Vijesti

Povelja o Bosanskom jeziku

P O V E L J A

o bosanskom jeziku

 

Povodom sve ucestalijih osporavanja prava Bosnjacima da svoj jezik imenuju

njegovim historijskim imenom, okupljeni u Institutu za bosnjacke studije pri Maticnom

odboru BZK "Preporod" u Sarajevu, saopcavamo javnosti da nas zajednicki stav o tom

pitanju – koji ovjeravamo svojim potpisima – iskazuje sljedeca

 

P O V E L J A

o bosanskom jeziku

 

1. Bosanski jezik jeste jezik Bosnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom

osjecaju svojim.

2. Koriscenjem naziva bosanski jezik Bosnjaci slijede nominaciju svoga

jezika ciji se kontinuitet moze pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji

je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bosnjackoj

usmenoj i pisanoj knjizevnosti te u razlicitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.

3. Bez obzira na slicna ili razlicita misljenja o zajednickom i posebnom u

standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema – a koji

cini glavninu juznoslavenske jezicke zajednice – smatramo da je u svakom od

narodnosnih tokova rijec o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati

hrvatskim, a Bosnjaci bosanskim.

4. Manipuliranja nazivom bosanski jezik u politicke svrhe – kojih je u

pojedinim razdobljima proslosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom

bosnjackog naroda – kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom znacenju, ne

dovode u pitanje vjerodostojnost koriscenja ovog naziva kod Bosnjaka u narodnosnom

smislu.

5. Istrajavajuci na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bosnjaci u

Bosni i Hercegovini i sire ne ugrozavaju nicija prava niti prisvajaju nesto sto im ne

pripada. U tom smislu, koriscenje naziva bosanski jezik ne ukljucuje nikakvu teznju

ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.

6. Pokusaji da se Bosnjacima, umjesto historijski potvrdjenog te u praksi

usvojenog naziva bosanski jezik nametne bosnjacka nominacija jezika predstavljaju

politiziranje koje je posljedica prezivjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog

paternalizma i negiranja bosnjacke nacionalne samosvojnosti.

7. Isticuci legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u

narodu ukorijenjenim imenom, Bosnjaci podrzavaju jednaka prava drugih naroda u

Bosni i Hercegovini i sire, a smatraju dobrodoslim lingvisticka istrazivanja i zalaganja

u kulturi koja ce omoguciti nase bolje upoznavanje i medjusobno uvazavanje.

Potpisnici Povelje pozivaju politicke predstavnike, vjerske prvake, kulturne

djelatnike i sve sudionike javne rijeci, a narocito prosvjetne radnike na svim razinama

obrazovanja da podrze te u praksi zastupaju i provode nacela iznesena u ovom

dokumentu.

Sarajevo, 21. 3. 2002.

Potpisnici Povelje (ukupno 60 potpisnika):

Ahmed Alicic, Nijaz Alispahic, Azra Begic, DJenana Buturovic, Mustafa Ceric, Ibrahim

Cedic, Srebren Dizdar, Enes Durakovic, Ferida Durakovic, Nijaz Durakovic, Ibrahim

Festic, Sacir Filandra, Muhamed Filipovic, Lamija Hadziosmanovic, Sabira Hadzovic,

Resid Hafizovic, Hadzem Hajdarevic, Adil Hajric, Senahid Halilovic, Hivzija Hasandedic,

Irfan Horozovic, Dzevad Hozo, Ahmet Hromadzic, Muhamed Hukovic, Meliha

Husedzinovic, Omer Ibrahimagic, Nedzad Ibrisimovic, Mustafa Imamovic, Dzevad

Jahic, Ibrahim Kajan, Dzevad Karahasan, Enes Karic, Ibrahim Kemura, Zilhad

Kljucanin, Ibrahim Krzovic, Enes Kujundzic, Tvrtko Kulenovic, Dzemaludin Latic, Amir

Ljubovic, Munib Maglajlic, Rusmir Mahmutcehajic, Emina Memija, Teufik Muftic,

Hasnija Muratagic-Tuna, Jasmina Musabegovic, Sadudin Musabegovic, Zaim

Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirovic, Enes Pelidija, Midhat Ridjanovic,

Abdulah Sidran, Adnan Silajdzic, Avdo Sofradzija, Abdulah Sarcevic, Arif Tanovic, Ilijas

Tanovic, Elbisa Ustamujic, Esad Zgodic, Jusuf Ziga

ZA BOSANSKI JEZIK

Biljeske uz Povelju o bosanskom jeziku (1)

12. oktobar 2002. godine

-Redovna Tribina-

Vijece Kongresa bosnjackih intelektualaca KBI

BOSNJACI I JEZIK BOSANSKI

Uvodnicar: Munib Maglajlic

http://vkbi.open.net.ba/

1. NAS JEZIK BOSANSKI

U kuci bosanskoj opet se pise i govori o jeziku bosanskom, mogao bi pateticno biti

naslovljen ovaj tekst, ciji bi se sadrzaj u nepodignutom, obicnom tonu mogao ovako

objasniti: tri teksta, objavljena u rasponu od oko mjesec dana, razlicitog karaktera i

na razlicitim mjestima, aktualiziraju potrebu da se o bitnim pitanjima koja iskrsavaju

povodom sintagme bosanski jezik pise i razgovara na nacin koji nece biti razgovor

neugodni naroda bosanskog (ili naroda bosanskih) – da parafraziramo naslov poznate

pjesmarice dobrohotnog te Bosni i Bosnjacima sklonog Andrije Kacica Miosica

(Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Venecija 1756 ). Prvi je tekst Milivoja Jeftica,

Bosanskohercegovacka nebeska jezicka duga (Oslobodjenje, 59/2002, 19774, dodatak

KUN, str. 3, od 3. 3. 2002. ), drugi je Povelja o bosanskom jeziku (iniciran u Institutu

za bosnjacke studije BZK "Preporod"), koji je potpisalo 60 bosnjackih intelektualaca

(javnosti predstavljen 10. 4. 2002. i objavljen u nekim dnevnim listovima i

sedmicnjacima), a treci – Moj jezik bosanski – kolumnisticki komentar Povelje iz pera

Ivana Lovrenovica (Dani, br. 250 ).

Uza sve razlike koje su razumljive s obzirom na temeljne razlicitosti pobrojanih

tekstova, barem dvije bitne stvari su im zajednicke: prvo, usredsredjeno bavljenje

znacenjima sintagme bosanski jezik i drugo, zainteresiranost za prostor Bosne i sva

jezikoslovna desavanja na tom prostoru, koji bismo – opet u pateticnom iskazu –

mogli oznaciti "kucom bosanskom".

Ovaj prilog pisan je iz ugla jednog od potpisnika Povelje o bosankom jeziku, kojeg je

obradovao i tekst koji je prethodio Povelji, tj. Jefticev, i onaj koji je uslijedio kao

svojevrstan odgovor na Povelju, tj. Lovrenovicev. Razlog lezi u cinjenici da bez obzira

na neslaganja (koja su ocita) i nesporazume (na koje se zeli ukazati) ova tri teksta

pruzaju solidnu osnovu za razgovor o pokrenutom sadrzaju, ciji se slozeni znacaj ne

moze ovdje dovoljno istaknuti. Naime, sadasnje stanje u zajednickoj "kuci bosanskoj",

na zajednickom bosansko(hercegovackom) prostoru bez pretjerivanja se moze

oznaciti zalosnim i slikovito se moze ovako predstaviti: hiza predaka oronula je i jedva

je uzgor, a na zajednickoj okucnici ponikla su neka nova zdanja u koja su se, gotovo

bez ostatka, izmjestili sunarodnici dvojice od ukupno tri stanara, jer im je u novim

kucama konfornije. Stanar koji je ostao u oronuloj kuci predaka – koji je u

medjuvremenu bezuspjesno pokusavao nesto za sebe skrpiti – nejak je da nesto

temeljito sam uradi na starini, tim prije sto ni imovinsko-pravni odnosi nisu rascisceni.

Istini za volju, ovdje treba dodati da je stanar hize koji je ostao na topraku pomagao

odlazecima da ostvare svoje nakane, a kada je rijec o imovinsko-pravnim odnosima –

neprincipijelno im je popustao, uzdajuci se za "svoj slucaj" u neke kombinacije koje su

se izjalovile.

Da bi se otklonio jedan od temeljnih nesporazuma koji se tice sadasnjeg politickog

okvira u Bosni i Hercegovini i po potrebi nesto sire, a vezano za pojavu Povelje o

bosanskom jeziku, valja istaci da mi nije poznato da neko od sastavljaca i potpisnika

teksta o kojem je rijec smatra da bi za Bosnjake bio dobitak neki etno-nacionalni

zabran, koji bi bio "samo njihov", kako je sugerirano u Lovrenovicevu tekstu.

Naprotiv, poznato mi je da su u vecini – kao i potpisnik ovih redova – istinski nesretni

sto su u najdramaticnijim mjesecima bosnjacke historije imali politicke predstavnike

koji su zatajili medjunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i potpisali

medjunarodno nepriznatu Republiku Srpsku ili – narodski kazano – koji su dali ono

najvrednije i jedino sto su imali, tj. tapiju na Bosnu, onima kojima je upravo to

nedostajalo, onima koji su u medjunarodnoj javnosti tada bili poznati kao "takozvana

Republika Srpska". Kada se jos ima u vidu da u, kao vecem entitetu i nakon Daytona

te sve do danas funkcionira Herceg-Bosna, polozaj Bosnjaka ukazuje se dramaticnim.

Jasno je, dakle, da je za bosnjacko prezivljavanje minimum bosanskohercegovacki

okvir, u smislu drzavnih granica priznatih Berlinskim kongresom, i u tom pogledu je

neupitna ocjena da redukcionizam bosnjacke politike, koji je, nazalost, i pored

promjene "politicke slike", jos uvijek na djelu, poguban za bosnjacku sadasnjost i

buducnost. Sve izneseno ima itekakve veze sa pitanjem jezika, a posredno i sa

tekstom Povelje.

Naime, i kada je rijec o mogucim znacenjima sintagme bosanski jezik, i kada je rijec o

istom povodom sintagme bosansko knjizevno srednjovjekovlje, nadaje se potreba

razmatranja odnosa bastine i bastinika i posljedica koje iz tih odnosa proisticu.

