“BOŠNJAÄŒKI POGLEDI U BUDUĆNOST”
IZVJEŠTAJ I
“Republika Srpska prostor drastiÄne diskriminacije nesrba i kršenja ljudskih prava” sa posebnim osvrtom na završna razmatranja ”Kako će nestati ovakva RS”?
Sadržaj:
I) Historijat nastanka Republike Srpske
II) Entitet ravnopravnijeg naroda
III) (Ne)mogućnost odluÄivanja Bošnjaka
IV) Zastupljenost nesrba u institucijama RS
V) Tendencije promoviranja RS kao pravoslavnog teritorija
VI) Obrazovni sistem
VII) Stati(sti)ka Republike Srpske
VIII) ZakljuÄci
Prezentator:
Sejfudin Tokić, predsjednik BošnjaÄkog pokreta,
senator Svjetskog BošnjaÄkog kongresa
Komentator:
Sefer Halilović prvi zapovjednik Armije RBiH.
Sarajevo, april 2013.
I) HISTORIJAT NASTANKA REPUBLIKE SRPSKE
U noći izmeÄ‘u 14. i 15. oktobra 1991., u Skupštini Republike BiH, poslanici SDS-a su odbili prijedlog SDA i HDZ-a o izglasavanju bh. suvereniteta. Predsjednik SDS-a, Radovan Karadžić je zaprijetio: „Ne zavaravajte se da BiH nećete povesti pravo u pakao, i da upravo vi nećete snositi krivicu ako nestane cijeli jedan narod. Jer, ako doÄ‘e do rata, Muslimani se ne mogu braniti.“# Nakon višesatne rasprave predsjednik Skupštine, MomÄilo Krajišnik je prekinuo sjednicu. Srbi su napustili salu i deset dana kasnije osnovali Skupštinu srpskog naroda u BiH. Bosna i Hercegovina prema ideji politiÄkih predstavnika bosanskih Srba nije zasluživala da postoji kao nezavisna država niti jedan dan. Ono što se kasnije pokušalo predstaviti kao niz haotiÄnih dogaÄ‘aja zapravo je bio sasvim jasno osmišljen red poteza: da bi nezavisna BiH bila uništena ili podijeljenja na srpski i hrvatski dio, trebalo je uništiti njen najbrojniji narod, bez kog BiH faktiÄki i ne može da postoji. Trebalo je uništiti Bošnjake. Karadžić je sa skupštinske govornice otvoreno objavio rat. Karakter rata takoÄ‘er je opisao sam.
„Nestaće! Sa lica zemlje će nestati taj narod ako oni, ako oni zapnu sada…Oni to ne shvataju da bi tu bilo krvi do koljena i da bi muslimanski narod nestao“, rekao je u telefonskom razgovoru sa Gojkom Äogom, 12. oktobra 1991.# Ponoviti će to i dan kasnije u razgovoru sa MomÄilom Mandićem, uz rijeÄi: „Za dva-tri dana će Sarajevo nestati i biti će pet stotina hiljada mrtvih. Za mjesec dana u BiH nesteće Muslimani“#, kao i tokom razgovora sa Miodragom Davidovićem. „Prije svega, niko od njihovog rukovodstva ne bi ostao živ. Za tri-Äetri sata bi bili pobijeni svi. Ne bi imali šanse da opstanu uopšte“, rekao je.#
Nestanak, odnosno istrjebljene Bošnjaka od poÄetka je kao temelj bilo ukalkulisano u ideju o stvaranju kompaktne srpske teritorije u BiH koja je, kako je to na sjednici Skupštine Republike Srpske definisao ministar vanjskih poslova RS Aleksa Buha, za primarnu opciju imala „ujedinjenje sa Srbijom, ako ne ide to, onda nezavisnost“.# PolitiÄki lideri bosanskih Srba nisu uvažavali faktiÄko stanje: da su Bošnjaci najbrojniji narod u BiH, legitimitet nezavisnosti BiH, koji se temeljio na – kako će pokazati rezultati referenduma o nezavisnosti – na volji većine graÄ‘ana, kao ni legalnost odluka legalno izabranih organa vlasti u BiH. Zbog toga su krenuli da cijelu sliku Bosne i Hercegovine naprave po svojoj mjeri. Realizacija je izvršena brutalno.
