Bošnjaci imaju svetu obavezu da se bore protiv zaborava genocida, u protivnom poriÄu svoju historiju i miniraju svoju budućnost
Izostalo suoÄenje sa uzrocima i naÄinima kolektivnog aktiviranja mraÄne strane ljudske prirode
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je jednoglasno usvojenom Rezolucijom, broj 60/7, od 1. novembra 2005, oznaÄila 27. januar MeÄ‘unarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta. Taj dan ujedno podsjeća na najveći nacistiÄki logor smrti u Auschwitzu - Birkenau (Poljska), koga je toga dana 1945. oslobodila Crvena armija.
Strahote Drugog svjetskog rata podstakle su formiranje Ujedinjenih nacija. Ljudska prava za sve, bez razlike u rasi, spolu, jeziku ili religiji, jedno su od temeljnih naÄela zabilježenih u njihovoj Povelji.
Da li je to danas zaista tako?
Jedan od prvih i danas u višestrukom smislu najvažnijih dokumenata novoformirane meÄ‘unarodne zajednice, utjelovljene u Ujedinjenim nacijama je Konvencija o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida, koja spada u korpus najznaÄajnijih meÄ‘unarodnopravnih dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva meÄ‘unarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu, Äiji je posebno znaÄajni zagovornik bio Jevrej, poljski pravnik Raphael Lemkin, Äija je skoro cijela porodica žrtva holokausta. Lemkinova želja je bila, izmeÄ‘u ostalog, da uvjeri meÄ‘unarodnu zajednicu u znaÄaj Äuvanja sjećanja na holokaust, kako se novi holokaust ne bi ponovio nijednom drugom narodu, obećanjem iskazano sintagmom “never again”.
Gotovo tri decenije nakon Drugog svjetskog rata, akademska istraživanja o genocidu bila su veoma skromna. Industrijalizacija ljudske smrti tokom holokausta i drugih genocida u Drugom svjetskom ratu užasnula je svijet, no Äinise da je trebao proteći odreÄ‘eni vremenski period da se nauÄnici suoÄe sa uzrocima i naÄinima tog kolektivnog aktiviranja mraÄne strane ljudske prirode. Naime, odgaÄ‘anja suštinske analize genocida mogu se potražiti i u Äinjenici da genocid nije znaÄio samo masovna stradanja naroda - već i masovnu participaciju egzekutora. ÄŒovjeÄanstvo je bilo šokirano holokaustom i drugim genocidima koje su poÄinile nacistiÄke snage i njihovi kolaboratori, kao da je ljudska sklonost za masovnim uništenjem sopstvene vrste bila nepoznanica do Drugog svjetskog rata.
Da bi zaštitili « status » holokausta, za ono što se dogaÄ‘alo u Bosni i Hercegovini akademski krugovi koristili su eufemizam « etniÄko ÄišÄenje »
Rezultati suoÄavanja svjetske savjesti sa holokaustom su razoÄaravajući. Lekcija nauÄnika koji su izuÄavali genocid i poduÄavali o ranom prepoznavanju genocida, te razvijanju mehanizama prevencije, bila je toliko loše obraÄ‘ena da je pomogla ignoriranju genocida u Kambodži, ali i doprinijela tome da u Bosni i Hercegovini i Ruandi genocid nije prepoznat na vrijeme. Posljedica takvih stavova svjetske akademske zajednice reflektirala se i na stavove meÄ‘unarodne zajednice koja je svojom politikom praktiÄno bila kolaborator agresora, i ne samo da nije sprijeÄila genocid, nego je žrtvama uskratila pravo na odbranu. Toj kontraproduktivnosti nauke u prepoznavanju i prevenciji genocida u odreÄ‘enoj mjeri doprinijeli su i oni koji su promovirali tezu da je genocid nad Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata jednostavno neshvatljiv ljudskom razumu, da ga je dakle teško pojmiti i zapravo nemoguće porediti sa nekim drugim sliÄnim dogaÄ‘ajima u povijesti. Da bi zaštitili„status“ holokausta, za ono što se dogaÄ‘alo u Bosni i Hercegovini ti akademski krugovi koristili su eufemizam „etniÄko ÄišÄenje“, a za Ruandu „plemensko nasilje“, što u medijskim izvještajima nije zvuÄalo kao„najgori zloÄin“ i svjetske politiÄare nije obavezivalo na vojnu intervenciju. Neki od autora su upravo iz ove „relalivistiÄke perspektive“zagovarali da se optužba za „genocid“ treba po svaku cijenu izbjegavati kada je u pitanju Bosna I Hercegovina. „Optužba za genocid, za razliku od optužbe za ratne zloÄine, fiksira krivicu na jednu stranu, te stoga od krivice oslobaÄ‘a drugu stranu (žrtvu). Optužbu za genocid gotovo uvijek prate zahtjevi da se navodni poÄinioci kazne ne samo za navodna djela genocida, nego i za djela koja prate genocid. S druge strane, veliki je broj autora koji smatraju da su intelektualci koji su zagovarali relativistiÄki pristup ratovima u bivšoj Jugoslaviji zapravo doprinijeli nerazumijevanju genocida. Balans je neophodan kvalitet intelektualnog života, osim u sluÄaju analiza o bivšoj Jugoslaviji u kojima je balans bio na raÄun izjednaÄavanja žrtve sa agresorom, na raÄun neprepoznavanja ko su poÄinioci genocida i zloÄina protiv ÄovjeÄnosti.
Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. On se Äesto opisuje kao jedinstveni dogaÄ‘aj u svjetskoj historiji, te je Äak unutar kruga istraživaÄa genocida osjetljiva tema njegovog poreÄ‘enja s drugim sluÄajevima genocida. Postoje istraživaÄi, poput Williama Schabasa {Institut za istraživavnje genocida Kanada se javno ogradio od tog negatora genocida}, koji tvrde da nema smisla “male” sluÄajeve genocida - pri tome on sam odluÄuje šta je “mali” sluÄaj genocida, ukljuÄujući u to i genocid u Bosni i Hercegovini - porediti sa holokaustom. Iznose se i teze da holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nejevrejskog stanovništva, Äak i u okupiranim zemljama, kao što je Poljska ili kolaboracionistiÄki režimi, kao u Hrvatskoj i Srbiji, motiviranu pohlepom i otvorenim ili latentnim antisemitizmom.
Holokaust je bio i ostao dogaÄ‘aj u historiji zapadne civilizacije koji je donio ono što nijedan genocidni dogaÄ‘aj prije njega nikada nije – gnusne zloÄine masovnog uništenja ljudskih života, zahvaljujući jedinstvenosti ideologije i politike ubistava od dobro organizovane države, izvanredno « naprednih ljudi » i civilizacije koja je od najboljih sredstava i tehnologije poÄinila plansko masovno istrebljenje ljudskih bića. NacistiÄki zloÄini imali su kolektivni karakter i jedinstveno kolektivno djelovanje. Istrebljenje Jevreja i Roma, masakriranje civila i ratnih zarobljenika, te progon politiÄkih protivnika, ogromnih razmjera. Antonio Kasseze tvrdi da je rijeÄ o politici “koju su poslušno slijedili najviši nacistiÄki krugovi, a sprovodio cjelokupan vojni i birokratski aparat. ZloÄini koji su vršeni po uputstvima nacistiÄkih voÄ‘a pripadali su ‘kolektivnom zloÄinaÄkom sistemu”.
Kanadski institut za istraživanje genocida poÄeo je sa radom 27. januara 2010, baš na Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Time smo željeli da podsjetimo na univerzalni princip i Äinjenicu da su Holokaust i genocid nad Bošnjacima zloÄini koji se ne mogu zaboraviti i koji ne smije nestati iz našeg sjećanja.
ÄŒetiri zaboravljene lekcije iz Holokausta
Podsjećanje na holokaust ima historijsku važnost za cijelo ÄovjeÄanstvo. Sjećanje na univerzalne lekcije holokausta ne može biti prepušteno prošlosti i zaboravu. Izdvajamo Äetiri lekcije koje se moraju zapamtiti:
- važnost sjećanja i shvatanja da genocid nije puka statistiÄka Äinjenica. Svaka osoba je imala ime i prezime. Svaka osoba je imala identitet. Svaka osoba je bila jedinstven dio života na zemlji,
- zloÄinci genocida su uspjeli ne samo zbog oružja kojim su posjedovali nego zbog mržnje prema drugom i drugaÄijem koja ih je obuzimala,
- šutnja i ravnodusnost su veoma opasne, kao što smo vidjeli i u mnogim genocidima nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i šire,
- potreba za borbom protiv masovnih zloÄina i društvenim normama koje nekažnjavaju zloÄine kroz nacionlna i meÄ‘unarodna prava je veoma bitna. Borba s kojom nikad više nećemo biti ravnodušni prema rasizmu i mržnji, s kojom nikad više nećemo šutiti i odobriti zloÄin genocida.
