Alija Isaković: Mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš bošnjaÄki narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima
(RijeÄ na otvaranju bošnjaÄkog sabora, 27. septembar 1993. god.)
Poštovani Sabore, dame i gospodo, dragi bošnjaÄki muslimanski narode. Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.
Ovaj Äin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo izmeÄ‘u dva dobra, već izmeÄ‘u tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oÄi u oÄi s grubom stvarnošÄ‡u i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne liÄnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.
Ovdje je, u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo, bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošÄ‡u koja je pala u dio ovoj generaciji. U ovom prostoru s nama su svi naši živi - oni s puškom u ruci na kućnim pragovima i rovovima, oni prognani širom svijeta, i oni koji su preselili na ahiret, bilo kao borci ili kao civili, od djece u inkubatorima naših porodilišta do stogodišnjaka u našim staraÄkim domovima. Svi oni su šehidi jer su na Božijem putu bili svjedoci istine svojim životom i time stekli Božiju milost.
Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što raÄun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednaÄeni, bez regionalnih i stranaÄkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparniÄkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim naÄinom kako smo se raÄ‘ali i kako smo umirali.
Ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Moramo sve ispoÄetka. ÄŒisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.
Mi Bošjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojniÄki, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politiÄki narod, fiziÄki i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim politiÄkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene obiÄaje i vjersku praksu, sa zavodljivim utapanjem u zamagljeno jugoslavenstvo koje je bilo kao Äistilište za buduća nacionalna opredjeljenja, konaÄno - posljednjih dvadeset godina s nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo etnogenetski i politiÄki relativizirati i problematizirati, te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku.
Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjaÄko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku liÄnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politiÄki ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, obiÄaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.
Tako, bez jasnoga politiÄkog programa, bez pravog politiÄkog voÄ‘stva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamo li smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta liÄnosti, bez Äega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritiÄne faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaÄu vlastito tijelo i vlastitu dušu.
Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoraÄio mladi Husein GradašÄević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, Äasni reis ÄŒaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu ÄetniÄkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein ÄŒišić, graÄ‘anski liberal s ustavnim prijedlogm o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, Älan SANU i Alija Nametak Älan JAZU, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku politiÄku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i "Vlada spasa" u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonaÄelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine, itd.
Pored toga, što smo svi Bošnjaci-Muslimani, mi smo još žešÄ‡e: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici...
Ja se iskreno ne mogu naÄuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenaÄkom patriotizmu, politiÄkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom išÄekivanju tuÄ‘e pomoći. Uporedite Žepu i GradaÄac s onim muslimanskim prostorima tipiÄnog nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i tragiÄne zablude i nesnalaženja drugih.
Mi, ni Srbima ni Hrvatima s kojima živimo, s kojima smo živjeli, nismo dali nikakav povod za njihov genocid nad našim nezaštićenim narodom. Njihova zlodjela rezultat su planiranih radnji. O tome imamo niz upeÄatljivih pouka iz bliže i daljnje prošlosti, ali smo te pouke zaboravili u svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome politiÄkom nemaru.
Provodenje programa o "Velikoj Srbiji" i, kasnije, dogovor Milošević-TuÄ‘man o podjeli Bosne i Hercegovine ne bi moglo sprijeÄiti bilo kakvo naše drukÄije ponašanje, bilo koja drukÄija politiÄka struktura i bilo koja drukÄija politiÄka liÄnost našega naroda. Ako ovo ne razumijemo odmah i na pravi naÄin, onda se pridružujemo agresoru i njegovim tvrdnjama o našoj krivnji ili podjeli krivice. Vrijeme je da još jednom kažemo da je ovo vid krstaškog rata te je naša krivnja kolektivna. Neću reći da smo se u ovom ratu u svemu dobro ponašali i organizirano radili, neću reći da je sve moralo biti kako je bilo, ali osnovni tok dogaÄ‘aja išao bi kako je išao. To nije emotivni, svaÄ‘alaÄki komšijski rat. To je bilo, i sada je, fiziÄka realizacija dugogodišnjih politiÄkih planova. Beskrupulozna, nemilosrdna i radikalna.