U decembru 1991., održan je sastanak predstavnika Skupštine srpskog naroda u hotelu „Holiday inn“ u Sarajevu kom su prisustvovali i predsjednici općinskih odbora SDS-a, kao i Äelnici stranke: Radovan Karadžić, MomÄilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Na sastanku je definirano koje korake treba preduzeti kako bi Srbi preuzeli kontrolu u bh. općinama. Predsjednici općinskih odbora SDS-a su dobili dokument prema kojem su postojala dva plana: A, koji se odnosio na općine sa većinskim srpskim i plan B, na općine sa manjinskim srpskim stanovništvom. Planovi se nisu mnogo razlikovali izuzev što je prvi naglašavao potrebu da se poštuje pravo srpskog naroda, a drugi potrebu za „prisajedinjenjem“ srpskim teritorijama.# Dešavanja su podsjećala na partiju šaha. Svaki potez legalnih organa vlasti na putu sticanja nezavisnosti BiH, bivao je blokiran od srpskih politiÄkih predstavnika. Predsjedništvo SRBiH je 20.12.1991. zatražilo od Evropske zajednice priznanje nezavisnosti# da bi dan kasnije srpski predstavnici donijeli Odluku o formiranju Srpske Republike BiH, koja je provedena u djelo 9.01.1992., kada je Skupština srpskog naroda proglasila Republiku srpskog naroda u BiH za federalnu jedinicu Jugoslavije.#
Od desetak konstitutivnih akata koji su osnova za stvaranje Republike Srpske dva su najbitnija. Prvi je Deklaracija o proglašenju i drugi Ustav Republike Srpske. U Deklaraciji se navodi da se Republika srpskog naroda BiH osniva i proglašava na podruÄjima: (1) „srpskih autonomnih regija“, ali se pri tom ne navodi se da su ove regije (samo)proglašene i na prostorima gdje su drugi narodi većina, (2) „drugih srpskih etniÄkih cjelina u Bosni i Hercegovini“, mada Äiste etniÄke cjeline nisu postojale u vrijeme pisanja Deklaracije, ukljuÄujući, kako se kaže i podruÄja (3) „na kojima je srpski narod ostao u manjini“.#
Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji podnijela je 15.01.1992. Mišljenje o ispunjavanju uslova za priznavanje pojedinih jugoslovenskih republika u kome je konstatovano da je priznavanje BiH uslovljeno održavanjem referenduma.# I dok je Skupština RBiH 25.01. usvojila Odluku da se 29.02. i 1.03. provede referendum o suverenitetu i nezavisnosti države, Skupština srpskog naroda u BiH je na vanrednom zasjedanju odluÄila da su za srpski narod nelegitimne i ništavne odluke „krnje Skupštine BiH“, predloživši da se održi sasvim drugaÄiji referendum i da Ustavna komisija pripremi nacrt Ustava i svih zakonskih akata Srpske BiH.#
U vrijeme išÄekivanja rezultata referenduma o nezavisnosti, srpsko vodstvo se 28.02.1992. okupilo u Banskim dvorima u Banjoj Luci na zasjedanju Skupštine Autonomne regije Bosanska krajina. Raspravljalo se treba li proglasiti Srpsku Republiku Krajinu ili Srpsku Republiku BiH. Dilema je riješena drugi dan zasjednja donošenjem Ustava Srpske Republike BiH. Tako je završio sukob unutar srpske zajednice, onaj sa drugim nacionalnim zajednicama se tek razbuktavao. Drugog dana referenduma, 1.03. u centru Sarajeva je ispred Pravoslavne crkve na BašÄaršiji ubijen srpski svat. Sarajevo je blokirano. Na važnijim raskrsnicama su postavljene barikade. One su postavljanje i u drugim gradovima u BiH. Odgovornost je preuzeo SDS. Bila je to generalna proba rata.
Kada je Bosna i Hercegovina 5. aprila 1992., proglasila nezavisnost koju su priznale sve države Älanice Evopske zajednice, a zatim i SAD, Srpska Republika BiH proglašava 7.04.1992., odvajanje od BiH i ostanak u Jugoslaviji. Ipak, kada su Srbija i Crna Gora kao jedine preostale države bivše SFRJ, 27.04.1992. proglasile Saveznu Republiku Jugoslaviju, Srpska je, uprkos svojim željama, ostala van granica ove države.
