snagom prava. Da ta snaga postoji, dokazuje i priznanje RBiH od saveznika Srbije: Francuske, Britanije, Rusije, Grčke. Postoji pravni domen kojeg države nikada ne dovode u pitanje zbog vlastitih interesa i zaštite, važnijih im od naklonosti ili nenaklonosti prema nekoj drugoj državi. U tom pravnom (nikako političkom ili lobističkom) domenu, konstatacija raspada SFRJ je bila pravni imperativ jer se radilo o legalnom raspadu (disoluciji) te federacije, a ne ilegalnom odcjepljenju (separaciji) republika. DovoÄ‘enje 'Dejtona' do kraja, ali i neobračunavanje sa 'Dejtonom' (Aneksom 4, konkretno) do kraja, učinilo bi da 'Dejton' prekine zadnji legalni pravni kontinuitet RBiH i uspostavi Dejtonski ugovor kao pravni osnov BiH! Tada bi Republika srpska (RS) bila priznata kao jedan od osnivača te nove BiH, koja se zatim legalno može raspasti, kako se legalno raspala i SFRJ.

UN, EU i preko stotinu država, uz sve velike sile, priznale su RBiH 1992. kao suverenu, jedinstvenu, graÄ‘ansku, parlamentarnu demokratsku državu - punopravnu članicu internacionalne zajednice. Svi graÄ‘ani RBiH su tako postali subjekti svjetskog pravnog poretka, priznati kao Bosanskohercegovačka nacija. Svi graÄ‘ani jedne republike su njena nacija; tako se nacija uvezuje sa republikom, tj. državom. U 'Završnom dokumentu Helsinške konferencije' 1975., osigurano je pravo na samoodreÄ‘enje Bosanskohercegovačke nacije (jednako države), kojega je ona iskoristila, a što joj je priznato po obavljenom graÄ‘anskom Referendumu od 29.2 i 1.3.1992. Nije priznato pravo na samoodreÄ‘enje narodnim skupinama, nacionalnim manjinama, vjerskim grupama – nego nacijama. To je temeljna pravna činjenica za bosanske prilike. GraÄ‘ani, Bosanci i Hercegovci, su jedini subjekt internacionalnog pravnog poretka. SamoodreÄ‘enje RBiH, njezino svjetsko priznanje i članstvo u UN, se mora tretirati samo u kontekstu 'Helsinške konferencije', pa je prema tome taj graÄ‘anski Referendum neponištiv, neponovljiv, nezanemariv.

Države su nadnarodne kategorije i definiraju se Poveljom UN i sklopom njoj pridruženih internacionalnih zakona tako da je nacija skupina svih graÄ‘ana jedne države, pri čemu graÄ‘ani mogu ujedno pripadati i pojedinim narodima. Naime, Ujedinjene nacije imaju do 200 članica, zato jer imaju u svojem članstvu do 200 država, dok bi (nepostojedi) ¨ujedinjeni narodi¨ imali na hiljade članica. Dakako, na East River-u u New York-u, pred zgradom UN se vihori svega do 200 državnih - jest jednako nacionalnih - zastava. Ova razlika nije samo terminološka, nego je to pitanje izbora izmeÄ‘u autokefalnog svetosavskog stava o narodu kao naciji-državi-vjeri-teritoriji ili stava Povelje UN i pridruženih zakona i konvencija, o univerzalnosti graÄ‘anstva, tj. naciji kao državljanstvu. Drugim riječima, Poveljom UN uvedena univerzalnost graÄ‘anstva ne tretira naciju kao etnički skup, narod, nego kao skup svih stanovnika jedne države. U suglasju sa time, Ujedinjene 4

 

nacije (a ne ¨ujedinjeni narodi¨) su pravna platforma RBiH, koja je kao i druge članice UN, nadnarodna kategorija - te stoga isključuje mogudnost da jedan, dva ili tri naroda ukinu državu ili osnuju državu u državi.

