Razgovor sa prof. dr. Senadinom Lavićem, profesorom na Fakultetu politiÄkih nauka i Direktorom BZK „Preprod“
Prof. dr. Senadin Lavić je roÄ‘en u Konjicu 13. 7.1965. godine. U rodom gradu završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1985/1986 školske godine zapoÄinje studij na Odsjeku za filozofiju i sociologiju, koji uspješno okonÄava 1989. godine. Postdiplomski studij na istom fakultetu upisao je 1990. godine, a 1999. godine odbranio je magistarski rad o Adornovoj kritici savremenog društva (Dometi Adornove kritike modernog društva). TakoÄ‘er, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2003. godine odbranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Racionalnost, jezik i zajednica (mentor prof. dr. Jelena Berberović). Od 1997. godine radi na Univerzitetu u Sarajevu, Fakultet politiÄkih nauka, prvo kao asistent na predmetu Metodologija društvenih znanosti; od 2000. godine kao viši asistent na istom predmetu, od 2004. godine kao docent, a od 2008. kao vanredni profesor. Na studijskim boravcima u NjemaÄkoj (Bonn) i Austriji (Graz) istraživao je sa stanovišta pluralistiÄke perspektive pristupe i metodologije koji su u dvadesetom stoljeću dominirali u radu društvenih znanosti.
UÄestvovao je u brojnim znanstveno-istraživaÄkim aktivnostima sa studentima i sa drugim istraživaÄkim timovima. Sudjelovao je u radu znanstvenih skupova posvećenih perspektivama znanosti, obrazovanja, razvitka bosanskohercegovaÄkog društva i države Bosne i Hercegovine. Okrenut je principima kulture mira i vrijednostima pluralistiÄke racionalnosti koja je osnova života u razlikama. Lavićevo znanstveno polje interesovanja je metodologija shvaćena kao kritiÄko-istraživaÄka svijest u znanstvenim istraživanjima. No, pored metodologije istražuje u polju recentne društveno-znanstvene (socio-politološke) fenomenologije, kulturnih studija (cultural studies), sociologije migracija, socijalne epistemologije (znanje u društvenom kontekstu), savremene filozofije (posebno problemi jezika i racionalnosti), leksikologije (rjeÄnik filozofskih pojmova, leksikon socioloških pojmova, onomastiÄke studije s akcentom na antroponimijske probleme i bošnjaÄka prezimena) i dr.
Lavić je dosada objavio dvije knjige: PluralistiÄka racionalnost (Sarajevo, 2004) i IzmeÄ‘u periferije i centra (Sarajevo, 2006). Voditelj je master studija na Fakultetu politiÄkih nauka, Glavni i odgovorni urednik univerzitetskog Äasopisa Pregled, Predsjedenik je BZK „Preporod“, te Älan Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99.
Naše povijesno narodno ime je Bošnjak
Kako ocjenjujete bošnjaÄko „nacionalno stanje“ danas? Šta su primarni bošnjaÄki nacionalni prioriteti i interesi i kako do njih doći?
Prof. dr. Lavić. Svjedoci smo složene i teške konsolidacije bošnjaÄkog bića u današnjici. Nazovimo to povijesnom unutarnjom konsolidacijom koju moramo uÄiniti i kroz koju moramo proći. Možemo reći, naravno, da smo odgovorni što nosimo dio tog tereta na svojim plećima. Naša generacija ima povijesnu odgovornost da zapoÄete procese dovede do razine koju omogućava naše vrijeme. Ne treba smetnuti s uma da su Bošnjaci narod koji je preživio genocid u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. U tom smislu, Bošnjaci su narod koji nadolazi iz prostora sjenki, isplaniranog nestanka i uništenja, svjestan svoje povijesne sudbine i odluÄan da dostigne slobodu i dostojanstvo. U tome ih ne može zaustaviti zloÄinaÄki velikosrpski projekt i njegovi trabanti u Bosni koji šire kulturu zla.
Iz problemskog okružja sadašnjice pred nas se postavlja zadatak da djelujemo prema prioritetima koje nam je nametnulo vrijeme. Smatram da smo iz odreÄ‘enih krugova bošnjaÄke politike, u posljednjih dvadeset godina, primili sasvim pogrešne smjernice za djelovanje koje su zahtijevale navodnu neophodnost islamizacije bošnjaÄkog naroda, religijski preporod i isticanje važnosti svešteniÄkog staleža u društvu. MeÄ‘utim, bilo je potrebno našem narodu strateški osigurati modernizaciju i kvalitetnu edukaciju u savremnim znanstvenim sadržajima evropskog svijeta i nikako ne izgubiti iz vida da je Bosna i Hercegovina religijski pluralno društvo. Danas uviÄ‘amo taj strateški promašaj bošnjaÄkih ideoloških orijentacija i populistiÄke politike. Ako smo pošteni trebamo priznati pogrešku i nastaviti ispravljati elemente u procesu. Od masovke u politici nemamo velike koristi. Naprimjer, kao kad u sistemu obrazovanja svu pažnju poklanjate lošim studentima, nedoraslim za studij, a zanemarujete odliÄne i nadarene studente. Mi moramo prihvatiti vrijednosti evropske moderne, jednog od najvažnijih poduhvata u povijesti ÄovjeÄanstva. Smješno je kad neka religijska postavka hoće da potÄini modernu svojim dogmatskim sadržajima, pa bila ona kršÄ‡anstvo ili islam u interpretacijama njihovih fundamentalista.
