Bošnjaci, a s njima i Bosanci i Hercegovci drugih nacionalnosti koji su se zalagali za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, proživjeli su sve najgore

Bošnjaci, a s njima i Bosanci i Hercegovci drugih nacionalnosti koji su se zalagali za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, proživjeli su sve najgore: dugogodišnje masovne egzekucije, koncentracione logore, masovna protjerivanja i silovanja, granatiranja opkoljenih gradova. Umirali su na cestama, ulicama i po šumama, a mnogi i od šoka nakon bijega i protjerivanja. Razoreni su stari gradovi sa spomenicima islamske arhitekture, srušeno je 1.188 džamija i medresa. U zaposjednutim područjima samo je jedna džamija ostala netaknuta.

Nikada nećemo zaboraviti istaknute Židove koji su protiv tih zločina podigli svoj glas. Njihove jasne poruke nisu se mogle prečuti. Spomenuti ćemo, meÄ‘u ostalima: Eliea Wiesela, Simona Wiesenthala, Roya Gutmana, Mareka Edelmana, Abrahama H. Foxmana, Georga Sorosa, Ignaza Bubisa, Ernsta Tugendhata, Daniela Cohn-Bendita, Milana Sterna, Alana Finkielkrauta, Bernarda Henrija Lévyja, Andréa Glucksmana, Susan Sontag, Henrya Siegmana i Alfreda Grossera.

Citiramo neke od njih:

Marek Edelmam, posljednji (nedavno preminuli) preživjeli komandant ustanika Varšavskog geta: "Europa nije ništa naučila iz holokausta. Ništa nije poduzeto da se spriječi to ubijanje. Ono što se desilo u Bosni i Hercegovini, posthumna je pobjeda za Hitlera."

Simon Wiesenthal, "Budući da su u izvještajima o zločinima u Bosni i Hercegovini neprestano spominjana imena glavnih krivaca za ratne zločine, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, bio sam čvrsto uvjeren da se te osobe moraju privesti pravdi jednako kao i nacistički zločinci nakon Drugog svjetskog rata."

Henry Siegman, predsjednik American Jewish Congressa, u svom otvorenom pismu Billu Clintonu, objavljenom u New York Timesu od 20. aprila 1993, kaže sljedeće: "Ako nas prisjećanje na žrtve holokausta ne potakne na to da reagiramo na patnje Bosne i Hercegovine, kakvoga bi smisla ono uopće trebalo imati?"

Eli Wiesel, koji je i sam preživio holokaust i koji neprestano podsjeća na zločine holokausta da se ne bi ponovili, obraćajući se tadašnjem predsjedniku Clintonu 22. aprila 1993, rekao je: "Gospodine predsjedniče, moram Vam reći sljedeće: Bio sam prošle jeseni u bivšoj Jugoslaviji. Ono što sam tamo vidio ne da mi više mirno spavati. Kao Židov, mogu Vam reći da moramo nešto učiniti kako bismo zaustavili prolijevanje krvi."

Ipak, Evropa je ostala pasivna. Skoro četiri godine mirno je posmatrala što se dogaÄ‘a u Bosni i Hercegovini. Skupa s još nekim zemljama, Njemačka se zalagala za embargo na oružje koji je zapravo pogaÄ‘ao samo one koji su se branili od napada, ali ne i proizvodnju oružja u Jugoslaviji; ona je bila u srpskim rukama. Vlade Velike Britanije i Francuske, ali i Rusije, s mnogo velikih i malih inicijativa potpomagale su srpsku politiku i sudjelovale u brojnim planovima podjele Bosne i Hercegovine. Povremene inicijative koje su pokretale Sjedinjene Američke Države kako bi se genocid konačno zaustavio vojnom intervencijom, sustavno su odbijane, posebno od Njemačke. Sjetimo se da je zbog toga odstupio s dužnosti Christian Schwarz-Schilling.

Evropa je prihvatila etničko čišÄ‡enje, podjelu Bosne i Hercegovine i protjerivanja te na taj način izdala veliki broj bosanskih Hrvata i Srba koje su predvodili Mirko Pejanović, general Jovan Divjak ili Stjepan Kljuić i drugi koji su dali sve za Bosnu i Hercegovinu.

11. jula 1995. počele su u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a, masovne egzekucije u kojima su srpske trupe generala Ratka Mladića ubile 8.372 dječaka i odrasla muškarca.

Rekonstruirani su posljednji sati Srebrenice i dijalozi generala UN-a koji su, u ime Vijeća sigurnosti UN-a, spriječili akciju spašavanja toga grada u julu 1995. godine. Jer, upravo su Vijeće sigurnosti i već spomenute velike sile dopustile i potpomogle da se dogodi genocid. Velika većina država-članica UN-a izvan evropskog kontinenta nije odgovorna za te odluke UN-a. Naprotiv, meÄ‘u njima je Bosna i Hercegovina  uživala velike simpatije.

Podsjetimo na tri generala UN-a i njihove propuste.

Prvi je general Philipp Morillon, koji je za vrijeme jedne zabave u Sarajevu dao pozvati ljude koji su pucali na Sarajevo i zabranio im da ih ometaju dok traje zabava. On je 1993. godine, na čelu svojih trupa i u pratnji brojnih novinara, stigao u Cersku, koja je tada još bila opkoljena: "Poznajem miris izgorjeloga ljudskog mesa. Bio sam vojnik u Alžiru. Ovdje niko nije ubijen", izjavio je. Ipak, nešto dalje od njega srpske su milicije odvodile stanovnike grada. Danas znamo da je tu bilo oko 800  žrtava.

Kanadski general Lewis MacKenzie igrao je nogomet sa srpskim vojnicima koji su držali grad u opsadi, a u pansionu "Sonja" mjesecima je silovao mladu ženu obećavši joj oslobaÄ‘anje i odlazak u Sarajevo s malim djetetom.

I konačno, među njima je i britanski general Michael Rose, koji je branioce Sarajeva optužio da su granatirali svoje sugrađane kako bi krivicu pripisao onima koji su mjesecima bili opkoljeni.

Bosna i Hercegovina, zemlja koja je žrtva genocida, danas je podijeljena. Polovinom zemlje, uključujući i dio teritorija na Drini i Srebrenicu, i danas upravljaju oni koji su počinili zločine agresije i genocida. Spriječen je povratak prognanih jer ga stalne članice Vijeća sigurnosti OUN nikada ozbiljno nisu ni namjeravale sprovesti.

Bosni i Hercegovini koja je bila žrtva agresije i genocida sračunato se uskraćuje prijem u Evropsku uniju, a njenim graÄ‘anima slobodno kretanje po svijetu. Odugovlači se i s njenim prijemom u NATO, jednako kao i s obnovom i ujedinjenjem zemlje. Zapadne zemlje ne insistiraju ozbiljno na izručenju  glavnoga odgovornog ratnog zločinca Ratka Mladića Tribunalu u Den Haagu.