Zar na dječijim kostima da carstvo grade

Zar na dječijim kostima da carstvo grade

Još ima nade za bosnasku pticu. Jer se topi se maska, danas umiru mitovi

Bez mogućnosti izbora, bosanskom čovjeku je  dodjeljena uloga žrtve od strane indolentnog civilizacijskog obzira. On je prepušten na golu fizičku egzistenciju. Ožiljak srama je ostao na ljudsku civilizaciju koja se oglušila o sudbine bosanskog čovjeka ostavljenog u kandžama fašizma u eri ljudskih prava i sloboda. Količina zla i svirepost zločina su paralizovali kultivisan razum, kada je ljudski intelekt zanijemio.

Bosanskohercegovačka dijaspora, krunski svjedog agresije i genocida, urezuje u civilizacijsko pamćenje opominjujuće humanističke poruke, iskristalizane na sopstvenom tragičnom iskustvu. Kolektivni zaborav može biti pogubniji od samog varvarstva, neosuÄ‘ivanjem zločina direktno se uzima učešÄ‡e u njemu. U fokusu amaneta plemenistosti dijaspore je zemlja Bosna i njen bosanski čovjek koji stoljećima trpi progon i pomor, a sam praktikuje duh tolerancije, prihvtanja, priznavanja, poštovanja drugog i drugačijeg i pri tome prkosno i uspravno stoji i tako opstaje na braniku či civilizacije.

Dok Bosna biva Svijet smisla i ÄŒovjek ima nade. Dok ima sabura bosanskog čovjeka brani se dostojanstvo svakog čovjeka protiv koga je okrenuta sila zla. Svijet je zamračen svirepim zločinom, koji nije advekvatno kažnjen, srazmjerno prouzrokovanom okeanu nesreće, bola i tuge nad nevinim čovjekom. Taj bosanski čovjek ne prihvata da njima ovladaju niske strasti koje kaljaju svijest i odroÄ‘uju od kulture i civilizacije, te u konačnici svode na zvjesrstvo.  Bosanski čovjek zna da samo vjerne sluge Vjećnog Principa koji odvaja istinu od laži, pravdu od nepravde, slobodu od prislie, čovjeka od zvijeri, imaju privilegiju da vide i u najtamnijem mraku zločina. To je nada za čovjeka.

Nadajmo se boljem, šapuću suhe usne bosanskog čovjeka ispod kame sa koje kapa nevina krv života koji je izgubio oslonac civilizacijske zaštite i vrijednosti.  Zločin cemo lišiti smisla povratkom na srušeno ognjšte sa kojeg smo svirepo protjerani. Stajući u sostvene stope zatvramo krug uzaludnog nastojanja da se putem agresije i genocida gradi sreća. Tako doprinosimo pobjedi ljudskog nad zvjerskim da bi se uzvišeni cilj čovjeka da bude čovjek, kultivisano biće, uzdigao na pijedestal ljudske vrline, na zenit kolektivne svijesti, težnji i pamćenja.

Emir Ramic