Bosna

Rekose '' nije '' i '' ne postoji '',

Nece da jeste na svom da stoji,

Kazu '' izmisljena?!'', '' ogoljena'',

Zude je gledati u strmom padu,

Brane joj snove i kradu nadu.

 

Besramno sikcu, tvrde da nije od

Adriatika do Slavonije, te kidaju,

Prijece puls njenih rijeka, misle joj

Patnju i stid do vijeka....

Drze je pustom, zgranutom, jadnom,

Na ljutom kruhu, u progonu hladnom,

Divljaju po njoj sve jednom bojom,

I njenu povijest svak zove svojom.

 

I zlo joj zele....

I smrtna je, vele..

I skrb joj nude...

I neduznu sude...

I hoce je robom...

I truju je sobom...

I lome joj kosti....

I sile da posti..

I more je zednu...

I truju je bijednu..

I krste je bludnom..

I uzaludnom...

 

Pa, ako je i od sina i gosta,

sad je vec DOSTA! i DOSTA!

 

Bosna je duh, i Pjesma i Bajka,

Nekome mora, a nekome majka.

Preni se cista, ustani Mati,

I nikada im nemoj milosti dati,

Milost iz grudi, tvoje ljepote,

Zarad sve tuge, i zarad strahote.

Ne znaju ludi i bijesna pseta,

Sta je to grijeh i sta je steta.

 

I preorana i izlokana,

I iznurena i oplakana,

Kisama, snijegom, zvonjavom zvona,

Kao sto glasi '' i bosa i bona'',

Uskoro ces se izdici divna,

zauvijekgorda, silna i kivna!

 

A oni sto posegnuse prvi,

Vec iscezose u tmini i krvi,

I stoga, cujte sad, i drugi i treci,

BOSNA JE, NE SAMO ZEMLJA,

VEC MIT O SRECI !