Strukturalne slabosti i greške u svijesti Bošnjaka

Strukturalne slabosti i greške u svijesti Bošnjaka

Mustafa Spahic

"U svom hodu budi odmjeren i smjeran, a u govoru ne budi grlat, nego glas svoj ti obori! Zbilja, ta najneprijatniji i najmrskiji glas je revanje magarca (Lukman; 19). Možda su Bošnjaci narod kozmičkih paradoksa. ÄŒini se da u jednom ima više suprotnosti, nego u milijardi i po Kineza. To je jedini narod koji je u doba Osmanske carevine zbog iste kape-fesa dva puta, iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti a drugi put što je nije dao skinuti, gubio glavu. U bošnjačkom narodu susreću se ljudi koji skoro sami, kada su mutevelije, grade i brinu se o džamiji, a kada više nisu mutevelije, oni ne da se više ne brinu o džamiji, nego bi je i srušili. Tako je i u drugim oblasitma: politici, vojsci, policiji, diplomatiji, upravi, sudstvu, administraciji, sportu, školstvu. Dok je ne mali broj Bošnjaka, u policiji i na funkciji, kada bi mogli, sve bi sami obavljali i održavali, a kada izgube funkciju i doÄ‘u u dispoziciju, sve bi ti isti ljudi, pa i ono što su smi uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Bez pretjerivanja može se kazati i ustvrditi da u nekim aspektima i dimenzijama života, ne mali broj Bošnjaka je sa sistematskim i strukturalnim greškama i slabostima u sebi. Na razini kolektivne svijesti i mentaliteta pervertirani oblici te svijesti koji se najviše manifestiraju i koji su najprisutniji su: neograničena potreba za ispovijedanjem; donatorsko-parazitska svijest, svijest oholih siromaha, svijest rasipnika bez razloga i svijest gospode bez pokrića. Osnovna karakteristika, odrednica, crta i odlika Bošnjaka u izvanjskoj komunikaciji jeste: nezajažljiva, neograničena, neuhvatljiva i nezasita potreba za ispovijedanjem. Gdje? U svakom liku ili aspektu života. Ta potreba podjednako je prisutna meÄ‘u Bošnjacima u književnosti, poeziji, historiji, teoriji, politici, diplomatiji, sportu, vojsci, policiji. To ispovijedanje se ispoljava i manifestira kao samokazivanje, samosvjedočenje, samoocjenjivanje, samointerpretacija, samogledanje, i samoprosuÄ‘ivanje o svemu i svakome. Otkud neodoljiva, neugasiva, nezaustavljiva, neotklonjiva i neograničena bolest zvana logoreja Bošnjaka da pričaju, kazuju, svjedoče i pišu o svemu? Jedan od mogućih odgovora jeste neprestana i permanentna, egzistencijalna i fizičko-biološka opasnost i ugroženost Bošnjaka od 1918. godine do danas. Uz bok te opasnosti i ugroženosti ide neotklonjivo i kao sudbina neumitno neprijateljsko okruženje Srbije i Hrvatske izvana, i bosanskih Srba i Hrvata iznutra nad Bošnjacima i Bosnom i Hrecegovinom. Te dvije, kao sudbina i prirodna kataklizma, neotklonjive opasnosti dovode Bošnjake do: trauma, frustracija, kompleksa, inferiornosti naspram Srba i Hrvata, i kompleksa superiornosti unutar sebe, po svim osnovama, jednih naspram drugih, do nestabilnosti, nesigurnosti, neotklonjivog straha, neodreÄ‘enosti, neizvjesnosti, nemira, nekoncentracije, neusmjerenosti, neizdržljivosti, nedosljednosti, neustrajnosti, neuspravnosti. Genocid nad Bošnjacima, kao povijesni usud 316 godina, u okeanu drugog kulturno-civilizacijskog kruga koji ih kao manjinu od nekoliko miliona ne štiti unutar svojih 700 miliona, čini od Bošnjaka nerazborite, nerazumne, neumjerene, nezrele, nesabrane, nestrpljive i neodreÄ‘ene ljude. Najbolji primjer za to je lik Hasana iz romana "Derviš i smrt", koji je talenat za mnoge stvari i koji mnoge poslove u životu otpočinje, a niti visoke škole završava, niti ijedan posao privodi kraju. Bošnjaci doÄ‘u kao narod doživotnih neostvarenih talenata i ljudi koji se vraćaju na početak istih poslova, istih tema, istih problema i istih priča. Neučestvovanje Bošnjaka kao naroda, najmanje jedno stoljeće, u javnom, političkom i državnom životu učinilo je od njih na javnim razinama života: neiživljene nekompetentne, nedorasle, nestručne, neznane, na vlast nenaviknute ljude, od države, vlasti, politike, zajednice, društva, javnih poslova i interesa otuÄ‘ene, otrgnute, odviknute, u sebe zatvorene, odljuÄ‘ene i pogospoÄ‘ene ljude. Takvi ljudi vladaju i upravljaju u grču, u nemiru, u zebnji, u strahu, u tjeskobi, u nesvijsti, u neuvažavanju države, državnih organa, institucija, ustanova i naroda. U isključivoj brizi i strahu samo za sebe i svoj status, ne čuvaju državnu tajnu, javnu stvar i javni