POVELJA BOŠNJAKA
Usvojena na nauÄnom skupu Bošnjaci i Bosna u Torontu - Kanada, 26. novembra 2010. godine
Upućujemo sunarodnjacima širom svijeta i svim dobronamjernim ljudima, ovu Povelju Bošnjaka, kao naše viÄ‘enje stanja bošnjaÄkog naroda i države Bosne i Hercegovine, uz preporuke šta nam je svima Äiniti dalje u cilju obrane opstojnosti naroda i domovine.
I - KRITIÄŒNO STANJE BOŠNJAÄŒKOG NARODA
U ovom historijskom trenutku, oÄigledno je da bošnjaÄkom narodu, srpski i hrvatski velikodržavni projekti i njihovi suradnici, ukidaju državu Bosnu i Hercegovinu, pri Äemu bošnjaÄki politiÄki faktor ne donosi adekvatna rješenja za te i ostale relevantne probleme s kojima se Bošnjaci i Bosna i Hercegovina suoÄavaju. Narod je obezglavljen, a njegove institucije propadaju, dovedene u položaj da ostaju bez matiÄne države, u sveobuhvatnu eroziju svoje duhovnosti, kulture i tradicije. Vrši se potpuna negacija postojanja Bošnjaka kao državotvornog subjekta. I stoga danas Bošnjaci gube nadu, padaju u stanje potištenosti; tavore porobljeni u nekoliko enklava na oko Äetvrtini rastrgane površine Bosne i Hercegovine i razasuti širom svijeta.
Opća bošnjaÄka konfuzija rezultat je mnogobrojnih procesa u koje je bh. društvo uvuÄeno. Već dvadeset godina velikodržavni srpski i hrvatski ekspanzionizam i barbarstvo ne jenjava. Bošnjaci su izloženi strašnim presijama i prijetnjama. Danas su Bošnjaci obespravljeni u vlastitoj državi.
Bošnjaci se navlaÄe na tanak led etnonacionalnog politiÄkog predstavljanja, konsocijacijskih teritorijalizacija nacije da bi se došlo do podjele državne teritorije. BošnjaÄka politika se realizira kao skup liÄnih interesa, a ne kao timski koncept koji se bori za narodne interese. Narod joj je postao samo propagandna moneta za sticanje glasova na izborima. Takav odnos prema okrutnoj stvarnosti, uvjetovao je dominaciju bošnjaÄkih politiÄara u vlasti, nesposobnih da se suprotstave diktaturi velikosrpskih i velikohrvatskih projekata, Äiji je krajnji cilj uništenje i podjarmljivanje preostalih pripadnika bošnjaÄkog naroda.
Internacionalni sud pravde je 26. februara 2007. godine svojom pravosnažnom presudom u sluÄaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore presudio: „Da je Srbija prekršila obavezu da sprijeÄi genocid na što je bila obavezna na osnovu Konvencije o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida, koji se odnosi na genocid poÄinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.” Sud je utvrdio da su genocid poÄinile vlasti i institucije „Republike Srpske”, posebno Vojska (VRS) i Policija (MUP) „Republike Srpske” i da je Srbija imala obavezu da sprijeÄi genocid. Podnošenje tužbe za genocid 1993. godine prethodi svim naknadnim ustavnim i pravnim aranžmanima za državu Bosnu i Hercegovinu. Presuda Internacionalnog suda pravde je nadreÄ‘ena svim ustavnim aranžmanima koji se danas nude žrtvama agresije i genocida ukljuÄujući i Aneks IV Dejtonskog sporazuma.
Internacionalna zajednica je prihvatila volju građana Bosne i Hercegovine izraženu referendumom od 1. marta 1992. godine priznanjem Republike Bosne i Hercegovine kao suverene države.