Medjutim, dok je taj odnos u primjeru knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i

njezinih bastinika uokviren i statican, odnos bastine i bastinika kada je rijec o

jezickom naslijedju otvoren je i dinamican i promjene drustveno-politickih okvira u

protoku vremena djelovale su na jezicku sliku u Bosni od pada Bosanskog kraljevstva

do nasih dana. Temeljno razlicit polozaj bastinika jezika bosanskoga tokom cetiri

stoljeca osmanske vladavine bio je vododjelnica i za neke tokove u jezickom razvoju,

koji ipak nije vodio rastakanju bitnog zajednickog jezgra. Medjutim, narastajuca

nacionalna (pa i nacionalisticka) propaganda iz srpskih i hrvatskih maticnih sredista

vec potkraj osmanske vladavine odsudno i ubrzano slabila je snagu bosanstva i kod

Srba i kod Hrvata u Bosni. Kada takva kretanja u austrougarskom razdoblju dovode

do odluke vlasti da sluzbeni naziv za jezik vise ne bude bosanski, nego od 1907.

srpskohrvatski, dolazi do nekih promjena koje ovdje treba istaci. Za tok ove rasprave

od bitne je vaznosti odluka austrougarskih vlasti da Bosnjacima ostavi mogucnost da

u svojim automnim djelatnostima koje se ticu vjere, vjerskog skolstva i publicistike

mogu i dalje svoj jezik imenovati bosanskim. Time je i sluzbeno opecacena bosnjacka

cuvarska uloga temeljnih znacenja sintagme bosanski jezik. Ni tada, kao ni danas,

Bosnjaci nisu nikome nista otimali, odnosno prisvajali nesto sto im ne pripada;

sticajem historijskih (ne)prilika njima je to ostalo jer drugima vise nije bilo od znacaja,

a sami nisu imali poziv iz neke matice, koji bi sadrzavao i obavezu da svoj maternji

jezik preimenuju. Stvar je politickih manipulacija, pritisaka i zabrana usljed kojih ce

ovo ime za jezik ponirati i izvirati, da bi se pri prvom slobodnom izjasnjavanju (1991.)

Bosnjaci ogromnom vecinom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Time nije

zanijekana integralnost bosanske jezicke i knjizevne bastine, na koju skrece paznju

Lovrenovic u svojoj kolumni. Ukazano je samo na nedvojbenu cinjenicu da je, sto se

Bosnjaka tice, rijeseno jedino pitanje nominacije njihova jezika. Ostala pitanja nisu

zakovana i ostaju i dalje otvorena. Druga je stvar sto Lovrenovic – koji je Povelju

docekao sa gotovom matricom svojih visegodisnjih razmisljanja i pisanih uoblicenja o

bosanskoj "kvadraturi kruga", prema kojoj ju je "izmjerio" – ne uocava znacaj

drustvenih promjena koje su se desile u "narodnom zivotu" u Bosni i koje su kada je o

bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima rijec proizvele etnicku homogenizaciju

zapanjujuceg stupnja, da ostavimo zasada postrani karikaturalan odgovor izazvan kod

Bosnjaka po principu spojenih posuda. Govoriti danas o postavljanju jezickog pitanja u

Bosni na nacin "cija bi normativna rjesenja bila znanstveno utemeljena a psiholoski

prihvatljiva svim gradjanima Bosne i Hercegovine, svim govornicima toga usprkos

svemu – nasega jezika" (I. Lovrenovic) predstavlja takav dirljivi idealizam, zapravo

utopizam, da ga zdrav razum nikako ne moze povezati sa covjekom koji je bio djelatni

svjedok krvavih i dramaticnih zbivanja u Bosni tokom protekle, sada vec prosirene

decenije. Koji bi to "najvisociji" predstavnik, sa svim ovlastenjima i cinovnicima koji

mu stoje na raspolaganju, mogao nametnuti jedan takav projekat na prostoru

Republike Srpske i Herceg Bosne? Kao i sve drugo, i ovo bi pregnuce bilo ostvarivo

samo na onom dijelu Bosne gdje se za kao drzavne praznike vihori "drzavna" zastava,

a znamo da je to prostor Federacije Bosne i Hercegovine, kada se od njega oduzme

ono sto je Herceg Bosna dosada uspjela uvezati (obiljezivsi to krizevima za koje se

Bosnjaci uglavnom prave kao da ih ne primjecuju, cak ni onaj koji je sa svojih 33

metra "najveci u hrvatstvu", poboden na vrhu Huma nad Mostarom). Konacno, u

osvrtu na ovu ocitu "pobjedu" teorije nad zivotom, sa zaloscu se moze primijetiti da je

bosanstvo Srba i Hrvata u Bosni (u drzavnopravnom smislu, da ne bude zabune!)

svedeno na simbolican broj gradjana, pogotovo kada je rijec o identitetu koji je dobio

entitet. Dakako, pogubno je to i za Bosnu, koja bez dobrovoljnog bosanstva sva tri

(konstitutivna) naroda koji je nastanjuju ne moze postati drzava, i za Bosnjake, koji

bez toga ne mogu imati drzavu.

U takvom odnosu stvari nije produktivno – gledano iz perspektive buducnosti Bosne

kao zeljene drzave – kritizirati skupinu bosnjackih intelektualaca zato sto su pokazali

malo politickog refleksa, dovodeci tekst iza cijeg su sadrzaja zajednicki stali, sa

stanjem naroda u krajnje nezavidnoj politickoj zbilji, kakva je za njih bosanska zbilja.

Naime, bez politickog budjenja Bosnjaka i djelatne politicke volje da se ima

djelotvoran drzavnopravni okvir – kojeg danas nema! – nema ni Bosne kao drzave, ni

dobre buducnosti bosanskih Hrvata u njihovoj domovini, nad cijom je sudbinom s

razlogom zabrinut Lovrenovic (inace, pisac sjajnih ogleda i citavih knjiga o Bosni te

uporni, ali usamljeni borac za bosansku integraciju). Dakako, Bosnjaci i da su politicki

svjesniji i jaci ne mogu sami ostvariti receni san: moraju to u vecini htjeti takodjer

Srbi i Hrvati, a oni to danas ne zele. Dakle, tek u promijenjenim odnosima snaga u

Bosni, koji bi doveli do ostvarenja sna o Bosni kao normalnoj i djelujucoj, a ne

frankenstajn-drzavi, moglo bi biti govora o prosirenju i popunjavanju sintagme

bosanski jezik drugacije nego to cini Povelja, za sta se zalaze I. Lovrenovic, a

posredno i M. Jeftic. Do tih zeljenih – da li i ostvarivih? – prilika dovoljna je prva tacka

Povelje, koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik Bosnjaka i svih onih koji ga pod tim

imenom osjecaju svojim."

2. BASTINA I JEZIK BOSANSKI

U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je vec u uvodnom dijelu poklonjena

paznja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, sto je vidljivo iz druge tacke ovog

dokumenta, koja glasi: "Koriscenjem naziva bosanski jezik Bosnjaci slijede

nominaciju svoga jezika ciji se kontinuitet moze pratiti od bosanskog srednjovjekovlja

do danas, a koji je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim

govorima, bosnjackoj usmenoj i pisanoj knjizevnosti te u razlicitoj literaturi na

slavenskim i drugim jezicima." Za valjano objasnjenje slozenosti kontinuiteta

imenovanja jezika o kojem je rijec, od koristi moze biti razmatranje odnosa bastine i

bastinika, na sta je vec ranije ovlas skrenuta paznja. Ukazano je vec na cinjenicu da

je odnos knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih bastinika uokviren i

statican, jer je rijec o pojavi koja je zaokruzena i zavrsena. Druga je stvar sto je kod

Bosnjaka bilo doslo do prekida svijesti o tome da su i oni bastinici knjizevne bastine

bosanskog srednjovjekovlja, koju cine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno

bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav isao je dotle da su Bosnjaci gubili iz vida da i

njihovi preci leze pod steccima bosanskih velikasa i vladara te ostalih muzeva koji su

sami dali isklesati ili su im njihovi najblizi narucili i postavili bilige na "bastini

plemenitoj". Simbolicno je taj odnos na zgusnut i slikovit nacin sadrzan u odjeku

zivotnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana

Vukcica Kosace. Kraljicina kci, princeza Katarina – u usmenoj predaji poznata kao

"Kraljeva kci" – umire na putu za Istanbul u Skoplju, vec kao muslimanka, a nad

mezarom joj biva podignuto turbe, koje ce se urusiti u velikom skopskom potresu

1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi

impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-pasa Hercegovic, gdje se

kaze da je bio "drzavnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg

bosanskog, poznavao jos i arapski, turski, perzijski i latinski. Prekretnicki dogadjaj u

etnogenezi Bosnjaka – primanje islama – dovesce do prekida veze sa

srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo rijeci, pri cemu ce se medju Bosnjacima

sacuvati svijest da su bastinici pjesnistva Ahmed-pasina i brojnih drugih pojedinaca

cija ce pojava uslijediti u kasnijim decenijama (ukljucujuci i Ahmed-pasina sina, koji je

na turskom pjevao pod pjesnickim imenom Siri, "lavlji"), ali ce iz sjecanja izbledjeti da

su takodjer nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bosnjana", a time i pjesnickog

nasljedja u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim

nadgrobnjacima i ostalog sto cini knjizevni korpus bosanskog srednjovjekovlja.

Slikovito kazano, Bosnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih

banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tuznog kraja zivota

"Kraljeve kceri", oznacenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog

Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva "kratka historija" Bosne iz

pera jednog od najucenijih Bosnjaka, Safvet-bega Basagica, Kratka uputa u proslost

Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), koja zapocinje sa godinom (1463.) koja

oznacava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga

knjiga istog pisca Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti (Sarajevo 1912), a u

uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina.

Takva ce se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada knjizevnik Alija Isakovic,

jedan od glavnih ucesnika najnovijeg bosnjackog preporodnog okupljanja u kulturi

(1990.), zapocinje u Biserju (Zagreb 1972), prvoj bosnjackoj knjizevnoj antologiji,

osvrt na umjetnicku knjizevnost djelima nastalim takodjer tek nakon pada Bosne pod

osmansku vlast. Tek ce u skorasnjoj knjizi Bosnjacka epigrafika (Sarajevo 1999,

priredio Sulejman Grozdanic) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na steccima i

tariha na nisanima, kontinuitet koji je materijalno ocigledan u nizu nekropola sa

steccima i grebalja sa nisanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakteristican

za podrucje knjizevnosti nije, srecom, naceo i rastocio kontinuitet imenovanja

maternjeg, narodnog jezika u Bosnjaka, kao bosanskog jezika.

