Refleksije na okrugli sto “Bosna i Bošnjaci“ sa posebnim osvrtom na Povelju Sjevernoameričkih Bošnjaka

Refleksije na okrugli sto “Bosna i Bošnjaci“ sa posebnim osvrtom na Povelju Sjevernoameričkih Bošnjaka

1.Bosna i Hercegovina je država u meÄ‘unarodno priznatim granicama. U okviru ingerencija države Bosne i Hercegovine su vanjska i monetarna politika, vanjska trgovina, vojska, carine i PDV. Država Bosna i Hercegovina odgovorna za suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i meÄ‘unarodno priznanje zemlje. Državni suverenitet se odnosi na apsolutnu, vrhovnu, najvišu, trajnu, jedinstvenu i nedjeljivu vlast. ÄŒak i po Daytonu i po bilo čemu do sada ovaj suverenitet izvorno i autentično pripada samo državi Bosni i Hercegovini.

2. Ideja Bosne i bosanski duh su posebna kultura koja se godinama izgraÄ‘ivala prožimanjem različitih uticaja. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu Hrvati iz Hrvatske. To je jedna druga kultura. Srbi iz Bosne i Hercegovine nisu Srbi iz Srbije, to je jedna druga kultura. Bošnjaci nisu dio islamskog identiteta, nego jedna druga kultura. To su Bosanci.  Ta kultura nije mješavina različitih kultura, nego i u svojem načinu postojanja i u svojim sadržajima je svoja, autohtona, posebna kultura.

3. Bosnu i Hercegovinu nije moguće teritorijalno i politički razdvojiti. To nije pošlo za rukom Cvetkoviću i Mačeku 26. augusta 1939. bez obzira što je prije toga, 29. juna 1939., u Beogradu u hotelu Srpski kralj od Dragana Vujića, po njegovom priznanju, otrovan  Mehmed Spaho, predsjednik JMO?  I komunistička je vlast odustala od podjele Bosne i Hercegovine i držala se svojih parola – Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego je i srpska i hrvatska i muslimanska, odnosno  držali su se onog što je jedino u Bosni i Hercegovini moguće i prirodno, da bude cjelina. Podjelu su htjeli i Carrington i Cutiliero, zatim Vance i Owen te Owen i Stoltenberg, pa Milošević i TuÄ‘man u proljeće ’91., pa Karadžić i Boban ’92. u Gracu. To da sada rade Dodik i ÄŒović. Od ’92. do ’95. u agresiju u formi genocida, u funkciji i s ciljem podjele Bosne i Hercegovine i eliminacije Bošnjaka kao političkog faktora, bili su uključeni kako Miloševićeva Srbija tako i TuÄ‘manova Hrvatska i Bulatovićeva Crna Gora.

4. Politički organizirani Srbi i Hrvati, Srbija i Hrvatska, u 20. stoljeću, ni o čemu se nikada nisu dogovorili, a da to nije bilo štetno i opasno po Bosnu i Hercegovinu i njene graÄ‘ane i narode Srpska pravoslavna crkva stoljećima potencira priče o srpskim mitovima i „vjekovnim srpskim zemljama zapadno od Drine“. Izraz „Turčin“ ona ga prenosi s koljena na koljeno, čime kod svojih mlaÄ‘ih generacija kontinuirano usaÄ‘uje mržnju spram svega što nije srpsko, s posebno izraženim animozitetom prema Bošnjacima. Zahvaljujći svojoj crkvi, Srbi se raÄ‘aju i umiru s kompleksom i predrasudama, na osnovu kojih se produkuju agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocidi nad Bošnjacima.  Dvostruka agresija na Bosnu i Hercegovinu  donijela je Bošnjacima ogromnu tragediju, alI ih je većinu „otrijeznila“ i vratila svojoj pravoj nacionalnoj odrednici i identitetu. Da bi se suprostavili srpskim orekestriranim lažima Bošnjaci moraju  imati svoj „svebošnjački sabor“ , svog „bošnjačkog Vizentala“, te dokinuti postojanje više od dvadeset  političkih stranaka, što  je najveći bošnjački politički neprijatelj.

5. U Bosnu i Hercegovinu je meÄ‘unarodna zajednica nametnula Ustav, Dejtonski mirovni sporazum, sa svih 11 aneksa. Sada, meÄ‘unarodna zajednica najviše oličena u Evropskoj uniji, bezuvjetno traži da se domaći politički akteri dogovore o ustavnim promjenama. Dodik i ÄŒović to poimaju i doživljavaju kao vraćanje svih kapaciteta i ingerencija Republike Srpske i Herceg Bosne. To je put secesije, dezintegracije države Bosne i Hercegovine.

6. S političkog stajališta nema odgovora kako i ko se u Bosni i Hercegovini može dogovoriti o ustavnim promjenama koje Bosnu i Hercegovinu uključuju u NATO-pakt i  Evropsku uniju. Postoje dva  snažna i organizirana bloka, jedan u Republika srpska na čelu s Dodikom i drugi Herceg bosna s ÄŒovićem koji sklapaju platforme. To su dva bloka koja u bilo kojim razgovorima idu protiv dr\ave Bosne i Hercegovine.