Naši su prioriteti u obrazovanju, društvenom razvoju i euroatlanskim integracijama. Ti procesi će biti zakoÄeni od strane antibosanskih snaga koje sasvim otvoreno rade na potkopavanju bosanskohercegovaÄke državne supstance. Oni opstrukcijama nastoje dovesti do zamora patriotske snage i njihove prijatelje u vezi sa odbranom Bosne i Hercegovine. Bošnjaci s probosanskim Srbima i Hrvatima moraju, pritom, svim raspoloživima sredstvima raditi na oÄuvanju internacionalno priznate države Republike Bosne i Hercegovine i pokazati da su jaki i odgovorni. Bošnjaci danas moraju iskazati veliku politiÄku mudrost i odgovornost prema državi Bosni i Hecegovini. Ne smiju više praviti kompromise kojima potkopavaju državu Bosnu i Heregovinu, a naroÄito ne u vremenima otvorene saradnje izmeÄ‘u dva velikodržavna ekspanzionizma, srpskog i hrvatskog. Projekti stvaranja nacionalnih država, srpske i hrvatske, nailazili su u Bosni i Hercegovini na nesavladivu prepreku. Etnonacionlana država, u svom svojem znaÄenju, nikada nije bila moguća u Bosni i Hercegovini. Zašto? Zato što je povijesno Bosna i Hercegovina suštinski pluralno društvo, te zato i ideologijski suprotstavljeno ideji homogene nacije. Upravo iz nerazumijevanja ove Äinjenice proizlazi cjelokupna bosanskohercegovaÄka drama i neprijateljske nakane prema Bosni i Hercegovini od strane njezinih prvih susjeda, Srbije i Hrvatske.
Ko i zašto producira podjele meÄ‘u Bošnjacima? Šta je po vama Bošnjak, a šta je musliman? Kakav treba biti bošnjaÄki odnos izmeÄ‘u nacije (države), naroda, vjere i društva?
Prof. dr. Lavić. Pratim stanje Bošnjaka na prostorima Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Slovenije. Negdje su Bošnjaci sami odgovorni za svoje stanje konfuzije i izmanipuliranosti, a negdje ih svjesno odreÄ‘eni režim i njegove obavještajno-policijske službe dovode u stanje zbunjenosti i konfrontacije suparniÄkih grupica koje su podijeljene prema nekom mizernom principu liÄne korist, a pritom ne poštuju princip bošnjaÄkog interesa. Vjerujem da će biti sve manje prostora i uslova da se manipulira Bošnjacima iz nekog neprijateljskog centra, kao i iz redova bošnjaÄkih funkcionera, koji već dvadeset godina raspolažu Bosnom i Bošnjacima kao da je to njihovo privatno vlasništvo.
Naše povijesno narodno ime je Bošnjak. Mi trebamo biti ponosni na svoje ime i uvijek ga isticati ako se pokušava bošnjaÄki narod svesti na neko drugo odreÄ‘enje koje opisuje jednu njegovu karakteristiku. Od septembra 1993. godine mi smo odluÄili da vratimo svoje staro ime i to je završen proces. Naše ime nije „bosanski muslimani“ ili samo „muslimani“ – to su geografske i religijske odrednice dijela našeg bića. U tim oznakama opisuju se neka svojstva jednog naroda – Bošnjaka. One su samo deskripcije, ali nikako nisu ime. Dakle, pitajmo se uvijek kakvo je narodno ime tome narodu koji potiÄe iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije i koji je danas rasut diljem svijeta od Novog Zelanda do Amerike, a prihvata bosansko i bošnjaÄko odreÄ‘enje. Već od 18. stoljeća Bošnjaci se bore se za svoj opstanak i identitet, oÄuvanje svoje vjere i maternjeg jezika koji nazivaju bosanskim jezikom. Dakle, ime tog naroda je staro i poznato: Bošnjaci. To se nikada više ne smije zaboraviti, jer ko zaboravi svoje ime nadjenuće mu se neko drugo. Tako je bilo tokom dvadesetog stoljeća – nudili su nam da budemo pod zastavom srpstva, hrvatstva ili jugoslavenstva, ali nikako bosanstva i bošnjaštva. Asimilacija nije uspjela i Bošnjaci su danas u postgenocidnoj fazi egzistencije. Završena je epoha neopredjeljenosti Bošnjaka i sad su na putu da iskušavaju vlastitu odreÄ‘enost u novom povijesnom kontekstu.
Moja vjera je moja liÄna stvar i nema sveštenika koji može da njome manipulira. Ja, kao graÄ‘anin Bosne i Hercegovine, to ne smijem dozvoliti. Religijska institucija koja se zove Islamska zajednica je dužna da se brine o vjeri. Religijske institucije, smatram, daju sebi previše prava i važnosti u nerazvijenim društvima – one ne smiju zloupotrebljavati Äovjekovu prirodnu potrebu da vjeruje u Božiji red. Religijske institucije u graÄ‘anskom, sekularnom društvu moraju uvažavati javni prostor, tj. znati da postoje i drugi dijelovi javnosti koji u tom prostoru sudjeluju. Bošnjaci nisu religijska skupina nego narod i religijske institucije to moraju poštovati. Svaki sveštenik koji ih neprestano i neprecizno svodi na „muslimane“ ne dopušta im da se uzdignu u egzistenciju naroda i nacije – graÄ‘ana države, te im se odriÄe pravo da žive kao politiÄko biće. Velikosrpski projekt je svojom propagandom stvarao sliku o Bošnjacima kao religijskoj skupini koja nije narod, te stoga treba da se opredjele za srpstvo ili hrvatstvo. MeÄ‘utim, Bošnjaci su politiÄki subjekt u Bosni i Hercegovini i u tom svjetlu imaju važnost za druge. Sveštenici su, nažalost, poÄeli da izigravaju struÄnjake za „nacionalno pitanje“, politiku, strategiju, ustavna pitanja, a zanemarili su ljude u džematu i svakodnevno administriranje u poslovima religijske zajednice koja je njihova nadležnost. HumanistiÄko-društvena inteligencija kod Bošnjaka danas ima zadatak da razotkriva i prijeÄi svaki pokušaj svoÄ‘enja nacionalne i narodne odreÄ‘enosti na razinu „religijske skupine“ u koju je planski zguravaju zagovornici antibosanske politike.
