Zlocin silovanja nad Bosnjakinjama kao ratni zlocin i zlocin protiv covjecnosti

Zlocin silovanja nad Bosnjakinjama kao ratni zlocin i zlocin protiv covjecnosti

Na nedavnoj novinskoj konferenciji u Londonu, grupa bošnjačkih žena je govorila o silovanjima, mučenjima i drugim zločinima koje su pretrpjele kao zarobljenice u rukama srpskih ratnih zločinaca. Novinarka Zaharah Othman je priredila reportažu sa konferencije.

U glasu lišenom ikakvih emocija, Bošnjakinja Jasmina Kočarac opisala je svoje traumatično iskustvo u rukama srpskih vojnika koji su 15 dana ranije nemilosrdno ubili njenog muža i rodbinu ispred njenih očiju.

Kao i druge žrtve srpskih ratnih zločina, Jasmina nije imala vremena da prolijeva suze, jer je za nju važniji zadatak da svijetu kaže istinu o sistematskom etničkom čišÄ‡enju koje provode Srbi sa ciljem brisanja Bošnjaka sa geografske karte i historijskih knjiga.

Nakon zarobljavanja, Jasmina je odvedena u koncentracioni logor, a potom silovana u više navrata od strane tri srpska vojnika. Ona je bila izabrana i odvojena iz grupe zatočenih žena, a potom odvedena u prostoriju sa golim ženama koje su očito bile silovane i seksualno zlostavljane. Znala je da nju čeka ista sudbina, ali je bila pošteÄ‘ena poniženja kada je pala u nesvijest ne znajući šta su joj radili.

Idućeg puta nije bila iste sreće, jer je bila svjesna brutalne realnosti da su njeni silovatelji zapravo bivše komšije. Jedan od njih je bio kum na njenom vjenčanju.

U istom monotonom glasu Jasmina se zaklinjala da će ubiti svoje silovatelje ako ih pronađe.

Jasmina je bila meÄ‘u grupom bošnjačkih izbjeglica u Zagrebu u Hrvatskoj, koje su prisustvovale nedavnoj mirovnoj konferenciji u Londonu. Poput drugih zatvorenica, ona je stekla slobodu iz srpskog koncentracionog logora u razmjeni za srpske zatvorenike koje su držali Bošnjaci.

Zločin koje je preživjela Jasmini nipošto nije bio izoliran slučaj. Prema riječima Fatime Kafedžić, predsjednice Pokreta majki za mir u Bosni i Hercegovini, starost žrtava nije odvraćala silovatelje od njihovih gnusnih namjera.

Grupna silovanja djevojčica, u čak i u dobi od sedam godina, i to ispred njihovih majki i drugih zatvorenika, nudilo je neku vrstu patološkog užitka srpskim ratnim zločincima.
U koncentracionom logoru u Manjača, u blizini Banja Luke, 7-godišnja Mirma je brutalno silovana ispred njezine majke i drugih bošnjačkih zatvorenica. Njezina uznemirena majka neprestano se molila tražeci smrt za svoju kćerkicu kako bi zaustavila njenu traumu. Brutalno silovana djevojčica je umrla osam sati kasnije.

Prema riječima Fatime, ostale djevojčice nisu bile sreće da umru. U bolnici u Zagrebu, gdje mnoge bošnjakinje nalaze utočište, silovane djevojke čekaju roÄ‘enje neželjenih beba. Neke prolaze kroz intenzivna psihijatrijska liječenja i savjetovanja.

“ÄŒlanovi mog pokreta su nedavno posjetili djevojčicu od 13 godina, silovanju i mučenu. Ona je bila je u totalnom šoku i stalno je plakala. Mi smo joj rekle da pokuša zaboraviti šta se dogodilo i da pokušati obnoviti svoj život”, govori Fatima sa drhtavim glasom koji pokazuje da je ovakvu vrstu savjeta lakše dati, nego ga staviti u praksu.

