ZAŠTO BiH NEMA DRŽAVNI ZAKON O CIVILNIM ŽRTVAMA RATA?

ZAŠTO BiH NEMA DRŽAVNI ZAKON O CIVILNIM ŽRTVAMA RATA?

Opći principi meÄ‘unarodnog prava na isti način definiraju poziciju i status žrtve bez obzira na rasu, nacionalnu pripadnost, religiju ili spol. MeÄ‘utim, u Bosni i Hercegovini opće prihvaćene i usvojene meÄ‘unarodne konvencije i rezolucije se ne poštuju i civilne žrtve rata su zahvaljujući političkim elitama podijeljene i razdijeljene upravo na tim osnovicama (nacionalna, vjerska i politička pripadnost), a koje bi trebale biti kohezivni i povezujući faktori u ostvarenju i realizaciji prava svih civilnih žrtava rata.

Iako su nadležna tijela UN-a već odavno izdala zaključke i preporuke vlastima u BiH, da hitno usvoje Zakon o pravima žrtava torture i civilnih žrtava rata, Vijeće ministara BiH i Parlament BiH, su zaustavili inicijativu žrtava i nisu proveli potrebnu proceduru, da se usvoji najvažniji Zakon o pravima i zaštiti žrtava rata.

BiH je potpisnica svih meÄ‘unarodnih konvencija, koje se odnose na zaštitu i prava žrtava i potpisnica je Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kažnjavanja (CAT), koja je donesena 10.decembra 1984.godine rezolucijom Generalne skupštine UN-a broj A/RES/39/46. Već nakon prvog izvještaja o BiH (CAT/C/21/Add.6), upućenom UN-u, o provedbi navedene Konvencije, UN je preko nadležnog Komiteta protiv torture zaduženog za praćenje i poštivanja navedene Konvencije, koji je na 667. i 670. zasjedanju (CAT/C/SR.667 i 670) koja su održana 8. i 9.novembra 2005.godine poslao zaključke i preporuke koje su usvojene na 689.zajedanju, da BiH hitno pristupi zakonskom definiranju i poštivanju Konvencije. Pored zahtjeva BiH za provedbu i poštivanje Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kažnjavanja, UN-ov Komitet je naložio da BiH hitno izvrši: „usklaÄ‘ivanje zakona, izvršnih, sudskih, administrativnih i drugih mjera radi usklaÄ‘ivanja normi i praksi u suzbijanju i sprječavanju slučajeva torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih postupanja s odredbama Konvencije te takoÄ‘er obeštećenje svih osoba koje su bile žrtve ovakvog postupanja".

ŽRTVE RATA TAOCI POLITIČKIH ELITA

U BiH je registrirano preko 12000 tzv. nevladinih organizacija (NVO), a od toga broja je preko 50% organizacija koje predstavljaju žrtve ili se bave zaštitom prava žrtava. Navedene organizacije u BiH koje se bave žrtvama su apriori podijeljene na one iz Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS), a tako posljedično podijeljene i prema nacionalnom principu. U Republici Srpskoj Milorad Dodik, novoizabrani predsjednik RS-a, ima kontrolu nad cjelokupnim nevladinim sektorom (izuzetci su rijetki), a organizacije žrtava su direktno sponzorirane i/ili financirane od vlasti Milorada Dodika. Preko predsjednika raznih udruženja žrtava rata poput Branislava Dukića, Nedeljka Mitrovića, Slavka Jovičića „Slavuj", koji je zahvaljujući svojim „zaslugama" kao potpredsjednik Udruženja logoraša RS svo vrijeme bio u službi politike i tako već drugi mandat postao i poslanik u Parlamentu BiH. Aktualna Dodikova i srbijanska vlast posljednjih nekoliko godina počela je široku kampanju kojom „širi istinu o stradanju Srba od 1992-1995" i pokušava relativizirati počinjeni genocid u Srebrenici 1995.godine te zaustavlja i opstruira donošenje zakona koji bi se donio na razini BiH o pravima i zaštiti žrtava rata. U opstrukciji zakona na državnoj razini prednjači Slavko Jovičić-Slavuj, koji je ponovo nagraÄ‘en od strane Dodika, stavljanjem na listu i izborom za poslanika u Parlamentu BiH ispred Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Iako bi se i srpske žrtve kroz usvajanje zakon na državnoj razini bolje pozicionirale kroz efikasnija i dugotrajnija rješenja Dodika i njegove političke trabanti ne zanima ni jedan zakon na razini BiH, pa čak kada su u pitanju i interesi srpskih žrtava.

U FBiH bošnjačka politička elita je po običaju ne samo u defanzivi, nego je čak i komplementarna sa Dodikovom politikom da se ne donosi tzv. krovni zakon na razini BiH za sve žrtve rata. Razloga je više, a zajednički imenitelj je, da i bošnjačke elite žele imati direktnu kontrolu nad udruženjima žrtava rata, jer je notorna činjenica da je skoro kompletni NVO sektor (preko 12000 organizacija) naslonjen i prikačen na državne budžete od državnog, entitetskog, kantonalnog do općinskog. Za razliku od Dodikovog modela, gdje Dodik neprikosnoveno kontrolira sva udruženja žrtava u RS-u, u FBiH su podijeljene bošnjačke političke elite svoju političku podjelu prenijele na udruženja žrtava i meÄ‘u žrtvama stvorili su se klasični bošnjački politički blokovi. Žrtve i u RS-u i u FBiH su postali klasični taoci političkih elita. HDZ u FBiH skoro u potpunosti kontrolira udruženja žrtava, ali i većinu NVO organizacija sa hrvatskim predznakom u FBiH. U takvoj situaciji usvajanje državnog zakona o žrtvama čini se prioritetnim, ali i imperativnom poduhvatom, pogotovo nakon formiranja nove vlasti u BiH imajući u vidu da je Dodikov SNSD najvjerojatniji učesnik u vlasti na državnoj razini.

Institut za istrazivanje genocida Kanada IRGC smatra, da je potrebno pozvati sve nadležne institucije u BiH, posebice Vijeće ministara BiH (iako se nalazi u tehničkom mandat) i nadležnog ministra Safeta Halilovića, da preko Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, kojeg vodi pokrene hitnu proceduru za donošenje Zakona o pravima žrtava torture i civilnih žrtava rata na razini BiH, koje je ovo ministarstvo trebalo pripremiti do novembra 2008.godine kako je to bilo predviÄ‘eno planom rada Vijeća ministara BiH za 2008.godinu. Analitičari smatraju, da je potrebno da sva udruženja žrtava iz cijele BiH, bez obzira na nacionalnu i drugu pripadnost da zajednički u njihovom interesu ustraju na donošenju državnog zakona čime bi trajno riješili svoja prava i osigurali obeštećenja koja bi im pripadala donošenjem zakona o žrtvama rata na razini Bosne i Hercegovine.