U toku je važan proces diferencijacije izmeÄ‘u narodnog, nacionalnog (državno-pravnog) i religijskog sadržaja kod Bošnjaka. To se može shvatiti kao proces stabilizacije bošnjaÄkog naroda i njegov konaÄni odgovor na brojne izazove iz 20. stoljeća. Mogu reći da je to najveći kulturni dogaÄ‘aj u kojem sudjelujemo danas. Dugo smo živjeli koncepciju života u kojoj je religijska zajednica bila jedini okvir i spasonosni oslonac za narodni (etniÄki) i vjerski identitet bošnjaÄkog naroda. To je vrijeme od osamdesetih godina 19. stoljeća do šezdesetih godina 20. stoljeća. I ono je nepovratno prošlo! U tom vremenu se pojavljuju Muslimanska narodna organizacija, Jugoslovenska muslimanska organizacija, Stranka demokratske akcije i druge politiÄke partije bošnjaÄkog naroda. Niko ne spori, ni sociološki ni antropološki, da vjerovanja u kulturi Äovjeka, kao i svakog naroda ponaosob, imaju vrlo važno mjesto i da su kroz povijest stvarala odreÄ‘ene slike svijeta koje su pomagale Äovjeku da se orijentira u egzistencijalnom djelovanju. Mi zbog toga govorimo o islamskoj i muslimanskoj kulturi i civilizaciji, o svetoj tradiciji i velikom naslijeÄ‘u. U kulturno pamćenje pojedinaca i naroda izmeÄ‘u brojnih sadržaja spada i slobodno izražavanje mišljenja i slobodno izražavanje vjere. U epohi moderne politika je postala djelatni okvir u kojem se predstavljaju ideje i interesi razliÄitih društvenih grupacija. U svijetu politike oblikuju se politiÄki programi i za njih se graÄ‘ani ili Älanovi društva opredjeljuju i daju im svoju podršku glasanjem na redovnim ili vanrednim izborima. PolitiÄki programi su uvijek prilagoÄ‘eni aktuelnom društveno-povijesnom stanju i u njima se iskazuju stavovi o bitnim sadržajima tog stanja. Svi graÄ‘ani s pravom glasa imaju jednaku mogućnost da svoj glas daju onome za koga oni smatraju da će ostvariti njihove interese: pojedinac, politiÄka stranka, politiÄki program. To je srce demokratije. No, mi moramo odgovoriti na pitanje: zašto se Bošnjaci i dalje pokušavaju svesti na religijsku zajednicu i ko su zagovornici i nosioci tih nakana?
Da li Bošnjacima treba još jedan sabor ili se Bošnjaci trebaju vratiti pravnom domenu rješavanja svojih nacionalnih, narodnih, jeziÄkih, teritorijalnih i državotvornih pitanja u okvirima postojećeg bosanskohercegovaÄkog društva i države?
Prof. dr. Lavić. Saborovanje je jedan vid rješavanja nagomilanih problema. Ali, to se najÄešÄ‡e radi ako ne postoje institucije pravne države i sekularnog društva ili te institucije ne funkcioniraju u punom kapacitetu. Sabori u sebi posjeduju tu tribalistiÄku dimenziju koja uvijek govori iz neke getoizirane pozicije i nije u stanju da koristi institucije i tijela politiÄkog sistema. Narod se skupi „na ledinu pred svojim voÄ‘om“ i kao donosi neke odluke. To imamo u srpskom i hrvatskom etnonacionalizmu. Smatram da etniÄki sabori samo doprinose većoj izoliranosti i duhu getoiziranog življenja. Bošnjacima trebaju otvoreni kritiÄki dijalozi i institucije (državne, kulturno-znanstvene, ekonomske, finansijske) koje će doprinositi jaÄanju države Bosne i Hercegovine i njihovom općem položaju. Ne vjerujem da Bošnjaci mogu opstati u nekom getu neovisno od države Bosne i Hercegovine. Dakle, treba jaÄati institucije i tijela države Bosne i Hercegovine, a ne zamajavati se predmodernim oblicima „homogeniziranja naroda“. Oni koji hoće saborovanje trebaju znati da ovo nije 1993. godina, da je država Bosna i Hercegovina opstala bez obzira na agresiju njezinih susjeda, da se može komunicirati kroz kanale politiÄkog i društvenog sistema, da saborovanje odgovara velikosrpskim i velikohrvatskim koncepcijama etniÄke teritorijalizacije Bosne, da Sarajevo više nije pod opsadom srpskih topova, da Bošnjaci nisu neko pleme kojem treba nepogrješivi voÄ‘a i tome sliÄno... Bošnjacima treba više znanosti, odgovornosti, spremnosti na rad i odricanje, više moralnosti i vizija, jedna ideja aktivizma, a ne nikakvog jednoumlja ljudi koji bez ikakve odgovornosti sjede u institucijama sistema. Vjerujem da se sistem može napraviti step by step metodom i na tome treba istrajno raditi.
Svjedoci smo postojanja razliÄitih koncepcija razvoja bošnjaÄkog nacionalnog bića. Kakva je uloga nezavisne bošnjaÄke inteligencije u kreiranju jedinstvene koncepcije nacionalnog i narodnog razvoja Bošnjaka?