Najviše državotvornosti koju jednom narodu priznaje ustavno pravo, je ustavni narod tj. narod spomenut u ustavu. Ali konstitutivnost naroda je u svijetu nepoznata kategorija; uvedena je u BiH u cilju njene podjele na osnovu autokefalne svetosavske dogme teritorijaliziranja duhovnosti, koja nema ništa zajedničko sa Internacionalnim pravom (a niti sa Islamom, ako neko baš zapita). Konstitutivnost na cijeloj teritoriji BiH, služi da graÄ‘ani RBiH ovaj autokefalni princip prihvate u globalu i nastave sudjelovati u podjeli BiH - jer je ostao netaknut dejtonski princip da je opdi interes kao vrhovni državni interes, ostao na nivou ¨srpskog entiteta¨, čime se RS potvrÄ‘uje i dokazuje kao država unutar koje i samo u interesu koje, se mogu ostvarivati famozna ljudska prava. Dokaz da je 'Dejtonom' prihvadena svetosavska narodna država umjesto univerzalnog principa države kao nadnarodne kategorije prema Povelji UN, je u stalnom insistiranju na pristanku RS na ustavne promjene - premda se pravo RS na sudjelovanje u pregovorima i uvjetovanju ustavnih rješenja može jednostavno osporavati činjenicom da su i RS i 'Dejton' osuÄ‘eni na Svjetskom sudu i u rezolucijama Savjeta sigurnosti UN (kao rezultat agresije i genocida) i da se od strane kojoj se sudi i presudi, ne traži suglasnost za pravni sistem po kojemu joj se sudi i presudi; i prema kojemu ona (RS) ne može niti postojati.

Država je definirana ustavom, granicama i teritorijima na kojima se taj ustav primjenjuje na način jedinstva podjele vlasti na zakonodavnu (skupština), sudsku (pravosuÄ‘e) i izvršnu (vlada i predsjedništvo). Svaka namjera da se zajednica (unija) dvije ili više takvih cjelina – od kojih svaka ima vlastiti ustav i jedinstvo podjele ove tri vlasti - proglasi državom, je bježanje od istine o dejtonskoj 'Uniji BiH'. ÄŒesto se to zamagljuje tvrdnjom da je u Dejtonu BiH sačuvala vanjski suverenitet a žrtvovala unutarnji. To je prevara, jer je suverenitet po definiciji nedjeljiv. Odn., ako se suverenitet podjeli na vanjski i unutarnji, žrtvovan je čitav suverenitet jer mu je oduzet jedan od tri glavna atributa, nedjeljivost.

Dejtonske institucije u koje se delegira volja entiteta nisu institucije države. Agencije, uprave i direkcije koje preuzimaju nadležnosti ministarstava, institucija monetarne i fiskalne politike sa nivoa države a zadržavaju ih na nivou entiteta, nisu institucije države nego unije država - kakve mogu imati i imaju, na primjer, Francuska, Njemačka i druge države koje se mogu udruživat ali zbog toga i razdruživat kroz institucije EU. Proglašavati ¨napretkom¨ ukidanje institucija RBiH u 'Dejtonskom procesu' uz, zatim, izgradnju institucija koje legaliziraju diskontinuitet države BiH putem udruživanja entiteta i stvaranja pravnog osnova za razdruživanje, je doista djelovanje u korist osnovnog cilja agresije zbog kojeg je genocid i počinjen: diskontinuitet jedinstvene državnosti BiH u korist novog kontinuiteta zajedničke BiH koja bi svoj početak slavila kao dan prestanka rata ili dan Dejtona kao dan kada se desila ustavna kapitulacija države BiH.

