Pokušaj reorganiziranja prošlosti i pisanja nove istorije na Balkanu
Norveška državna televizija (NRK) je na svom prvom programu u udarnim terminima u emisiji Brennpunkt 26. i 27. aprila prikazala dokumentarno-istraživaÄke filmove Byen som kunne ofres (Grad koji se mogao žrtvovati) i Sporene fra Sarajevo, (Tragovi iz Sarajeva). Prvi film se bavi padom Srebrenice, a u drugom se istražuje Bosna i Hercegovina za vrijeme rata kao utoÄište Al Kaide, odakle “tragovi vode” prema najmanje petnaest izvedeninh ili pokušanih teroristiÄkih napada u svijetu.
Autori prvog filma - Byen som kunne ofres (Grad koji se mogao žrtvovati) Ola Flyum i David Hebdhitc uzimaju kao osnovno polazište da je slika o Srebrenici “crno bijela” i da slika o poÄinjenom genocidu ima i drugu stranu. U filmu se “oslanjaju” na jednog od, kako se kaže, rijetkih novinara - muslimana Mirsada Fazlića - Fazlu koji pokušava da otkrije punu istinu o onom šta se dogaÄ‘alo u Srebrenici. Autori “utvrÄ‘uju” da je više od 50 sela naseljenih srpskim življem oko Srebrenice terorisano i uništeno od strane “muslimanske vojske” na Äelu s Naserom Orićem, snimaju svjedoke, a potom “dokazuju” da vlasti u Sarajevu nisu uÄinile ništa da sprijeÄe masakr u Srebrenici odnosno da je postojao dogovor oko Srebrenice izmeÄ‘u Alije Izetbegovića i Srba, da bi se s koncem filma pratktiÄno došlo do gotovo potpune abolicije zloÄina.
Nije naravno nepoznato da je u ratu u BiH bilo i crnoberzijaša i pljaÄki, da su se pojedinci obogatili otimajući i preprodavajući humanitarnu pomoć, da je bilo nedo-pustivo mnogo pogrešnih politiÄkih poteza, da i danas postoje vrlo ozbiljne sumnje da je politiÄko rukovodstvo s Alijom Izetbegovićem na Äelu pravilo velike greške pa i oko Srebrenice. Ali još niko nije pokušao, kao autori ovoga filma, da to iskoriste za praktiÄno opravdavanje uÄinjenog genocida.
U ovom sluÄaju izgleda da je kritiÄko držanje, želja za nijansiranjem "crno-bijele” slike i razbijanje etabliranih mitova, vodilo nekritiÄkom prihvatanju jedne nove verzije o Srebrenici i ratu protiv Bosne i Hercegovine. Film je apsolutno neizbalansiran i u potpunosti previÄ‘a historijske realnosti koje pokušava da opiše i objasni.
ÄŒetiri su osnovne pogreške koje Äine da program ne predstavlja profesionalno istraživaÄko novinarstvo: netaÄnost navedenih podataka, selektivan izbor izvora, tendenciozno predstavljanje podataka, dogaÄ‘aja i ljudi, te korištenje perifernih eksperata. Kardinalna greška je da se program ni na koji naÄin ne koristi mnogim presudama MeÄ‘unarodnog suda za ratne zloÄine u bivšoj Jugoslaviji koje predstavljaju najtemeljitije pravno i faktiÄno istraživanje ratnih zloÄina u BIH. Jedan ozbiljan pokušaj da se diskutuje rat protiv Bosne i Hercegovine, a posebno ratni zloÄini morao bi se koristiti nalazima suda u Hagu i njegovim odlukama, što ne znaÄi da se i taj sud ne može argumnetovano kritikovati. Okretanje glave od presuda ovoga suda i potpuno izostavljanje rijeÄi genocid umjesto koje se konstantno koristi rijeÄ masakr, što ovaj program Äini, predstavlja prvi korak u poricanju dokazanih Äinjenica i genocida što je ozbiljna stvar kaž-njiva u više zemalja.
U filmu će se, ilustracije radi, naći da je predsjednik Klinton “rekao” Izetbegoviću da ukoliko pogine 5 000 ljudi u Srebrenici da će NATO napasti srpske vojne ciljeve u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovako ozbiljna tvrdnja se prezentira bez bilo kakvih dokaza, ali se koristi u kontekstu zakljuÄivanja da Amerikanci i muslimani konspiriraju u organizaciji pada Srebrenice, dok su Srbi koji su samo izveli konvencionalnu vojnu akciju (što se izriÄe kasnije u filmu) pokušali da izbjegnu stradanje nevinih civila!
Ovaj nalaz je u potpunoj suprotnosti sa više presuda tribunala u Hagu i MeÄ‘unarodnog suda u Hagu kojima se presuÄ‘uje da su bosanski Srbi poÄinili genocid i da je to bila kulminacija plana o stvaranju etniÄki Äiste srpske teritorije.
U filmu se dalje istiÄe kako bosanske vlasti svake godine koriste komemoraciju 11. jula za svoju propagandu. Možda to i nije sasvim pogrešno, ali je samo dio istine jer se ne spominje da se na tim komemoracijama sahranjuju identifikovani ostatci tijela pronaÄ‘enih žrtava. Umjesto toga se bosanske vlasti optužuju da koriste tragediju, a za koju su - same odgovorne.
Predstavljanje generala Mladića kao Äasnog vojnika zabrinutog za civile je takoÄ‘e u potpunoj suprotnosti sa verzijom suda u Hagu prema kojoj on ima centralnu ulogu u planiranju i provoÄ‘enju genocida.
Uzastopno se pravi slika Bošnjaka u Srebrenici kao krvožednih razbojnika i ratobornog faktora u ovom podruÄju, iako su oni u stvarnosti bili izbjeglice ranije protjerane iz obližnjih mjesta koje su više godina živjele pod opsadom, u gladi i pod artiljerijskom vatrom srpske vojske. Film završava tako što Misad Fazlić zakljuÄuje "Izetbegović nas je sve sahranio. Predsjednik Izetbegović snosi odgovornost za ono što se desilo u Srebrenici". Dakle, na kraju se Izetbegoviću izriÄe presuda dok se Mladić i Srbi oslobaÄ‘aju krivice.
Ovdje imamo, dakle, bez ikakve sumnje projekat koji se uklapa u pokušaju reorganiziranja prošlosti i pisanja nove istorije na Balkanu u kojoj će se zloÄini relativizirati, greške umanjivati a žrtve uÄiniti odgovornim za vlastitu sudbinu!
Živimo u svijetu u kojem ono što se nekada smatralo propagandom sada igra glavnu ulogu u formiranju javnog mišljenja.