Prof. dr. Lavić. Važno je da se posljednjih dvadeset godina govori o Bošnjacima s raznih znanstvenih pozicija – politoloških, historiografskih, socioloških, antropoloških, etnoloških, ekonomskih, pravnih i dr. U posljednjih dvadeset godina pojavilo se toliko dobrih i vrijednih knjiga o Bošnjacima i Bosni da se više ne mogu zanemariti. Ne radi se samo o domaćim autorima, nego i o brojnim stranim autorima iz Evrope, Amerike i Australije. Trebamo se sjetiti S. Bašagića, A. Muradbegovića, H. Ćišića, D. Sušića, S. Kulenovića, Dž. Bijedića, H. Pozderca, M. Dizdara, S. Balića, A. Zulfikarpašića, M. Imamovića, M. Filipovića, M. Nezirevića, A. Purivatre, H. Mulaibrahimovića, K. Prohića, F. Muhića i mnogih drugih u prošlosti, pa do današnjih imena kakvi su N. Duraković, E. Zgodić, Š. Filandra, A. Mujkić, H. Repovac, Dž. Ibraković, E. Karić, A. Silajdžić, R. Hafizović, R. Mahmutćehajić, S. Bandžović, H. Kamberović, D. Abazović, Z. Delić i mnogi drugi koji odgovorno razvijaju misli o Bosni i Bošnjacima. Naravno, ovdje nisam naveo sve ljude i važne ideje, jer mi je namjera bila da ukažem da je na djelu veliki intelektualni proces oko promišljanja bitnih sadržaja bošnjaÄkog bića. I to je najvažniji momenat – znanstveno voÄ‘enje brige o narodu i državi.
Već je jasno da je uspostavljena paradigma po kojoj je razvitak Bosne i Hercegovine i njeno kulturno-povijesno pozicioniranje u evropske tokove glavni interes Bošnjaka i onih koji prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu. Država Bosna i Hercegovina je naša najvažnija tema i vrhovni pojam djelovanja. Naravno, bošnjaÄka inteligencija treba i mora nastaviti raditi na razvoju bosanske države u novom povijesnom kontekstu. Ona ne smije pitanja države i njenog razvoja ostaviti u rukama politikanta i politiÄkih birokrata. Još bih napomenuo da u pojam „bošnjaÄke inteligencije“ ubrajam i podrazumijevam ljude od znanosti i mišljenja u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, tj. one koji su u Bosni i one u dijaspori. To su dva obraza jednog te istog lica. Inteligencija treba da ponudi plural vrijednosti i ciljeva za daljnji napredak Bošnjaka i Bosne kao pluralnog društva.
KljuÄni problem je postojanje entiteta koji se razumijeva kao ratni plijen agresora na Bosnu i Hercegovinu
Kako Bošnjaci mogu prevazići poziciju žrtve i poÄeti graditi jedan novi modus vlastite narodne egzistencije? Može li se bošnjaÄki identitet, kako individualni tako i kolektivni definirati preko znanja? Ako može kako, na koji naÄin i sa kojim subjektima?
Prof. dr. Lavić. Mi jesmo žrtva straviÄne agresije prvih susjeda, Miloševićevog i TuÄ‘manovog režima. To je povijesna Äinjenica i iskustvo. Ali, mi ne možemo ostati na naraciji o žrtvama, jer ćemo izgubiti osjećaj za povijesnu orijentaciju i osloboditi se odgovornosti za vlastito stanje. Razvoj bošnjaÄke svijesti provodi se preko znanja, odnosno preko oblikovanja svijesti kroz znanje. U tom pogledu neizostavna je uloga obrazovnog sistema i kulturnih institucija na profiliranju bošnjaÄkog identiteta koji je izraz bošnjaÄkog suoÄavanja s izazovima vremena u kojem se živi. Iz toga slijedi da je svaka generacija Bošnjaka dužna da radi na svome identitetu i da ga usavršava i dopunjava novim iskustvima i znanjima. DinamiÄka karakteristika postojanja pojedinca i kolektiva zahtijeva od njih da u tom procesu pronalaze nove dimenzije i vrijednosti vlastitog napretka. Zato je važno danas da Bošnjaci budu dio onoga što se zove knowledge based society i da u njemu naÄ‘u svoje egzistencijalne interese.
Zašto se bošnjaÄka politika još nije adekvatno odredila spram entiteta Republika srpska koji je ÄinjeniÄno genocidna tvorevina?
Prof. dr. Lavić. To je pitanje koje dezavuira odreÄ‘ene unutarbošnjaÄke grupacije i njihove predrasude. Slažem se s vama da je entitet RS rezultat genocida nad bošnjaÄkim narodom. Tu strašnu Äinjenicu još uvijek nismo promislili i na osnovu nje poduzeli odreÄ‘ene korake. Nije normalno „prihvatiti“ ili „priznati“ entitet RS koji je nastao na masovnim grobnicama Bošnjaka. Pa to je vrhunac nemorala i mazohizma s bošnjaÄke strane! Pritom, bošnjaÄka politika nije jednoznaÄno definiran pojam. Postoji otvorena disproporcija izmeÄ‘u bošnjaÄke inteligencije i onih koji se izdaju za politiÄare koji navodno brinu za „bošnjaÄki interes“. Bošnjaci moraju otvoriti razgovor o prisilnoj suspenziju Ustava Republike Bosne i Hercegovine i pokazati da je, zloÄinom genocida na tlu internacionalno priznate države Republike Bosne i Hercegovine, nametnut entitet koji se zove RS – u potpunosti djelo zloÄina. To je vrhunac barbarstva. Tu se mora prići s pozicije prava i ne odstupati u podruÄje „dogovaranja“.
MeÄ‘unarodni sud pravde u Hagu je u Presudi 2007. godine oznaÄio entitet RS odgovornim za genocid u regionu Srebrenice. Time je taj entitet delegitimiran i dezavuiran kao zloÄinaÄka i nelegalna tvorevina na tlu Bosne i Hercegovine. Svi smo toga svjesni i u budućnosti će taj entitet postati veliki problem daljnjeg razvoja pluralnog društvenog života u Bosni i Hercegovini, a posebno će služiti za ometanje razvoja Bošnjaka. Taj entitet je već postao smetnja demokratskog razvoja zemlje, pa izgleda da mu je to i svrha dosadašnjeg postojanja. U tom entitetu se ostvarila apsurdnost našeg vremena i perverzija u kojoj sudjeluju stotine hiljada ljudi zaboravljajući da je to djelo zloÄina genocida (Republic of genocide).