Institucije države se definiraju osnivačem i budžetom, a ne načinom na koji se plada njihovo ¨grijanje¨ (kao u slučaju muzeja i drugih institucija kulture). U institucijama kao što je UIO, jedinstveni računi su po karakteru samo prelazni računi prema kvotama za pojedine entitete. Sredstva na prelaznim računima ne čine aktivu ni preduzeda ni države, i još su jedna potvrda nepostojanja suvereniteta (u konkretnom slučaju fiskalnog). Ovaj primjer je spomenut kao tipičan zbog naglašenog korištenja u retorici o ¨napretku u reintegraciji BiH¨ po dejtonskoj formuli. MeÄ‘utim, ovo se odnosi na sve institucije; pogotovo one koje su sada u diskusiji povodom inicijativa EU o napuštanju 'Dejtona' i formiranja BiH po principima teorije države i prava.

DEJTONSKA I NOVA POLITIKA ¨SVIJETA¨ PREMA BiH

'Dejton' je ipak propao, ne zato što nije sasvim ¨doveden do kraja¨ - iako se sve čini da se on dovede do kraja - nego zato što je njegov temelj nezakonit i zato što su njegovi ciljevi lažni. Svi oni u BiH, Evropi i SAD koji ga nastavljaju oživljavati amandmanima i dogradnjama, rade veoma težak posao - jer su se zavjerili protiv prava RBiH na kontinuitet i opstanak ali i protiv Prava uopde na cijelom svijetu. 5

 

Za razliku od prakse svih svjetskih institucija, branitelji 'Dejtona' i RS moraju slati šifrirane poruke ¨kako je RS Dejtonom garantirana, te zbog toga ne može nestati¨ i tajne koverte liderima stranaka (sa kojima organiziraju i tajne sjedjeljke). Upravo zato što je 'Dejtonom' garantirana, RS može nestati kao i sam 'Dejton' - ako propadne 'Dejton' (a on je ved propao jer nelegalan ugovor, što je Svjetski sud u Presudi 26.2.2007. presudio, a na dejtonskom planu je i neispunjen ugovor), onda ne propada RBiH, nego propada RS koja je nastala 'Dejtonom'. Tada se po imperativnim postulatima Internacionalnog prava, automatski vrada prethodno pravno stanje (status qvo ante), Ustav RBiH, koji je ionako nelegalno 'Dejtonom' suspendiran.

Inozemni branitelji 'Dejtona' imaju mnogo teži posao u obrani RS i 'Dejtona', jer moraju skrivati svoje aktivnosti i od svojih institucija (posebno pravnih) i javnosti - da bi legalizaciju 'Dejtona' prodali kao ¨izmjenu, amendiranje Dejtona¨. I sve to moraju raditi kroz nezvanične institucije, nevladine organizacije. Oni osnivaju ili angažiraju famozne ¨institute za mir¨ i sve to guraju preko potrošivih, sluganskih političara. Dakle, njihov posao je danas mnogo teži nego onih koji jednostavno i javno mogu suprotstaviti ‘Dejton’ Evropskom ustavu, Internacionalnom pravu, konvencijama i Povelji UN, te jasno kazati istinu putem upotrebe termina koji je u našoj javnosti prošao skoro nezapažen a znači direktno vradanje BiH iz područja dogovora u područje prava. To je termin nefunkcionirajudi ustav za Dejtonski ustav. Izraz nefunkcionirajudi u izvještaju Venecijanske komisije (2004.) i svim kasnijim izvještajima zvaničnih institucija, poziva ustvari na povratak slučaja BiH iz Poglavlja 6 (uvjetno-dogovornog) u Poglavlje 7 (pravno obvezujudeg) Povelje UN.

U takvim uslovima zagovaranje ¨dogovora domadih snaga¨ i promjene ustava ili pravljenje novog ustava kroz ¨institucije sistema¨, znači držanje BiH u dejtonskom okovu u kojem RS ima pravo veta bez obzira što je sam dejtonski okvir upravo razlog za stavljanje 'Dejtona' ad acta od strane formalnog svijeta.