interes. Pridajući vlastitim riječima skoro mitski značaj, Bošnjaci pričaju, kazuju i pišu o svemu i svačemu, živeći u iluziji da su njihove riječi jednako stvaranje i zaštita života, imovine, potomstva i svih vrijednosti života. Bošnjaci se pred Srbima i Hrvatima i meÄ‘unarodnim zajednicama tako i toliko samooptužuju, samoporiču, saoodriču, samopljuju, samounižavaju, samopotvaraju, da to prelazi u nepamet i nerazum, u nesvijest, u neprirodnost, u nemogućnost, u nevjerovatnost. Saooptužbe, samopotvore i samoklevetanja Bošnjaka kroz formu ispovijedanja, najčešÄ‡e samoispovijedanja, prelaze u samonegaciju. Možda oni misle da su te forme ispovijedanja i netraženog svjedočenja i kazivanja protiv sebe, kao i Askina igra pred vukom, jedini način opstanka u okruženju susjedstva. Druga strukturalna greška i slabost kod Bošnjaka jeste - svijest oholih siromaha. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i u meÄ‘usobnim odnosima, poslovima i komunikacijama smatraju mnoge poslove, zanimanja i zvanja uvredljivim i ponižavajućim. Tako su u Bosni i Hercegovini nezadovoljni ako budu brigadir, pukovnik i ljekar primarijus, ministar, ataše, konzul, profesor, nastavnik, a u Njemačkoj, SAD, Francuskoj, Engleskoj se mire i bez pogovora prihvataju da budu noćni portiri, čistači, fizički radnici. U svijetu jedni te isti ljudi, zvani Bošnjaci, prihvataju sva zvanja i poslove, bez pogovora i prigovora, a u Bosni i Hercegovini čim se pojave, ne mire se i nisu zadovoljni ni poslovima ni zvanjima, ni funkcijama. Da li Bošnjaci znaju da Zapad, za kojim oni danas toliko žude, unazad četiri stoljeća počiva na četiri osnovne premise: ideji misije i poziva, na ideji i misiji rada i proizvodnje, na ideji i misiji čuvanja i štednje i na ideji i misiji neprestanog uvećavanja i usavršavanja proizvodnje. Nije od viška prisjetiti se i Poslanikovog hadisa u kome kaže: "S trojicom Allah neće progovoriti na Sudnjem danu, niti će im oprostiti, niti će ih Svojom milošÄ‡u - rahmetom zaštititi. Za njih je odreÄ‘ena teška i bolna kazna. To su: starac bludnik, vladar i voÄ‘a koji laže i vara narod i siromah koji je ohol". Jedan je težak taksirat i udes biti siromašan, a bezizlazno je stanje i težak grijeh biti ohol i nadmen u siromaštvu. Kao što rak razara ljudski organizam, tako oholost razara meÄ‘uljudske odnose, uništava zajednički život i uspostavlja nevidljive kineske zidove meÄ‘u ljudima. Psihološki gledano, vjera oholih ljudi, ustvari njihova taština, nadmenost, gordost, umišljena a kod siromaha i u svemu ostalom lažna veličina. Sa stajališta psihologije, to su narcisoidne i posesivne osobe, a ako su siromasi, lažnom slikom o sebi odbijaju i materijalnu pomoć ljudi. Oholi ljudi, bez obzira što su siromašni, odbijaju poslove koje smatraju sebe nedostojnim i odbijaju pomoć koja im se ne sviÄ‘a. Treća strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste - svijest gospode bez pokrića. Svijest gospode bez pokrića u Bošnjacima ponajviše je, kao i u drugim narodima, razvio komunizam. Tu svijest prati jedna pogubna i nakaradna rečenica koju ponavlja majka sinu: "Nećeš ti biti i raditi ono što ti je bio i radio babo." Da ne bude nesporazuma, babo je bio izuzetan čoban, izuzetan zemljoradnik i poljoprivrednik, izuzetan majstor i zanatlija, izuzetan trgovac i izuzetan radnik. Sin ili kćerka se daju u školu, ne da bi se osposobili za život i da bi uz velika zvanja i titule postigli velika znanja, nego primarno da nikada ne bi bili radnici, zanatlije, poljoprivrednici i da nikada ne bi ušli u fabriku i izašli na njivu. Riječi djetetu: "ti nećeš biti i raditi ono što ti je bio i radio babo" razvijaju u djetetu svijest prema poljoprivredi, industriji, trgovini i zanatstvu kao prema ratnim zločincima. To u djetetu razvija traume, frustracije, komplekse i strahove od sela i konkretnog posla. Izlaz je selidba u grad po svaku cijenu, mržnja prema selu i konkretnom poslu i neodoljiva želja i čežnja za jalovim činovništvom ili mrtvom stražom socijalizma. To činovništvo, mrtva straža socijalizma ili gospoda bez pokrića, je neprirodno i nejednostavno, u komunikaciji nesposobno, neznano, nestručno i nekompletno u poslu, neumjereno i nerazumno, nerazborito i neizdržljivo u zahtjevima i prohtjevima. Jedini lijek za gospodu bez pokrića, koja bi trošila ne pitajući otkuda sredstva, jeste dovesti je u poziciju da živi i troši od svoje zarade. ÄŒetvrta strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste - unazad sedam godina, donatorsko - parazitska i išÄekujuća nadajuća svijest. Što se tiče donacija, svijest Bošnjaka je iz nužde fizičko-biološkog opstanka prešla u stanje stalne navike primanja i uzimanja donacija strane pomoći. Ta donatorsko-parazitska i išÄekujuće-nadajuća svijest je toliko, unazad sedam godina, ovladala svim kategorijama i uzrastima Bošnjaka da to oni i ne primjećuju nego smatraju potpuno autentičnom i prirodnom pojavom. Tek kada ih poneki stranac, kao nedavno visoki predstavnik meÄ‘unarodne zajednice, upozori da su ljudi u BiH uvjereni da im je onaj ko im je donirao jedan dolar uvijek dužan davati pomoć i brinuti o njima, oni se osvijeste od dubokih snova i iluzija o donacijama. Prije svega, što se tiče donacija, svaki Bošnjak mora znati i biti svjestan da je donacija milost, solidarnost i dobročinstvo svijeta a nikakva dužnost, obaveza i naše pravo. Drugo, biti uvjeren i razvijati u mladima svijest i spozanju da je bolja i vrjednija ona ruka koja daje milost i donaciju od one koja je prima. Treće, perspektiva ni jednog naroda, pa ni Bošnjaka, nije u stalnim i trajnim donacijaam nego u korisnim poslovima, pravim zanatima i školovanju. Peta strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste svijest rasipnika bez razloga. Nema nijednog Allahovog nimeta i blagodati počevši od vode, hrane, drveta, uglja, nafte, struje, plina, odjeće, obuće, namještaja, vremena, prostora, proizvodnje, obrazovanja, školstva, knjiga, novina, voća, povrća, lijekova... , gdje se Bošnjaci ne ponašaju kao rasipnici. Dva su osnovna razloga koji jedan iznutra - islam, a drugi izvana - ekonomsko-privredni i egzistencijalni uvjeti života, obavezuju Bošnjake na krajnju umjernost, racionalnost, čuvanje, štednju i nerasipanje. Kulturno-civilizacijski krug kome pripadaju Bošnjaci, odnosno islam, na svaki način isključuje dvije krajnosti: škrtost kojom šejtan ljude, ukoliko ne budu škrti, plaši siormaštvom i rasipništvo. Kao što škrtost ljude udaljava od Allaha, od Poslanika, od ljudi Dženneta, a približava Džehenemu, tako rasipnost i rasipništvo dovode ljude u poziciju šejtanske braće. "Daj bližnjem pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali nemoj rasipnički rasipati, tj. (dijeliti imetak bez cilja i gdje ne treba), jer, zbilja su rasipnici braća šejtanska, a šejtan je nezahvalan spram svoga Gospodara. I nemoj, kao da ti je ruka za vrat tvoj okovana, škrtariti (ruka koja je okovana loncem za čovjekov vrat, te on rukom ne može ništa udijeliti), a nemoj je ni sasvim ispruženu držati, pa da prekoren i bez igdje ičega ostaneš ti! Gospodar tvoj doista opskrbu kome hoće pruža, a i umanjuje. On je zbilja obaviješten i vidi robove Svoje". (El-Isra; 26., 27., 29. i 30) Što se tiče škrtosti i rasipništva, dvije su šejtanske zamke: škrtica bi Allahovu opskrbu, darove i blagodati, mimo Njegove volje i Odredbe, ljudima umanjivao i uskraćivao, a rasipnik bi, takoÄ‘er mimo Njegove volje i Odredbe, tu opskrbu, darove i blagodati uvećavao, kao da ih on stvara, usmjerava i odreÄ‘uje, a ne Allah. U osnovi, Kur'an škrtici zabranjuje da škrtari, a rasipniku da prekomjerno daje, troši i rasipa. Muslimane je Allah učinio Zajednicom mjere, umjerenosti, sredine, srednjeg puta, ravnoteže i sinteze, a ne krajnosti bilo koje vrste: "Mi smo tako vas učinili zajednicom središnjom da biste bili svjedoci protiv svijeta ostalog, i da Poslanik bude protiv vas svjedok". (El-Bekare; 143.) Najbolja je u svim stvarima i po svim pitanjima u životu sredina. Biti središnja zajednica znači biti umjeren u vjeri, životu, radu, ponašanju, djelima, držanju, stavu, riječima, suÄ‘enju i prosuÄ‘ivanju, a ne pretjerivanju. "I samo su govorili (muslimani): "Gospodaru naš, oprosti nam krivice i neumjerenost našu u postupcima i odlukama našim i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje". (Ali-Imran; 147). Uvjet Allahove pomoći i milosti jeste prava mjera i umjerenost. I rasipništvo, kao bratstvo sa šejtanom, i škrtost, kao daljina i odbačenost od Allaha, ljudi i Dženneta, su negacija umjerenosti. Ko nije umjeren on narušava Red, Poredak, Mjeru, Ravnotežu i Sintezu svijeta, i otpada iz Ummeta islama. Allah umjerene ljude nagraÄ‘uje, a rasipnike osiromašuje: "Onoga ko živi umjereno Allah će imućnim učiniti, ko rasipa svoj imetak, Allah će ga osiromašiti, ko bude