BošnjaÄki politiÄari, nažalost, vrlo malo koriste sredstva prava i pravnih procedura za zaštitu od djelatnog velikosrpskog projekta. Oni danas prave štetne ustupke pred združenim poduhvatom Miloševićevih i TuÄ‘manovih nasljednika u današnjem vremenu – Dodika i ÄŒovića.
Sadržaj politiÄkog života mora se vezati za domen prava i doslijedno se njega držati
Zašto Bošnjaci stalno zaobilaze pravni domen rješavanja krucijalnih pitanja vlastite egzistencije i egzistencije njihove jedine domovine Bosne i Hercegovine?
Prof. dr. Lavić. BošnjaÄki politiÄari su navuÄeni da se „dogovaraju“ o onome o Äemu se ne može razgovarati: da li je Bosna i Hercegovina država? Treba li Bosna i Hercegovina biti pluralno društvo? To je zapoÄelo 1990. godine s projektima rušenja komunizma i etniÄkog razgraniÄavanja u Bosni i Hercegovini (crtanjem mapa). Ovo što se danas dešava nije stvar neke sluÄajnosti. U društvenim i politiÄkim odnosima ljudi nema ništa sluÄajno. Kad jednog trenutka pristanete da se „dogovarate“ o državi i njenom biću, a napustite okvir prava, onda je vrlo izvjesno da ćete doći u tešku situaciju. U takvoj situaciji se nalazimo danas.
Cjelokupan sadržaj politiÄkog života mora se vezati za domen prava i doslijedno se njega držati. Osim prava danas ne postoji drugi okvir za Bošnjake preko kojeg bi oni mogli ostvarivati svoje strateške interese. Sama bosanskohercegovaÄka država je nezamisliva bez vladavine prava. Pravo je okvir u kojem Bošnjaci trebaju egzistirati i koji im osigurava da kad-tad istjeraju stvari na Äistac u odnosima sa Srbima i Hrvatima. „Dogovori“ koji se vode po raznim svartištima nepovratno potkopavaju „vladavinu zakona“ i državni poredak. Tako se pojavljuju ljudi i grupe koje stoje iznad zakona i Äine vrlo opasne stvari po graÄ‘ane i državu. Bosna i Hercegovina mora kroz domen prava graditi svoju budućnost.
U zadnjih nekoliko mjeseci u bošnjaÄkoj i bosanskohercegovaÄkoj dijaspori iznikao je pokret za povratak Ustava RBiH. Pokret se proširio i u samoj BiH koristeći savremena sredstva internet komunikacije. Kakvo je vaše mišljenje o ovoj inicijativi? Istovremeno imamo inicijative nekoliko grupa bošnjaÄkih i bosanskohercegovaÄkih inteletkualaca koji umjesto povratka Ustava RBiH traže izmjene postojećeg Ustava. Šta mislite o ovim inicijativama? Šta je bošnjaÄki nacionalni prioritet po pitanju potrebitosti izmjena Ustava BiH?
Prof. dr. Lavić. Da, to je vrlo bitno pitanje za nas. Inicijativa ima smisla ako se vidi da je Ustav Republike Bosne i Hercegovine silom, dakle, nelegalno i bez predviÄ‘ene pravne procedure suspendiran. On je bio graÄ‘anski Ustav par excellence koji je preferirao parlamentarnu demokratiju. Na Referendumu za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu (29. 2. i 1. 3.1992. godine) 64 % graÄ‘ana je glasalo ZA. Takva je Bosna u maju 1992. godine primljena u UN kao 177. Älanica. Ona se bila tek internacionalno rodila, a velikosrpska vojska je krenula da je pokopa u strašnoj vojnoj agresiji. TakoÄ‘er, srpski politiÄari iz SDS su napravili vještu podvalu devedesetih godina dvadesetog stoljeća kad su tzv. „srpsko nacionalno pitanje“ u Bosni i Hercegovini bez osnova izjednaÄili s „pravom naroda na samoopredjeljenje“, te su tako željeli da nas uvjere da je njihov nelegalni referendum u istoj ravni s referendumom graÄ‘ana Republike Bosne i Hercegovine za nezavisnu državu. EtniÄki referendum srpskog naroda za ostanak u Jugoslaviji – održan prije republiÄkog, 9. i 10. 11. 1991. – bio je nelegalan i protiv Ustava Republike Bosne i Hercegovine. On je predstavljao razvijanje inicijative za stvaranje srpske etniÄke države na tlu Bosne i Hercegovine koja bi bila dio države svih Srba ili kako to D. Ćosić zagovara – „svi Srbi u jednoj državi“. To je bilo nelegalno i protivdržavno djelovanje, pripremljena pobuna iza koje je stajala Jugoslovenska armija i režim u Srbiji u namjeri uništavanja pluralnog bosanskohercegovaÄkog društva i države.
Ustav Republike Bosne i Hercegovine je onaj Ustav koji se razvija od 1974. godine u SR BiH kao federalnoj jedinici SFR Jugoslavije. Od 1974. do 1992. godine na tom Ustavu bilo je oko 500 intervencija: zakona, uredbi i amandmana. Iz toga je nastao PreÄišÄ‡eni tekst Ustava Republike Bosne i Hercegovine koji je svojim sadržajem zadovoljavao standarde ustavnosti zapadnoevropskih nacija. U njemu je ozakonjen princip graÄ‘anske parlamentarne demokratije – graÄ‘ani su bili nosioci vlasti u državi. Poslije, tokom agresije i mirovnih konferencija graÄ‘anin će nestati ili će služiti kao stilska figura, a na njegovo mjesto će stupiti etnikum. Nakon Wance – Owenovog mirovnog plana internacionalna diplomatija se okrenula etniÄkim kriterijima u voÄ‘enju pregovora Äime se priznaju rezultati ratnih osvajanja.