Nakon izjašnjavanja svjetskih institucija - Venecijanske komisije kao referentne pravne institucije Vijeda Evrope, Parlamenta Europe i Kongresa SAD - u prah je pretvoren pokušaj odbrane 'Dejtona' pod vodstvom nevladinog lobija oko nevladine organizacije 'Institut za mir' iz Washingtona i ambasadora UK i SAD, koji su, priključujudi se nevladinom sektoru, pokušali obaviti prljav posao metodom Ričarda Holbruka, bez posljedica za vladin sektor vlastitih zemalja. Američki ambasador Meklhejni je 2006., inicijativom za legalizaciju 'Dejtona' kroz prihvadanje amandmana na Dejtonski Aneks 4 (ustav), radio tajno, jer je bio u sukobu sa Rezolucijom 400, Kongresa svoje vlastite države.

BiH ponovo treba vratiti u pravni domen - što ovdje sve političke stranke sistematski sprečavaju! Neophodno je u diskusiji koristiti argumente suvereniteta i kontinuiteta državnosti BiH koji su u dejtonskim nodima namjerno ¨zaboravljeni¨. Prisjetimo ih se:

ATRIBUTI SUVERENITETA

Suverenitet je nedjeljiv. To znači da nije mogao u Dejtonu biti sačuvan vanjski a žrtvovan ¨samo¨ unutarnji suverenitet stvaranjem RS unutar BiH. Ova obmana izazivala je neprekidnu nemod da bh. javnost i politika prizna stanje u kojem RS ima pravo veta nad dejtonskom BiH a BiH nema pravo veta nad RS.

Suverenitet je neprenosiv. To znači da nije legalan ustav koji donosi neko osim legalne Skupštine RBiH kao vlasnika nosioca suvereniteta - lojalnih graÄ‘ana RBiH. Ovaj atribut suvereniteta isključuje tzv. paralelne odnose entiteta sa susjednim državama i čini ništavnim dejtonski potpis predsjednika susjednih država, SR Jugoslavije i Republike Hrvatske; a i ulogu Sjedinjenih država kao svjedoka (koje su domadi potpisnici unaprijedili u garanta pa čak i potpisnika Dejtona, što je drska laž). 6

 

Suverenitet je neupitan. To znači da se izvan institucija suvereniteta i Ustava RBiH mogao pregovarati samo prekid vatre, razmjena zarobljenika i sl. - ali nikako i bitan atribut suvereniteta kao što je Ustav Republike. Prema tome, 'Dejton' je po predmetu nezakonit.

Ova tri atributa suvereniteta uz imperativnu normu Internacionalnog prava o pravu na kontinuitet ustavnosti i ustavnih procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (ratom, pučem, nelegitimnim i nelegalnim ugovorima kakav je dejtonski), omogudavaju legitiman poziv na ukidanje suspenzije RBiH i primjenu statusa qvo ante: zadnjeg legalnog stanja u državi BiH tj. ustava prije agresije pa i prije ustavnih zakona donošenih u toku agresije radi parafiranja rezultata nelegitimnih pregovora. Naime, dokaza o 'Dejtonu' kao procesu diskontinuiteta državnosti članice UN, RBiH, ima dovoljno u praksi i u samom tekstu navodnog Dejtonskog ustava (Aneksa 4), da je ispostavljanje takvih zahtjeva od bilo kojeg subjekta prava u BiH legitimno. Ti elementi (zabranjenog) diskontinuiteta državnosti su svugdje tamo gdje se Dejtonski ugovor osim mirovnom bavi i ustavnom problematikom.

