OsuÄ‘ujemo falsifikovanje i manipuliranje historijskim Äinjenicama radi negiranja kako države Bosne i Hercegovine tako i Bošnjaka kao naroda. Dosljedno nastavljajući politiku Radovana Karadžića i njeno ukidanje odluka ZAVNOBiH-a zasnovanih na hiljadugodišnjoj tradiciji Bosne i Hercegovine kao zemlje koja "nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska", Milorad Dodik već godinama osporava njenu državnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelovitost u meÄ‘unarodno priznatim granicama, osporavajući pravni, politiÄki i meÄ‘unarodni kontinuitet države Bosne i Hercegovine, i osporavajući historijski kontinuitet bošnjaÄkog naroda koji je svojom vjerom, jezikom, kulturom, tradicijom, historijom i politikom vezan za Bosnu u Hercegovinu kao svojom jedinom domovinom.
Stalnim podgrijavanjem straha i podizanjem tenzija u dnevno-politiÄke svrhe Milorad Dodik brine zrtve. Provokativne izjave, na raÄun države Bsne i Hercegovine ali i žrtava agresije i genocida presudno utjeću na dizanje glasa zrtava zlocina.
Odsustvo adekvatnog reagovanja domaćih i meÄ‘unarodnih institucija i šire javnosti na falsifikovanja i negiranja historijskih Äinjenica ohrabruje sve otvorenije djelovanje pojedinaca i organizacija koje baštine ideje antifašizma.
Upozoravamo institucije meÄ‘unarodne zajednice na opasnost ovakve huškaÄke politike Äija nas retorika, stvarajući uvjerenje o nemogućnosti zajedniÄkog života stvara meÄ‘unacionalno nepovjerenje i strah od meÄ‘unacionalnih sukoba, vraća u poÄetke devedesetih godina, koje su neposredno prethodile krvavoj tragediji koju su doživjeli BiH, njeni graÄ‘ani i narodi.
Jos jednom potsjecanje na istinu o agresiji na BiH I genocide nad Bosnjacima
Srbija i Crna Gora i Republika Hrvatska su, u uslovima razbijanja Jugoslavije, Äije je osnovno polazište u suštini bilo u nacifašistiÄkoj ideologiji i politici, razraÄ‘enoj i uobliÄenoj u velikodržavnim projektima, te reinkarnacije kvislinških snaga iz Drugog svjetskog rata, i formiranja kolaboracionistiÄkih, nacional-socijalistiÄkih tvorevina (Republika Srpska Bosna i Hercegovina, Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna i Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna), organizovano i sistematski izvršile sve pripreme (ideološke, obavještajne, politiÄke, vojne, medijske, pravne, ekonomske i dr.) za izvršenje agresije i drugih oblika zloÄina u Bosni i Hercegovini. Cilj agresije bio je osvajanje i uništenje Republike Bosne i Hercegovine i istrebljenje Bošnjaka. Da se radi o planiranim zloÄinima protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava svjedoÄe brojni podaci - originalni dokumenti razliÄite provenijencije.
RijeÄ je o zloÄinima koji su nastali na temeljima dvije nacionalistiÄke ideologije, dvije agresivne i genocidne strategije, dvije zloÄinaÄke politike, dva velikodržavna projekta, dva nacionalistiÄka pokreta, dviju država, zatim dviju, odnosno triju kolaboracionistiÄkih tvorevina, dvije strane vojske, Äetiri kolaboracionistiÄke vojne formacije i više drugih oružanih jedinica i grupa, ukljuÄujući i strane plaćenike (Ruse, Grke, itd.). Takva zloÄinaÄka ideologija, politika i praksa je, po uzoru na fašizam, imala za cilj - formiranje velikosrpske i velikohrvatske države na raÄun samostalne i suverene, historijski trajne i jasno definirane države Bosne i Hercegovine. Cilj te ideologije, politike i prakse bio je osvajaÄki rat za teritorije, za “životni prostor”, za otimanje tuÄ‘e - bosanske zemlje.
Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima Äine suštinu zajedniÄkog zloÄinaÄkog poduhvata države Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, od septembra 1991. do kraja 1995, i države Republike Hrvatske, od kraja 1991. do 18. marta 1994, njihovih državnih, vojnih i policijskih rukovodstava, te njihovih petokolonaša, kolaboracionista i plaćenika u Bosni i Hercegovini.
Namjera tog zloÄinaÄkog Äina imala je za cilj osvajanje, podjelu i uništenje Republike Bosne i Hercegovine kao države, te “konaÄno rješenje” muslimanskog pitanja - istrebljenje Bošnjaka ili njihovo svoÄ‘enje na beznaÄajnu etniÄku skupinu. Svi relevantni izvori potvrÄ‘uju da je prije izvoÄ‘enja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima postojala dobro osmišljena namjera za izvršenje tih i drugih oblika zloÄina.