7. Kolektivna nacionalna svijest Bošnjaka je protiv principa na kojem počiva Dayton. Protiv etničko-entitetskog prinicipa kao jedinog političkog ljudskog i graÄ‘anskog principa egyistencije ideje Bosne i bosanskog suha, odnosno egzistencije države i društva u Bosni i Hercegovini. Potpuno je besmisleno govoriti da su Bošnjaci „poturčeni“ Srbi ili, pak, Hrvati. Historijske činjenice kažu da je stanovništvo u Bosni i Hercegovini, sve do kraja XIX vijeka, imalo uglavnom vjersku i regionalnu, a ne etničku svijest o nacionalnoj pripadnosti. Do tada su se ljudi u Bosni I Hercegovini smatrali Bosancima pravoslavcima, Bosancima katolicima i Bosancima muslimanima, a ne nikako Srbima, Hrvatima i Muslimanima. To je ta vjerska svijest kojoj je dodana i regionalnu svijest o pripadnosti Bosni I Hercegovini. Ključni bosansko-hercegovački problem su lažne konstrukcije: da su u Bosni i Hercegovini živjeli Hrvati, bili su to Bosanci Katolici; da su u Bosni i Hercegovini živjeli Srbi, bili su to bosanski Pravoslavci; da su u Bosni i Hercegovini živjeli muslimani kao nacija, bili su to bosanski Muslimani - Bošnjaci, kojima su ustavnim rješenjem iz 1974.godine veliko-srpski hegemonisti, dodjeljujući im da budu nacionalno Muslimani, ustvari, stavili omču oko vrata; i da su do rata Bosnom I Hercegovinom vladali komunisti, bili su to velikosrpski hegemonisti, prikriveni u najviše organe  Saveza komunista Jugoslavije, oni su Bosnom i Hercegovinom vladali iz Beograda, preko svojih odanih sluga u Sarajevu. Pozicija bošnjačkih lidera u dejtonskoj Bosni i Hercegovini  je vrlo slaba, dok je pozicija onih koji zagovaraju održavanje ovakvog stanja ojačana inferiornošÄ‡u meÄ‘unarodne zajednice koja se lako odrekla odgovornosti i Bonskih ovlaštenja.

8. Ekstremizam nikada nije bila dominantna bošnjačka nacionalna svijest. Bilo koji radikalizam i apsolutizacija, kolektivna ili pojedinačna, meÄ‘u Bošnjacima ne nailazi na plodno narodno tlo. Bošnjaci su svjesni da ta apsolutizacija dovodi u pitanje njihovu egzistenciju, opstanak, život i dovodi u pitanje Bosnu i Hercegovinu kao zemlju ravnoteže i sinteze, kao mjeru jedinstva u različitostima.

9. Dva su rješenja za unutrašnje ustrojstvo države Bosne i Hercegovine, tertorijalno i institucionalno ustrojstvo. Teritorijalno ustrojstvo uništava ideju Bosne i bosanski duh, odnosno državu i društvo u Bosni i Hercegovini. Ostaje institucionalizacija države Bosne i Hercegovine kao jedini mogući spas koji bi ukinuo model negativne dominacije etničkih identiteta. Da bismo postigli stvarne politike mira treba nam produkcija etnoidentiteta mira i etnoidentitete suradnje. Preduvjet je da promijenimo model mišljenja o Bosni i Hercegovini. Nadnacionalni identitet nije nužno protivnacionalni, i to je ono što se kroz moderniju povijest Bosne i hercegovine razumijevalo. Imati nadnacionalni identitet, koji može biti državljanski i politički, ne potire i suprotstavlja se nužno primarnom etničkom identitetu.

10. Dejtonska institucionalizacija etničnosti ne dozvoljava nadnacionalne identitete koji neće biti u isto vrijeme suprotstavljeni etničkim identitetima. Pitanje nacionalnog i kulturnog identiteta se ne može riješiti nikakvim dogovorom ili dokumentom. Ova pitanja rješavaju se praksom.

Zaključak

U Bosni i Hercegovini rat, agresija i genocid nikada nisu završeni. Oni su u Bosni i Hercegovini zamrznuli stanje na onim etničkim, teritorijalnim i mentalnim granicama na kojima su bio zatečeni u trenutku kada su zaustavljeni višom silom, odnosno stranom silom, i svi politički problemi koji su bili u samim uzrocima rata, agresije i genocida i u načinu na kojima su se  odvijali ostali su aktualni i akutni do danas. To je sindrom nezavršenog rata, agresije i genocida. Rješenje za stabilnu Bosnu i Hecegovinu postoji u  konačnim okončanjem rata, agresije i genocida koji se vode ne oružjem već politikama.