Bosanski stećak je svjetska kulturna baština

 Bosanski stećak je svjetska kulturna baština

Stećci, srednjovjekovni nadgrobni spomenici u kontekstu njihove brojnosti i interkonfesionalnosti su  svjedoci bh. multikulturalnosti.  Iako su pripadali sljedbenicima Crkve Bosanske, KršÄ‡anske i Pravoslavne crkve, na njima se to nije moglo uočiti. Stećak obuhvaća sve što je značilo evropsku dimenziju reprezentacije smrti i njezinu lokalnu izvedbu u srednjovjekovnoj Bosni.

Britanski arheolog Arthur Evans  je još 1875. godine ustanovio da bi stećak mogao biti nadgrobni spomenik.

Šefik Bešlagić, kulturni historičar, ne samo da je uradio najveći broj radova o stećcima, nego je i objedinio sve što su prethodne generacije pisale o stećcima.

Stećak je bh. kulturno naslijeđe u samom vrhu evropske kulture.

Stećak, kao dio bh. kulturnog nasljeÄ‘a, presonifikacira BiH i njenu hiljadugodišnju tradiciju. On je ujedno i najbolji svjedok postojanosti BiH i njenih unikatnih obrazaca multikulture, koji su na ovim prostorima bili daleko prije bilo gdje na svijetu.

U postdejtonskoj BiH prirodno kulturno naslijeÄ‘e prepušteno je samo sebi. Razara se i devastira i zato su neophodne efikasne mjere kako bi se uspostavio adekvatan sistem upravljanja kulturnim naslijeÄ‘em.  Mora se uspostaviti institucionalni okvir kako bi se razvila strategija i uspostavili odreÄ‘eni elementi upravljanja sukladno meÄ‘unarodnim principima i lokalnim potrebama.

 

 

Piše prof. dr. Dubravko Lovrenović

 

MISTIÄŒNO BLAGO

 

Ulazak srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao reliktom jedne povijesne epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek, posebno jer je zapadna znanost tada bila zauzeta analizom potpuno drukčijih umjetničkih djela, tako da realistični pa i nezgrapni prizori sa stećaka nisu uspjeli izazvati ni pažnju ni oduševljenje. S druge strane, u tadašnjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno proučavanje i prezentiranje ovog umjetničkog blaga. Od tada nad nekropolama bosanskih i humskih stećaka lebdi magla tajanstva, legende, mita, magije i romantike. Otežavajuća je okolnost što autori stećaka nisu ostavili nikakvo pismeno obrazloženje o svojim motivima i umjetničkoj poruci njihovih djela, kao što su to učinili tvorci nekih drugih srednjovjekovnih spomenika. Zato se i ne može reći da je bilo koja teza o podrijetlu stećaka općenito prihvaćena, kao što se može reći da osnovnu prepreku na tom putu predstavljaju različite startne pozicije. Da prilikom njihova proučavanja "treba uvažavati mnoge slične ili srodne pojave u Istočnoj i Zapadnoj Evropi", jedan je od preduvjeta za izgradnju stabilne istraživačke platforme.

Najblaže rečeno, čudi da jedna od najstarijih poznatih zabilješki o stećcima potječe tek iz 1530. i to iz pera jednog stranca, Slovenca Benedikta Kuripešića, koji je kao tumač i član poslanstva austrijskog cara Ferdinanda I. upućenog osmanskom sultanu Sulejmanu II. te godine proputovao Bosnom. ÄŒudi, naime, da tijekom cijelog srednjeg vijeka, podjednako iz domaćih kao i stranih izvora, o stećcima ne možemo saznati baš ništa, iako je Bosna bila izuzetno otvorena zemlja, višestrukim nitima povezana s bližim i daljim okruženjem, kao što čudi i šutnja kasnijih franjevačkih kroničara o ovim nadgrobnim spomenicima koji su već samom svojom pojavom privlačili pažnju.