Ustav Republike Bosne i Hercegovine bio je važeći 1992. godine kada su velikosrpski „operativci“ (u dogovoru s beogradskim instruktorima) na tlu Republike poÄeli praviti svoje Ustave i otvoreno prijetiti ratom. Ustav Republike Bosne i Hercegovine je „samo nestao“ u toku tzv. mirovnih konferencija o Bosni i Hercegovini koje su se vodile pod budnim oko britanske i francuske politiÄke inicijative koje su svodile agresiju na Bosnu i Hercegovinu na „sukob zaraćenih strana“. EtniÄka konstitucija države postala je „normalna“ stvar, a njezina pluralnost je zanemarena i prešućena. Ovo što je danas od Bosne i Hercegovine napravljeno po raznim meÄ‘unarodnim mirovnim konferencijam, rezultat je makijavelizma moćnih diplomatija. To je porušilo sve pravne procedure i ne može se razumijevati sredstvima pravne nauke. Ovo je izraz naše nemoći i internacionlanog nemorala, cinizma i neodgovornosti. Profesor Edin ŠarÄević je već 1997. godine upozorio da se neviÄ‘eno „ustavno preoblikovanje“ Bosne i Hercegovine nije odvijalo prema pravilima pravne nauke. Ono se, zapravo, odvijalo pod vojnom prisilom i ratnim uništavanjem države Bosne i Hercegovine – diplomatija i politikantstvo su nadvladali pravo i logiku prava. To je zloÄin nad državom Bosnom i Hercegovinom u kojem veliku odgovornost snose i bošnjaÄki politiÄari koji su „nasjeli“ na velikosrpsku ustavotvornu podvalu zasnovanu na „nacionalnosti“ (etnonacionalizam) i etniÄkim teritorijama.
U mirovnom sporazumu u Dejtonu državi Bosni i Hercegovini je podmetnut, upakovan u Aneksu IV Općeg okvirnog sporazuma o miru, i Ustav. Kako je to moguće? Da li je pravno, prema pravnoj logici, još važeći Ustav Republike Bosne i Hercegovine koji je privremeno suspendiran u ratnim okolnostima agresije i dogovaranja u neravnopravnim okolnostima? To su „teška“ pitanja za pravnu nauku i povezana su s politikom i moralom. Ona podrazumijevaju moć i velike interese.
Mi ni po koju cijenu ne smijemo odustati od Republike Bosne i Hercegovine. Nije završena borba protiv dva velikodržavana ekspanzionizma – srpskog i hrvatskog. Dejton je bio sporazum o miru i nije mogao ignorirati Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Nikada Skupština Bosne i Hercegovine nije usvojila Dejtonski Ustav i to je važno. Zato se moramo pozivati na internacionalno pravo, Povelju UN i druge konvencije kojima možemo zaštiti naše pravo. Država se mora braniti sredstvima raspoloživog internacionalnog prava.
Bosni i Hercegovini trebaju institucije demokratske države i civilno društvo
Kako komentirate aktuelne politiÄke, ekonomske i kulturno-nauÄne prilike u BiH? Kako smanjiti primarnost etnonacionalnog (kolektivistiÄkog) faktora u bosanskohercegovaÄkom društvu i državi? Kako ojaÄati faktor graÄ‘anstva?
Prof. dr. Lavić. Nama u Bosni i Hercegovini ne trebaju tradicionalni lideri i autoriteti, već institucije demokratske države i civilno društvo. U tim institucijama trebaju sjediti sposobni, obrazovani, odgovorni ljudi koji poštuju princip vladavine zakona. Za vrijeme SR Bosne i Hercegovine napravljen je graÄ‘anski Ustav koji je omogućavao graÄ‘anima i narodima punu ravnopravnost, slobodu i dostojanstvo. Danas imamo etniÄke perverzije (etnomanija) na svim razinama društva i postalo je samorazumljivo da se neprestano razvrstavamo prema etniÄkom odreÄ‘enju. Zato smo postali sirotinjski krajolik i predmet manipulacija. Država je danas zaglibila u diktaturu etnikuma i plansku opstrukciju. ZnaÄajno je pomenuti da neki srpski i hrvatski politiÄari u Bosni i Hercegovini sada zajedno, koordinirano djeluju protiv države kako bi pokazali da ona ne može postojati.
U Bosni i Hercegovini ne postoje hrvatske, srpske ili bošnjaÄke teritorije na koje bi neko od ovih naroda imao ekskluzivno pravo. Sve je to teritorija države Bosne i Hercegovine gdje je neko u većini a neko u manjini. Ko tako ne posmatra stvari ima neke pretenzije protiv teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Ni entitet RS nije „srpska teritorija“, bez obzira šta srpski politiÄari o tome govore (ratni plijen)! S druge strane, vladavina zakona i nezavisno sudstvo su preduslov da se „država otkoÄi“ iz strašnog škripca u koji su je gurnule nesposobne, kriminalizirane etniÄke oligarhije koje onemogućavaju da graÄ‘ani stupe u komunikaciju i izaÄ‘u iz svojih etniÄkih geta u kojima su zarobljeni već dvadeset godina.
Nedavno ste izjavili da BiH svoju budućnost mora vidjeti u kulturi mira. Zašto je to toliko bitno upravo danas i kako to realizirati?