Beogradski i zagrebaÄki režimi, na Äelu sa Slobodanom Miloševićem i Franjom TuÄ‘manom, planirali su, pripremali i organizovali agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, rukovodili i komandovali izvoÄ‘enjem agresije; operativno planirali, pripremali, koordinirali, usmjeravali i preko svojih oficira vodili borbene operacije protiv Bosne i Hercegovine; osiguravali živu silu (starješinski i vojniÄki kadar), kompletnu logistiÄku podršku (tenkove, transportere, helikoptere, artiljerijsko i pješadijsko naoružanje, radarsko-raÄunarska sredstva, minsko-eksplozivna sredstva, municiju, gorivo i mazivo i druge strateške sirovine; sanitetski materijal; zdravstveno osiguranje i svu drugu vojnu opremu, zatim plate i penzije, te tako neposredno uÄestvovali u izvršenju genocida i dugih oblika zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava. Samo u periodu do 31. decembra 1994. Savezna Republika Jugoslavija je za izvoÄ‘enje agresije osigurala 89,4% pješadijske, 73% artiljerijske i 95,1% protivavionske municije. Navedene podatke je pravovremeno, još u toku sudskog procesa, posjedovao MeÄ‘unarodni sud pravde, ali ih, nažalost, kao i mnoge druge krucijalne dokaze o neposrednom uÄešÄ‡u i odgovornosti Savezne Republike Jugoslavije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, nije uzeo u obzir.
Oružana agresija, osvajaÄki rat protiv Bosne i Hercegovine, bila je sastavni dio Miloševićeve i TuÄ‘manove državne politike, u Äije je ime najveći dio Bosne i Hercegovine okupiran, a Bošnjaci ubijani, protjerivani i odvoÄ‘eni u koncentracione logore samo zbog njihove nacionalne, etniÄke i vjerske pripadnosti. Genocid nad Bošnjacima je, pored zauzimanja i podjele Bosne i Hercegovine izmeÄ‘u dva agresora, predstavljao instrument ostvarivanja osnovnog cilja agresije - širenje agresorskog lebensrauma. Bitan uslov za ostvarenje tog cilja bilo je biološko i duhovno istrebljenje Bošnjaka. Neobjašnjiva pasivnost meÄ‘unarodne zajednice, neadekvatni odnos Ujedinjenih nacija, tobožnja neutralnost svjetskih sila i nedjelotvornost meÄ‘unarodnog poretka omogućili su agresorima i njihovim kolaboracionistima da upravo tim instrumentom pokušaju ostvariti eksterminaciju Bošnjaka, pri Äemu su nad njima izvršili genocid.
U toku odbrambenog rata Republika Bosna i Hercegovina se odbranila od brutalne velikosrpske i velikohrvatske agresije, u koju su, kao saveznici ili kolaboracionisti, bili ukljuÄeni i brojni pripadnici sva tri njena naroda, radi pravdanja agresije i zloÄina, što uostalom redovno Äine fašistoidni režimi. Obrambeni rat je voÄ‘en prvenstveno vlastitim snagama i sredstvima, u uslovima višestruke nadmoći agresorâ i u situaciji kada je Bosni i Hercegovini, nezakonitim embargom na oružje, koga je Vijeće sigurnosti OUN-a usvojilo na zahtjev srpskog rukovodstva i liÄno Slobodana Miloševića 1991, priznatoj, nezavisnoj državi i Älanici Ujedinjenih nacija, faktiÄki oduzeto pravo da brani teritorijalni integritet i sigurnost svojih graÄ‘ana pred agresijom i genocidom, zagarantovano Poveljom Ujedinjenih nacija.
Velikosrpska i velikohrvatska agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu zatekla je Bošnjake politiÄki organizirane, uglavnom, oko Stranke demokratske akcije. U uslovima raspada Jugoslavije, planiranja, pripremanja i izvoÄ‘enja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, ta politiÄka stranka se angažirala na pripremi odbrane od agresorâ. U teškim uslovima agresije na Bosnu Stranka demokratske akcije je, zajedno sa antifašistiÄkim i patriotskim snagama iz redova svih naroda, organizirala otpor, pokrenula i vodila odbranu zemlje od agresije i genocida. S tim u vezi, posebno treba ukazati i na Äinjenicu da su se tako Bošnjaci i na kraju XX stoljeća ponovo borili protiv fašizma, mada u mnogo težim uslovima, jer nije postojala AntifašistiÄka koalicija, kao u Drugom svjetskom ratu.
U toj neravnopravnoj borbi Evropa, Ujedinjene nacije i meÄ‘unarodna zajednica doveli su opstanak Bosne i Bošnjaka u pitanje, izmeÄ‘u ostalog, i embargom na oružje (tu grešku priznale su Ujedinjene nacije u Izvještaju o padu Srebrenice, od 15. novembra 1999.). I u takvim uslovima Bošnjaci su, vlastitim snagama i u neravnopravnoj borbi, braneći multietniÄku državu Bosnu i Hercegovinu i sebe od biološkog istrebljenja, ujedno branili Evropu i svijet od fašizma, dajući na taj naÄin ogroman doprinos u borbi protiv tog zla, koje je cijelom ÄovjeÄanstvu nanijelo ogromne ljudske žrtve i velike materijalne štete. Danas se, nažalost, zaboravlja da su Bošnjaci branili cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i njenu slobodu za sve njene graÄ‘ane i narode, bez obzira na njihovu nacionalnu, etniÄku, vjersku ili politiÄku opredijeljenost i da su na to ponosni.
