Budimo budni i oprezni, jer nam se historija već stoljećima iznova ispisuje krvlju nevinih Bošnjaka
Prema popisu iz 1991.g., u Srebrenici je živjelo 36.666 stanovnika, od Äega je na Bošnjake otpadalo 75%, na Srbe 23% i na ostale 2%. Bošnjaci su bili vlasnici 79% zemljišta i nekretnina. U Žepi su po popisu iz 1991. godine živjela 2144 Bošnjaka. U zaštićenim zonama je na poÄetku agresije sebi utoÄište takoÄ‘e našao veliki broj Bošnjaka: Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Han Pijeska, Višegrada, Rudog, ÄŒajniÄa i FoÄe. Na zaštićene zone su udarali UžiÄki i Novosadski korpus, kao i druge zloÄinaÄke formacije (Arkanovci i Šešeljevci), uz pomoć srpsko-ÄetniÄkih jedinica iz BiH. Primjenjivane su i druge metode specijalnog rata: uskraćivanje napajanja vodom, sprijeÄavanje dotura humanitarne pomoći, lijekova, energenata i dr.. Srbi su iz konvoja hrane odvajali što su željeli, a na prvom mjestu jestivu so, umjesto koje su Bošnjacima zaštićenih zona slali industrijsku so, sa ciljem njihova trovanja...
MeÄ‘unarodna zajednica je uvoÄ‘enjem embarga na uvoz oružja, onemogućila BiH odbranu od agresora. Ona je 1993.g. razoružala pripadnike Armije R BiH u: Srebrenici, Goraždu i Žepi i zaštitu "zona" predala snagama UN-a. Po rezoluciji Ujedinjenih Nacija, od 16. aprila 1993.g. daje se pravo UN da odgovore silom, ukljuÄujući vazdušne udare na prvu granatu ili vojnu invaziju na jednu od enklava. Nakon donošenja Rezolucije 819, od 16. aprila 1993.g., generalnom sekretaru UN-a Butrosu Galiju su se nudile snage: Malezije, Pakistana i Turske, koje su željele da preuzmu kontrolu nad "Zaštićenim zonama", ali je taj zahtjev odbijen i zadatak je povjeren nesposobnim Kanadskim, a potom Holandskim snagama. "Zaštićena zona" Srebrenica je od tog momenta postala legalan logor, za 42.000 SrebreniÄana i muhadžira iz okolnih gradova koji su prethodno okupirani.
Sredinom juna 1995.g. (prije na mjesec dana od zloÄina u Srebrenici) AmeriÄke i Francuske tajne službe su imale saznanja da je u toku opsežna priprema za napad na zaštićene zone, a još prije toga je Žanvije tražio pred Savjetom sigurnosti da povuÄe snage iz "zaštićenih zona".
Zapamtimo, tek roÄ‘eno dijete je u PotoÄarima, 11. jula 1995. godine ubijeno, na oÄi njegove majke, koja ga nije uspjela ni zadojiti, pa ni ime mu dati!!! Neka je prokletstvo na izvršioca ovog zloÄina, na sve one koji su na bilo koji naÄin uÄestvovali u genocidu u zaštićenim zonama, a posebno Srebrenici i na one koji su trebali i mogli, a nisu sprijeÄili zloÄin! Molim Allaha dželle še’nuhu, da zloÄince i njihove porodice zabavi: teškim i neizlijeÄivim bolestima i neimaštinom i da ih uÄini ibretom (opomenom) za sve one koji ne vjeruju!!!
