MI I KAZNA – ZAKAŠNJELA ISTINA
Pisala sam bez ikakve namjere da branim naslijeÄ‘e bilo kojih šefova, nego da branim borbu koju je meÄ‘unarodna pravda morala i moraće voditi kako bi saÄuvala svoju nezavisnost.
“Kratka povijest dijela optužnice koji se tiÄe Sarajeva i Srebrenice izgleda ovako.
Zbog povijesnih Äinjenica, važno je da je Geoffrey Nice dao svoje viÄ‘enje sluÄaja Milošević jer je zastupao Tužiteljstvo više od pet godina. U svojoj knjizi opisujem borbe koje je ICTY morao voditi – ne samo u mandatu
Ono što želim reći jest da je te otpore takoÄ‘er zastupao Geoffrey Nice. On nije imao problema s ostatkom, ali bio je vrlo nesklon ovim dvjema taÄkama optužnice, ne samo u poÄetku sluÄaja, što bi se moglo opravdati nedostatkom dodatnih dokaza koji u to vrijeme još nisu bili dostupni, nego tijekom cijelog sluÄaja, Äak i kad su novi dokazi izbijali na vidjelo. Nisam ustanovila što su bili stvarni motivi gospodina Nicea. Ipak, ukazala sam na to da se protivio istim elementima koje su velike sile skrivale od Tribunala.
Gospodin Nice nije porekao da je blizak Foreign Officeu, a što se tiÄe njegovih veza s MI6 u prošlosti, to dolazi od njega samoga. Spomenula sam njegovu prošlost s MI6 u fusnoti, pozivajući se na intervju koji je Azem Vllasi dao sarajevskim Danima u svibnju 2007. godine.
U tom intervjuu Azem Vllasi otkrio je da mu je Geoffrey Nice, kad je Tužiteljstvo pristupilo Vllasiju kao potencijalnom svjedoku protiv Miloševića, priznao da ga je MI6 poslao 1966. da prati brijunski plenum. Osobno sam 12. srpnja 2007. pri susretu s Azemom Vllasijem u Sarajevu provjerila je li to taÄno.
Gospodin Vllasi rekao mi je isto što je rekao Senadu Pećaninu iz Dana.
U svome pismu vašim novinama, Geoffrey Nice potvrdio je da se od poÄetka protivio tome da
Prepisala sam te rasprave u svojoj knjizi i Geoffrey Nice ih još nije komentirao. Upravo suprotno, jednostavno ih je ignorirao u svome pismu vašim novinama, kao što će se javnost uvjeriti kad knjiga “Mir i kazna” bude objavljena na hrvatskom jeziku.
Te rasprave, upotpunjene preciznim citatima izjava, pokazuju da su se Geoffrey Nice i ostali, ne samo u poÄetku nego tijekom cijelog sluÄaja, zaista protivili uvrštenju genocida, Srebrenice i Sarajeva u optužnicu unatoÄ dokazima koji su pristizali i insistiranju ne samo Carle Del Ponte nego takoÄ‘er i drugih odvjetnika, istražitelja i struÄnjaka. Mnogi od njegovih podreÄ‘enih koji nisu dijelili njegov stav o odustajanju od Srebrenice i Sarajeva u optužnici protiv Miloševića bili su otpušteni ili gurnuti u stranu na njegov zahtjev. UkljuÄujući starije odvjetnike!
“Analiza i traganje za dodatnim dokazima poÄeli su odmah nakon mog dolaska jer se oÄekivalo da će dio suÄ‘enja za zloÄine u BiH poÄeti krajem 2002. g. Proces analiziranja dokaznog materijala išao je paralelno s konzultacijama s istražiteljima, analitiÄarima i odvjetnicima. Ovaj pristup problemu otvorio je put novim pravcima istraživanja i identificirano je mnogo novog dokaznog materijala. Jedan od primjera dokaznog materijala zatraženog i dobivenog izmeÄ‘u 2002. i 2005. su neke važne kolekcije dokumenata dobivene od vlasti u Beogradu preko Pravila 52bis, tj. pravila prema kojem Sudsko vijeće može narediti državama predaju dokumenata Tribunalu. Tako su dobiveni dokumenti Vrhovnog savjeta obrane (VSO). Ta je kolekcija zatražena u svibnju 2002., a dobivena je tijekom 2003. g. MeÄ‘utim, ovi vrlo važni dokumenti, kako za javnost, Tribunal, tako i za MeÄ‘unarodni sud pravde, nikada nisu postali javni u cijelosti zato što je Del Ponte prije nego što je itko iz mog tima mogao pregledati njihov sadržaj pristala ne suprotstaviti se zaštitnim mjerama velikog dijela te dokumentacije koji je Beograd namjeravao tražiti i na kraju dobio od Suda. Za taj njezin stav nije postojala pravna osnova ili praktiÄni razlog”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu
Što se tiÄe dokumenata VSO-a, kljuÄne stvari, Geoffrey Nice još jednom zavarava javnost, kao što je to radio u vašim novinama u aprilu/travnju. Pojasnila sam taj dio u knjizi i to je vjerojatno razlog zašto preferira ponavljati iste nesuvislosti u Hrvatskoj, gdje moja knjiga još nije objavljena, umjesto da pošalje svoje komentare francuskim novinama.