Bez obzira na prethodni pristanak na primjenu dogovora umjesto primjene prava, koji je izvršen od strane jednog člana Predsjedništva RBiH, svjetski pravni sistem se zaštitio od nelelegitimne volje čak i predstavnika nosilaca suvereniteta, graÄ‘ana, te se po referentnim konvencijama za takve ugovore, ništavnim smatraju ugovori koji su rezultat nelegitimne volje. Nelegitimna volja počinje onda kada predstavnik države sudjeluje u pregovorima koji kao sugovornike i kao predmet pregovora imaju nešto što je u tada važedem ustavu zabranjeno - a to je, kao i u gotovo svim ustavima, pregovaranje o ustavu izvan ustavom predviÄ‘ene procedure. U tada važedem Ustavu RBiH je članovima 155 i 154 takva mogudnost pregovaranja o ustavu Republike bila zabranjena. Internacionalno pravo odn. Povelja UN, radi svoje zaštite i zaštite cijelog sistema legaliteta i legitimiteta UN, ved u Preambuli Povelje UN isključuje mogudnost da čak bilo šta u samoj Povelji može opravdati miješanje čak i organizacije UN u ovaj proceduralno ustavni integritet zemlje članice.

NE POSTOJI OPASNOST OD ODCJEPLJENJA RS ILI VEZIVANJA SA KOSOVOM - OSIM AKO MI SAMI TO ODCJEPLJENJE I VEZIVANJE ŽELIMO

RBiH je priznata 1992. ne zato što je neko voli, nego zato što je raspad SFR Jugoslavije internacionalno-pravno bio zakonita disolucija a ne nezakonita separacija - po samom zadnjem legalnom ustavu te federacije. SFRJ je bila sastavljena od udruženih republika koje su se legalno mogle i razdružiti. Na suprot toj legalnoj disoluciji SFRJ, ovdje je riječ o dejtonskoj tvorevini RS, koja je rezultat ilegalnog Dejtonskog ugovora, a na Svjetskom sudu u Den Haagu je voÄ‘en i postupak u kojem je prema amandmanima iz 1998., RS optužena kao rezultat agresije i genocida, što je Presuda od 26.2.2007. i potvrdila, kao i rezolucije Savjeta sigurnosti UN, itd. Jedino ¨legalno udruživanje¨ na koje bi RS mogla računati da bi se BiH kao i SFRJ mogla legalno razdružiti, je ¨dovoÄ‘enje Dejtona do kraja¨ - jer je silom zakona i mudrošdu djelitelja BiH, u Dejtonu RBiH samo suspendirana ali ne i ukinuta.

Naime, zbog ilegalnosti samog čina, samog Dejtonskog ustava, a ne želedi da u startu negiraju imperativne norme Internacionalnog prava o nedjeljivosti, neprenosivosti i nediskutabilnosti suvereniteta država članica UN, protagonisti Dejtona su umjesto ustavnog ugovora napravili ugovor koji sadrži ustav čije saživljavanje je predviÄ‘eno kao proces prihvadanja od samog subjekta prava, graÄ‘ana BiH, a ne kao naredba sa strane ili kao rezultat nelegitimne volje bh. pregovarača, što bi svakako u startu 'Dejton' činilo ilegalnim pa i automatski ništavnim i po osnovu Povelje UN (ako je ustavni ugovor) i po osnovu jedine referentne konvencije, Bečke konvencije (ako je samo ugovor) i po osnovu domadeg prava odn. tada važedeg Ustava RBiH koji je sa svojim procedurama zaštiden u Preambuli Povelje UN.

Jedini način da se zaobiÄ‘u ove pravne prepreke 'Dejtonu', bilo je postavljanje ilegalnog ugovora kao procesa u kojem de subjekti prava - lojalni graÄ‘ani RBiH - u toku nekih petnaest godina i mehanizmima kao što je ¨donošenje zakona o prestanku važenja zakona RBiH¨, učiniti postupnu izmjenu cjelokupnog 7

 

ustavnopravnog sistema na dejtonskim osnovama i tako ga legalizirati. U trenutku tog ¨dovoÄ‘enja Dejtona do kraja¨, zadatak Visokog predstavnika u BiH, bio bi da u Sekretarijat UN prijavi pozitivan završetak mirovnog procesa kojim se suspendirana RBiH i konačno zamjenjuje dejtonskom BiH kao ad hoc unijom jedne labilne federacije (FBiH) i jedne suverene, zakonite evropske države, Republike srpske, očišdene rukama predstavnika njenih žrtava od svih atributa i presuda o genocidnom procesu kojim je nastala.

