Osnovni elementi ustavne reforme u Bosni i Herecgovini {BiH}

Osnovni elementi ustavne reforme u Bosni i Herecgovini {BiH}

 

1.      BiH treba da funkcioniše kao potpuno suverena država. To je do sada ignorisano.

 

2.      Odluka Evropskog suda za ljudska prava je veoma važna jer je dovela u pitanje usko tumačenje ko ima prava da se kandiduje na najviše funkcije, tačnije da to ne mogu biti samo pripadnici tri konstitutivna naroda, jer je to nedemokratski pristup. Primjena odluke Evropskog suda za ljudska prava je sastavni dio ustavne reforme.

 

 

3.      Republika srpska je rezultat Dejtonskog procesa, agresije i genocida. Nema budućnosti za Republiku srpsku u i izvan BiH. Stoga je nužno da se Republika srpska odgovorno suoči sa tamnim trenucima svog nastanka.

 

4.      Zaustavljanje daljeg podrivanja  bh društvenog, državnog i teritorijalnog tkiva – što je  zajednički identitet BiH koji je uvjek postojao kroz historiju. Postoje dva paralelna društva  u BiH – jedno u Republici srpskoj, a drugo u Federaciji BiH – koji žive skoro izolovana jedna od drugog. Mladi koji su roÄ‘eni posled 1990-e takoreći nemaju iskusvo zajedničkog života.

 

 

5.      Započeti razgovor preko entitetskih granica o zajedničkim osnovama. To ne mora podrazumjevati samo debatu o ustavnim i političkim reformama. Ohrabrivanje izolacije pripadnika svoje nacije, stvaranje etničkih enklava je u potpunoj suprotnosti sa bh društvenim i državnim identitetom koji podrazumjevaju zajedničke osnove, institucije i viziju, istovremeno štiteći graÄ‘ane i svaku nacionalnu grupaciju. To podrazumjeva iskorak iz uskih nacionalnih okvira, uskogrudosti, učenja odvojenih historija. Devetnaesti i početak 20-og vjeka obilježili su nacionalizam. MeÄ‘utim, u 21-om vjeku nacionalistička logika je u suprotnosti sa principima na kojima funkcioniše Evropska Unija, protivna je procesima globalizacije u kojima se ljudi i kulture prepliću. Postoji, naravno, prostor i za njegovanje nacionalnog identiteta ali to ne može da bude jedini kriterijum koji će oblikovati i uticati opstanak bilo koje zemlje.

 

6.      Mir i Dayton su  nametnuti BiH. Nepovoljan dejtonski ustav je glavni problem BiH

 

BiH treba  graÄ‘anski ustav koji će afirmirati graÄ‘ansko pravo, dakle, individuu, a ne kolektivizme

 

Prije petnaest godina, 21. novembra 1995., Daytonski mirovni sporazum parafiran je u vojnoj bazi Wright Patterson u američkom gradiću Dayton. Njime je nakon trotjednih pregovora čelnika BiH, Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, uz posredovanje SAD okončan troipogodišnji rat u BiH. U Daytonu, BiH je podijeljena na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku srpsku. ÄŒetrnaestog decembra u Parizu sporazum su službeno potpisali Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo TuÄ‘man, uz prisustvo meÄ‘unarodnih lidera.

Politika i dalje diktira činjenicu da se Dayjtonski mirovni sporazum različito tumači u različitim dijelovima BiH. Od eksperata, preko političara, iz tri nacionalne grupe, svi se slažu samo u jednom - da je ovaj Sporazum zaustavio rat. U isto vrijeme, niko nema jasnije vizije kako bi trebalo da izgleda buduće ustrojstvo BiH prihvatljivo za sve.

 

Glavni problem BiH je nepovoljan dayjtonski ustav, koji je kao takav koncipiran sa prevashodnom namjerom da zaustavi rat. On je mirovni ugovor. On je predviđen za određeno vremensko trajanje. Nakon petnaest godina, taj mirovni ugovor je ispunio svoju svrhu. Mir je na cijelom prostoru BiH, ali su ustavne norme nepovoljne. One unose nemir, podjele, neizvjesnost. Zbog toga se mora prići promjenama Ustava BiH.

 

Daytonski mirovni sporazum je ambivalentan: on je, istovremeno, dao dovoljno prostora i onima koji žele napraviti funkcionalnu državu BiH, ali i onima koji žele njezinu dezitegraciju. Faktički, rat na ovim prostorima je vojno stao, ali, politički, on se još uvijek nastavlja za te političke ciljeve. U tom kontekstu, mora se razgovarati o novom ustavu BiH koji će od BiH  napraviti jednu funkcionalnu, evropsku državu, po evropskim principima i standardima i u kojoj će se ljudska prava poštovati na cijelom prostoru BiH.