Kada se odnos bastine i bastinika primijeni na podrucje jezika, onda nije upitno, niti

je to Poveljom zanijekano, da su Bosnjaci decenijama i stoljecima i sadrzaj i naziv

dijelili sa drugim bastinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajednickoj domovini

Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki zele prikazati i temeljito je

drukciji kada se gleda iz unutrasnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog

razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeca pocinje se ostvarivati

vododjelnica u jeziku na koju je nacelno vec ukazano, pri cemu se nacionalne

nominacije – vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadzica – najranije dogoditi

kod Srba, bosanski ce se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti

ka hrvatskom imenovanju, dok ce Bosnjaci bosansko imenovanje jezika jos cvrsce i

prisnije vezati uz svoje narodnosno osjecanje.

Linija takvog zalaganja vidljiva je sezdesetih godina XIX stoljeca medju bosnjackim

poslenicima okupljenim oko prvih listova koji tada koji se tada pokrecu u Bosni, a

licnost koja se u tom pogledu istice jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika,

Mehmed Sakir Kurtcehajic, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg

jezika kao bosanskog, nego takodjer nastoji u njega unijeti – kao sto je primijetio

Dzevad Jahic – "sto je moguce vise jasnoce, ocistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od

rijeci neslavenskoga porijekla". S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne

potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skrece se paznja i na samosvojnosti

zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa

narodnosnim osjecanjem medju Bosnjacima, od posebnog znacaja je isticanje

vaznosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, medju bosnjackim

vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeca. Tako ce Mehmed Agic

iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjizicu pod naslovom Ovo je od

virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za

materinski izraz, Omer ef. Humo ce – na kraju, na bosanskom jeziku stampanog

vjerskog prirucnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) – uzviknuti: "Ah, da je Bog

do meni bio ovaki bosanski pisani citab!" – dok ce se u pjesmi Pohvala knjiga koje su

napisane bosanskim jezikom sa zarom zaloziti za materinski izraz slijedecim

stihovima: "Bez suhbe je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, /

Slatka braco Bosnjaci, / Hak vam Omer govori!" Ovo zauzimanje za maternji,

bosanski jezik bosnjackih vjerskih ucenjaka kombinirano je nesto kasnije i sa

zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramaticnom

razdoblju nastojanja oko prilagodjavanja novim vremenima, koja su bila obiljezena

novim pismom (latinicom), tudjeg jezika nove, tudjinske vlasti, kojoj je pruzen zilav

oruzani otpor i na koju se medju Bosnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim

Edhem ef. Berbic objavljuje vjersku pocetnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom

i novom jazijom. Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski ucitelj

(Carigrad 1893.), a pridruzuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa

Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puska, Arif Sarajlija i drugi – odreda ostajuci

dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika. Od posebnog znacaja u

ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bosnjackih vjerskih ucenjaka i alhamijado

pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Celebija, spjeva o

rodjenju Muhammeda a. s. iz pera tadasnjeg kolasinskog kajmekama hafiza Saliha

Gasevica, objavljenog arebicom u Skoplju hidzretske 1296. (1878/79.), gdje u

prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: "Molise me kolasinski prvisi: / 'Nami

mevlud daj bosanski napisi!'"

Medjutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije

austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od –

sto spontano prihvacenog, sto kasnije od vlasti nametanog – zajednickog bosnjackog

imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za

maternji jezik potvrdice cak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog

Basagica, koji istice da "hrvatskog jezika sum": "Moze da goji, / Moze da spoji / Istok i

zapad, pjesmu i um!" Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog oznacavanja

za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bosnjastvo u

vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Cak ce na srpskoj strani doci do izrazite

odbojnosti prema "bosnjakluku", kako je podrugljivo oznaceno – vec u naslovu

Kociceva teksta u listu Otadzbina – bosnjastvo Mehmed-bega Kapetanovica

Ljubusaka, dok je Safvet-beg Basagic zbog ideje bosnjastva izrazene u mladalackoj

pjesmi Bosnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba. Na

hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo

Jukic, koji se potpisivao kao Slavoljub Bosnjak i zagovarao zamisao o "Bosnjacima

triju vjera", imao je u svom uceniku fra Antunu Knezevicu nastavljaca ideje

trokonfesionalnog bosnjastva, koja ga je medjutim drzala samo do ulaska

austrougarskih trupa, nakon cega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja

o Bosnjacima katolicke vjere u Bosni, sto bi se moglo oznaciti i kao neka vrsta

rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i moze se i danas naci

"crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske

Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bosnjacke trokonfesionalnosti bila i medju

Bosnjacima ziva sve do prekjucer i jucer – pokazuju vazna i cesto navodjena knjiga

Smaila Balica Kultura Bosnjaka (Wien 1973), sa podnaslovom Muslimanska

komponenta, te izvrsna studija Muhsina Rizvica Bosna i Bosnjaci, jezik i pismo

(Sarajevo 1995).

Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica

temeljitih drustvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komsiluku/susjedstvu, moglo

se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrskom iznutra bude kod austrougarskih

vlasti ishodjena promjena u sluzbenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto

bosanski, koji ce pod tim imenom – osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala

autonomnog vjerskog zivota Bosnjaka – slobodno nastaviti zivot u Sandzaku, medju

bosnjackim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz

neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi stampani

Tursko-bosanski rjecnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine.

Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma bosanski jezik protjerana je iz

javne upotrebe i u spomenutom ogranicenom obimu. Tako ce u dugom nizu godina

nakon 1918. historijsko ime Bosnjak i sintagma bosanski jezik biti nepozeljne i

zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevstine i bosnjackog integrizma, navodno

uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Basagiceva pjesma

Bosnjaku). Ali ce ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi

neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku

Bosnjaka.

3. BOSANSKI JEZIK – ZAJEDNICKO I POSEBNO

U trecoj tacki Povelje o bosanskom jeziku – uz potcrtavanje kontinuiteta imenovanja

jezika kod Srba, Hrvata i Bosnjaka – dotaknuto je, mada ne u prvom planu, vazno

pitanje o odnosu zajednickog i posebnog u standardnim jezicima nastalim na temelju

srednjojuznoslavenskog dijasistema: "Bez obzira na slicna ili razlicita misljenja o

zajednickom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju

srednjojuznoslavenskog dijasistema – a koji cini glavninu juznoslavenske jezicke

zajednice – smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova rijec o jeziku koji Srbi

odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bosnjaci bosanskim." Kao sto je u

osvrtima na Povelju vec primijeceno, u poentirajucem dijelu ove tacke parafrazirana je

i namjenski prosirena davnasnja Krlezina jezgrovita izjava – data u jeku srpskohrvatskih,

najblaze receno, zustrih rasprava o jeziku spocetka sedamdesetih proteklog

stoljeca – koja je glasila da je zapravo rijec o jednom jeziku, koji u zavisnosti od

perspektive nosioca razlicito imenovan. Kao sto se moze uociti, teziste u Krlezinoj

izjavi bilo je na zajednickom, ali su politicke (ne)prilike u njegovoj domaji i sire davale

krila gorljivim zagovaracima koji su se zalagali za ono posebno. Neizbjeznost

zajednickog i relativnost razlika u standardnim jezicima nastalim na temelju

srednjojuznoslavenskog dijasistema – barem kada je rijec o leksickom sloju –

duhovito je obuhvacena puckom recenicom koja glasi: "Srbin ima kucu i u kuci

domacicu, a Hrvat ima dom i u domu kucanicu!" Postavljeno pitanje o odnosu

zajednickog i opceg u bosanskom jeziku u prakticnom smislu moze sagledati kroz

odnos prema hrvatskom i srpskom ne samo u Bosni nego i sire (u kojem slucaju treba

dodati jos i crnogorski). Neosporna je cinjenica da je rijec o jezickim standardima koji

imaju zajednicku osnovu, ali i brojne osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u

narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj knjizevnosti, u nauci, u pisanim

dokumentima, u razlicitim vidovima svakidasnje prakse u medijima. U trezvenom

pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vjestacki odvajati od onog sto je sa

drugima zajednicko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono sto je nedvojbeno

osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogucih razina: fonetsko-leksickoj, morfoloskoj ili

sintaktickoj. Navodjena slikovita narodska izreka, kojom se relativiziraju razlike i

upecatljivo kazuje o prepletenosti u jezickom izrazu Srba i Hrvata, moze se – za

potrebe zornog ukazivanja na zajednicku jezicku osnovu i spomenutu prepletenost na

leksickoj razini te ponekad na slozene medjuodnose, i u onome sto je zajednicko, i u

onome sto je posebno – prikazati prosirenjem iskaza, koji bi mogao, bez umisljanja da

je sve dokraja zakovano, glasiti: "Srbin ima kucu i u kuci domacicu, Hrvat ima dom i

u domu kucanicu, Crnogorac ima kucu i u kuci stopanicu, a Bosnjak ima kucu i na

domu domacicu!" Razuman pristup pri sredjivanju bosanskog jezickog vrta vodit ce

racuna o utemeljenoj i skladnoj ravnotezi, kako onog zajednickog u jezickom izrazu

(sa komsijama i susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko uredjivanja

bosanskog jezika – uredjivanja koje je u toku, kao i onome koje tek predstoji – "borba

za razlike" u odnosu na jezicki izraz komsija i susjeda besmislena je i predstavljala bi

gubitak vremena za bosnjacku kulturu, opterecenu brojnim nasusnim potrebama.

Kada je rijec o jeziku, rad na uredjivanju norme savremenog bosanskog jezika

ukazuje se kao jedna od nasusnih potreba bosnjacke kulture. Ostavljajuci da

jezikoslovci taj posao rade u miru, u skladu sa premisama znanosti i zahtjevima

struke, potrebno je ukazati na neke ostatke iz proslosti, kao i na neke nepogode

sadasnjosti koje taj posao vec napocetku znacajno usloznjavaju i otezavaju. Naime,

neosporna je cinjenica da je bosanski jezik bio izlagan i srbiziranju, i kroatiziranju,

zavisno od razdoblja i politicke situacije. Taj proces je neujednacenim tokom popunio

citavo XX stoljece, a zapoceo je ranije i, nazalost, nastavio se i nakon njegova isteka.