DEJTONSKA UNIJA BOSNA I HERCEGOVINA

Prema Dejtonskom ustavu (Aneks 4 Dejtonskog mirovnog ugovora), Bosna i Hercegovina nije (!) država, nego je samo labava, privremena unija jedne države u procesu legalizacije, Republike srpske (RS), i nestabilne Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) od 10 mini-država (kantona). Unija država nije država. Unija ima zajedničke, a država jedinstvene organe. Tako po 'Dejtonu' imamo Vijede ministara BiH (organ unije), a ne Vladu BiH (organ države); zajedničku vojsku (unija), a ne jedinstvenu (država); zajedničku policiju (unija), a ne jedinstvenu (država); zajedničke kompanije, korporacije, javne servise … što i nisu organi države, nego privatna pravna lica, poduzeda. U jeziku tih laganja, je i riječ entitet, iako ona ne postoji u Internacionalnom pravu, čime se prikriva da je RS država (u procesu legalizacije). Varaju nas i da je BiH država sastavljena od dva entiteta, iako je to samo unija. Skrivanje i lažno opisivanje pravnih činjenica, služi uništavanju države.

A i ovo mukotrpno (ne)funkcioniranje Unije BiH, omogudava jedino Ured visokog predstavnika (OHR) - organ Dejtonskog sporazuma. OHR je zadužen za njegovu implementaciju, nazvanu Dejtonskim procesom - a djeluje po onoj, ¨drži bure vodu dok majstori ne odu¨. Jer, kada dejtonska tvorevina RS dobije sve ¨papire¨ svoje državnosti od predstavnika njenih žrtava – lidera i parlamentaraca (aktualno) SDA, SBiH, SDP, BPS-Sefer Halilovid - OHR se zatvara i Visoki predstavnik javlja Ujedinjenim nacijama (UN) u New Yorku, da je Dejtonski proces okončan, te da se iz ¨grunta¨ UN (tek tada!) izbriše Republika Bosna i Hercegovina (RBiH), a upiše Republika srpska kao legalna, suverena država. Popis stanovništva i podjela državne imovine - što čak niti Dejtonski ugovor ne zahtijeva - neki su od zadnjih akata potrebnih RS da postane suverena država; ako Unija BiH ostane bez imovine, a na pola BiH je daju RS, ako se obavi popis stanovništva koji de poništiti popis iz 1991. i ozakoniti ¨realno stanje¨ ostvareno dvodržavnom agresijom i genocidom - Dejtonski proces de biti okončan, a time i država BiH.

Zašto RS nije još u Dejtonu definitivno postala legalna država? Zašto 15 godina traje ovaj cirkus, ova tortura? Zašto RS tokom proteklih 15 godina stalno traži (a nažalost, i dobiva) ¨papire¨ svoje državnosti u dejtonskim parlamentima od SDA, SBiH, SDP? Zato što RS u Dejtonu nije niti mogla nastati kao država, jer bi kršenje Povelje UN i Internacionalnog prava bilo previše očigledno i stoga ¨Zapadu¨ nedopustivo sa stanovišta vlastitog interesa zaštite pravnog poretka kojeg koristi u svoje svrhe. Slikovito iskazano, RS je u Dejtonu de facto (faktički, na terenu) uspostavljena, ali je de jure (zakonito) bila poput nekog formulara sa praznim rubrikama, bez potpisa i pečata. A zatim joj 15 godina u Dejtonskom procesu te prazne rubrike redovito ispunjavaju tobožnji predstavnici preostalih odanih graÄ‘ana RBiH u vlasti preko SDA, SBiH i SDP - da Republici srpskoj pored njenog de facto postojanja, kompletiraju formular i udare potpis i pečat na njeno de jure postojanje, tj. besprijekorni legalitet na svjetskom nivou. Dejtonski 15-godišnji proces služi da te stranke potpuno ukinu u Dejtonu samo suspendiranu ali ne i ukinutu RBiH, a ozakone RS - a da pri tome Internacionalni pravni poredak ne pretrpi nikakvu štetu, pa niti najmanju blamažu. U Dejtonu je RBiH samo suspendirana, a uspostavljena je procedura da RS postane legalna država na kraju Dejtonskog procesa, kada de imati sve svoje državotvorne ¨papire¨ sakupljene ne od internacionalnih pravnih institucija (!), nego od parlamentarnih stranka u kojima participiraju preostali odani graÄ‘ani RBiH, uglavnom iz bošnjačkog naroda, SDA, SDP, SBiH. Niko drugi ne može legalizirati RS, nego te stranke koje okupljaju Bošnjake.