Propagandna mašinerija srpska i hrvatska, što je potpuno razumljivo, poznaju ovu evropsku iskljuÄivost i antiislamsku fobiju, te plaše svijet našom vjerom i naše poznate, i od objektivnih struÄnjaka utvrÄ‘ene vrline, predstavljaju kao opasnost. Zapravo, Evropa ne uvažava multikulturalne oblike zajedništva i naš naÄin suživota, koji su mogli upoznati u ratu. Ona to doživljava više s Äudenjem nego s razumijevanjem.
Mi nismo "tijesni" kako naš narod voli reći, ali je oÄigledno da Srbi i Hrvati žele da nas pouÄe kakvi treba da budemo. Neke od ti pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi.
Protubosanske, protubošnjaÄke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiÄe ovu našu duhovnu Äistotu i krvavim tragom potire sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje.
Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, uÄtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To nažalost, nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak suludog zanosa.
Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuÄ‘ene, vjerovali u bajke koje su nam namjenski priÄane, praštali zloću i ružnoću koje su nam Äinjene, pružali Äiste ruke u "daleku budućnost"... Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala. Sve nam se to sada ciniÄno hihoće u okrvavljeno lice, ne bez manijakalnog zloÄinaÄkog užitka.
ZapreÄavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je uÄinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su sauÄesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak.
Poslije zlodjela nad nama, poslije upeÄatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. KoliÄina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi.
Ono što se dogada u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i meÄ‘unarodna prisila. To je, konaÄno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti. NaÄin razrješenja bosanskohercegovaÄke sadašnjosti - uz meÄ‘unarodno posredovanje, ostaće upisano u noviju svjetsku povijest kao najveća politiÄka i vojniÄka nemoralnost i nepravda: dvojica agresora - pozvani su da odluÄuju o sudbini žrtve! MeÄ‘utim, to nam nije nikakva utjeha. Politika ne poznaje termine - moral, pravda, humanost i obzirnost. Na nama je da ovu krvavu realnost predoÄimo novim domaćim i evropskim generacijama kao gorku pouku i Äistu optužbu. ZloÄini ne mogu ostati neobilježeni, zloÄinci nekažnjeni, jer je to protivno samoj prirodi i protivno svim svetim knjigama koje su narode izvele iz barbarstva.
Sad smo ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom Äija nauÄna i umjetniÄka obrada može donijeti ÄŒovjeÄanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete.
Sada moramo više raditi. Biti neumoljivi prema svojim grješkama i više raditi. I biti vlastita rnjera stvari, u mjeri koja je potrebna za normalan život.
U ovome bolnom trenutku sahrane iluzija nemojte histerizirati, nemojte lamentirati jedni drugima i nemojte jedni drugim uvećavati nesreće i nametati krivnje.
Ovaj Sabor nije sazvan da bilo šta opravda ili poteže bilo Äiju odgovorost ili da bilo koga liši odgovornosti. Ovo nije trenutak svoÄ‘enja raÄuna. Nikakvim optužbama i protuoptužbama nećemo sebi moći pomoći. Možemo samo odmoći. Ne kažem da to svoÄ‘enje raÄuna nećemo uÄiniti - temeljito i smireno, svestrano i sistematski da bismo se oÄistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma, da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život. Ako i doÄ‘e do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukÄije naÄine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nudi i nećemo projicirati zlo nikakvim svoÄ‘enjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo Äije vjere. Naši susjedi opsjednuti su iskljuÄivošÄ‡u i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sliÄnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka-Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima.
Bez obzira kakvo bilo državnopravno uredenje Bosne i Hercegovine i bez obzira kakva bila mogućnost razgraniÄenja u njenim sadašnjim granicama, mi Bošnjaci smatramo to rješenje nametnutim silom i privremenim, dajući nadu budućim generacijama da će oÄuvati i razvijati svijest o tome da je svaka naša podjela protivna interesima svih naroda Bosne i Hercegovine.