Kako je "srbovanje" Bosnjaka bilo politickog, a "hrvatovanje" kulturnog porijekla,

razumljivo je da je kroatizacija bosanskog jezika bila znatnija od srbizacije, kada je

rijec o Bosni i Hercegovini. S druge strane, maternji jezik bosnjackih gradjana u Srbiji

i Crnoj Gori nije ni stekao "gradjanska prava" i posve je potisnut, saobrazno

uskracivanju gradjanskih i nacionalnih prava njegovim govornicima na tim prostorima.

Kroatizacija jezika bosnjackih knjizevnika krece od Mehmed-bega Kapetanovica, ciji je

jezik u knjigama Narodno blago i dva sveska Istocnog blaga uredjivao (citaj:

kroatizirao!) lektor Jozo Cebular. Pripadnici iste strukture, tj. hrvatskih lektora koji su

se nasli u prvim stamparijama i uz prve listove i casopise u austrougarskom razdoblju

znacajno su djelovali i na jezik Muse Cazima Catica, kao i casopisa i listova koji su u

tom cetrdesetgodisnjem razdoblju izlazili u Bosni i Hercegovini, prije svega na jezik u

listu Bosnjak i u casopisu Behar . S druge strane, razumljiva je kroatizacija jezika u

djelima pisaca koji objavljuju prve pjesnicke zbirke, pripovijesti ili romane u Zagrebu

skraja XIX stoljeca: Safvet-bega Basagica (pjesnicki prvjenac Trofanda iz

hercegovacke dubrave), Osmana Nuri Hadzica (pripovijest Ago Saric), prvopotpisanog

u knjizevnom dvojcu Osman-Aziz (iza kojeg stoje Osman Nuri Hadzic i Ivan Milicevic,

romani Bez nade, Bez svrhe), Edhema Mulabdica (roman Zeleno busenje). Za

vjerodostojniju predstavu o jeziku Edhema Mulabdica, naprimjer, moglo bi posluziti

poredjenje romana Zeleno busenje (objavljenog u Matici hrvatskoj u Zagrebu, 1898) i

Nova vremena (objavljenog u Prvoj muslimanskoj nakladnoj knjizari i stampariji

Muhameda Bekira Kalajdzica u Mostaru, 1914), naravno, pod pretpostavkom da neki

gorljivi lektor iz susjedstva nije u medjuvremenu vec uradio svoj posao. Nakon 1918.

godine, tj. proglasenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proces srbizacije

bosanskog jezika uzima vise maha, mada se ne prekida ni linija hrvatskog uticaja na

bosanski jezik. Najizrasliji predstavnik u skupini onih cije je otudjenje od maternjeg i

zavicajnog bosanskog bilo u razdoblju izmedju dva svjetska rata u znaku okretanja,

pa i udvaranja Beogradu – jeste Hamza Humo, ciji ce mladji saputnik medju

malobrojnim bosnjackim ekavcima nakon Drugog svjetskog rata, Zuko Dzumhur

napisati u svom putopisnom prvjencu, knjizi Nekrolog jednoj carsiji, u cjelini pod

naslovom Kamen crnoga sjaja, slijedece znakovite retke: "Sporazumevali smo se

nekim cudnim jezikom koji nikada necu moci da objasnim. Nas jezik bio je sastavljen

od reci italijanskih, engleskih, francuskih, reci internacionalnih i prstiju srpskih i

arapskih." Na drugoj strani bosnjacke polarizacije ove vrste, liniju hrvatovanja u

knjizevnom zivotu i u knjizevnom djelu, a time i u jeziku, nastavit ce Alija Nametak i

Ahmed Muradbegovic, koji ce ovom profilu bosnjacke distribucije intelektualaca dati

brojne i raznovrsne primjere. Na kontinuiranu srbizaciju bosanskog jezika u razdoblju

nakon 1945. djelovat ce gotovo pola stoljeca u medijima prevladavajuci jezik

TANJUGA, na jednoj, i mala armija lektora iz majstorske radionice Vukovic-Markovic

sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na drugoj strani, koji su marljivo radili svoj posao

prema dobijenim uputama, na raznim adresama: u skolskim ucionicama na razlicitim

razinama, u citankama i udzbenicima, u medijima i drugdje. Nakon dejtonskog

parcelisanja Bosne, uz cinjenicu da u kao "manjem entitetu" jezik bosanski nema

pravo ni na ime, na prostoru nazvanom Federacija BiH je u toku novi povodanj

kroatizacije bosanskog jezika, posredstvom Federalne televizije, Federalne novinske

agencije (TANJUG je odskora pocela zamjenjivati FENA!), dnevnih listova... Kada se

ovome doda pucki nehaj za jezik, na jednoj i nesnalazenje bosnjackih intelektualaca,

na drugoj strani – dobija se nimalo ruzicasta slika o polozaju bosanskog jezika u

bosanskohercegovackoj drustvenoj zbilji. Sve izneseno i stosta izmedju moraju imati u

vidu bosnjacki jezikoslovci ako zele valjano odgovoriti izazovu na utvrdjivanju

standardnog izraza jezika bosanskog.

4. BOSANSKI JEZIK I POLITIKA

Sredisnja, 4. tacka Povelje o bosanskom jeziku, vise nego ostale, otvara ono osjetljivo

podrucje drustvenog zivota koje bi se na najsazetiji nacin moglo oznaciti sintagmom

jezik i politika, a glasi: "Manipuliranja nazivom bosanski jezik u politicke svrhe kojih

je u pojedinim razdobljima proslosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom

bosnjackog naroda – kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom znacenju, ne

dovode u pitanje vjerodostojnost koriscenja ovog naziva kod Bosnjaka u narodnosnom

smislu." Upotreba naziva bosanski jezik u politicke svrhe odsudno je zapocela i

gorljivo je provodjena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse

protezale su se tokom duzim od citavog jednog stoljeca, do danasnjeg dana. Bila je to

izravna posljedica Kallayeva pokusaja uspostavljanja transnacionalnog,

trokonfesionalnog bosnjastva/bosanstva, cime je trebala biti neutralizirana nacionalna

propaganda iz matica, na tragu nacionalnog budjenja i osvjescenja bosanskih

pravoslavaca i bosanskih katolika. Nesto sto je decenijama pa i stoljecima ranije

zivjelo na spontan nacin, domovinsko bosnjastvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo

njegova jezika, nije se dalo povratiti i djelotvorno artikulirati za politicke potrebe, sto

je bezuspjesno pokusavao ne samo Benjamin Kallay, nego i neki predstavnici Porte u

zavrsnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego sto se Kallay bio

prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili krenuli

procesi razdvajanja po narodnosnoj razdjelnici: kod pravoslavaca najbrze, kod

katolika nesto sporije, kod muslimana najsporije. Saobrazno izrecenom, Kallayevo

narodno bosnjastvo/bosanstvo i jezicko bosanstvo pravoslavci ce u Bosni odlucno

odbiti, katolici ce ga izbjeci, a muslimani ce ga djelomicno zadrzati (u jeziku), a u

narodnosnom smislu imenovanja ce se od njeg za neko vrijeme udaljiti. Pokusaj

unitarizacije posredstvom naziva za jezik, tj.upotreba naziva bosanski jezik u politicke

svrhe ostavila je duboke tragove u kolektivnoj svijesti bosanskih Srba: njihova

danasnja reakcija na koriscenje ove sintagme kod Bosnjaka refleksno se povezuje sa

unifikatorskim nastojanjima B. Kallaya, s tim sto im je onda bilo ugrozeno ime (jezika

i naroda, tj. bosanski, umjesto srpskog i Bosnjaci/Bosanci, umjesto Srbi), a danas

samo "drzavica", dejtonska Republika Srpska. Potaknuti istim refleksom, duznosnici

RS pozurili su srbizirati ili dokinuti sve nazive koji su cuvali bosansku oznaku:

Bosanski Brod, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiska, Bosansko

Grahovo i sl. te uvesti i nove, kojima ce srpstvo u Srpskoj biti jos bolje ucvrsceno

(Foca je prekrstena u Srbinje, a usred Banje Luke jedna je ulica preimenovana u

Srpsku i sl.). Bosnjaci su uglavnom prespavali ovo geografsko-topografsko srbiziranje

Bosne, kao sto su prespavali i krizarsko omedjivanje prostora Herceg-Bosne. Jasno je,

dakle, da na Daytonskim ugovorom omedjenom prostoru nazvanom Republika Srpska

postoji nesmiljeni otpor svemu sto ima bosanski predznak, pa tako i prema jeziku

bosanskom. Ali to se ne treba ticati Bosnjaka jer je to – i na srpskoj, i na hrvatskoj

strani, u Bosni i izvan nje – problem onih koji misle da drugom narodu mogu

odredjivati kako ce nazivati nesto svoje, i to nesto zivotno vazno, kao sto je jezik.

Tako ce na hrvatskoj strani, iz akademijskih krugova izvan Bosne biti strogo poruceno

i kao jezikoslovnim razlozima objasnjeno kako u "spornoj" sintagmi rijec bosanski

treba da bude zamijenjena rijecju bosnjacki. Promatrano u historijskoj vertikali, ni

politicka upotreba sintagme bosanski jezik niti politikantska osporavanja, cega smo

savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva bosanski

jezik u Bosnjaka. Jos manje to moze uciniti pojava koriscenja ove sintagme za

regionalno oznacavanje, ni ona davnasnja, ni ona danasnja.