Drugim riječima, RS je u Dejtonu samo zacrtana (!) država - jer ¨Zapad¨ štiti svoje tekovine i mehanizme globalne vlasti i dominacije, Povelju UN i Internacionalno pravo, koje treba kao argument pravednosti pred 8

 

stotinama miliona svojih stanovnika, kada izvrši invaziju neke države, bombardira je ¨do kamenog doba¨ i ubije milione njenih graÄ‘ana (pogodili ste, muslimana!). U Dejtonu je ¨Zapad¨ sebe zaštitio tako što nije (!) ozakonio RS, nego je samo zacrtao Aneks 4 (ustav) i Dejtonski proces - proces u kojem de je ozakoniti upravo lideri, glavni odbori i parlamentarci (aktualno) SDA, SBiH, SDP, BPS.

Entitetska linija nede tada biti razgraničenje dva entiteta, nego de nepovratno postati svjetski ozakonjena granica dvaju država, RS i FBiH - ukoliko se Dejtonski proces okonča. Oni koji žele državu BiH, moraju odbiti legalizaciju Dejtonskog ustava, jer bi Republika srpska konačnim aktima legalizacije postala samostalna država, amnestirana od svih zločina i svih presuda (poput Presude Svjetskog suda od 26.2.2007., kojom se RS može ukinuti). Kao takva, RS se čak ne bi niti morala odvajati od Unije BiH, nego bi uvelike kontrolirala i FBiH preko svojih bošnjačkih poslužitelja, što ved godinama i čini - posebno jer Unija BiH nema nikakvog veta i vlasti nad RS, dok RS ima veto i znatnu vlast nad Unijom BiH: svaki važan proces u lokalnom i svjetskom domenu, zavisi od odluke RS.

Ukidanje i razbijanje jedne države članice UN, težak je posao ako se želi postidi da Povelja UN i Internacionalno pravo ne budu prekršeni. Da to uspje, služi Dejtonski proces, u kojemu pravo krše sami pripadnici vlasti, kao što to ¨u naše ime¨ čine SDA, SDP, SBiH. Zato taj proces ukidanja države BiH, uz stvaranje legalne srpske države zapadno od Drine, traje evo 15 godina. Zato u Sarajevo tako često dolaze toliki najviše i visoko rangirani svjetski državnici, diplomati, emisari, posrednici. Zato se toliko mnogo putuje u Brisel, Washington, NYC. Zato ova postupna legalizacija RS traje 15 godina. A svake se godine mogao napraviti spisak dodatnih državotvornih ¨papira¨, koje RS dobi od predstavnika svoje žrtve. A u ¨zahvalu¨, RS je sve bezobraznija, sve okrutnija što je stranke u kojima participiraju Bošnjaci, više približavaju tom cilju. I zato se obrana države Bosne i Hercegovine zasniva na prestanku njenog ukidanja; na prestanku učestvovanja u Dejtonskom procesu i, umjesto toga, traženju izvršenja Presude Svjetskog suda od 26.2.2007. Država de biti obranjena, ako Bošnjaci, listom joj odani, prestanu dopuštati da je ukidaju tzv. naše političke stranke i tzv. naši lideri. Dragocjen je savjet Platonov: ¨Jedna od kazni za vaše neučešde u politici, je da vama vladaju lošiji od vas¨.