Nažalost, agresori su, u sadejstvu sa njihovim kolaboracionistima, izvršili nad Republikom Bosnom i Hercegovinom i Bošnjacima teška kršenja meÄ‘unarodnog humanitarnog prava, ukljuÄujući i genocid nad tim narodom. O tome, pored ostalog, svjedoÄe i mnoge masovne grobnice koje se svakodnevno otkrivaju, i pored Äinjenice da su zloÄinci sistematski uništavali tragove zloÄina, o Äemu postoje dokumenti.
Bošnjaci su, zahvaljujući steÄenoj meÄ‘unarodnoj nezavisnosti i suverenosti i hrabrom otporu branilaca - patriota i antifašista zaustavili agresiju, odbranili i saÄuvali državu Bosnu i Hercegovinu i njen multietniÄki karakter. Oni su biološki preživjeli i postali svjesni svoje snage i historijske uloge u borbi za svoj opstanak i opstojnost Bosne. U najtežim uslovima agresije Bošnjaci su se borili i za univerzalne svjetske civilizacijske vrijednosti: ljudska prava i slobode, demokraciju, multietniÄko, multikulturno i multireligijsko društvo.
Nažalost, SAD i vodeće (zapadne) evropske sile (Velika Britanija, Francuska, NjemaÄka i Rusija), manipulišući meÄ‘unarodnom politikom i meÄ‘unarodnim institucijama, i bez odgovarajućeg moralnog autoriteta, nisu bile spremne prihvatiti Äinjenice o genocidu u Bosni i Hercegovini, što pokazuje i odsustvo politiÄke volje da, zbog nacionalne, etniÄke i vjerske pripadnosti žrtava genocida (bosanski, evropski muslimani), pravovremeno, adekvatno i efikasno djeluju u suzbijanju i zaustavljanju genocida; ublažavale su i umanjivale zloÄin genocida nad mirnim, nenaoružanim, nemoćnim Bošnjacima, autohtonim evropskim naorodom. Ravnodušno su posmatrale zloÄine dok su (iz)vršeni i nagradile srpsku agresiju podjelom Republike Bosne i Hercegovine, što, takoÄ‘er, samo po sebi predstavlja zloÄin.
Dejtonskim sporazumom nagraÄ‘eni su agresori i njihovi kolaboracionisti i nacional-socijalisti, koji su uništavali državu Bosnu i Hercegovinu i izvršili genocid nad Bošnjacima, za razliku od Drugog svjetskog rata, kada su i okupatori i kolaboracionisti vojno poraženi.
Današnja dejtonska Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, od kojih je Republika Srpska ili srpski entitet, genocidna tvorevina velikosrpskog nacizma, nastala na teškim kršenjima meÄ‘unarodnog humanitarnog prava, obilježena i natopljena, uglavnom, bošnjaÄkom krvlju, te omeÄ‘ena i prekrivena brojnim masovnim grobnicama i koncentracionim logorima, u kojoj legalno djeluju fašistiÄke organizacije. Tu genocidnu tvorevinu tzv. meÄ‘unarodna zajednica je legalizovala i legitimirala kao ustavnu kategoriju. PolitiÄko rukovodstvo i druge strukture entiteta Republika Srpska, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, na sve moguće naÄine prikrivaju, minimiziraju, relativiziraju i negiraju genocid nad Bošnjacima; permanentno i kontinuirano izjednaÄavaju žrtve genocida sa njihovim (svojim) izvršiocima (zloÄincima); osporavaju historijski, politiÄko-pravni i državni kontinuitet Bosne i Hercegovine, opstruiraju jaÄanje države Bosne i Hercegovine i konstantno sprovode secesiju, uništavanje i uništenje države Bosne i Hercegovine, negirajući mogućnost održanja, razvoja i unapreÄ‘enja kvaliteta zajedniÄkog života, Äime se najozbiljnije dovode u pitanje univerzalne ljudske vrijednosti, slobode i prava, civilizacijske i kulturne tekovine. Entitet Federacija Bosna i Hercegovina, Äiji je temelj Vašingtonski sporazum (18. mart 1994.), u suštini djeluje kao dva zasebna entiteta, od kojih u jednom u potpunosti djeluju snage kolaboracionistiÄke tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Äijem se rukovodstvu sudi (za udruženi zloÄinaÄki poduhvat) u ICTY-u, a njihovi politiÄki istomišljenici se, u sadejstvu sa rukovodstvom Republike Srpske, javno u Bosni i Hercegovini zalažu za takvu zloÄinaÄku tvorevinu.
Krajnje je vrijeme i nužna potreba ujedinjavanja i ujedinjenja, te aktivnijeg angažovanja svih antifašista i antifašistiÄkih snaga u oÄuvanju i izgradnji Bosne i Hercegovine kao države svih njenih graÄ‘ana i naroda.