Naime, na brojnim mjestima u razlicitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali izvana

sintagma bosanski jezik koristena je da bi se oznacio jezik stanovnika Bosne, bez

uocavanja ili pridavanja vaznosti razlikama medju njima, utemeljenim na vjerskoj ili

narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na razlike koje se u nijansama mogu uocavati u

opasakama putopisaca i ucenjaka, knjizevnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim,

slavenskim ili udaljenijim, evropskim, zajednicko im je da podrazumijevaju

zajednistvo u jeziku stanovnika bosanskog prostora, koje niko razuman nece dovesti u

pitanje. Na primjeru razlicitih oblika stiha – proizvedenih u radionici bezbrojnih

usmenih pjesnika brojnih narastaja, kovanjem, kaljenjem i brusenjem u dugom nizu

decenija – vidljivo je i ono sto je nedvojbeno zajednicko, i ono sto je u ponecem

posebno. Za desetak metrickih varijanti, od kratkog sedmerca do dugog stiha

sesnaesterca, moguce je u sve tri usmenoknjizevne tradicije u Bosni naci potvrdu za

pobrojane oblike stiha, i to je ono sto je zajednicko, ali ce pomnije istrazivanje

pjesnicke gradje pokazati da postoje razlike u tome koje oblike stiha pojedine tradicije

vise "vole", razvijaju i cuvaju, a to onda cini neke posebne odlike. Mogli bi se na

drugim razinama naci slicni primjeri zajednickog i posebnog u tri jezicka standarda na

bosanskom prostoru, koji su postojali i trajali u decenijama i stoljecima zivota jezika,

koji je izvana bivao vidjen regionalno-jedinstven i niko od njegovih ucesnika nije bio

niti iz cega iskljucen, niti po necemu povlasten. Najkrace receno, bosanski jezik iz

proslosti zivota bastini i sadrzaj i ime, a da pri tome ne dovodi u pitanje nicije

stecevine i nicija prava. U zajednickoj proslosti jezika kao dijela ukupne bastine

Bosnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore prava onih drugih da se

prepoznaju kao bastinici u svojim dionicama. Kada Alberto Fortis, u svojoj znamenitoj

knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine – u kojoj je objavljena cuvena balada

o plemenitoj Hasan-aginoj ljubovci – kaze za bosanski jezik da je ljepsi od onog koji je

slusao u Dalmaciji, u toj regionalnoj oznaci Bosnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a

da pri tom nikom drugom na zajednickom zivotnom prostoru ne oduzmu pravo da

prepoznaju svoju dionicu. Isto se moze primijeniti na slicna spominjanja bosanskog

jezika i prije i poslije Fortisa. Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izricito

odnosi na bosnjacku dionicu regionalno odredjenog bosanskoga jezika, kao u

svjedocenju Ivana Kukuljevica Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX

stoljeca – doticuci pitanje bosnjacke narodnosne samosvojnosti u odnosu na

istovjerne Turke – primjecuje: "...Ali nije ni turski Bosnjak Turcin jer nauk Muhameda

nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni ljubav k obicajima i jeziku pradjedova

svojih. Ja bi rekao da turski Bosnjak jos uvijek najcistije govori bosanski, samo kad

hoce da ne miesa turske rieci." S druge strane, cinjenica da ce u sadrzaju sintagme

bosanski jezik u regionalnom oznacavanju i drugi narodi u Bosni prepoznati – zavisno

od okvira spominjanja – nesto od svoga jezickog naslijedja, ne dovodi u pitanje

vjerodostojnost koriscenja ove sintagme kod Bosnjaka u narodnosnom znacenju, sto

je odlucno i konacno prevladalo u praksi u razdoblju duljem od jednog stoljeca.

5. BOSANSKI JEZIK I NARODI BOSNE

Peta tacka Povelje o bosanskom jeziku glasi: "Istrajavajuci na upotrebi historijskog

imena za svoj jezik, Bosnjaci u Bosni i Hercegovini i sire ne ugrozavaju nicija prava

niti prisvajaju nesto sto im ne pripada. U tom smislu, koriscenje naziva bosanski jezik

ne ukljucuje nikakvu teznju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i

Hercegovine." U ovoj tacci Povelje stekla su se barem tri pitanja koja iskrsavaju pri

izgovaranju sintagme bosanski jezik u razlicitim kontekstima. Prvo se tice aktualizacije

javne upotrebe historijskog naziva za svoj jezik kod Bosnjaka; drugo se odnosi na

pitanja prava Bosnjaka i drugih naroda u Bosni u vezi sa koriscenjem ovog imena za

svoj maternji jezik; trece dotice moguce teznje ka unifikaciji ili unitarizaciji na

prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik od strane najupornijeg

korisnika. U razradi odgovora na prvo pitanje vec je primijeceno da je u proslosti

zivota u Bosni pridjev bosanski uz jezik maternji naroda koji nastanjuju ovaj prostor

decenijama i stoljecima koriscen bez diferenciranja po narodnosnoj ili vjerskoj osnovi.

Vremenska razdjelnica koja je bosanske Srbe i bosanske Hrvate navela da za svoj

maternji jezik usvoje narodnosni umjesto zemaljskog pridjeva, tj. srpski ili hrvatski

umjesto bosanskog, uslijedila od sredine XIX stoljeca, i to kod bosanskih Srba nesto

ranije nego kod bosanskih Hrvata, primjereno ukupnom toku nacionalnog

osvjescivanja, koje je provodjeno djelovanjem iz nacionalnih matica. Dolazak

austrougarske vlasti i bosanski Srbi i bosanski Hrvati docekali su sa razvijenom

svijescu da "anacionalni", zemaljski pridjev ("bosanski") steti njihovim konacnom

narodnom budjenju u Bosni. Djelovanje srpskih i hrvatskih politicara u Bosni na liniji

takvog saznanja urodilo je 1907. odlukom austrougarskih vlasti da u sluzbenoj

upotrebi pridjev bosanski bude zamijenjen pridjevom srpskohrvatski. U isto vrijeme

austrougarska vlast donijela je posebnu uredbu kojom se dopusta da Bosnjaci u svojoj

autonomnoj vjersko-prosvjetnoj i izdavackoj djelatnosti mogu zadrzati pridjev

bosanski u oznacavanju svoga maternjeg jezika. Time su Bosnjaci, inercijom

spontaniteta u koriscenju, jedini ostali vjerni spomenutom "zemaljskom" pridjevu i

tako postali djelatni cuvari sintagme bosanski jezik u smislu naziva za svoj maternji

jezik. Odlukama Zemaljske vlade iz 1907. – cime zapocinje razrada odgovora na

drugo pitanje iz 5. tacke Povelje – potvrdjeno je, dakle, pravo bosanskih Srba i

bosanskih Hrvata da svoj maternji jezik oznace primjerenije stupnju njihove

narodnosne svijesti, sto je podrazumijevalo zamjenu zemaljskog pridjeva narodnim,

kao sto je potvrdjeno i pravo Bosnjacima da odabrano, historijsko ime za svoj

maternji jezik zadrze i dalje u upotrebi, opet u skladu sa stanjem njihove narodnosne

svijesti. U tom kriticnom trenutku bosnjacke i bosanske historije nisu Bosnjaci uzeli za

sebe nesto sto im ne pripada, te nisu tada, a niti su kasnije, ugrozili necija prava:

jednostavno su nastavili provoditi visedecenijsku praksu oznacavanja svoga maternjeg

jezika bosanskim, koja je samo u rjecnickoj liniji pisanih tragova dulja od tri i po

stoljeca: od Hevaijeva (1631.) do Isakoviceva (1992.) preko Kulenderova (1912.)

rjecnika bosanskog, odnosno bosansko-turskog jezika. Sto se tice navodne opasnosti

sadrzane u mogucnosti da Bosnjaci provedu unifikaciju ili unitarizaciju na prostoru

Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik, aktuelna politicka zbilja ne daje

nikakve osnove za takvu zebnju. Naprotiv: oni kojima se pripisuju unifikatorske ili

unitaristicke teznje, Bosnjaci, zapravo se bore za temeljna i neotudjiva prava svakog

naroda koja se odnose na pravo izbora naziva za svoj maternji jezik, na javnost

upotrebe odabranog naziva te za njegovu ravnopravnost, u temeljnim odlikama

iskaza, u medijima, ciji je upliv na najsiri krug primalaca nesagledljiv. Ova, u biti

neravnopravna borba vodi se tek na dijelu Federacije BiH na kojem nije provedena

etnicka homogenizacija po herceg-bosnaskoj osnovi, sto predstavlja oko 25% ukupne

bosanskohercegovacke teritorije. Vec je primijeceno da na prostoru "manjeg"

bosanskohercegovackog entiteta, dejtonske Republike Srpske, Bosnjacima nije

zajamceno pravo niti na odabrano ime za svoj maternji jezik. Slikovito kazano, kada

je rijec o maternjem jeziku i pravima koja svaki narod ima u tom smislu, u skladu sa

usvojenim medjunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovina potpisala,

Bosnjaci su – jednako kao i kada je rijec o provodjenju imovinskih zakona – manje

nego podstanari u vlastitoj kuci: razvijajuci poredbu na slikovit, ali zivotno nazalost

itekako utemeljen nacin, oni su kao oni prognanici u vlastitom gradu koji su u

dejtonskoj RS mjesecima i godinama gledali – a neki to cine i danas – kao nevoljnici

smjesteni u podrumima i garazama tudjih ili – ako su imali "srece" – vlastitih kuca. Da

bi izborili ostvarenje svojih temeljnih prava kada je rijec o jeziku Bosnjaci bi morali

hitno izraditi neke temeljne prirucnike ili tacnije – djelotvornije nastaviti posao na

onom sto je zauzimanjem pojedinaca ili dobrovoljackih gradjanskih udruzenja u

protekloj deceniji zapoceto pregnucima koje oznacavaju naslovi: Rjecnik

karakteristicne leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovica (1992.), Pravopis

bosanskoga jezika Senahida Halilovica (1996.), Gramatika bosanskoga jezika Dzevada

Jahica, Senahida Halilovica i Ismaila Palica (2000.) te Frazeologija bosanskoga jezika