Ako Bošnjaci zaborave historiju osuÄ‘eni su na to da je ponovo dožive
Stoga moramo uÄiti o holokaustu, ali i genocidu poÄinjenom nad mnogim narodima, posebno o genocidu nad Bošnjacima da, pored ostalog, sebe obavežemo da bi osigurali da se takva zvjerstva nikada više ne dogode. Tehnološka dostignuća nisu usklaÄ‘ena jednakim unapreÄ‘enjem morala. Ova civilizacija veoma je inteligentna, ali je, nažalost, jako mala u moralnoj strukturi.
Holokaust i zloÄini genocida nad Bošnjacima su jaki podsjetnici da “ljudi” neobiÄnu sposobnost za zlo. Posebno poražavajuća Äinjenica je da neki od najgorih primjera nisu poÄinili nepismeni, barbarski divljaci, već “najuÄeniji, oni koji su tvrdili da su kršÄ‡ani”. O holokaustu i genocidu nad Bošnjacima moramo uÄiti da bi bili veći ljudi, saosjećajniji, vrednujući svaku osobu kao stvorenje neograniÄene vrijednosti, tako vrijedno
da znamo da se takva zvjerstva neće više nikada desiti i da će svijet biti humanije mjesto koje je neprijateljski okrenuto prema takvim groznim dešavanjima.
Rafael Lemkin, otac rijeÄi “genocid”, uništenje i istrebljenje Jevreja smatrao je “standardnim modelom” onog što je genocid, najteži i najgnusniji oblik zloÄina u historiji ÄovjeÄanstva, izvršen sa namjerom da se u potpunosti ili djelimiÄno uništi jedna nacionalna, etniÄka, vjerska ili rasna grupa, i prizivao svijest i savjest svjetske zajednice, kako se takav strašan zloÄin nikada više ne bi ponovio. Uništavanje Jevreja od njemaÄkih nacista nesumnjivo je bio najsistematiÄniji pokušaj sprovoÄ‘enja “totalnog” i “potpunog” genocida u XX stoljeću.
Iz nacistiÄkog holokausta ÄovjeÄanstvo još uvijek ima mogućnost izvući historijsku pouku i poruku, te osigurati bolju budućnost za sve nas, mada je genocid u Bosni i Hercegovini, koga je generirao srpski nacizam i na kostima ubijenih žrtava inaugurirao genocidnu tvorevinu pokazao, nažalost, ogromno negativno iskustvo. Ovo je iskustvo još negativnije, ako ga posmatramo iz svjetla poricanja genocida i holokausta - “historiÄari” poput Davida Irvinga, Richarda Harwooda, Bredleya Smitha i danas pišu knjige, organizuju simpozije i uporno tvrde kako je smrt miliona ljudi ustvari samo farsa i zavjera odreÄ‘ene grupice. Nije teško shvatiti kako su destruktivne posljedice ovog razmišljanja danas na poimanju genocida u Bosni i Hercegovini. Baš zato, danas je više nego ikada, kada zloÄini protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava postoje u svijetu, potrebno formirati i jaÄati historijsku svijest o o genocidu u Bosni i Hercegovini što zahtijeva da Äuvamo sjećanje na žrtve, {o njima treba govoriti plemenito, istinito, sa dignitetom i samo na osnovu društvenih Äinjenica sadržanih I iskazanih u relevantnoj dokumentaciji), kao i da se procesuiraju svi oni koji su odgovorni za straviÄne zloÄine.
ZloÄin genocida zaslužuje posebnu osudu i zgražavanje. Njegovi planeri, naredbodavci i izvršioci identifikuju i odreÄ‘uju Äitave grupe ljudi za istrebljenje. “Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše ÄovjeÄanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnost, rase, etniÄke grupe i vjere, to je zloÄin protiv cijelog ÄovjeÄanstva, a ne samo grupe koja je na meti uništenja” (MKTJ, 2004).
Stoga je sveti zadatak bošnjaÄkih intelektualaca i odgovornost istraživaÄa da nauÄno istražuju genocid i druge oblike zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava, na Äemu se temelji istina i maksimalno sužava prostor za sve (i bilo kakve) aktuelne i potencijalne falsifikate, manipulacije i laži.
Emir Ramić
Institut za istraživanje genocida Kanada