Ostatak Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i Jugoslavenska narodna armija (JNA) pokrenuli su rat i izvršili agresiju u 1992. godini protiv Republike Bosne i Hercegovine sa ciljem stvaranja etniÄki Äiste Velike Srbije što je dovelo do ubijanja, genocida i stradanja neviÄ‘enog u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Pravosnažnim Rezolucijama broj 752 i 757 od 1992. godine, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je usvojio ekonomske sankcije i politiÄku izolaciju Srbije i Crne Gore kao kaznu za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U privremenim mjerama Internacionalnog suda pravde od 13. septembra 1993. godine, “Sud je ubilježio da, od vremena Naredbe [Srbiji i Crnoj Gori] od 8. aprila 1993. godine, i pored više rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, “stanovništvo Bosne i Hercegovine je izloženo strasnom stradanju i gubitku života koje šokira savjest ÄovjeÄanstva i u flagrantnoj je suprotnosti sa zakonom morala”. Nakon agresije i genocida, ustav Republike Bosne i Hercegovine je nelegalno (putem genocida) suspendovan i ilegalno zamjenjen Dayton-skim ustavom. Ne postoje pravne odredbe u internacionalnom pravu niti graÄ‘anskom pravu koje se mogu koristiti kao osnova da se agresijom i genocidom promijeni ustav i politiÄki sistem suverene države. GraÄ‘anima Bosne i Hercegovine su oduzeta njihova prava agresijom i genocidom. Naša je obaveza da državi Bosni i Hercegovini vratimo ustavni, pravni i teritorijalni status kakav je Bosna i Hercegovina imala prije agresije i genocida.
Trenutno stanje u državi Bosni i Hercegovini nije ništa drugo, nego ilegalni nastavak onoga što je zapoÄeto sa agresijom u 1992. da se legalizuje agresija i genocid, koji su sada potvrÄ‘eni Odlukom Internacionalnog suda pravde. Ovom Poveljom se proglašava da su oba entiteta “Federacija Bosne i Hercegovine” i “Republika Srpska” nelegalna i nelegitimna, jer su rezultat agresije, genocida i ilegalnog, nelegitimnog Dayton-skog ustava. Sa ovom Poveljom, pozivaju se graÄ‘ani države Bosne i Hercegovine da se bore svim legalnim sredstvima da uspostave Republiku Bosnu i Hercegovinu, da nose zastave i da koriste simbole Republike Bosne i Hercegovine.
II - PRINCIPI BOŠNJAÄŒKE POLITIKE
Pravo mora biti osnov bošnjaÄkog politiÄkog djelovanja
1. Mora se pristupiti oÄuvanju i jaÄanju bosanskohercegovaÄkog graÄ‘anstva kao bošnjaÄke pripadnosti graÄ‘anskom konceptu BosanskohercegovaÄke nacije i države Bosne i Hercegovine. JaÄanjem BosanskohercegovaÄke nacije, Bošnjaci obznanjuju svoje bosanskohercegovaÄko graÄ‘ansko, državotvorno, teritorijalno opredjeljenje, u jedinstvenoj, demokratskoj, nezavisnoj, suverenoj državi Bosni i Hercegovini i slobodnom, civilnom društvu. Bosna i Hercegovina nije upitna drzava. Prava njezinih graÄ‘ana i naroda su ono što nije upitno. Republika BiH je priznata država, Älanica UN-a. Niko nema pravo otcijepiti ni centimetar kvadratni njene teritorije. Niko politiÄare iz reda bošnjaÄkog naroda ne može prisiliti da se odreknu svoje jedine države.
2. Mora se pristupiti oÄuvanju državnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Suverenitet je nedjeljiv, neprenosiv i neupitan. Ova tri atributa suvereniteta, Bošnjacima omogućavaju legitimnu i legalnu akciju na poništavanju rezultata agresije i genocida, a u cilju obrane i obnove jedinstvenog bosanskohercegovaÄkog državnog i društvenog tkiva. Potrebno je napraviti programske, probosanske koalicije povrh etnonacionalnih blokova koji su u suštini antibosanski izum velikodržavnih koncepcija. Potrebna nam je jedna jaka programska probosanska koalicija. Ako se ne napravi takva koalicija, onda ćemo opet imati tri nacionalna, ali i nacionalistiÄka bloka koji će nastaviti ruinirati državu i sadržaje života svoditi na etnoklerikalne oznake.