Geoffrey Nice zaista se protivio zaštitnim mjerama u VSO dokumentima, ali ne samo rijeÄju, nego i podnošenjem pravnog zahtjeva ili potezima prema Vijeću. Ti potezi bili su potpisani od glavne tužiteljice i podržani od svih starijih odvjetnika u tužiteljskom timu protiv Miloševića. Glavna tužiteljica u to je vrijeme bila, kao što svi znamo, Carla Del Ponte. Ponavljajući iste optužbe još jednom, Geoffrey Nice oÄito želi sakriti javnosti ulogu sudaca ICTY-ja u toj važnoj prići. Kao što znamo, samo sudac ili sudsko vijeće može odobriti zaštitne mjere nekoj državi. Tužiteljstvo Äak nije ni pozvano da se usprotivi argumentima države za zaštitne mjere. Sve je to dokumentirano u knjizi “Mir i kazna”.
Od izlaska knjige donesena je nova odluka Žalbenog vijeća ICTY-ja koja Geoffreyju Niceu daje veću slobodu djelovanja da nastavi zavaravati javnost. Prošli tjedan, Žalbeno vijeće odluÄilo je ne prihvatiti
ÄŒitatelji se možda ne sjećaju da je, nakon “polemike” o tome tko je prihvatio zaštitne mjere na dokumentima VSO-a inicirane Niceovim pismom Jutarnjem listu proteklog travnja, Del Ponte tražila da se, u svrhu transparentnosti procesa odluÄivanja, javno objavi odluka Žalbenog vijeća. Ali prije nekoliko dana suci su to odbili i odluÄili da istina o tome tko je i temeljem Äega odluÄio da se zaštitne mjere dopuste Beogradu ostane daleko od oÄiju javnosti.
“Moj pristup problemu optužnice u dijelovima Sarajeva i Srebrenice doveo je do dodatnog dokaznog materijala. Niti u jednoj fazi ovog procesa Hartmann nije sudjelovala, ali je to ne spreÄava da izražava vrlo jake stavove o meni i ovoj temi. Ona nije ni istražitelj ni pravnik te njezina struÄnost proizlazi iz njezina novinarskog rada i rada glasnogovornice Del Ponte. I ne samo to - po prirodi svog posla njoj ni nije bilo dopušteno sudjelovati u ovim procesima te nije imala radni pristup dokumentaciji o tim istražiteljskim procesima. Nema nikakve sumnje da je Hartmann imala pristup privatnom arhivu Del Ponte, ali i da je spomenutim dogaÄ‘ajima davala interpretaciju koja ide iskljuÄivo u korist Del Ponte. Ne bih o tome tko i kako joj je dao pristup tim arhivima. To treba istražiti administracija UN-a”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu.
Kao Älan Neposrednog ureda glavne tužiteljice, takoÄ‘er sam imala ulogu savjetnika. SviÄ‘alo se to Geoffreyju Niceu ili ne, meÄ‘u moje dnevne dužnosti spadala je i ta da sam struÄnjak za Balkan, regiju koju sam pratila na dnevnoj bazi od 1987. godine.
“Dostignuća pristupa koji sam inicirao u sluÄaju Sarajeva i Srebrenice najbolje se mogu vidjeti u odgovoru Tužiteljstva na podnesak Amici Curiae u kojemu su oni nakon okonÄanja dijela suÄ‘enja koje je vodilo Tužiteljstvo tražili od Sudskog vijeća da se mnogi dijelovi optužnice izostave od daljnjeg suÄ‘enja.
Njihovi su argumenti bili da Tužiteljstvo nije predoÄilo dovoljno dokaza u svom dijelu suÄ‘enja, ukljuÄujući Sarajevo, Srebrenicu i optužbu za genocid, da bi se te optužbe održale u optužnici u nastavku suÄ‘enja. Tim odvjetnika i analitiÄara Tužiteljstva je pod mojim vodstvom sastavio odgovor prezentirajući najbolje dokaze i pravnu teoriju po kojoj se Miloševiću sudi, ukljuÄujući
Suci su pozitivno odgovorili na naš podnesak pa su, meÄ‘u ostalim, i Sarajevo, Srebrenica i optužba za genocid ostali u optužnici u nastavku suÄ‘enja.