Prof. dr. Lavić. Mir je prirodno stanje ljudskog bića u kojem ono može da se razvija. Društvo kojem se ne dozvoljava mir ne može razvijati kvalitetne sadržaje egzistencije. A to sada rade velikosrpske mreže po Bosni i Hercegovini. Konfliktnost onemogućava refleksiju, razvoj, prosperitet, demografski procvat itd. „Kultura mira“ se javlja kao neophodan zahtjev Äovjeka da živi u miru i slobodi bez bilo kakve prijetnje. Vjerujem da bi ukljuÄivanje Bosne i Hercegovine u EU i druge euroatlanske integracije osiguralo razdoblje mira u kojem bi se država stabilizirala i izvršila snažnu unutarnju konsolidaciju na principima evropske modernosti i pravnih normi. Danas antibosanske snage svoje ciljeve ostvaruju tako što državu Bosnu i Hercegovinu svim mogućim podmetanjima, lažima i opstrukcijma drže izvan okvira EU i evropskih pravila igre. KljuÄni problem pritom jeste postojanje entiteta koji se razumijeva kao ratni plijen agresora na Bosnu i Hercegovinu. Biti izvan okvira EU za Bosnu i Hercegovinu znaÄi biti u velikoj opasnosti od velikosrpskog i velikohrvatskog ekspanzionizma. Moramo više raditi na ostvarenju vjeÄnog mira, jedne Kantove vizije, da budemo ljudi mira i slobode. Isto tako, moramo svim sredstvima odbraniti svoju slobodu, državu i nezavisnost.
Da li Bošnjaci trebaju imati nacionalni plan i program?
Prof. dr. Lavić. BošnjaÄki nacionalni program jeste – država Bosna i Hercegovina s pluralnim društvom koje je zasnovano na vladavini prava i zakona, slobodi graÄ‘ana i naroda, ravnopravnosti Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja, Roma, Crnogoraca i drugih koji u njoj žive. Bošnjaci hoće da žive slobodno, dostojanstveno i ravnopravno s drugima. Bošnjaci neće dopustiti uništenje njihove države i njenog politiÄko-pravnog identiteta.
U presudi MeÄ‘unarodnog suda pravde iz februara 2007. godine je navedeno da je Republika Srpska odgovorna za genocid u rejonu Srebrenice 1995. godine. U svjetlu novih presuda MomÄilu Perišiću, kao i procesa protiv Karadžića i Mladića iskrsavaju nove Äinjenice koje pokazuje da se u Srebrenici završava genocid koji je zapoÄet u maju 1992. godine na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Srebrenica je samo okonÄanje procesa genocida. Kako Bošnjaci trebaju prići ovom prije svega pravnom, a zatim politiÄkom i moralnom pitanju? Da li treba obnoviti tužbu ili raditi na prikupljanu još dokaza?
Prof. dr. Lavić. Već odavno znamo da je u prvim mjesecima agresije na Republiku Bosnu i Hecegovinu 1992. godine napravljeno mnogo ratnih zloÄina nad Bošnjacima pod komandom Jugoslovenske armije i razliÄitih policijsko-teroristiÄkih formacija iz Srbije... Desetine hiljada ljudi je pobijeno, hiljade žena je silovano, stotine hiljada ljudi protjeranao, nastale su stotine koncentracionih logora, spaljena su i porušena naselja, gradovi i kulturno-povijesni spomenici kao znakovi bošnjaÄkog postojanja širom Bosne. Genocid u Bosni i Hercegovini traje od aprila/maja 1992. i završava se u julu 1995. godine u Srebrenici. Dakle, radi se o kontinuiranom i planski provedenom velikosrpskom projektu. SliÄno su Bošnjacima uradili TuÄ‘manovi i Bobanovi bojovnici u Hercegovini i Srednjoj Bosni.
Nažalost, u Hagu su bitne informacije izuzete iz istrage što je rezultat dogovora Carle del Ponte i G. Svilanovića. Taj potez prema Republici Bosni i Hercegovini imao je nenadoknadive štetne posljedice. Srbija je kao ukorena „što nije sprijeÄila genocid u Srebrenici“. Presuda je imala politiÄku pozadinu, a što se poslije posebno pokazalo kod presude generalu Perišiću. Nas su naveli da poÄnemo priÄati o „genocidu u Srebrenici“, kao da se u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine nije dogodio genocid. Ali, jasno je da se genocid dogodio širom Bosne i Hercegovine, Krajina, Hercegovina, Podrinje, Posavina, i da je na masovnim grobnicama i genocidu nametnuta tvorevina RS. Djelo zloÄina uvijek će biti zloÄin.
Mi nećemo pokretati novi postupak pred sudom pravde u Hage – mi nastavljamo već zapoÄeti postupak. Nismo zadovoljni cjelinom Presude iz februara 2007. godine. Smatramo da je naša ljudska i moralna obaveza da nastavimo raditi na ovome zadatku radi istine koja je neophodna Bošnjacima, Srbima i Hrvatima nakon ovih strašnih godina zla. Vrijeme je da poÄnemo graditi kulturu mira i razumijevanja.
Puno vremena i prostora bi trebalo da se predoÄi rad BZK „Preporod“. Ipak, hoćete li za naše Äitatelje, u najkraćem i po mogućnosti retrospektivno, predstaviti BZK Preporod?
Prof. dr. Lavić. BošnjaÄka zajednica kulture (BZK) „Preporod“ izraz je bošnjaÄkih nastojanja u kulturi tokom 20. i, evo, danas na poÄetku 21. stoljeća. „Preporod“ baštini djelatnost „Gajreta“ (1903) i „Narodne uzdanice“ (1924) koji su objedinjeni od 1946. do 1949. pod imenom „Preporod“. Poslije 1949. godine nastupilo je doba bez bošnjaÄkog znanstveno-prosvjetnog i kulturnog društva da bi tek 5. oktobra 1990. došlo do Obnoviteljske skupštine „Preporoda“. Sve to vrijeme Srbi i Hrvati su imali u Beogradu i Zagrebu svoje matice i kulturno-znanstvene institucije. Prošlo je već dvadeset godina otkako „Preporod“ djeluje u novim okolnostima. Prepoznatljiva smo i respektabilna institucija u Bosni i regionu. Mi smo institucija bošnjaÄke kulture koja obuhvata veliki spektar kulturnih formi i sadržaja od izuzetne vrijednosti. Razvili smo oko sedamdeset općinskih društava i to je snažna kulturna infrastruktura u državi. Posebno je važno da vodimo bitne izdavaÄke projekte u oblasti književnosti, znanosti i umjetnosti u kojima se prepoznaju kulturne vrijednosti bošnjaÄkog naroda. Pored toga svake godine održavamo znanstvene skupove o raznim pitanjima i posebno posvećujemo pažnju našim književnicima. NauÄni skup o Abdulahu Sidranu održan je 22. oktobra 2011. u Sarajevu, a ovo je peti po redu posvećen bošnjaÄkim znaÄajnim književnicima. Prethodnih godina to su bili skupovi o Nedžadu Ibrišimoviću, Irfanu Horozoviću, Tvrtku Kulenoviću i Dževadu Karhasanu. U martu 2011. godine u Sarajevu je održan meÄ‘unarodni znanstveni skup pod nazivom BosanskohercegovaÄka država i Bošnjaci. Nadamo se da će BZK „Preporod“ postati globalna institucija bošnjaÄke kulture i da će širom svijeta razvijati i promovirati vrijednosti bošnjaÄke kulture. Preko institucije „Preporoda“ povezujemo se s epohalnim procesima evropske modernosti, kulture i duha savremenosti.
KBSA treba nastaviti svoju dosadašnju djelatnost i saradnju s našim prijateljima i biti naša bošnjaÄka poveznica sa SAD i Kanadom
Na poziv KBSA uskoro dolazite na Konvenciju KBSA u SAD. Prilika je to da se nastavi realizacija u Torontu zapoÄete ideje o formiranju BZK „Preporod“ u Sjevernoj Americi. Ideju je zapoÄeo vaš prethodnik prof. dr. Šaćir Filandra sa prof. Emirom Ramićem. Šta bi znaÄilo za sjevernoameriÄke Bošnjake formiranje BZK „Preporod“ u Sjevernoj Americi?
Prof. dr. Lavić. Mi sada imamo mogućnosti da organiziramo BZK „Preporod“ u SAD i Kanadi kao dio porodice „Preporoda“ u Evropi. Naravno, Bosna i Hercegovina će uvijek biti naša matica i izvorište, a Sarajevo naš najvažniji grad. Danas je mnogo više Bošnjaka u dijaspori neko u domovini. Postojanje „Preporoda“ u Americi moglo bi imati veliku važnost za daljnji kulturni razvoj bošnjaÄkog naroda, budući da je danas Amerika najrazvijeniji dio svijeta. Jasno je da Bošnjaci Sjeverne Amerike shvataju važnost BZK „Preporoda“ za oÄuvanje njihovog kulturnog identiteta. O tome sam razmijenio mišljenja sa gospodinom H. Alibašićem, predsjednikom KBSA i gospodinom E. Ramićem, direktorom Instituta za istraživanje genocida (Toronto), s kojima redovno saraÄ‘ujem.
Nadam se da će se Bošnjaci na sjevernoameriÄkom kontinentu kroz BZK „Preporod“ moći predstaviti kao narod kulture. Postojanje BZK „Preporoda“ meÄ‘u Bošnjacima u SAD i Kanadi je naš kulturni cilj. To bi nam dalo ameriÄki kvalitet.
Priznavanje bosanskog jezika u SAD i Kanadi, upotreba nacionalnog imena Bošnjak u ameriÄkim i kanadskim politiÄkim, statistiÄkim i drugim dokumentima, usvojene rezolucije o genocidu u ameriÄkom kongresu, senatu i kanadskom parlamentu, zabrana odlaska Darka Trifunovića na Evropski kongres policije u NjemaÄku gdje je trebao širiti laži o agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima, zabrana ulaska SrÄ‘e Trifkovića u Kanadu gdje je trebao širiti laži o agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima su samo neke od mnogih naznaka aktivnosti KBSA. Kako vi vidite ulogu KBSA kako prema sjevernoameriÄkim Bošnjacima, tako i prema Bošnjacima i BiH uopšte?
Prof. dr. Lavić. KBSA treba nastaviti svoju dosadašnju djelatnost i saradnju s našim prijateljima i biti naša bošnjaÄka poveznica sa SAD i Kanadom kao velikim i moćnim zemljama savremenosti. Mi u Bosni i Hercegovini smo svjesni važnosti postojanja i djelovanja KBSA. Vi u Americi morate znati da je na vama velika odgovornost prema daljnjem razvoju vaše zemlje porijekla.
Mi ćemo se još dugo boriti s velikosrpskim falsifikatima, lažima i nasrtajima. Zahvaljujem se ameriÄkim i kanadskim graÄ‘anima i politiÄarima koji podržavaju pravdu, istinu i slobodu. U mome kabinetu u Sarajevu uokvirena je Rezolucija br. 70 koju je usvojila State of Michigan. Thank you very much!
Bošnjaci svoj maternji jezik nazivaju bosanski jezik. Današnje problematiziranje tog naziva od strane nekih Srba i Hrvata i njihovo istrajavanje na tvrdnji da se naziv jezika mora izvesti iz imena naroda, a ne iz imena zemlje, neutemeljeno je i izvan je lingvistiÄkih kriterija. Zapravo, te tvrdnje su nacionalistiÄke i politikantske. Na lingivistiÄko-komunikacijskom planu nema nikakve sumnje da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jedan jezik. Razlike meÄ‘u njima su jako male. Jednostavno kazano – to su Äetiri imena i Äetiri jeziÄko-standardna izraza.
Za kraj vaša poruka ameriÄkim i kanadskim Bošnjacima?
Prof. dr. Lavić. Budimo hrabri u našim vizijama. Najveća vrijednost koju možemo ponuditi našoj djeci je obrazovanje. Neka naše opredjeljenje budu kultura slobode, pravda, demokratija i antifašizam. A na osnovu njih neka doprinose izgradnji bosanskohercegovaÄkog pluralnog društva.
Budućnost je pred nama...