Pokušaj reorganiziranja prošlosti i pisanja nove istorije na Balkanu

Pokušaj reorganiziranja prošlosti i pisanja nove istorije na Balkanu

Norveška državna televizija (NRK) je na svom prvom programu u udarnim terminima u emisiji Brennpunkt 26. i 27. aprila prikazala dokumentarno-istraživačke filmove Byen som kunne ofres (Grad koji se mogao žrtvovati) i Sporene fra Sarajevo, (Tragovi iz Sarajeva). Prvi film se bavi padom Srebrenice, a u drugom se istražuje Bosna i Hercegovina za vrijeme rata kao utočište Al Kaide, odakle “tragovi vode” prema najmanje petnaest izvedeninh ili pokušanih terorističkih napada u svijetu.

Autori prvog filma - Byen som kunne ofres (Grad koji se mogao žrtvovati) Ola Flyum i David Hebdhitc uzimaju kao osnovno polazište da je slika o Srebrenici “crno bijela” i da slika o počinjenom genocidu ima i drugu stranu. U filmu se “oslanjaju” na jednog od, kako se kaže, rijetkih novinara - muslimana Mirsada Fazlića - Fazlu koji pokušava da otkrije punu istinu o onom šta se dogaÄ‘alo u Srebrenici. Autori “utvrÄ‘uju” da je više od 50 sela naseljenih srpskim življem oko Srebrenice terorisano i uništeno od strane “muslimanske vojske” na čelu s Naserom Orićem, snimaju svjedoke, a potom “dokazuju” da vlasti u Sarajevu nisu učinile ništa da spriječe masakr u Srebrenici odnosno da je postojao dogovor oko Srebrenice izmeÄ‘u Alije Izetbegovića i Srba, da bi se s koncem filma pratktično došlo do gotovo potpune abolicije zločina.

Nije naravno nepoznato da je u ratu u BiH bilo i crnoberzijaša i pljački, da su se pojedinci obogatili otimajući i preprodavajući humanitarnu pomoć, da je bilo nedo-pustivo mnogo pogrešnih političkih poteza, da i danas postoje vrlo ozbiljne sumnje da je političko rukovodstvo s Alijom Izetbegovićem na čelu pravilo velike greške pa i oko Srebrenice. Ali još niko nije pokušao, kao autori ovoga filma, da to iskoriste za praktično opravdavanje učinjenog genocida.

U ovom slučaju izgleda da je kritičko držanje, želja za nijansiranjem "crno-bijele” slike i razbijanje etabliranih mitova, vodilo nekritičkom prihvatanju jedne nove verzije o Srebrenici i ratu protiv Bosne i Hercegovine. Film je apsolutno neizbalansiran i u potpunosti previÄ‘a historijske realnosti koje pokušava da opiše i objasni.

ÄŒetiri su osnovne pogreške koje čine da program ne predstavlja profesionalno istraživačko novinarstvo: netačnost navedenih podataka, selektivan izbor izvora, tendenciozno predstavljanje podataka, dogaÄ‘aja i ljudi, te korištenje perifernih eksperata. Kardinalna greška je da se program ni na koji način ne koristi mnogim presudama MeÄ‘unarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji koje predstavljaju najtemeljitije pravno i faktično istraživanje ratnih zločina u BIH. Jedan ozbiljan pokušaj da se diskutuje rat protiv Bosne i Hercegovine, a posebno ratni zločini morao bi se koristiti nalazima suda u Hagu i njegovim odlukama, što ne znači da se i taj sud ne može argumnetovano kritikovati. Okretanje glave od presuda ovoga suda i potpuno izostavljanje riječi genocid umjesto koje se konstantno koristi riječ masakr, što ovaj program čini, predstavlja prvi korak u poricanju dokazanih činjenica i genocida što je ozbiljna stvar kaž-njiva u više zemalja.

U filmu će se, ilustracije radi, naći da je predsjednik Klinton “rekao” Izetbegoviću da ukoliko pogine 5 000 ljudi u Srebrenici da će NATO napasti srpske vojne ciljeve u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovako ozbiljna tvrdnja se prezentira bez bilo kakvih dokaza, ali se koristi u kontekstu zaključivanja da Amerikanci i muslimani konspiriraju u organizaciji pada Srebrenice, dok su Srbi koji su samo izveli konvencionalnu vojnu akciju (što se izriče kasnije u filmu) pokušali da izbjegnu stradanje nevinih civila!

Ovaj nalaz je u potpunoj suprotnosti sa više presuda tribunala u Hagu i MeÄ‘unarodnog suda u Hagu kojima se presuÄ‘uje da su bosanski Srbi počinili genocid i da je to bila kulminacija plana o stvaranju etnički čiste srpske teritorije.

U filmu se dalje ističe kako bosanske vlasti svake godine koriste komemoraciju 11. jula za svoju propagandu. Možda to i nije sasvim pogrešno, ali je samo dio istine jer se ne spominje da se na tim komemoracijama sahranjuju identifikovani ostatci tijela pronaÄ‘enih žrtava. Umjesto toga se bosanske vlasti optužuju da koriste tragediju, a za koju su - same odgovorne.

Predstavljanje generala Mladića kao časnog vojnika zabrinutog za civile je takođe u potpunoj suprotnosti sa verzijom suda u Hagu prema kojoj on ima centralnu ulogu u planiranju i provođenju genocida.

Uzastopno se pravi slika Bošnjaka u Srebrenici kao krvožednih razbojnika i ratobornog faktora u ovom području, iako su oni u stvarnosti bili izbjeglice ranije protjerane iz obližnjih mjesta koje su više godina živjele pod opsadom, u gladi i pod artiljerijskom vatrom srpske vojske. Film završava tako što Misad Fazlić zaključuje "Izetbegović nas je sve sahranio. Predsjednik Izetbegović snosi odgovornost za ono što se desilo u Srebrenici". Dakle, na kraju se Izetbegoviću izriče presuda dok se Mladić i Srbi oslobaÄ‘aju krivice.

Ovdje imamo, dakle, bez ikakve sumnje projekat koji se uklapa u pokušaju reorganiziranja prošlosti i pisanja nove istorije na Balkanu u kojoj će se zločini relativizirati, greške umanjivati a žrtve učiniti odgovornim za vlastitu sudbinu!

Živimo u svijetu u kojem ono što se nekada smatralo propagandom sada igra glavnu ulogu u formiranju javnog mišljenja.