Ilijasa Tanovica (2000.). U razdoblju koje predstoji bosnjacki lingvisti bi morali ne

samo prigotoviti neke temeljne prirucnike, kao sto je, naprimjer, jednotomni rjecnik

bosanskog jezika, nego takodjer izradom odgovarajucih metodskih prirucnika osigurati

primjenu ostvarenih dostignuca na utvrdjivanju odlika bosanskog jezika na razlicitim

obrazovnim razinama i u medijima. Za razliku od korisnika srpskog i hrvatskog jezika

na podrucju Republike Srpske i zaokruzenog obrazovnog sustava Herceg-Bosne,

kojima kao visokosofisticirana baza za djelovanje stoji razudjena izdavacka djelatnost

instituta i katedara u maticama, korisnicima bosanskog jezika u Bosni, domovinskim

te u zemljama iseljenja na juznoslavenskom prostoru, ali i u srazmjerno blizoj i

dalekoj dijaspori, stoji tek nekoliko pobrojanih izdanja, u sadrzajnom rasponu i tirazu

mnogo skromnijem od stvarnih potreba. Jasno je, dakle, da Bosnjaci – koji su na putu

borbe za ostvarenje pukog prava na javnu upotrebu imena za svoj maternji jezik te

pocetne, skromne primjene temeljnih odlika bosanskog jezika u skolskoj praksi – ne

mogu nikoga ugroziti ni na dijelu Federacije BiH gdje cine vecinu. Zapravo, ni na toj

cetvrtini bosanskohercegovacke teritorije nisu se u stanju – sa raspolozivim

lingvistickim snagama i u ovom stupnju organiziranosti – othrvati gruboj kroatizaciji u

jeziku koja je u toku, koja nije nista drugo, doli jedan od vidova nastavljanja,

lingvistickim sredstvima, agresije koju je na Bosnu i Bosnjake izvrsio susjed sa

najblizeg Zapada. Kroatizacija jezika na oznacenom dijelu Federacije poprimila je

posljednjih mjeseci zabrinjavajuce razmjere zahvaljujuci vjestom zauzimanju vaznih

lektorskih pozicija u Federalnoj novinskoj agenciji (FENA), Federalnoj televiziji te u

nekim listovima, od strane pozrtvovnih promicatelja novohrvatstine. Doda li se ovome

nepostojanje organiziranog bosnjackog otpora ovog jezickoj agresiji te nesnalazenje i

koketiranje nekih bosnjackih intelektualaca sa stilogenoscu hrvatskog, usljed

nedovoljnog poznavanja maternjeg, bosanskog jezika, pokazuje se za Bosnjake

krajnje nezavidna jezicka slika na onoj cetvrtini bh teritorije gdje bi kao trebali imati

ostvarena kakva-takva temeljna prava, u ovom primjeru jezicka Iz svega iznesenog je

vidljivo da Bosnjaci – kada je rijec o maternjem jeziku – ne mogu ni sami sebi pomoci

na djelotvoran nacin te je navodna opasnost od unifikacuje ili unitarizacije, koja bi na

prostoru Bosne bila provedena posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik od strane

njegova korisnika – najobicnija izmisljotina.

6. JEZIK BOSANSKI I BOSNJACI

Pridjev bosanski uz naziv za maternji jezik Bosnjaka preovladava u zivotnoj praksi

ovog naroda, i u proslosti, i u sadasnjosti do te mjere da su skorasnji pokusaji

propisivanja bosnjackog pridjeva shvaceni kao nedobronamjerno nametanje neceg sto

vraca unatrag, neceg sto unazadjuje. Zato su sastavljaci Povelje smatrali za potrebno

odgovoriti na ovo pitanje, sto je ucinjeno 6. tackom, koja glasi: "Pokusaji da se

Bosnjacima, umjesto historijski potvrdjenog te u praksi usvojenog naziva bosanski

jezik nametne bosnjacka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je

posljedica prezivjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja

bosnjacke nacionalne samosvojnosti." Bosnjaci su svoj maternji jezik – od najranijih

spominjanja do danas – neuporedivo cesce imenovali bosanskim, nego bosnjackim. Ili

jos tacnije, bosnjacka nominacija maternjeg jezika kod Bosnjaka je sporadicna i

rijetka, a ne nalazi se ni u jednom od vaznijih svjedocanstava, od Uskufijeva

predgovora njegovom tursko-bosanskom rjecniku (1631.) do danas. Znaci, cinjenica

da su sami Bosnjaci mnogo cesce koristili "domovinski" nego "narodni" pridjev

usmjeravala ih je da konacan izbor padne na prvi i zato su se – prvom prigodom koja

im se ukazala za ovjeravanje ovog izbora (1991., prilikom popisa stanovnistva u

tadasnjoj Jugoslaviji) – listom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Gotovo devet

decenija ranije, takav njihov izbor priznala je i austrougarska vlast uredbom kojom se

– nakon uvodjenja novog sluzbenog imena za jezik carskih podanika u Bosni i

Hercegovini – Bosnjacima dopusta da u autonomnoj vjerskoj i izdavackoj praksi mogu

i dalje svoj jezik nazivati bosanskim, cime je zapravo uvazen i ovjeren njihov izbor.

Znakovito je da zagovaraci protivbosnjackih ideologija i nosioci protivbosnjacke prakse

nisu osporavali ozvanicenje bosnjackog izbora u pogledu nominacije njihova

maternjeg jezika, ni ono davnasnje, iz austrougarskog razdoblja (1907.), ni ono

jucerasnje, iz vremena zajednicke drzave juznoslavenskih naroda (1991.). Naime, ni u

predvecerje Balkanskih ratova niti uoci krvavog pira koji je pratio razvaljivanje

Jugoslavije nije se cinilo da ce Bosnjaci – koji su platili ceh u oba slucaja – prezivjeti i

moci predstavljati politicki cinilac u ovom dijelu Balkana i zato njihovi neprijatelji nisu

ni obracali paznju na tadasnje ozvanicenje njihova izbora koje se ticalo nominacije

njihova maternjeg jezika. Medjutim, mada su iz posljednjeg pokusaja njihova

istrebljenja kao naroda izasli posve slabasne snage, daleko od one koja bi im

priskrbila mogucnost da postanu politicki cinilac u Bosni, a kamo li sire, njihovim

neprijateljima se ipak cinilo da je iz predostroznosti potrebno nastaviti osporavanje

bosnjacke narodnosne samosvojnosti, sto se – na iskustvu oprobanih metoda –

djelotvorno moze provoditi posredstvom jezika, pitanja koje se od davnina pokazalo

dovoljno osjetljivim i zapaljivim, sto daje mogucnost neiscrpne (zlo)upotrebe. Nije

uvazavana cinjenica da su Bosnjaci, zapravo, odsudno i konacno iskoristili jedno

neupitno narodno pravo, tj. odabrali ime za svoj maternji jezik te da je to cinjenica

koja ne moze biti dovedena u pitanje i oko koje ne moze biti nikakvih pogadjanja te

da su smijesni prigovori kako se time navodno narusava "neumoljiva" logika po kojoj

ime jezika mora biti izvedeno od imena naroda, a ne od imena zemlje i po kojoj su

Bosnjaci kao proizveli neku nedopustivu i neodrzivu nelogicnost. Kao da jezici naroda

sirom svijeta ne vrve od razlicitih "nelogicnosti". Kada je rijec o imenovanju jezika, zar

nam nisu poznati primjeri da malobrojniji narodi posudjuju od brojnijih ili da brojniji

narodi od malobrojnijih naziv za svoj jezik (Austrijanci od Nijemaca i Amerikanci od

Engleza)? Osporavanja i pritisci na Bosnjake kojim ih se zeli natjerati da jednu

ustaljenu i uvrijezenu nominaciju zamijene drugom, koja je vec ostavljena proslosti,

zapravo su izraz paternalistickih teznji i nespremnosti velikosrpskih i velikohrvatskih

snaga da prihvate cinjenicu nedvojbene bosnjacke nacionalne samosvojnosti. O tim

dusebriznickim nastojanjima velikonacionalista, koji su – negiranjem bosnjacke

samosvojnosti i nastojanjima oko njihovog potcinjavanja – zeljeli koncem XIX stoljeca

u Bosni steci odlucnu prednost za prisajedinjenje ovog prostora maticama, izvanredno

pronicljivo je pisao Josip Ljubic, potpisujuci pseudonimom Ild Bogdanov knjigu Spor

izmedju Srba i Hrvata (Zadar 1895.):

Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u zivot, pohitase Srbi i rekose

Bosnjacima:

"Amo k nama, vi ste Srbi!

Kad to opazise Hrvati, pohitase i oni i rekose Bosnjacima:

"Ne k Srbima, vec k nama, vi ste Hrvati!"

Ali, Bosnjaci nijesu bili lude. Prije nego sto bi se odlucili ili na desno ili na lijevo,

prohtjelo im se da li je ta hitnja bratska ljubav ili sto drugo, pa kad vidjese o cemu se

radi, tad jednostavno, logicno, sasvim logicno dodjose do zakljucka: Ni amo, ni tamo,

vec svak za se.

Evo logike kojom se posluzise:

Kad se Hrvati i Srbi smatraju kao dva naroda, a jezik im je isti, zasto ne bi i mi, kad

govorimo kao i oni, bili treci narod?

Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer su im dva imena, zasto ne bi

i mi, kad nam je ime sasvim drugacije nego njihovo, bili treci narod?

Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer nisu nad njima u proslosti isti

kraljevi vladali, zasto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili treci narod?

Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer su jedni pravoslavci, a drugi

katolici, zasto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili treci narod?

Ni stotinu godina nakon pojave Ljubiceve knjige nije rijesen spor izmedju Srba i

Hrvata oko Bosne. U medjuvremenu, ni jednoj od strana nije uspjelo dobiti Bosnu

samo za sebe, jer su propali pokusaji i pridobijanja Bosnjaka, i njihovog uklanjanja sa

lica Zemlje, i njihova potpunog progona iz domovine Bosne, provodjeni naizmjenicno

sa obje zainteresirane strane, ali je zato u toku borba velikosrpskih i velikohrvatskih

snaga oko podjele Bosne. Kao i u vrijeme kada je Bosnu svaka od strana htjela samo

za sebe, i sada su Bosnjaci jedina smetnja zavrsetku posla oko Bosne. Naravno, ni u

ovom sporenju ni jedna od strana ne zeli uvaziti cinjenicu bosnjacke nacionalne

samosvojnosti i u tom nastojanju podrivacki rad oko jezika dobro se uklapa u bestidnu

rusiteljsku strategiju: nametanje bosnjackog pridjeva za maternji jezik nadaje se kao

kazna Bosnjacima od strane njihovih neprijatelja zato sto su pristali – nevoljko i sa

zadrskom – uvaziti bosnjacko historijsko narodno ime. Ali bez obzira na lukavost i

upornost bosnjackih neprijatelja, nastojanja da se Bosnjacima podmetne i po

mogucnosti nametne narodna umjesto zemaljske odrednice za njihov maternji jezik,

osudjena su na neuspjeh kao i pokusaji plivaca da plivaju uzvodno maticom Neretve ili

Vrbasa, cijom linijom su najnoviji kartografi pokusali podijeliti Bosnu. Kao i kucu

naroda, kucu bosansku, koju stoljecima strpljivo grade – i kucu narodnog bica, jezik

maternji, Bosnjaci su konacno i nepovratno, i to ne od jucer, imenovali bosanskim.