Hartmannova “sugerira vezu izmeÄ‘u Geoffreyja Nicea i britanskoga Foreign Officea, detaljno navodeći sluÄajeve u kojima je Nice tražio da se Miloševića oslobodi najteže od svih optužbi”. Ove netaÄne i neutemeljene tvrdnje su toliko smiješne da ne bi vrijedile ni spomena. Zanimljive su samo sa stanovišta kredibilnosti knjige u cjelini”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu.
Nakon što opširno opisujem kako je Geoffrey Nice tokom cijelog postupka tražio povlaÄenje najteže od svih optužbi - one za genocid - u svojoj knjizi spominjem da je u martu/ožujku 2002., kad su Amici Curae podnijeli svoje pismo vezano uz 98bis, Geoffrey Nice poÄeo govoriti svome timu i Del Ponteovoj da se želi složiti sa zahtjevom Amici Curae i odbaciti sve optužbe za genocid. SuoÄen s protivljenjem nekoliko odvjetnika dodijeljenih timu, izjavio je da će se barem izjasniti o “kompliciranosti genocida”. Nakon nekoliko tjedana, zahvaljujući specijalistima za genocid, od kojih su mnogi radili na ICTR u Arushi (sud za Ruandu, op.p.) prije nego što su se pridružili ICTY-ju u Haagu, Tužiteljstvo se izjasnilo da je rijeÄ o genocidu i postiglo da se u 98bis preliminarnoj procjeni protiv Miloševića potvrdi najteža od svih optužbi. Sve je to do detalja dokumentirano u knjizi.
Ne radi se o tvrdnjama nego o dokazima koje bi Nice, ako želi, trebao pobijati u Francuskoj ili Äak i na sudu, umjesto u novinama u zemlji u kojoj knjiga još nije objavljena.
“Sugerira li to Hartmannova da sam radio prosjeÄno 15 sati na dan više od Äetiri godine kako bih udovoljio nekakvoj bizarnoj britanskoj politici koju Hartmann nije previše precizno definirala? I da me nitko unutar Tribunala nije u tome kontrolirao, ukljuÄujući i gospoÄ‘u Del Ponte?”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu.
Već sam ranije odgovorila djelomiÄno. Što se tiÄe britanske politike koji sam propustila definirati, želim dodati sljedeće. SprijeÄivši pristup dokazima vezanima uz ulogu srpskog vodstva u vrijeme ili netom prije genocida u Srebrenici, SAD, Velika Britanija i Francuska prihvatile su politiku koja je precizno definirana u mojoj knjizi i o kojoj su mediji u velikoj mjeri izvještavali. A to je da minimaliziraju ili negiraju Miloševićevu odgovornost za Srebrenicu jer bi suradnja s Tribunalom (koja je obvezna za svaku državu, ukljuÄujući velike sile) takoÄ‘er otkrila da su
“Bilo bi dobro da Hartmannova objasni koji su se to dokazi prikrivali i opstruirali jer, kako i ona sama kaže, dokaza protiv Miloševića u listopadu 2000. nije bilo. Kako onda objašnjava to da su najvažniji dokazi prispjeli izmeÄ‘u 2002. i 2005. godine, znaÄi otkako sam ja preuzeo sluÄaj. Reagirao sam na svaki trag o informacijama s mogućim dokazima, dajući instrukcije istražiteljima. Jedan takav trag vodio je ka presretnutim razgovorima izmeÄ‘u Miloševića i Mladića te drugih glavnih aktera srebreniÄke drame koji su, navodno, bili u posjedu jednog entiteta. Ovaj primjer konkretne opstrukcije u pribavljanju dokumenata za Srebrenicu je nekako izmakao pažnji Hartmannove.
Godine 2005. poÄeo sam 52bis proceduru da bih od
nadležnih autoriteta tog entiteta dobio te dokaze ili u svakom sluÄaju da se predstavnici tog entiteta izjasne na sudu o tome posjeduju li ili ne taj materijal. Tjedan dana prije zakazane sudske sjednice za pojavljivanje predstavnika tog entiteta pred sudom Del Ponte je imala kontakte s predstavnicima jedne treće strane, koji su joj rekli da povuÄe taj 52bis zahtjev Tužiteljstva, što je ona i uÄinila. Nikad nisam za to dobio nikakvo objašnjenje. Osjetljivost Del Ponte na politiÄke pritiske mene je stavljala u etiÄke probleme. O tom konkretnom problemu više sam puta razgovarao s njezinim direktnim pomoćnicima da bismo identificirali pravne parametre o tome što smo o ovom konkretnom primjeru dužni objelodaniti sudu i optuženome. To se, nažalost, nikada nije dogodilo zbog smrti optuženoga. Moja profesionalna dužnost nije bila samo to što bi ovaj dokazni materijal pokazao o Miloševićevoj kriminalnoj odgovornosti za Srebrenicu, nego i to što je meÄ‘unarodna zajednica mogla znati unaprijed što će se dogoditi u Srebrenici”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu.