3. Za Bošnjake postoji samo jedinstvena, demokratska, suverena i nezavisna država, BiH, a dejtonska tvorevina Republika srpska postoji samo kao dio nelegalnog, oktroiranog Dejtonskog ustava iz Aneksa 4. Cilj agresije i genocida protiv graÄ‘ana Republike Bosne i Hercegovine je bio stvaranje etniÄki Äiste Velike Srbije na raÄun teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Zakonitost i pravda u sluÄaju Bosne i Hercegovine će biti ostvareni samo nakon što će izvršiocima agresije i genocida biti oduzeto ono što su ostvarili kao svoj cilj. Na osnovu Internacionalnog prava i graÄ‘anskog prava, sve što je steÄeno na ilegalan naÄin ne može biti priznato kao legalno.
4. Pripadnici bošnjaÄkog naroda moraju odbiti amandmane na Dejtonski ustav, jer amendiranje tog ustava znaÄi prihvaćanje Dejtonskog ustava nastalog na genocidu, što ujedno derogira, odbacuje Presudu Internacionalnog suda pravde od 26. februara 2007., od strane same žrtve genocida - što niko u ime žrtve nema pravo uÄiniti. Dayton-ski sporazum potpisan u Parizu u decembru 1995. je nagradio agresiju i genocid sa prisilnom, ilegalnom i nepravednom podjelom Republike Bosne i Hercegovine na dva “entiteta”: “Federaciju Bosne i Hercegovine” i “Republiku Srpsku”, namećući nepravedan i samo-paralizirajući ustavni sistem koji je rezultirao neefikasnim strukturama vlasti. Agresijom i genocidom je žrtva, država Republika Bosna i Hercegovina, prisiljena na Dayton-ski sporazum i Dayton-ski ustav. Na osnovu Konvencije o spreÄavanje i kažnjavanju zloÄina genocida, ništa ne može opravdati potÄinjavanje graÄ‘ana Bosne i Hercegovine jurisdikciji ustavnog, pravnog i politiÄkog ureÄ‘enja Dayton-ske Bosne i Hercegovine. Bilo koja promjena u Ustavu može biti usvojena iskljuÄivo na osnovu procedure odreÄ‘ene Ustavom Republike Bosne i Hercegovine i pravnih osnova nadreÄ‘enih graÄ‘anskom zakonodavstvu kao što su Povelja UN-a i pridružene joj konvencije, ali nikada odlukom paralelnih, dogovornih, ratnih i ostalih ad hoc institucija i pojedinaca koje nemaju na to legalno pravo.
5. Bošnjaci ne smiju potpisati dokument kojim Bosna i Hercegovina gubi svoju historijski i pravno verificiranu državnost na osnovu Internacionalnog prava odnosno Povelje OUN. Na osnovu Povelje UN-a, Ujedinjene Nacije su bile obavezne da zaštite svoju Älanicu, Republiku Bosnu i Hercegovinu, od agresije i genocida, a ne da nagrade izvršioce agresije i genocida sa teritorijom države žrtve. Dayton-ski ustav Bosne i Hercegovine (Aneks IV Dayton-skog sporazuma) je nametnut agresijom i genocidom, i nije prošao legalnu proceduru propisanu za usvajanje amandmana na Ustav Republike Bosne i Hercegovine. I zato mi nikada nećemo priznati Dayton-ski ustav niti bilo kakve izmjene tog ustava ili novi ustav koji bi mogao biti usvojen na institucijama Dayton-ske Bosne I Hercegovine.
6. Bošnjaci se trebaju i moraju uvijek pozivati na Povelju OUN, i u svim relevantnim rješavanjima svojih problema koristiti tu Povelju i njoj pridodane dokumente, a posebno Konvenciju o genocidu.