U napadu na zaštićene zone uÄestvovalo je 12000 agresorskih srpskih vojnika, potpomognutih sa 400 artiljerijskih oruÄ‘a. Operacijom se komandovalo iz komandnog mjesta Vojske Savezne Republike Jugoslavije, na Tari. AmeriÄke obavještajne službe tvrde da su napad na zaštićene zone zajedno planirali naÄelnik srpskog Generalštaba Perišić i ÄetniÄki komanadant u BiH zloÄinac Ratko Mladić. Bernard Žanvije, je na jednoj konferenciji za štampu, na pitanje: "Šta mislite o Ratku Mladiću?", odgovorio: "Mislim da je on profesionalni vojnik, koji pokušava da odbrani svoj narod?" – Doduše, nije kazao, od koga. Od koga je trebao braniti srpski narod u Žepi, kada su u Žepi Bošnjaci bili u 100% procentu. Žanvije, u izvještaju od 10.07.1995. godine ima pripremljeno opravdanje za izostajanje vazdušnih udara, time što kaže: "Ako neko upita, zašto nema vazdušne intervencije, uvijek možemo odgovoriti da bi to bilo preopasno za naše trupe.”
Komanda Holandskog bataljona je uništila video kasetu koju su snimili holandski vojnici, prilikom strijeljanja Bošnjaka u PotoÄarima. U Zagrebu je spisak od 239 predatih Bošnjaka srpskim snagama od strane Holandskog bataljona, “zagubljen”, a Holandski pukovnik Ton Karemans (Ton Karremans) je pohvalio zloÄinca Mladića za "odliÄno izvedenu vojnu akciju".
Petnaestog jula 1995.g. u Beogradu je postignuta nagodba sa Mladićem i to u jeku pokolja u Srebrenici. Na tom sastanku su bili prisutni i Karl Bilt., T. Stoltenberg, J. Akaši, S. Milošević i R. Smit. Isti su stanje u Srebrenici ocijenili "delikatnim", uz dogovor da se "ne pominje u javnosti"! Nagodba se sastojala u tome da NATO odustane od vazdušnih napada, za zamjenu za UN vojnike, koje su Srbi držali u "zarobljeništvu". Zašto je AmeriÄka vlada u tajnosti Äuvala, puni mjesec dana, satelitske snimke muškaraca, koji kleÄe u poljima blizu Srebrenice, Äekajući strijeljanje? Sasvim je sigurno, da su mnogi od njih mogli biti spašeni, da se reagiralo na vrijeme. Zašto MeÄ‘unarodna zajednica nije reagirala onda kada je snimala razgovore ÄetniÄkih komandanata, koji su govorili "da se 3.500 paketa treba odmah riješiti"!? Itd… ZloÄinci su 27. jula 1995. godine na oÄi Ukrajinskog bataljona zarobili žepski pregovaraÄki tim u sastavu: Avdo Palić, komandant Žepske brigade, Mehmed ef. Hajrić, predsjednik Ratnog predsjedništva Žepa i Amir Imamović, komandir Civilne zaštite Žepa, a nakon toga su ih svirepo ubili.
Srbi su nagraÄ‘eni za genocid, jer su dobili 49% teritorije BiH i to ne bilo kako, nego kroz para-tvorevinu RS. Srbi u Dejtonu nisu potpisali kapitulaciju, nego su naprotiv nagraÄ‘eni. ZloÄinci su promovirani u mirotvorce i humaniste i potpisivaÄe Sporazuma, u vrijeme kada su BanjaluÄki Srbi bili spremni na bježanje, pred uspješnim oslobodilaÄkim akcijama 5. i 7. korpusa, ali je Dejton sprijeÄio ostvarenje toga cilja. Ponovo je kažnjena žrtva, što je sastavni dio kontinuirane dvoliÄne politike Zapada.
Ali, nakon punih šesanest godina od genocida nad Bošnjacima zaštićenih zona, ratni zloÄinci Šešelj, Karadžić i Mladić se ismijavaju sa MeÄ‘unarodnim sudom u Hagu i još jednom na oÄi bjelosvjetkse javnosti ponižavaju porodice žrtava.
Zapamti tužnu priÄu Džemile Delalić iz sela Dobrak, kod Srebrenice: "Sjedim ja meÄ‘u onim narodom u PotoÄarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teÄe, grÄ na licu. PriÄ‘em, pitam je šta joj je, kaže: "RaÄ‘am!" "De sine", velim ja njoj, "ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu"… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad Äetnik predame: "Spusti to dijete dolje!", veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…Äetnik priÄ‘e, nogom stade djetetu na vrat... Crijeva izletiše…"
Zapamtimo, tek roÄ‘eno dijete je u PotoÄarima, 11. jula 1995. godine ubijeno, na oÄi njegove majke, koja ga nije uspjela ni zadojiti, pa ni ime mu dati!!! Neka je prokletstvo na izvršioca ovog zloÄina, na sve one koji su na bilo koji naÄin uÄestvovali u genocidu u zaštićenim zonama, a posebno Srebrenici i na one koji su trebali i mogli, a nisu sprijeÄili zloÄin!
Haram bilo onima koji halale ili zaborave, da je za samo sedam dana jula 1995. godine palo 10.748 šehida Srebrenice, iza kojih je ostalo 10.000 jetima, koji su izgubili: oÄeve, majke, sestre, braću, dajidže, dajidžiće, amidže, amidžiće, tetkove i tetiće!!!
Masakr u Srebrenici bio je užasan Äin genocida, što je i pravno potvrÄ‘eno presudama MeÄ‘unarodnog suda pravde i MeÄ‘unarodnog kriviÄnog suda za bivšu Jugoslaviju. Ovo je stvarnost s kojom se treba suoÄiti: nema prostora za poricanje
U Memorijalnom centru PotoÄari je do sada ukopano 4.524 žrtava. Na drugim lokacijama ukopano je 188 žrtava, tako da je sa današnjim danom identifikovano i ukopano 5.325 srebreniÄkih žrtava. Prema zvaniÄnom spisku nestalih SrebreniÄana iz jula 1995. godine, ostaje da se još traga za posmrtnim ostacima 3.040 osoba.
Jedanaesti juli 1995. godine upisan je u povijest velikih sramota ÄovjeÄanstva koje nije sprijeÄilo ubijanje nevinih ljudi u PotoÄarima. Razlika izmeÄ‘u sramote ÄovjeÄanstva i boli Srebrenice je kao razlika izmeÄ‘u onih dvojice koji još prkose ÄovjeÄanstvu i onih hiljada majki koje još plaÄu da Äuju gdje su im sinovi. Dakle, niti se sramota ÄovjeÄanstva smanjuje, niti se bol majki Srebrenice umanjuje. Sve je isto kao i prije šesnaest godina ovdje u PotoÄarima, osim naše vjere u Boga koja se svakim danom uvećava da sreberniÄka žrtva nije uzaludna i ove istine u kostima naše braće koja nam svakim danom sve više obećava da je pravda sve bliža i sve jaÄa.
Mi Bošnjaci imamo obavezu da se jasno i nedvosmisleno odredimo protiv zla zlih ljudi. Neutralnost pomaže dželatu, nikad žrtvi. Šutnja hrabri tiranina, nikad potlaÄenog. Mi moramo dignuti svoj glas kada je ljudski život ugrožen i kada je ljudsko dostojanstvo poniženo. Tu nema ni nacionalnih ni etniÄkih granica. Tu postoji samo jedna granica, a to je granica izmeÄ‘u dobra i zla. Mi moramo biti na strani dobra. Zato gdje god se ljudi progone zbog njihove rase, vjere, nacije ili politiÄkog mišljenja mi moramo dignuti svoj glas protiv toga, jer Bog Uzvišeni zabranjuje diskriminaciju.
U PotoÄarima dužan je svaki Bošnjak i Bošnjakinja obnoviti zavjet da će se brinuti za drugog Bošnjaka i Bošnjakinju ma gdje bio, ma gdje bila u svijetu. To je zavjet kojeg dugujemo sami sebi i kojeg ne smijemo nikad iznevjeriti zato što više nikad ne smijemo dopustiti da nam se dogodi genocid, niti smijemo šutiti, gledajući nasilje, jer nasilje nije naš put.