Mjesto Bošnjaka u globalnom diskursu žrtve u globalnom diskursu pamćenja u etnografiji

Mjesto Bošnjaka u globalnom diskursu žrtve  u globalnom diskursu pamćenja u etnografiji

Izrael i Republika Srpska imaju istu genezu, jer su nastali na genocidu koji je na različite načine sponzoriran od meÄ‘unarodnih faktora. Bošnjaci se raseljavaju od 1878. i danas ih je u Svijetu tri-četiri puta više nego u domovini, kao i Palestinaca. Brutalnost kojom su ubijani Bošnjaci istovjetna je brutalnosti kojom su ubijani i kojom se ubijaju Palestinci. Zločin nad Paslestincima je najveći zločin u povijesti civilizacije, utoliko što traje decenijama i što za njega znamo, za razliku od činjenice da za holokaust nismo znali u vrijeme kada se dogaÄ‘ao, jer ćemo tek poslije saznati za strahote Hitlerovih konclogora u kojima je umoreno šest miliona Jevreja. Time saučesništvo meÄ‘unarodnih faktora u zločinu na Palestincima postaje otvoreno, kao i u slučaju ubijanja graÄ‘ana Sarajeva ili Srebrenice. Paralele su očite, ali, na žalost nisu ozbiljnije istražene ni u jednom naučnom i istraživačkom projektu.

Teško je reći zašto, ali je očito da ni Bošnjaci ni Palestinci nemaju dovoljno invencije spram egzistencijalne bitnosti da se njihova žrtva pamti i izdigne na nivo obavezujućeg suosjećanja, kao što je to slučaj sa jevrejskom žrtvom. Kada bi Bošnjaci i Palestinci imali svijest o marketingu tragedije i egzistencijalnoj isplativosti ove moralne obaveze, sigurno bi i na političkom planu izborili bolja rješenja. Tu prednost koriste i bošnjački i palestinski neprijatelji, jer ni bošnjačka ni palestinska žrtve ne žive u vidu jednog multidisciplinarnog projekta, koji bi istovremeno bio i kulturalni, i umjetnički, i politički, kao kod Jevreja.

Šta se dogaÄ‘a kada se mediji prestanu zanimati za žrtvu, koja to više nije u smislu ubijenog čovjeka, ali koja to i dalje jeste u smislu organiziranog preseljavanja i ispisivanja iz državljanstva 1.300.000 Bošnjaka, žrtava etničkog čišÄ‡enja, ili, koja to jeste u smislu blokiranja prava na povratak, ili sofisticiranog preoblikovanja identiteta? Kada se u Palestini ne gine, mediji ne pominju Palestinu i mi mislimo kako u Palestini nema žrtava, a svakodnevne blokade Gaze, izgladnjivanja i svakovrsna maletretiranja ljudi i dalje postoje. ÄŒini nam se da je sa odlaskom kamera CNN-a prestala priča o bošnjačkoj žrtvi, a priča se nastavila sa jednakim genocidnim ciljevima. Najgore što se dogaÄ‘a, jeste da i sama žrtva počinje misliti jezikom medija, koji ne izvještavaju o njenom stradanju, jer se i mediji dio ideološke strukture koja je zadužena za nestanak Bošnjaka i Palestinaca.

Bošnjaci više nisu u stanju da stvaraju bilo kakve mreže sa islamskim svijetom, jer sve više i ubjedljivije bivaju odroÄ‘eni od svoje vjere, a s druge strane, bivaju indoktrinirani medijskim utjecajima koji ih ubjeÄ‘uju da je islam njihov najveći problem, tako su su Bošnjaci, u kritičnoj masi, najveći islamofobi u Bosni i Hercegovini. Moglo bi se egzaktno pokazati da posljednjih godina islam više vrijeÄ‘aju Bošnjaci, nego Srbi i Hrvati. Valja i to reći, da Srbi i Hrvati ne bi nikad vrijeÄ‘ali svoju vjeru, kako to čine mnogi Bošnjaci, koji ne razumiju da je vjera kičma identiteta i morala u svakog naroda, i da nema naroda bez vjere. Ni jedan narod nije konstituiran na bezbožništvu, a to što se od Bošnjaka traži da žive bez islama, zapravo je genocidni zahtjev za samouništenjem bošnjačkog bića. Zašto se od Srba i Hrvata ne traži da žive bez pravoslavlja i katoličanstva? Zato što bi to značilo negaciju srpstva i hrvatstva. Negacija islama u Bošnjaka je negacija samih Bošnjaka.