 

BiH treba  graÄ‘anski ustav, ustav koji će afirmirati graÄ‘ansko pravo, dakle, individuu, a ne kolektivizme. Kolektivizmi u BiH  nikada nisu doveli do sreće. BiH živi već petnaest godina jedan etnički kolektivizam koji je nakaradan, koji u sebi nosi strahove, nosi okupljanja, nosi pritiske, nosi odreÄ‘ene potrebe da se prije svega vodi računa o svom etničkom konstitutivitetu, a ne o graÄ‘anima. Sve dok je tako, BiH će biti zarobljenik etničkih izolacija, etničkog nacionalizma koji će nas dijeliti, a graÄ‘anima će se sijati lažna iluzija da oni, preko svojih političkih vlasti, trebaju to eliminisati. Zato apsolutno nije ispravna teza ono što  meÄ‘unarodni zvaničnici, pogotovo predstavnici Srbije, govore: „mi ćemo poštovati sve što se dogovore tri naroda“. Na lošem ustavu, na lošoj osnovi, ne mogu se tri naroda dogovoriti onako kako bi se trebalo dogovoriti, već se to treba uz meÄ‘unarodni pritisak ili uz odreÄ‘ene aktivnosti BiH ponuditi evropske principe sazdane na bazi ljudskih prava.

 

Daytonski Ustav je stvorio sistem koji je zaustavio rat, no nije pomogao graÄ‘anima BiH da stvore funkcionalnu državu i održivu vlast koja bi omogućila svima da bolje žive. Nije iznenaÄ‘ujuće što Daytonski okvir ima priličnu krutu institucionalnu strukturu, no upravo to omogućuje BiH političarima da se ponašaju onako kako se ponašaju. Daytonski ustav iskorišten je za daljnje etničke podjele, a političarima je omogućio da se bave vlastitim, umjesto općim interesima svih graÄ‘ana BiH.

 

GraÄ‘ani BiH moraju preuzeti na sebe odgovornost i reformirati Daytonski sporazum. Reforme su izuzetno bitne i potrebne. MeÄ‘unarodna zajednica može imati ulogu onog koji podržava i pomaže reforme. Vrlo je važno da meÄ‘unarodna zajednica ostane angažirana u zbivanjima u BiH. Posebno moraju raditi na tome da se da više odgovornosti graÄ‘anima kako bi mogli zahtijevati od svojih političara da donesu i primjene reforme koje će unaprijediti sistem vlasti u BiH. Proces reformi bi trebao biti javniji nego je sada, mora uključiti prijedloge graÄ‘ana i civilnog društva, umjesto da ovisi, kao do sada isključivo od mišljenja političkih elita.

 

Ratna retorika jos postoji. Političke elite to rade koristeći sredstva koja su pod njihovom kontrolom, potom zahvaljujući državnoj birokraciji iskorištavaju ekonomiju koja je korumpirana, kao i medije, a sve kako bi zatrovali bilo kakavu raspravu u BiH. Žele li graÄ‘ani normalan život i vlast koja je njima odgovora njihovim potrebama, to mora mijenjati. Političke elite same po sebi neće mijenjati sistem koji im odgovora, svakako ne bez snažne prisile, koja bi trebala, doći od običnih graÄ‘ana. A tim graÄ‘anima treba dati veće ovlasti, i to bi im trebali omogućiti meÄ‘unarodni akteri. Daytonski sporazum im, na žalost, ne omogućuje da ostvare vrlo praktične potrebe, i donesu zakone, koji će im omogućiti bolju ekonomsku budućnost, zaštitu individualnih i kolektivnih prava, i sve ono što im donosi sigurnu i stabilnu budućnot. GraÄ‘ani BiH žele demokratsko društvo, prihvatili su demokratske vrijednosti , i to samo 15 godina nakon rata. To je velika stvar, pogotovo u sadašnjoj ekonomskoj situaciji. Oni pokušavaju stvoriti normalan život, tolerantno društvo, čak i više od onih koji su sada na javnim funkcijama. Naravno, moraju biti svijesni da im ništa neće biti poklonjeno i da sami trebaju za to izboriti.

 

Reforme u BiH su nužne jer je sadašnji sistem upravljanja državom neodrživ. Država stagnira, a institucionalni nedostaci države najvidljiviji su u propustima političkog sustava da omogući kompromis izmeÄ‘u lidera etničkih grupa, kako bi se u potpunosti ispunili zahtjevi EU, uključujući i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Političari često nemaju osjećaj za dnevne potrebe graÄ‘ana, što dovodi do velikog razočaranja i apstinencije u političkom životu. GraÄ‘ani BiH smatraju da sadašnje institucije ne odgovaraju njihovim potrebama. Oni žele reforme koje vode evropskim integracijama, i uopće boljem životu svih u BiH. Ne treba miješati reformu sistema upravljanja državom i ustavne reforme.  Treba razdvojiti odgovornosti na državnoj od one na lokalnim razinama. Treba zaštiti opće interese graÄ‘ana i onemogućiti blokadu stvaranja zakonskih okvira koji će unaprijediti život svih u BiH. GraÄ‘ani moraju biti konzultirani i imati pravo da utječu na reforme koje žele. GraÄ‘ani BiH moraju voditi reformske procese koji će voditi fukcionalnoj i održivoj zemlji.