Majka desetoro djece, Fatima strahuje za sigurnost svojih kćerki koje se još uvijek nalaze u opkoljenom Sarajevu. Rat ju je zadesio u Austriji kada je otišla da prikupi medicinske zalihe i nije se mogla vratiti kada je izbila nevolja. Od tada je izgubila kontakt sa mužem i šestero djece. Njezin pokret u Zagrebu pokušava pomoći žrtvama da obnove i započnu svoje živote iznova. Ona takoÄ‘er pomaže rehabilitiranju djece koja su izgubila roditelje u ratu.

Još jedan neumoran lik koji ulaže vrijeme pomagaujući žrtvama da rehabilitiraju fizičke i psihičke rane je dr Alma Muslić. Ona kaže da je svjedočila strašne slučajeve mučenja, osobito trudnica, kojima su Srbi noževima brutalno rasparali stomake. A tu su, naravno, mala djeca koja su bile žrtve snajperskih napada ili koja su ostale siročad bez oba roditelja.

Jedno dijete, sretno da ima oba roditelja, je 9-godišnji Jasmin, ali on stalno živi u noćnim morama sjećajuci se dana koje je proveo u koncentracionom logoru Manjača.

Jasmin je sa svojom majkom Azizom i 12-godišnjom sestrom Validom bio zaustavljen u autobusu na putu prema kući svoje tetke u naselju Dobrinja od strane srpskih vojnika. Bošnjački putnici su izvedeni iz autobusa i marširani na ispitivanje. Devetogodišnji Jasmin je u više navrata bio ispitivan o tome ko je dobavljao oružje bošnjacima.

Kada je njegova majka Aziza bila odvedena na ispitivanje, oni su joj prijetili da će silovati njenu djecu ako ne bude suraÄ‘ivala. U meÄ‘uvremenu, Jasmin je posmatrao mučenja izgladnjelih zatvorenika koji su bili toliko mršavi da se na njima mogla vidjela samo koža i kosti.

Na nedavnoj konferenciji za štampu u Londonu, Jasmin je prsnuo u plač opisivajući šta je preživio, a Valida svojim rukama stalno skrivala lice u nastojanju da izbriše traumatična sjećanja.

Nešto prije početka konferencije, kratko odvajanje od svoje majke pokazalo se preteškim za malog Jasmina, koji se prepao da je više neće vidjeti.

Za Azizu i njenu djecu, mirovna konferencija, koja ih je dovela u London na kratah predah od nevolja u njihovoj domovini, ponudila je malo nade za pravi mir u Bosni i Hercegovini. Ipak, prva dobra vijest stigla ju je nakon više-mjesečnog boravka u Londonu — muž joj živ i na sigurnom u opkoljenom Sarajevu.

MeÄ‘utim, Fatima Hodžić nema čemu da se nada – njen muž i ostali dio muške familije nestao je u masovnim ubistvima od strane srpskih vojnika.

Njen 5-godišnji sin Muhamed je jedini preživjeli muškarac u veoma bliskoj familiji koja je nekada brojala 35 članova.

Potiskujući bol i tugu, Fatima i ostale bošnjačke izbjeglice u Londonu, nedavno su apelirale na ženske organizacije — osobito one iz muslimanskog svijeta — da im pomognu na bilo koji mogući način.

“Ovo je jedna prilika koju koristimo da pozovemo sve žene da nam daju potporu, jer želimo da se vratimo u našu domovinu što je prije moguće. Mi ne želimo nikoga da nas prima kao izbjeglice. Mi želimo da se vratimo u našu zemlju, da u njoj radimo i da je ponovo izgradimo.”

“Želimo apelirati na finansijsku pomoć kako bi vratili našu izbjegličku djecu iz zapadnih zemalja u Bosnu i Hercegovinu, kako bi ih mogli odgojiti da budu Bošnjaci. Mi ne želimo da naša djeca izgube svoj identitet.”