7. Po pitanju svojih temeljnih interesa, pripadnici bošnjaÄkog naroda i njihovi lideri moraju djelovati državotvorno i podržavati politiÄke faktore koji Äine korist cjelovitoj, jedinstvenoj, suverenoj državi Bosni i Hercegovini i otvorenom, slobodnom, civilnom društvu.
8. Svjetski sud u Hagu je 26. februara 2007. godine presudio da Republika srpska ¨ne stanuje¨ u BiH, nego da je rezultat genocida po Konvenciji o genocidu pridruženoj Povelji UN, koja zabranjuje ne samo genocid, nego i rezultate genocida, poput tvorevine Republike srpske, smatra ništavnim. Zbog toga se strana kojoj se na sudu sudi i kojoj sud presudi, ne treba pitati za pravni sistem države, za kršenje kojeg agresijom i genocidom joj se sudilo i presudilo. Nije bitno šta o ustavu Bosne i Hercegovine misli bilo ko iz Republike srpske, Republike Srbije, Republike Hrvatske ili bilo ko drugi iz ¨Svijeta¨, nego šta o budućnosti Bosne i Hercegovine i njenom ustavu misle stvarni subjekti prava, a to su samo lojalni graÄ‘ani države Bosne i Hercegovine koji je žele.
9. Umjesto pregovora i fraza o ¨ustavu kojega će svi prihvatiti¨ - što stavlja ¨Dejton¨ na stol kao pravni osnov pregovora i veta Republike srpske nad Bosnom i Hercegovinom - Bošnjaci se moraju vratiti iz dogovornog u pravni prostor u kojemu postoji kontinuitet Bosne i Hercegovine, a ne postoji niti ¨Dejtonski ustav¨ a time niti Republika srpska, pogotovo ne kao ¨pravni osnov¨ Republike srpske. Pošto je donesena Presuda Svjetskog suda o agresiji i genocidu, Bošnjaci trebaju zatražiti primjenu odluke Suda, a to nije samo novÄana naknada nego brisanje rezultata genocida - i ¨Dejtona¨ odnosno Republike srpske, jer bez toga neće biti niti novÄane naknade. Ako Bošnjaci ne zatraže primjenu Presude Svjetskog suda u smislu ukidanja Republike srpske, to će znaÄiti suprotstavljanje odluci Suda u smislu odustajanja od Presude i priznavanje Republike srpske.
10. Bošnjaci ne smiju dopustiti da žrtva bude izigrana tako što će pravni domen rješavanja problema biti napušten. Pravo mora biti osnov bošnjaÄkog politiÄkog djelovanja. Odustajanje od prava otvora neslućene opasnosti za državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjaÄki narod. Bilo kakav pritisak ili pokušaj navikavanja žrtve da prihvati stanje uspostavljeno genocidom je Äin genocida.
III - EVOLUCIJA BOŠNJAÄŒKE NARODNE SVIJESTI
Polazeći od Äinjenice da Bošnjaci imaju svoju historiju, duhovnost, jezik, kulturu, tradiciju kao osnovna nacionalna utemeljenja, te da nisu ¨ostatak neprijateljske vladavine tuÄ‘e vjere koji treba biti eliminiran¨, oni imaju pravo da:
1. Koegzistiraju sa svim narodima Evrope.
2. Slobodno osnivaju svoje nacionalne institucije.
3. Slobodno osnivaju svoje nacionalne medije.
4. Slobodno razvijaju kulturu pamćenja.
5. Razotkrivaju potlaÄenost bošnjaÄkog nacionalnog bića u i van Bosne i Hercegovine.
6. Bošnjaci imaju politiÄke stranke bez "mislilaca" i intelektualce bez "politiÄkih opcija". Bošnjaci moraju kroz državne institucije ostvarivati svoje interese. Oni svoju sudbinu ne smiju voditi izvan državnih institucija.
7. Ne postoji realna politiÄka procjena prioriteta u politiÄkom djelovanju kod Bošnjaka. To da kod Bošnjaka nema kontinuiranog, Äistog politiÄkog stava o bitnim pitanjima, govori nam da shvataju politiku na jedan neadekvatan naÄin. Moralizira se gdje bi se trebalo misliti politiÄki, a politizira se gdje bi se trebalo djelovati po moralnim naÄelima. Sekularizam upozorava na odvojenost države i religije. Nije moguće Bošnjake svoditi na religijsku skupinu. Nije dozvoljeno identitet i postojanje jednog naroda svoditi samo na religijski identitet. Oni koji predstavljaju Bošnjake moraju preuzeti odgovornost za evropsku budućnost nacije i države.
IV - EVOLUCIJA BOŠNJAÄŒKE TERITORIJALNE I DRŽAVOTVORNE SVIJESTI
Potrebno je napraviti programske, probosanske koalicije
Bošnjaci bi bez države Bosne i Hercegovine prestali postojati kao nacija. Bosna i Hercegovina je izvorište bošnjaÄkog nacionalnog života. Bošnjaci trebaju na zajedništvu ustrajavati zbog svoje usmjerenosti na Bosnu i Hercegovinu. To zajedništvo pretpostavlja dostojanstvenu opredijeljenost za državu Bosnu i Hercegovinu, kakvu su zatražili i dobili na Referendumu od 29. februara i 1. marta 1992. godine, te priznatu kao 177. Älanicu Organizacije Ujedinjenih Nacija. Niko politiÄare iz reda bošnjaÄkog naroda ne može prisiliti da se odreknu svoje jedine države.
Polazeći od Äinjenice da Bosna i Hercegovina nije država na osnovu Dejtona, Bošnjaci trebaju angažirati za:
1. Suverenu, cjelovitu, jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu, prema Internacionalnom pravu i Povelji UN, kao graÄ‘ansku državu sa tri nivoa vlasti – državnim, regionalnim i općinskim - prema evropskim standardima o lokalnoj samoupravi; pri Äemu regije nisu države nego zajednice općina, zasnovane na geografskim, saobraćajnim, privrednim i historijskim kriterijima, u kojima žive graÄ‘ani iz raznih naroda.
2. Takva država treba obezbjediti: pravo na rad, mir i blagostanje za buduće generacije; svim odanim graÄ‘anima i narodima, na cijeloj teritoriji BiH jednaka prava i slobode; povratak svakome u svoj rodni kraj u svoj dom; punopravno Älanstvo u evroatlantskim integracijama; zaštitu prirodnih ljepota i resursa domovine; zaštitu Äovjeka i porodice kao temelja zdravog društva; poštivanje razliÄitih svjetonazora, zaštitu interesa raznih naroda i vjerskih skupina.
3. Bosna i Hercegovina je država svih njezinih graÄ‘ana, koji tvore BosanskohercegovaÄku naciju bez obzira na etniÄku, vjersku, rasnu, spolnu i dobnu pripadnost. Prvi korak u bošnjaÄkoj i bosanskohercegovaÄkoj renesansi je izgradnja sistema vladavine zakona. Na toj se osnovi zida nacija i država. Bošnjaci ne smiju o sebi misliti kao o nemoćnim žrtvama koje se ne mogu išÄupati iz sudbine koja ih je zadesila. Sudbina se stvara vlastitim rukama. Bošnjaci moraju dosegnuti vlastitu slobodu uvažavajući slobodu drugih.
4. GraÄ‘ansko, otvoreno, slobodno društvo, prema Univerzalnom principu graÄ‘anstva, kojem je Äovjek-pojedinac, subjekt društvenih procesa, odnosno BosanskohercegovaÄki graÄ‘anski identitet i status, prema Internacionalnom pravu.
5. Potrebno je napraviti programske, probosanske koalicije povrh etnonacionalnih blokova koji su u suštini antibosanski izum velikodržavnih koncepcija. Potrebna nam je jedna jaka programska probosanska koalicija. Ako se ne napravi takva koalicija, onda ćemo opet imati tri nacionalna, ali i nacionalistiÄka bloka koji će nastaviti ruinirati državu i sadržaje života svoditi na etnoklerikalne oznake.