ZAKLJUÄŒAK

Prema svemu navedenom o ilegalnosti Dejtonskog ustava (Aneksa 4), navedeni atributi suvereniteta RBiH sačuvani u Dejtonu (silom Internacionalnog prava a ne voljom pregovarača) kao temelj Internacionalnog prava, jasno govore da:

Usprkos 'Dejtonu', pravno (ustavno) postoji samo Republika BiH, a Republika srpska postoji samo kao dio mirovnog ugovora - i to ilegalnog.

Svjetski sud u Hagu je presudio da RS ¨ne stanuje¨ u BiH, nego je da je rezultat genocida po Konvenciji o genocidu pridruženoj Povelji UN, koja zabranjuje ne samo genocid nego i rezultate genocida smatra ništavnim.

Zbog toga se strana kojoj se sudi na sudu i presudi, ne treba pitati za pravni sistem države, za kršenje kojeg agresijom i genocidom joj se sudilo i presudilo; i prema kojem ne može niti postojati..

Nije bitno šta o ustavu BiH misle lideri RS odn. stranke u privremenom entitetu BiH, pa niti u FBiH, nego šta o bududnosti BiH i njenom ustavu misle stvarni subjekti prava, a to su samo lojalni graÄ‘ani države, tj. graÄ‘ani države BiH koji je žele.

Umjesto pregovora i fraza o ustavu koji de ¨svi¨ prihvatiti (što stavlja ‘Dejton’ na stol kao pravni osnov i pregovora i veta RS nad BiH), predstavnici na pregovorima se moraju vratiti iz dogovornog u pravni prostor u 9

 

kojemu postoji kontinuitet RBiH a ne postoji niti Dejtonski ustav (Aneks 4), a time niti RS, pogotovo ne kao ¨pravni osnov¨.

Po objavi Presude Svjetskog suda o agresiji i genocidu, 26.2.2007., svaki poslanik i svaki parlament, pa i onaj Dejtonski, treba zatražiti primjenu odluke Suda, a to nije samo novčana naknada nego brisanje rezultata genocida - i 'Dejtona' i RS, jer bez toga nede biti niti novčane naknade.

Ako se od bilo kojeg pojedinog ustavnog predlagača ne zatraži primjena odluke Svjetskog suda u smislu ukidanja RS, to de značiti suprotstavljanje odluci Suda u smislu odustajanja od Presude i priznavanje RS.

Nakon donošenja pravosnažne Presude Svjetskog suda, prihvadanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav, znači i prihvadanje onoga na šta se amandmani daju, tj. samog Dejtonskog ustava kojem se implicite presudilo 26.2.2007., a i prije, kao ustavu nastalom na agresiji, ratnim zločinima i genocidu. Prihvadanje dejtonskog ustava (Aneksa 4) bi ujedno značilo odustajanje od Presude od strane dejtonskih predstavnika same žrtve genocida, što niko u ime žrtve nema pravo učiniti.

Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), imperativ opstanka države BiH je povratak Ustava RBiH iz njegove ilegalne 15-godišnje dejtonske suspenzije - a zatim eventualnog amendiranja tog Ustava RBiH, da bi ono bilo u kontinuitetu sa tim zadnjim i jedinim legalnim ustavom, kakav je bio u trenutku kada je RBiH priznata (te kao takva napadnuta). Umjesto amandmana na Dejtonski ustav, amandmane treba donijeti na Ustav RBiH, i to na principima Povelje UN, Evropskog ustava i Ustava RBiH od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele vlasti.