Ništa manje čuÄ‘enje danas ne izaziva karakter narodne tradicije o tim spomenicima koji nisu pripadali nekom dalekom nepoznatom podneblju nego su stoljećima stajali tu, pred očima, da bi se o njima na koncu sačuvala tek maglovita predodžba dovodeći ih u vezu s pradavnim ljudima svijeta ili s nekim gorostasnim neprijateljima. Putnici u regiji XVIII. i XIX. st. izvještavaju da lokalni seljaci poistovjećuju igrače u kolima na stećcima s vîlama. O dubini te praznine na svoj način svjedoči i to da koncem XIX. st. bosanski kmet nije prezao od toga da prostor za čuvanje krumpira naÄ‘e nigdje drugdje do u grobnici pod jednim stećkom u Starom Selu kod Jajca. Sve to nedvojbeno ukazuje na diskontinuitet povijesnog pamćenja kod sve tri glavne bosanskohercegovačke konfesije podjednako, odnosno na odsutnost baštinjenja bilo kakve čvršÄ‡e zasnovane tradicije povezane sa svijetom stećaka i pokojnicima čije su vječno počivalište označavali. Možda i kao rezultat etničkih migracija, "savez" izmeÄ‘u živih i mrtvih bio je raskinut: to objašnjava zašto su tijekom stoljećâ mjesto dobile pučke legende i to je najbolji pokazatelj o raskidu izmeÄ‘u dviju povijesnih epoha – srednjovjekovne u kojoj su stećci nastali, i osmanske u kojoj je umjetnost izrade stećaka doživjela svoj kraj. Tako su pred očima više domaćih generacija stećci stoljećima čekali da ih "otkriju" stranci i da upravo oni o njima povedu rasprave koje se ne stišavaju ni danas.

 

ZEMLJA STEĆAKA

 

U takvim su okolnostima već od sredine XIX. st., kada su se zahuktavali procesi modernih nacionalnih integracija, a pitanje čija je Bosna sve više poprimalo političko pa i apokaliptičko značenje, istraživači su bili skloni umjetnost stećaka tumačiti kao posljedicu bogumilskog učenja. To mišljenje dodatno se hranilo jednom, dugo vremena neobjašnjivom i neobjašnjenom okolnošÄ‡u, da u povijesti kulture srednjovjekovna Bosna zauzima posebno mjesto kao zemlja stećaka – nadgrobnih spomenika – koji su toj njezinoj kulturi utisnuli crtu ekskluzivnosti. Tako se mogla roditi iluzija o "izvornoj primitivnosti stećaka" i naivnom karakteru srednjovjekovne bosanske kulture za koju se sve doskora vjerovalo da nije pripadala krugu dostignuća gotičke umjetnosti. Bilo je to vrijeme pionirskih početaka moderne historiografije u Bosni i Hercegovini, kada je i naizgled skromni prilog o tehnici "snimanja" natpisa sa stećaka značio mnogo, kada je tek započela sistematizacija nekoliko stotina danas poznatih epitafa.

Smatra se da je u zaživljavanju teze o stećcima kao bogumilskim nadgrobnicima presudnu ulogu odigrao Englez Arthur Evans koji je, putujući kao mladi novinar po Bosni u vrijeme ustanka 1875., zabilježio da markantni stećci mogu biti bogumilski nadgrobni spomenici. Nedugo zatim Evans je postao arheolog svjetskoga glasa, što je znatno pridonijelo da se teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji. Evansova je teza gotovo cijelo stoljeće presudno odreÄ‘ivala način razumijevanja svijeta stećaka, iako je u nju već 1899. godine razložno posumnjao tadašnji direktor Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Kosta Hörmann. Tako se moglo desiti da joj, pored brojnih drugih autora, podlegne čak i Miroslav Krleža. Teza o bogumilskom karakteru stećaka naslonila se na teoriju o bogumilskom podrijetlu bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka. Tako su stećci – kaže jedna od najboljih poznavateljica ovog još uvijek do kraja neistraženog fenomena – dani na poklon Muslimanima, naglašavajući njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršÄ‡ani, usporedno, 'pridošlice'.