skroman i ponizan Allah će ga uzvisiti, a ko se oholi i omalovažava druge ljude Allah će ga poniziti" - kaže Poslanik. Po zemlji se može hodati na dva načina: na temelju Objave i Sunneta, koristeći osjetila, razum i um, pomoću nauke ići otvorenih očiju u život i istraživati, planirati, tehnički i znanstveno privreÄ‘ivati, ekonomisati, stjecati, koristiti i rasporeÄ‘ivati resurse, ili ići naslijepo, spontano, slučajno, slijepo, kratkovidno i kratkoročno, od danas do sutra: "Zar je onaj koji zna da je ono što se objavljuje od Gospodara tvoga Istina kao onaj koji je slijep?! Doista samo ljudi pametni i umom obdareni pouku uzimaju: oni koji zavjet Allahu dat ispunjavaju i Ugovor ne krše, i koji pomno izvršavaju ono što je Allah da se izršava naredio, i koji strepe od Gospodara svoga i koji se boje kobnog svoÄ‘enja računa, koji se strpe u čežnji za zadovoljstvom svoga Gospodara, i koji salat klanjaju, i od onoga čime smo ih opskrbili dijele krišom i na javi, i koji dobrim djelom za zlo djelo uzvraćaju - njih čeka Kuća najsretnija, bašÄe rajske, edenske, u koje će ući oni, a i oni koji su dobro činili izmeÄ‘u njihovih roditelja, njihovih žena i njihova potomstva! A i meleki će im ulaziti na vrata svaka: Sellam alejkum - Mir vama neka je za ono što trpjeli ste! Divna li je Kuća najsretnija! A oni koji Zavjet Allahu dat krše, nakon što se na njega obavezaše, i koji kidaju ono što je Allah naredio da se održava, nikada ne kida i izvršava, i koji nered na Zemlji čine -takvima prokletstvo bit će, njima Kuća nesretna - najgore prebivalište, Allah u izobilju opskrbu daje kome On hoće i uskraćuje. Oni se raduju životu ovosvjetskome, a život ovosvjetski je spram života onosvjetkoga tek stvarčica prolazna i nestalna". ( Er-Rad; 19. - 26.) Sretni i na Allahovom putu ljudi zavjet Allahu dat ispunjavaju, Ugovor ne krše i pomno i potpuno prema njemu izvršavaju ono što je On naredio, a nesretni ljudi - žrtve šejtanove krše zavjet, kidaju od Allaha ustanovljene obaveze, propise i dužnosti i čine nered na zemlji. Drugi, pored islama, razlog zašto Bošnjaci nipošto, nikako i nikada ne smiju biti rasipnici ili braća šejtanova jeste ekonomsko-privredni i egzistencijalni. Oni moraju znati osnovno i zlatno pravilo svake ekonomije: štednja, čuvanje, ušteda u svemu i nerasipanje. Štednja je, ustvari, prva i najveća zarada. Na štednji počivaju sve ekonomije Zapada. Drugo, ne može narod koji u velikoj mjeri živi od meÄ‘unarodne humanitarne pomoći biti narod rasipnika. Time će izazvati svijet protiv sebe i izgubiti pomoć. Dalje, nikada ljudi i narod koji rasipaju, bacaju i uništavaju hranu ili nafaku ne mogu biti ozbiljni i uspješni ni u čemu. Na kraju, nema ni jednom čovjeku, a ni narodu, Allahove milosti i pomoći, dok ne zatvore sve kapije i prolaze rasipništvu u sebi i oko sebe. Zato conditio sine qua non- uvjet svih uvjeta obnove Bosne i Hercegovine, njenog uključenja u sve meÄ‘unarodne ekonomsko-privredne, vojne, meÄ‘udržavne i diplomatsko-političke tokove i procese, kao i svekoliko uzdizanje i reafirmacija Bošnjaka, jeste: vraćanje identitetu i korijenima, čuvanje i štednja, rad, zdrava i korisna proizvodnja, prihvatanje pravih zanata i školovanje prema svjetskim standardima. ÄŒETRDESET NAZNAKA O BOŠNJACIMA Prva naznaka o Bošnjacima glasi - vjerovatno je to narod paradoksa "svakakav narod", kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je jedini narod koji je u doba Osmanske carevine zbog iste kape - fesa - dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a drugi put što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj Bošnjaka u poziciji na funkciji - kada bi mogli, sve bi sami obavljali i održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i doÄ‘u u dispozicije, sve bi to ti isti ljudi, pa i ono što su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti sultanu u vezi sa zemljom i domovinom Bosnom "Bir taš veremim baš veremem" - "Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam." Duga naznaka o Bošnjacima glasi - to je narod koji je usljed polustoljetne vladavine komunizma i njegovog obećanja raja na zemlji i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a kamoli raditi, bez radnih navika. Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja radnih navika i zdravo ­ produktivnog i konkretnog odnosa prema radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i odbijaju poslove koji su im ispod shvaćenog nivoa. ÄŒetvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi: nemali broj bez ikakve potrebe i razloga glumi gospodu bez pokrića. To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka skupo, surovo i besramno. Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a glasi: oni u opasnom broju imaju svijest rasipnika bez razloga, suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji rada i proizvodnje, ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji razvoja i usavršavanja proizvodnje. Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju ovladava i ophrvljuje ga parazitsko - donatorska svijest i lažno-opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a njegovo pravo da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo na donacije. Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne može ostati. Stručno rečeno, postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O Bošnjacima i najveći prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake postaje jedina tajna da nemaju nikakvih tajni o sebi. Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde, obuzima manija odlaska, selenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno pomažu projekat agresora kojem su se preventivno aktivnom svenarodnom odbranom suprotstavljali tokom agresije. Tako u miru, ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora, Bošnjaci besplatno predaju i prodaju ono (domovinu, zemlju i državu) što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije. Deveta naznaka slijedi iz osme - znatan broj Bošnjaka na raskrsnici očaja i egzistencijalnog beznaÄ‘a gubi svijest o zemlji, domovini i državi. Deseta naznaka kaže - oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji, domovini i državi, da bi to očuvali i spasili, svjesno, namjerno, planirano i ciljano pred meÄ‘unarodnom zajednicom se odriču identiteta, osnova, temelja i korijena bića svakog naroda. Ilustracija toga je problematiziranje i dovoÄ‘enje u pitanje vjeronauke u školama, gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selam, kožica, serdžada, dimija, tespiha, mahrama, a klanje prasadi i krmadi da bi se obilježila pobjeda SDP-a na općinskim izborima. To u sto odsto muslimanskim selima nije obilježavanje pobjede nego bježanje i negacija vlastitog identiteta. Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se odrekli identiteta s ciljem opstanka zemlje, domovine i države, smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta, habitusa i korpusa, te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama. Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje mogućeg i nigdje postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i identiteta i entiteta i zemlje i domovine i države. Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i odreÄ‘uju prema drugima. Biti u sebi doslovce znači biti slobodan iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u Boga, a izvana znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu. ÄŒetrnaesta naznaka upućuje - kada ljudi nisu u sebi i kada ne mjere i odreÄ‘uju prema drugima, oni su unutar sebe u meÄ‘usobnim odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom superiornosti a pred nebošnjacima i strancima iz meÄ‘unarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni, traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i niskopoltronsko - podilazećom sviješÄ‡u. Petnaesta naznaka uočava da takva meÄ‘usobna komunikacija i odnos meÄ‘u Bošnjacima i sa strancima nije ni slučajna ni stihijna nego uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri temelja su šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrÄ‘ava, bedem i kineski zid odbrane Bošnjaka. Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života, čovjeka, ljudi, cjeline stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi prema Božijim propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama, zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra. U okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i ravnodušan prema normama od najviše ili osnovne - hakka, koja je izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici. Tako se prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu, vrijednostima i nevrijednostima, istini i neistini, pravdi i nepravdi, stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima. Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste skidanje i razgolićavanje, kako muškarca tako i žena. MeÄ‘utim, niko ne može razgolititi tijelo a da prije toga nije otkrio i ogriješio dušu. Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju porobljava i njima ovladava pošast poroka (alkohol, kocka, droga) Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama. Rezultati su tu: pedofilija i zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i lezbejstvo (što vodi triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i transvestitizam. Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i okovani porocima i strastima iz kvaliteta života nepovratno prelaze u kvantitet uživanja. Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže - pošto se generacija sinova ne može zadržati u okvirima i granicama uživanja, jer to je ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je negacija i kraj života. Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izaÄ‘u iz života u uživanje, tako i Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj, svrhu i smisao života. To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i ne mogu se kao djeca nigdje smiriti. Znaci toga su žvakanje guma, grickanje noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po korzu i prekidanje upadicama ljudi kada govore. Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju perverzije razaraju i prekidaju kontakt i komunikaciju sa Bogom, svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni su tada samo robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka. Davadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i predmeta, zatim životinja i na kraju ljudi. Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i oslobaÄ‘a se vjere i slobode i kada se mjeri i odreÄ‘uje preko drugih, taj narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim što putem iluzija i fikcija o sebi misli da jeste. Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka koji su univerzalne sveznalice i konkretne neznalice. Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice, maštari i propalice, jer, kao i Hasan u romanu "Derviš i smrt", započinju sve a ništa ne dovršavaju. Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog uporišta, ali i prostornog odreÄ‘enja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta. Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi politika nepolitičkog naroda. Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog naroda Bošnjaci vode u narod bez političkog subjektiviteta. Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju narod sistemskog nesistema, sistemske nesaradnje, sistemske nesolidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja, sasipanja, urušavanja u svim likovima života i jedinstvenog nejedinstva. Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski narodi zajedno narod svjetskih lutalica, pustahija, bijednika, beskućnika i izbjeglica. Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i Hercegovini narod šatorskih naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u nestanove. Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kad iziÄ‘u iz sebe, svoje slobode i odreÄ‘enja, sve slabosti i krivice traže izvan sebe, ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su žrtve. Tako Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge nikada nije kriv ni agresor, niti ko iz meÄ‘unarodne zajednice, niti oni vide vlastitu krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje sunarodnjake koji se nisu odrekli sebe. Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni negativitet unutar i naspram sebe. Negacija i rušenje autoriteta u vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje Apsolut. Tako jedina vrijednost postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih vrijednosti. Jedna od naznaka izrasta i nameće neupitnu logiku da su Bošnjaci narod lopova, kriminalaca, korupcionaša i gulikoža. Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da pošten i pravi Bošnjak može biti samo siromašan, jado i bijednik koji se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni politikom. ÄŒetrdeseta naznaka zaokružuje prethodne - Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha. Zašto? Zato što su oni koji su vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo jedino pravo, prirodno i istinsko - neuspjeh u svemu i moć u nemoći.