7. BOSANSKI JEZIK I ZBILJA BOSNE

U sedmoj, zavrsnoj tacci Povelje potcrtano je legitimno bosnjacko pravo da svoj

maternji jezik imenuju primjereno praksi u narodnom zivotu minulih decenija i

stoljeca, te iskazana spremnost da se isto takvo pravo uvazi i kada je rijec o drugim

narodima u Bosni i sire. Uz to, oznacena su kao dobrodosla jezikoslovna bavljenja i

opcenito zalaganja na podrucju kulture koja vode boljem medjusobnom upoznavanju i

uvazavanju naroda na bosanskohercegovackom prostoru: "Isticuci legitimno pravo da

svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bosnjaci

podrzavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i sire, a smatraju

dobrodoslim lingvisticka istrazivanja i zalaganja u kulturi koja ce omoguciti nase bolje

upoznavanje i medjusobno uvazavanje." Pogled na zbilju zivota u Bosni, ni u proslosti,

ni u sadasnjosti nije mogao ponuditi vjerodostojnu procjenu stanja ukoliko nije bila

uvazena neobicna slozenost suodnosa vjera, tradicija i kultura naroda koji nastanjuju

ovaj prostor. Kako se u jeziku ogledaju sva desavanja u zivotu jednog naroda, pogled

na ovu dionicu narodne samosvojnosti morao je gubiti na svojoj vjerodostojnosti

ukoliko nisu uocavani slozeni suodnosi u zivotu narodnih zajednica Bosni, ciju je zbilju

zivota jedan ceski publicist u austrougarskom razdoblju oznacio kao "kalajdoskop".

Zbilja zivota Bosne, u svojoj punoj zamrsenosti, otimala se uproscenim pristupima i

ostajala nepoznanica mnogim koji su umisljali da su nasli spasonosnu formulu za

njezinu neuhvatljivu "kvadraturu kruga". Pjesnicki je tu zbunjenost pitaca pred tajnom

Bosne najupecatljivije obuhvatio Mak Dizdar pjesmom Zapis o zemlji. Razumljivo je

zato da je i pitanje jezika u ovoj slozenoj zajednici naroda takodjer cesto izazivalo

zbunjenost i pogresne procjene onih koji su pokusavali dati valjan odgovor u pogledu

na to osjetljivo pitanje.

Najnovija desavanja u Bosni u deceniji koja je iza nas dodatno su zamrsila, a uz to jos

u vecoj mjeri otvorila proces politizacije razlicitih pitanja koja se ticu jezika. Vec je

primijeceno da se u pola Bosne, na prostoru dejtonske Republike Srpske, sprjecava

svaki bosanski pridjev, ne samo onaj koji dolazi u nazivu za maternji jezik Bosnjaka; u

amandmanima na ustav RS, u nabrajanju jezika kojim govore konstitutivni narodi koji

nastanjuju administrativno-politicki prostor "manjeg entiteta", izbjegnuto je

"pridjevsko" imenovanje jezika jer je procijenjeno da ne bi proslo nametanje

bosnjacke nominacije u atmosferi zagrijanoj raspravama koje su bile u toku, a

bosanska se nije niposto zeljela prihvatiti; u zustrim, uzurbanim nastojanjima da se

sto prije stigne i do odlucnih razlika kada je rijec o jeziku, u prvoj dionici protekle

decenije, cak je bio propisan ekavski izgovor u sluzbenoj stokavstini, od cega se

kasnije odustalo, a jezickoj homogenizaciji, koja prati nesmiljenu etnicku

homogenizaciju na oznacenom prostoru, sluzi pismo cirilica, koje se zeli prikazati

neodvojivim od Srpstva; ukupno ponasanje drustveno-politickih struktura odaje

uvjerenje da je jezicko pitanje u ovom entitetu odsudno i "zauvijek" rijeseno.

Sto se tice prostora Federacije BiH, stanje se razlikuje zavisno od toga da li se radi o

kantonima sa bosnjackom ili sa hrvatskom vecinom. Slika u pogledu jezika usloznjava

se na prostoru Federacije BiH vec cinjenicom da se nastava jezika i knjizevnosti odvija

zapravo po dva programa: federalnom, u kantonima sa bosnjackom vecinom i dijelom

u mjesovitim kantonima, te "hercegbosnaskom", koji je istovjetan sa programom u

RH, u zupanijama sa hrvatskom vecinom i dijelom u "mjesovitim"

kantonima/zupanijama. Medjutim, u javnoj upotrebi jezika, od Daytonskog mirovnog

ugovora naovamo, hrvatski jezik nalazi se u funkcionalnom prodoru u takvim

razmjerama da bi oni koji bi samo po tome sudili o etnickoj slici u Federaciji BiH

zakljucili da Hrvati cine izrazitu vecinu stanovnistva u odnosu na Bosnjake, a ne

obrnuto. Zapravo, oni koji namecu hrvatski jezik na prostoru Federacije BiH isturena

su ruka tudjmanovske velikohrvatske politike prema Bosni, koji je polugama privrede i

kulture nastavljaju dijeliti i nakon Daytona, sve do danasnjeg dana. Gorljivi zagovaraci

i zilavi radenici na provodjenju te zamisli jako dobro znaju da je podrucje jezika

izuzetno djelotvorna poluga. Njihovoj nakani veoma pogoduje okolnost da potrebne

jezicke prirucnike, uradjene u Hrvatskoj, zacas imaju u rukama u potrebnoj kvaliteti i

u kolicinama primjerenim potraznji. S druge strane, Bosnjaci su za potrebe jezicke

standardizacije maternjeg, bosanskog jezika priredili tek prve prirucnike, koji nisu u

takvim tirazima da bi zadovoljili osnovne potrebe, a u nekim dionicama nisu

kvalitetom na potrebnoj razini. U naznacenim okolnostima vodi se na prostoru

Federacije BiH neravnopravna borba u kojoj zagovaracima nametanja hrvatskog

jezika stoje na raspolaganju brojnija i jaca oruzja i orudja. Na drugoj strani, ceta

boraca za bosanski jezik malobrojna je i za nje ne stoje ni drzava (koje u Bosni

nema!), ni akademije, ni instituti, ni zavodi... Da stvar za Bosnjake bude jos

nepovoljnija, u novije doba izgubili su ucenog i smirenog znalca i borca, Aliju

Isakovica, koji se za bosanski jezik borio i kao knjizevnik, i kao jezikoslovac, a koji je

iskru tog zara, u kresevu rasprava o jeziku skraja sezdesetih proslog stoljeca, preuzeo

i dalje ponio, nasavsi se u podsticajnom drustvu zemljaka Maka Dizdara, od kojeg je

preuzeo i uredjivanje za Bosnjake zivotno vaznog casopisa Zivot, onog gromadnog

pjesnika cija je zivotna pjesnicka zbirka uzdrmala ondasnju jugoslavensku knjizevnu

javnost, a kojem je zauzimanje za jezik bosanski dovodilo cetnicke huskace pred

kucna vrata. Osim brojnih polemickih bitaka, koje u vidu mladalacki prozivljenih,

duhovitih i ostrih, ali i pronicljivih i temeljito pripremljenih ogleda i razgovora vodio u

razdoblju duzem od tri decenije, Isakovic je objavio prvi razlikovni rjecnik bosanskog

jezika (Rjecnik karakteristicne leksike u bosanskome jeziku), u najdramaticnijem

trenutku bosnjacke historije, krvave 1992. godine. Isakovic je rukovodio i radom

"Preporodove" komisije koja je dala upute za izradu prvog pravopisa bosanskog jezika

(Senahid Halilovic, Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo l996.), a njegov doprinos

proucavanju bosanskog jezika od golemog je znacaja, kako za savremene tako i za

proucavaoce koji dolaze. U nizu prvih vaznih knjiga, kojima se ucvrscuje svijest o

bosnjackoj narodnosnoj samosvojnosti, Bosnjaci su u proteklim godinama dobili i

svoju prvu gramatiku, kao zajednicko djelo nesto starijih i sasvim madih boraca za

bosanski jezik (Dzevad Jahic, Senahid Halilovic, Ismail Palic, Gramatika bosanskoga

jezika, Zenica 2000.), a korpusu knjiga vaznih u borbi za dostojanstven polozaj

bosanskoga jezika mogu se pridodati jezicka trilogija najizraslijeg bosnjackog

lingviste, Dzevada Jahica (...) te prinos slaviste Ilijasa Tanovica sa podrucja

frazeologije (Frazeologija bosanskoga jezika, Sarajevo 2000.). U nabrajanju temeljnih

priloga proucavanju bosanskog jezika objavljenih u novije doba ne smije se izostaviti

zbornik radova sa simpozija o bosanskom jeziku (Simpozij o bosanskom jeziku,

Sarajevo 1999.), gdje je objavljeno tridesetak priloga, pretezno bosnjackih lingvista,

kao i zajednicki dokument ucesnika skupa, naslovljen kao Zakljucci Simpozija o

bosanskom jeziku.

Medjutim, u predocavanju onog sto cini izravnu literaturu o bosanskom jeziku valja

uzeti u obzir priloge nastale u ranijem razdoblju, u decenijama kada jos nije bilo

rijeseno pitanje imenovanja standardnih jezika na juznoslavenskom prostoru, tj.

medju narodima cija zajednicka jezicka osnova nije upitna. Takve priloge proucavanju

bosanskog jezika, u vidu zasebnih knjiga ili pojedinacnih tekstova u periodici ili

posebnim izdanjima, bez izricitog imenovanja pojave, dali su najstariji bosnjacki

lingvisti, kao sto su Ismet Smailovic i Asim Peco, kao i oni mladji, uz vec ranije

spominjane – Mevlida Karadza, Naila Hebib-Valjevac, Hanka Vajzovic, Remzija

Efendic-Paric, Ibrahim Cedic, Muhamed Arnaut, Muhamed Sator i neki drugi, pretezno

okupljeni oko Instituta za jezik u Sarajevu. Dakako, priloge proucavanju bosanskog

jezika dali su i lingvisti izvan bosnjackih redova, u novije doba i nekih koji dolaze sa

udaljenijih slavenskih prostora (doktorska disertacija Poljakinje o bosanskom jeziku).

Nazalost, nigdje se bosanski jezik ne proucava institucionalno i organizirano na razini

drzave ili naroda, kako je sugerirano jednim neostvarenim zakljuckom spomenutog

simpozija, gdje zakljucak pod tackom 1. glasi: "Kadrovski osnaziti Institut za jezik u

Sarajevu, redefinirati njegove zadatke i preimenovati ga u Institut za bosanski jezik."

Nepostojanje takvih institucioniranih bavljenja bosanskim jezikom ne mogu zamijeniti

gradjanske inicijative, kakva je u svojoj osnovi BZK "Preporod", iz cije je jedinice,

imenovane kao Institut za bosnjacke studije, potekla Povelja o bosanskom jeziku.

