Sjećanje na Dr. Esu Sadikovića

Sjećanje na Dr. Esu Sadikovića
Humanisti puput doktora Ese Sadikovića ne umiru, pogotovo ne umiru od krvavih ruku upropaštenih u zlu neljudi. Eso je samo otišao u vjećnost da zauvjek svjedoči zlo i zločin koje se sručilo na Prijedor. Zar su mogli ubiti takvog čovjeka, takvu angažiranu ličnost, instituciju samu za sebe. Mogli su jer su trebali ubiti grad, a da bi ubili grad morali su ubiti intelektulnu gromadu, insana koji je bio simbol čaršije, simbol koji je mnogo značio Prijedoru i njegovim ljudima, ali samo ljudima.
Dok se na čelu prijedorske opštine nalazio "ljekar", u ljeto te krvave 1992. ubijeni su gotovo svi ljekari koji su bili Bošnjaci i Hrvati. Ubijeni su najviše u logoru Omarska a jedini njihov grijeh bio je u tome što su bili Bošnjaci i Hrvati. U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Te noći u koncentracioni logor Omarska je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti zločinac Mićo Kovačević. Došao je po prejakog Eso koji je ugrožavao cilj udruženog zločinačkog poduhvata srpskih agresora, koji su kanili ubiti BiH, Bošnjake, Prijedor.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne naÄ‘u i kazne ubice Ese. Jer Eso je simbol Ideje Bosne i Bosanskog duha, te baze iz koje je nastala, i opstala BiH. Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnički poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje eksperta Ujedinjenih Nacija. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoč i ljudsku bijedu ubijajući Esu? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i BiH i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti projektanata i izvršilaca agresije i genocida, čija želja se nikada neće ostvariti. Esu zločinci ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku. Zločin nad doktorom Esom ostaje ljudska, emotivna, užasna i stravična definicija genodica u Prijedoru i BiH. To je „školski primjer” onoga što su kreatori i izvršioci agresije i genocida, kada god su mogli, činili s onim što je BiH bila i što jeste, a Eso bio je jedan od njenih najponosnijih, najuzoritijih izdanaka, zbog čega su mu ovakvu sudbinu i namijenili.
Emir Ramić
Institut za istraživanje genocida Kanada