Na ovo sam već odgovorila, ali mogu još dodati sljedeće. Geoffrey Nice nije još proÄitao moju knjigu i ponovo je namjerno pogrešno interpretira. Napisala sam da je već 2000. bilo dokaza protiv Miloševića unutar Tužiteljstva i u javnosti. Kako bih inaÄe ja mogla 1999. u knjizi “Milošević - dijagonala luÄ‘aka” pisati o Miloševićevoj kriminalnoj politici. U knjizi “Mir i kazna” pokazujem kako istraga nije bila pravilno voÄ‘ena do 2000. unatoÄ ponavljanim instrukcijama Louise Arbour i Carle Del Ponte da se tom sluÄaju posveti više pažnje. Sve je to detaljizirano u knjizi i svatko će se moći uvjeriti u studenome.
Što se tiÄe “presretnutih razgovora izmeÄ‘u Miloševića i Mladića te drugih glavnih aktera srebreniÄke drame koji su, navodno, bili u posjedu jednog entiteta”, odgovaram sljedeće. Geoffrey Nice vjerojatno govori zaista o presretnutim razgovorima izmeÄ‘u kljuÄnih ljudi srebreniÄke drame, ali to se ne dogaÄ‘a istovremeno sa srebreniÄkom dramom ili Äak 1995. godine. Mogli biste s njime provjeriti i tražiti ga da bude precizniji. Jer presretnuti razgovori izmeÄ‘u srpskog vodstva koji su se dogaÄ‘ali istovremeno sa srebreniÄkom dramom ili u proljeće 1995. nisu “navodno u posjedu jednog od entiteta” (misli se na BH entitete?) nego u posjedu SAD-a koji je odbio dati pristup njima. Kako navodim u knjizi, neki dijelovi su dani od strane treće zemlje, ali što propuštam u knjizi jasno reći je da su “spavali” nekoliko godina u kutijama u Tužiteljstvu jer osoba koja ih je gledala nije prijavila da su potrebni za sluÄaj Milošević!
“Izjave o meni u vašem listu pripisane knjizi gospoÄ‘e Hartmann su netaÄne, neprovjerene i neosnovane te se Äini da imaju samo jednu svrhu, a to je štititi poziciju gospoÄ‘e Del Ponte po principu “napad je najbolja obrana”. Sve teme identificirane u knjizi ustvari identificiraju slabe taÄke vladavine gospoÄ‘e Del Ponte kojih je ona oÄito itekako svjesna.
Napadajući cijeli svijet da bi obranila naslijeÄ‘e svoje šefice, Hartmannova je u stvari otvorila poklopac Pandorine kutije same gospoÄ‘e Del Ponte jer primjeri o njezinu neprofesionalnom ponašanju i nepotrebnoj politizaciji Tužiteljstva tek trebaju ugledati svjetlo dana u potpunosti”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu.
Napisala sam svoju knjigu na temelju dokaza, koji su dokumentirani. Ako ih Geoffrey Nice ili drugi žele dovesti u pitanje, trebali bi to uÄiniti jedan po jedan, umjesto da odgovaraju općim negiranjem pred javnosti koja još nema pristup knjizi. Pisala sam bez ikakve namjere da branim naslijeÄ‘e bilo kojih šefova, nego da branim borbu koju je meÄ‘unarodna pravda morala i moraće voditi kako bi saÄuvala svoju nezavisnost.
Ne samo Del Ponte, nego i mnogi drugi, poput Louise Arbour ili Antonija Cassesea, vodili su te bitke koje opisujem u knjizi, ponekad uspješno, ponekad ne.
“Kako onda objašnjava to da su najvažniji dokazi prispjeli izmeÄ‘u 2002. i 2005. godine, znaÄi otkako sam ja preuzeo sluÄaj”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu.
U knjizi sam odala priznanje trudu cijelog tima, ukljuÄujući i Geoffreya Nicea, da pribavi dodatne dokaze i one koje su najvažniji za sluÄaj. Ali bez obzira na nove krucijalne stavke, takoÄ‘er sam objasnila kako se Geoffrey Nice borio da se Milošević osudi po mnogim taÄkama, dovoljno da provede godine u zatvoru, ali ne i za genocid u Srebrenici!