Srecom, u pravnom smislu bosanski jezik nije ilegalac: nasao je mjesto u federalnom

ustavu, a odsjek za juznoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Odsjek za

bosanski, hrvatski i srpski jezik), kao i neke slavisticke katedre u Evropi uvazavaju

samosvojnost njegove pojave i cuvaju njegovo ime. Bosanski jezik nije bez

buducnosti, usprkos djelovanju protivbosnjackih snaga. Dostojno mjesto bosanskom

jeziku svojim djelovanjem moraju izvojstiti prije svega bosnjacki lingvisti, a oni

dobrohotni iz drugih naroda mogu i treba da im u tome pomognu.

Zabiljeske uz Povelju o bosanskom jeziku (2)

BASTINA I JEZIK BOSANSKI

U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je vec u uvodnom dijelu poklonjena

paznja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, sto je vidljivo iz druge tacke ovog

dokumenta, koja glasi: "Koriscenjem naziva bosanski jezik Bosnjaci slijede

nominaciju svoga jezika ciji se kontinuitet moze pratiti od bosanskog srednjovjekovlja

do danas, a koji je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim

govorima, bosnjackoj usmenoj i pisanoj knjizevnosti te u razlicitoj literaturi na

slavenskim i drugim jezicima." Za valjano objasnjenje slozenosti kontinuiteta

imenovanja jezika o kojem je rijec, od koristi moze biti razmatranje odnosa bastine i

bastinika, na sta je vec ranije ovlas skrenuta paznja. Ukazano je vec na cinjenicu da

je odnos knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih bastinika uokviren i

statican, jer je rijec o pojavi koja je zaokruzena i zavrsena. Druga je stvar sto je kod

Bosnjaka bilo doslo do prekida svijesti o tome da su i oni bastinici knjizevne bastine

bosanskog srednjovjekovlja, koju cine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno

bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav isao je dotle da su Bosnjaci gubili iz vida da i

njihovi preci leze pod steccima bosanskih velikasa i vladara te ostalih muzeva koji su

sami dali isklesati ili su im njihovi najblizi narucili i postavili bilige na "bastini

plemenitoj". Simbolicno je taj odnos na zgusnut i slikovit nacin sadrzan u odjeku

zivotnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana

Vukcica Kosace. Kraljicina kci, princeza Katarina – u usmenoj predaji poznata kao

"Kraljeva kci" – umire na putu za Istanbul u Skoplju, vec kao muslimanka, a nad

mezarom joj biva podignuto turbe, koje ce se urusiti u velikom skopskom potresu

1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi

impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-pasa Hercegovic, gdje se

kaze da je bio "drzavnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg

bosanskog, poznavao jos i arapski, turski, perzijski i latinski. Prekretnicki dogadjaj u

etnogenezi Bosnjaka – primanje islama – dovesce do prekida veze sa

srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo rijeci, pri cemu ce se medju Bosnjacima

sacuvati svijest da su bastinici pjesnistva Ahmed-pasina i brojnih drugih pojedinaca

cija ce pojava uslijediti u kasnijim decenijama (ukljucujuci i Ahmed-pasina sina, koji je

na turskom pjevao pod pjesnickim imenom Siri, "lavlji"), ali ce iz sjecanja izbledjeti da

su takodjer nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bosnjana", a time i pjesnickog

nasljedja u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim

nadgrobnjacima i ostalog sto cini knjizevni korpus bosanskog srednjovjekovlja.

Slikovito kazano, Bosnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih

banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tuznog kraja zivota

"Kraljeve kceri", oznacenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog

Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva "kratka historija" Bosne iz

pera jednog od najucenijih Bosnjaka, Safvet-bega Basagica, Kratka uputa u proslost

Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), koja zapocinje sa godinom (1463.) koja

oznacava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga

knjiga istog pisca Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti (Sarajevo 1912), a u

uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina.

Takva ce se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada knjizevnik Alija Isakovic,

jedan od glavnih ucesnika najnovijeg bosnjackog preporodnog okupljanja u kulturi

(1990.), zapocinje u Biserju (Zagreb 1972), prvoj bosnjackoj knjizevnoj antologiji,

osvrt na umjetnicku knjizevnost djelima nastalim takodjer tek nakon pada Bosne pod

osmansku vlast. Tek ce u skorasnjoj knjizi Bosnjacka epigrafika (Sarajevo 1999,

priredio Sulejman Grozdanic) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na steccima i

tariha na nisanima, kontinuitet koji je materijalno ocigledan u nizu nekropola sa

steccima i grebalja sa nisanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakteristican

za podrucje knjizevnosti nije, srecom, naceo i rastocio kontinuitet imenovanja

maternjeg, narodnog jezika u Bosnjaka, kao bosanskog jezika.

Kada se odnos bastine i bastinika primijeni na podrucje jezika, onda nije upitno, niti je

to Poveljom zanijekano, da su Bosnjaci decenijama i stoljecima i sadrzaj i naziv dijelili

sa drugim bastinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajednickoj domovini Bosni.

Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki zele prikazati i temeljito je drukciji

kada se gleda iz unutrasnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja

imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeca pocinje se ostvarivati

vododjelnica u jeziku na koju je nacelno vec ukazano, pri cemu se nacionalne

nominacije – vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadzica – najranije dogoditi

kod Srba, bosanski ce se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti

ka hrvatskom imenovanju, dok ce Bosnjaci bosansko imenovanje jezika jos cvrsce i

prisnije vezati uz svoje narodnosno osjecanje.

Linija takvog zalaganja vidljiva je sezdesetih godina XIX stoljeca medju bosnjackim

poslenicima okupljenim oko prvih listova koji tada koji se tada pokrecu u Bosni, a

licnost koja se u tom pogledu istice jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika,

Mehmed Sakir Kurtcehajic, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg

jezika kao bosanskog, nego takodjer nastoji u njega unijeti – kao sto je primijetio

Dzevad Jahic – "sto je moguce vise jasnoce, ocistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od

rijeci neslavenskoga porijekla". S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne

potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skrece se paznja i na samosvojnosti

zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa

narodnosnim osjecanjem medju Bosnjacima, od posebnog znacaja je isticanje

vaznosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, medju bosnjackim

vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeca. Tako ce Mehmed Agic

iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjizicu pod naslovom Ovo je od

virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za

materinski izraz, Omer ef. Humo ce – na kraju, na bosanskom jeziku stampanog

vjerskog prirucnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) – uzviknuti: "Ah, da je Bog

do meni bio ovaki bosanski pisani citab!" – dok ce se u pjesmi Pohvala knjiga koje su

napisane bosanskim jezikom sa zarom zaloziti za materinski izraz slijedecim

stihovima: "Bez suhbe je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, /

Slatka braco Bosnjaci, / Hak vam Omer govori!" Ovo zauzimanje za maternji,

bosanski jezik bosnjackih vjerskih ucenjaka kombinirano je nesto kasnije i sa

zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramaticnom

razdoblju nastojanja oko prilagodjavanja novim vremenima, koja su bila obiljezena

novim pismom (latinicom), tudjeg jezika nove, tudjinske vlasti, kojoj je pruzen zilav

oruzani otpor i na koju se medju Bosnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim

Edhem ef. Berbic objavljuje vjersku pocetnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom

i novom jazijom. Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski ucitelj

(Carigrad 1893.), a pridruzuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa

Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puska, Arif Sarajlija i drugi – odreda ostajuci

dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika. Od posebnog znacaja u

ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bosnjackih vjerskih ucenjaka i alhamijado

pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Celebija, spjeva o

rodjenju Muhammeda a. s. iz pera tadasnjeg kolasinskog kajmekama hafiza Saliha

Gasevica, objavljenog arebicom u Skoplju hidzretske 1296. (1878/79.), gdje u

prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: "Molise me kolasinski prvisi: / 'Nami

mevlud daj bosanski napisi!'"

Medjutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije

austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od –

sto spontano prihvacenog, sto kasnije od vlasti nametanog – zajednickog bosnjackog

imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za

maternji jezik potvrdice cak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog

Basagica, koji istice da "hrvatskog jezika sum": "Moze da goji, / Moze da spoji / Istok i

zapad, pjesmu i um!" Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog oznacavanja

za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bosnjastvo u

vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Cak ce na srpskoj strani doci do izrazite

odbojnosti prema "bosnjakluku", kako je podrugljivo oznaceno – vec u naslovu

Kociceva teksta u listu Otadzbina – bosnjastvo Mehmed-bega Kapetanovica

Ljubusaka, dok je Safvet-beg Basagic zbog ideje bosnjastva izrazene u mladalackoj

pjesmi Bosnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba. Na

hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo

Jukic, koji se potpisivao kao Slavoljub Bosnjak i zagovarao zamisao o "Bosnjacima

triju vjera", imao je u svom uceniku fra Antunu Knezevicu nastavljaca ideje

trokonfesionalnog bosnjastva, koja ga je medjutim drzala samo do ulaska

austrougarskih trupa, nakon cega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja

o Bosnjacima katolicke vjere u Bosni, sto bi se moglo oznaciti i kao neka vrsta

rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i moze se i danas naci

"crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske

Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bosnjacke trokonfesionalnosti bila i medju

Bosnjacima ziva sve do prekjucer i jucer – pokazuju vazna i cesto navodjena knjiga

Smaila Balica Kultura Bosnjaka (Wien 1973), sa podnaslovom Muslimanska

komponenta, te izvrsna studija Muhsina Rizvica Bosna i Bosnjaci, jezik i pismo

(Sarajevo 1995).

Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica

temeljitih drustvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komsiluku/susjedstvu, moglo

se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrskom iznutra bude kod austrougarskih

vlasti ishodjena promjena u sluzbenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto

bosanski, koji ce pod tim imenom – osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala

autonomnog vjerskog zivota Bosnjaka – slobodno nastaviti zivot u Sandzaku, medju

bosnjackim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz

neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi stampani

Tursko-bosanski rjecnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine.

Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma bosanski jezik protjerana je iz

javne upotrebe i u spomenutom ogranicenom obimu. Tako ce u dugom nizu godina

nakon 1918. historijsko ime Bosnjak i sintagma bosanski jezik biti nepozeljne i

zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevstine i bosnjackog integrizma, navodno

uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Basagiceva pjesma

Bosnjaku). Ali ce ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi

neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku

Bosnjaka.

Munib MAGLAJLIC

Vijesti: