Bosanci žive za druge, Kanađani za sebe

Bosanci žive za druge, Kanađani za sebe.

 

Sa svakim umrlim Bosancem i Hercegovcem u dijaspori umire i dio Bosne i Hercegovine, sa svakim roÄ‘enim u dijaspori takoÄ‘e umire, i hoče li se iko od njih zapitati, Ko je ta...da prostiš...

 

Strah je pojeo vrijeme. Krik, vrisak, bol vladaju tišinom izbjegličkog života. Načio sam od Ideje Bosne i bosanskog duha da živim za druge i drugačije, a ovdje me guraju da živim za sebe. Sat je prestao raditi u izbjeglištvu onog momenta kada sam napustio rodni Prijedor. Viš hiljada izbjeglica stopilo se u rijeku jada, u rijeku nade, u rijeku gnjeva. Teku, a ne znaju gdje. Mrtvo more je njihov cilj. Kada su konvoji odvozilo ljudsko meso u progonstvo, nosili smo po jednu torbu, po jedno veliko razočaranje u pravdu, po jednu neizvjesnost u nesigurnu budućnost. Zapad je progutao tu šaku ljudi i njihov prtljag, izbrisao ih sa lica zemlje, postali su brojevi. Postajali su neki drugi ljudi, sami sebi nepoznati, zalutali u životu koji im je dobro napakostio. Ali razočarenje u pravdu je brzo nestalo, budućnost je postala sigurnija, čaša žući je davno izlivena. Te mase su ponovo postali ljudi. Prestale su biti brojevi. Izbjeglica je linija sa početkom i krajem, Moj progon je početak i kraj. Linija života je prekinuta, nju niko ne spoji.

 

Bosno ti si moj nemir, moja ukradena mladost. Za svaku ukradenu mladost slijedi kazna.

 

ÄŒovjek nije ono što mi mislimo o njemu, nije ni slika koju stvaramo o njemu, čovjek nije ni ono što sam misli da jeste, nego nešto treće, on je nepoznanica samom sebi. ÄŒovjek je najača misterija.

 

Život je kazna koju moramo izdržati. Ne kukam ja na život. Život kuka na mene jer sam ga uzaludno potrošio. Ne kukam ja na vrijeme što proÄ‘e u trenu, vrijeme kuka na mene što ga ne uhvatih i ukrotih, nego mi prhnu iz ruku kao ptica.

 

Odbačen bošnjački narod izrodio je generaciju nesretnika i izumro u progonu. Njihova potomstva su bila osuÄ‘ena da nose breme njihova grijeha.  Zašto? Jer si bili drugačiji od drugih naroda s kojima su živjeli zajedno. Divili su se prirodi i njenoj ljepoti. Drugi narodi su voljeli oružije, slavu, ratnike.

 

ÄŒovjek nije grad u kome živi, on je grad u kome se rodi. Grad nisu ljudi koji u njemu žive, nego oni koji ga u sebi nose. Kad mu otmu grad i otjeraju ga , tada se pred njim otvaraju vrata svijeta. Postaje kozmopolit, što mu daje mogućnost izbora. I pored ljepote drugih gradova, on uvijek traži svoj izgzbljeno grad.

 

Snovi, puni gnjeva hodaju pustim gradom. Svako je nešto zaboravio, svako traži svoje uspomene. One su tu u svakom kamenu, pločniku, pod drvetom, na obali, u bašÄi, stanu, u vremenu koje mora jednom stati. Sjećanja putuju morem prostora i vremna. Ranjene duše cvile za prošlošÄ‡u, za dobrim vremenima. Oni predvode nepreglednu kolonu osakaćenih duša koje napuštaju svoja ognjšta i hrle ka svome svetištu.

 

Boje se oni neprijatelji ideje Bosne i bosanskog duha ranjenih duša koje se vraćaju svako veće, Pucali bi oni i na njih, ali metak tu ne pomaže jer duh je neuništiv. Zbog toga oni neće imati nikad mira u gradu - državi koje su ubili.

 

Preda mnom stoji vrijeme u svim svojim dimenzijama, u njemu stojim ja u svim svojim fazama. Tražim uzaludno suštinu postojanja. Putujem u neizvjesnost u bespuće ljudske gluposti.

 

Ono što je lijepo u životu treba za sebe zadržati, a ružne stvari treba zapisati.

 

ÄŒovjek je ono što od sebe čini. U dijaspori su roÄ‘eni u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.

 

Kvrgava je Bosna od udaraca. Udaraili su gromovi po njoj, ranjavao je ko je god to želio.  Ne da se ona jer kamena je. Zato djeco dijasporska, nosite kamen u duši.

 

Koliko želim da opet želim. Bože pomozi mi. Dovoljno smo religiozni da bi mrzili ali nedovoljno da bi smo ljubili jedno drugo. Ako želite sreću naÄ‘ite je u sebi. Vi niste u svijetu, svijet je u vama, to shvatite i bićete sretni. Ublažite tako polet životnog nesavršenstva.

 

Ja nikada neću umrijeti. Jer fizički nestana nije kraj. Ja sam u tebi. Ja sam u Bosni.