I politika i mediji bivaju odreÄ‘eni odnosom snaga na terenu, tako da bošnjački političari znaju da njihove karijere odreÄ‘uje meÄ‘unarodni faktor, odnosno velikosrpski i velikohrvatski faktor, koji ih je u stanju na različite načine skloniti, ili preko direktne zabrane bavljena politikom, ili preko obavještajnih utjecaja na pravosuÄ‘e u BiH koje je dosad napravilo mnoge montirane procese. Mediji su prvo finansijski ovisni od sponzora i donatora, a potom i od državne agencije za komunikacije koja ih kažnjava ako skrenu sa ideološke crte. Politička i ekonomska snaga u BiH je ideološki odreÄ‘ena po velikosrpskim i velikohrvatskim interesima, koji su saglasni sa meÄ‘unarodnom intencijom da se oslabi bošnjački, tj. islamski faktor, tako da bošnjački političari mogu samo statirati u toj priči i brati svoje lične interese. Isto važi i za bošnjačke novinare, čija je elita, koju je nekad okupljao „Ljiljan“, danas bez posla, ili radi neke druge poslove.

Bošnjački narod je uhapšen narod, i uz to svjestan da mu nema ko pomoći, pa se mnogi odlučuju da prihvate ponuÄ‘eni projekt samomržnje, pronalaska krivice u sebi i u islamu, da pokušaju biti neko drugi, jer je pritisak nepravde ogroman. Generalno, to rezultira jednom apatijom i razočaranošÄ‡u u vrijeme kojemu smo svjedoci.

Sudbina Palestine, kao i pitanje ma kojeg zločina i nepravde, je  prije svega univerzalno pitanje, koje se tek potom može svoditi na naše unutarcivilizacijske različitosti. Mislim da Palestini fali ta internacionalizacija, u smislu insistiranja na univerzalnim značenjima palestinskog stradanja, sukobljavanju Dobra i Zla, antifašizma i fašizma, a ne islama i ma čega i ma koga drugog.

Bošnjaci u većini više vole tuÄ‘e nego svoje, raÄ‘e kupuju stranu nego svoju robu, nemaju uopće svijest o ekonomskom patriotizmu, što je rezultat tog organiziranog rastakanja nacionalne i patriotske svijesti u Bošnjaka, koji su navedeni da bježe od svoga identiteta, kao od virusa tragedije. Otud je izlišno pretpostavljati da bi Bošnjaci mogli bojkotirati robu iza koje stoji cionistički kapital. Osobno, ja bih volio da su Bošnjaci takvo što u stanju učiniti, jer bi to značilo da su u stanju i više kupovati domaće, nego proizvode iz Srbije i Hrvatske. Naravno, od toga ne bi oslabila nikakva ekonomija, niti bi neka kompanija bila na šteti, a korist bi bila za narod koji je u stanju iskazati svoje jedinstvo. Bošnjaci takav narod nisu, nisu nikada ni bili, teško da će ikada i biti, jer je veliko pitanje koliko su Bošnjaci uopće politički narod, a koliko narod u etnokulturnim kriterijima. Drukčije rečeno, mi imamo svoju kulturu, ali nemamo svoju politiku, i zbog toga smo na putu da izgubimo i domovinu, a potom i tu kulturu, te da život nastavimo u muzejima i knjigama, kao ni prvi, ni posljednji narod koji je bio i prošao.