Najnoviji pokušaji reanimacije arhaične teze o bogumilskom karakteru stećaka podudarili su se s početkom rata u BiH 1992., iako već sâm naziv za nekropole stećaka – "kaurska groblja" – uobičajen kod muslimana/Bošnjaka demantira njihov navodni bogumilski karakter. Ni usmene predaje stećke nikad ne dovode u vezu s bogumilima, što bi se s obzirom na značaj kulta mrtvih i ukupno patrijarhalno naslijeÄ‘e s pravom očekivalo da je takva veza uistinu postojala. Mit o bogumilskom karakteru stećaka još uvijek se podgrijava i u dijelu meÄ‘unarodne historiografije, čemu je značajno pridonijelo to što je taj isti mit tijekom zadnjih pola stoljeća na široka vrata kročio u razna enciklopedijska izdanja, gdje su njegovu validnost jamčila afirmirana znanstvena imena. Ta ideja počivala je na koliko još do jučer važećoj tezi o križarskim ratovima voÄ‘enim iz Rima i Ugarske protiv tzv. bosanskih bogumila, čija je umjetnost promatrana kao "umjetnost jednog naroda koji neće da se pokori katoličkim silama". Osim bogumilizaciji, stećci su bili izloženi naknadnim pokušajima da ih se ubilježi i u neke druge "vlasničke knjige". Tako su nastale pseudoznanstvene teze o njihovom ekskluzivno srpskom i hrvatskom karakteru.

 

DEBOGUMILIZACIJA

 

Postupno je ipak, nakon što je 1878. vlast Osmanskoga u Bosni i Hercegovini zamijenila vlast Austro-Ugarskog Carstva, posebno osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oživio znanstveni interes za ove nadgrobne spomenike, što je urodilo objavljivanjem mnogobrojnih podataka o njihovim oblicima, ukrasima i natpisima. To je znatno proširilo osnovu za njihovu daljnju znanstvenu valorizaciju, ali se i tada još uvijek osjećala potreba "njihovog sistematskog opisa". Zvuči pomalo nestvarno da je prije 1899. godine u Zemaljskomu muzeju postojala detaljna statistika stećaka, odnosno da se raspolagalo brojem od 59.500 nadgrobnih spomenika, kao i zemljopisnom kartom njihove rasprostranjenosti. Računajući sa svim nedostacima te statistike njezini su rezultati bili zasnovani na opsežnoj akciji Zemaljske vlade tijekom 1897. i 1898. kada je preko kotarskih ureda, tj. preko žandara, lugara, cestara, knezova-muhtara, učitelja i svećenika bio obavljen popis stećaka, utvrÄ‘eno njihovo brojno stanje i teritorij rasprostiranja.

Nakon što je u razdoblju izmeÄ‘u Prvog i Drugog svjetskog rata taj istraživački zamah donekle splasnuo, odnos prema stećcima iz korijena je izmijenjen poslije 1945. godine, kada su poduzeta sustavna istraživanja pojedinih nekropola ili skupina nekropola, tako da je tijekom dvadesetak godina objavljen niz monografskih studija koje predstavljaju osnovu znanstveno sreÄ‘ene graÄ‘e za njihovo daljnje istraživanje. Tako sabrani rezultati omogućili su potpuno novi pristup ovim nadgrobnim spomenicima, da bi prva sintetska studija o ukrasnim motivima na stećcima i službeno označila novi iskorak prema njihovoj debogumilizaciji.

Bio je to rezultat razvojnog puta jedne historiografije koja se od samoga početka morala hrvati s utvarama ideologije i predrasuda, puta duljeg od jednog stoljeća na čijem je kraju bilo jasno što stećci nisu, ako već do kraja nije bilo jasno ono što jesu.

Ako se stećci ne mogu objasniti bogumilizirajućom teorijom, onda jedino preostaje vratiti ih u njihov izvorni svijet u kom su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne bosanske države, doživjeli svoj kraj. Uspostava vlasti Osmanskoga Carstva 1463. uvjetovala je brzi silazak sa scene ovih monumentalnih grobnih obilježja, odnosno promjena političkih okolnosti donijela je druge društvene odnose i druge običaje. Još je Truhelka ustanovio da su stećci pretežito vezani za planinska mjesta koja su vremenom opustjela budući da ih je stanovništvo napustilo, ali je isto tako ustanovljeno da je nestanak stećaka prethodio samome raseljavanju i da je bio uvjetovan novim životnim okolnostima. To ukazuje da su stećci izraz jedne mnogo rasprostranjenije materijalne i duhovne kulture, pri čijem su nastanku odlučujuću ulogu odigrali davni kult mrtvih, karakter zemljišta, socijalni odnosi i utjecaji iz kulturno razvijenog susjedstva.