Na 16. sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj u maju 1992., usvojeno je šest strateških ciljeva koje je trebalo realizirati u nadolazećem periodu. Ti ciljevi su bili (1) razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice i državno razdvajanje, (2) uspostavljanje koridora izmeÄ‘u Semberije i Krajine, (3) uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, (4) uspostavljanje granice na Uni i Neretvi, (5) podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i (6) dobijanje izlaza na more za RS.#
Jer, „šta ćemo mi raditi ako dobijemo državu u kojoj smo manjina?“, upitao je Karadžić na zasjedanju Skupštine RS i objasnio svoje viÄ‘enje želja drugih država: „Oni žele nas i Hrvate da zadrže u jednoj unitarnoj Bosni, da mi kontrolišemo Muslimane, a mi Muslimane ne možemo kontrolisati u toj unitarnoj državi. Mi dobro znamo (…) da je ovaj sukob podjaren da bi nestali Muslimani.“#
Od poÄetka agresije na BiH, SAD i Evropska unija su sve mirovne planove usklaÄ‘ivale sa stanjem na terenu, iako su sve relevantne informacije ukazivale da se u BiH provodi udruženi zloÄinaÄki poduhvat sa elementima genocida, kako je eksplicitno reÄeno u MeÄ‘upresudi ICTY-a na suÄ‘enju srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću.# Rezultati srpskog projekta su bili poražavajući: na podruÄjima, koja su analizirana za potrebe suÄ‘enja Slobodana Miloševića, na kojima je 1991., živjelo 344.408 Bošnjaka, poslije rata ih je ostalo 7.933 ili 1,4 odsto. Od 272 džamije obuhvaćene istraživanjem sve su oštećene od Äega samo 22 u manjoj mjeri. U nekim sluÄajevima one ne samo da su sravnjene sa zemljom, nego su lokacije na kojima su se nalazile rašÄićene i na njima su podignuti drugi objekti.#
NauÄnici su u naÄelu saglasni da genocid nastaje „odozgo“, a ne „odozdo“ i dešava se uz „znanje, saglasnost i uÄešÄ‡e državnih organa“. Ideologija igra vodeću ulogu u procesima koji vode vršenju genocida, jer se koristi da bi se legitimizirao, racionalizirao i opravdao genocidni proces.# Upravo je ovaj proces politikom kljuÄnih meÄ‘unarodnih faktora Dejtonskim mirovnim sporazumom ugraÄ‘en u unutrašnje ureÄ‘enje BiH. BiH je tako postala taoc stanja koje je stvorila srpska agresija i uz postojanje embarga na naoružanje odbrambenim snagama. Tu „talaÄku krizu“ danas plaća dubokom ekonomskom krizom i nemogućnošÄ‡u normalnog funkcioniranja u kapacitetu države.
II) ENTITET RAVNOPRAVNIJEG NARODA
Jedno od osnovnih naÄela savremenog sistema zaštite ljudskih prava i sloboda je naÄelo jednakosti ili nediskriminacije koje se u najširem smislu razumijeva kao zabrana diskriminacije na osnovu spola, rase, nacionalne pripadnosti, vjere, politiÄkog ubjeÄ‘enja, socijalnog porijekla, roÄ‘enja, invalidnosti i sliÄno. NaÄelo je pravno, politiÄko i moralno. Kao pravno ovo naÄelo je navedeno u Ustavu BiH,# meÄ‘utim kao politiÄko i moralno ono u Bosni i Hercegovini praktiÄno i ne postoji. To se naroÄito odnosi na upravno-teritorijalni dio koji se naziva „entitet Republika Srpska.“# Ova upravno-politiÄka jedinica Bosne i Hercegovine predstavlja eklatantan primjer kršenja naÄela jednakosti i ravnopravnosti koji se zbog njegovog obima i znaÄaja može porediti sa najmraÄnijim primjerima segregacije na osnovu rasne i druge pripadnosti u nekoć koloniziranim zemljama Južne i Centralne Afrike. Razlika je jedino u tome što se u Republici Srpskoj diskriminacija ne vrši na osnovu rasne, nego primarno nacionalne i vjerske pripadnosti.
Prvi primjer nacionalne diskriminacije ili neravnopravnosti predstavlja sam naziv Republika Srpska koji sugeriše da se radi o upravno-teritorijalnoj cjelini koja pripada samo srpskom narodu. Ovakav politiÄko-pravni ekskluzivitet u nazivu direktno oponira ustavnom principu o konstitutivnosti tri naroda, jer nedvojbeno zagovara da se unutar njegovog okvira osigurava svojatanje ili dominacija samo jednog od njih. Naziv entiteta je legaliziran kroz Ustav BiH koji je dao ustavnu legitimaciju za nastavak monoetniÄke dominacije, nacionalne homogenizacije ili prava na održavanje efekata etniÄkog progona i ÄišÄ‡enja na prostoru koji danas pokriva 49% teritorije Bosne i Hercegovine.
U originalnoj verziji Ustava BiH (na engleskom jeziku), naziv Republika Srpska se ne prevodi na engleski jezik kao Republic of Srpska, nego zadržava izvorni naziv Republika Srpska.# Iako ovakva Äinjenica može ukazivati na odreÄ‘enu nestabilnost samog naziva (koja se meÄ‘utim prevoÄ‘enjem izvornog teksta na bosanski jezik gubi), ipak je za izmjenu naziva Republika Srpska prema sadašnjim ustavnopravnim mehanizmima potrebno osigurati dvotrećinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine koja je slovom samog Ustava BiH jedina nadležna za svaku izmjenu Ustava Bosne i Hercegovine, pa tako i one odredbe koja govori o tome od Äega se Bosna i Hercegovina sastoji.
ÄŒlanom 5 Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske# je izostavljena odrednica „bosanski“ ispred naziva općina Brod i Kostajnica, te je izvršena zakonska legitimizacija naziva općina koji su ranije izmijenjeni, odnosno kod kojih je prefiks „bosanski“ ranije izbrisan (Gradiška, Novi Grad, Šamac i Kozarska Dubica). Na ovaj naÄin se, zapravo, legitimizira politika etniÄkog ÄišÄ‡enja jer se izostavljanjem odrednice „bosanski,“ koja predstavlja geografsko, kulturno i historijsko obilježje prostora države Bosne i Hercegovine, mijenja identitet ovih općina, odnosno negira stoljetni autohtoni državotvorni identitet tog geografskog prostora BiH. Imajući u vidu da Bošnjaci, kao konstitutivni narod na Äitavoj teritoriji BiH, zajedno sa dijelom spskog i hrvatskog naroda, te Ostalima tradicionalno baštine sve ono što predstavlja dio kolektivnog identiteta BiH, ovakvim zakonskim rješenjem direktno se diskriminiraju njihova prava na kulturno-historijsko naslijeÄ‘e Bosne i Hercegovine# i njihov nacionalni identitet.
Nakon zahtjeva bošnjaÄkih predstavnika za ocjenu je li došlo do povrede vitalnog nacionalnog interesa nametanjem naziva općina, Ustavni sud RS je relativizirajući znaÄaj državnog nad nacionalnim, odnosno stavljajući znak jednakosti izmeÄ‘u odrednica „srpski“ i „bosanski“ zakljuÄio da „(…) neutralni naziv koji ne sadrži nikakve prefikse može samo da doprinese boljem suživotu i meÄ‘usobnoj toleranciji pripadnika svih nacionalnih grupa nastanjenih na ovim prostorima.“ Postavlja se pitanje: ukoliko prefiks „bosanski“ koji ne predstavlja ekskluzivitet samo jednog naroda, nego sugeriše kolektivnu identifikaciju oliÄenu u formi državnog simbolizma BiH, ne doprinosi boljem suživotu i toleranciji, što sugeriše Ustavni sud RS, šta je tek onda sa monoetniÄkim prefiksom u imenu ili nazivu RS-a, koji direktno iskljuÄuje, diskriminira, vrijeÄ‘a i remeti suživot i toleranciju, te nameće osjećaj neravnopravnosti ostalih koji žive na prostoru RS-a.
Treći primjer nacionalne diskriminacije predstavljaju odredbe statuta gradova i općina u RS# kojima propisani izgledi grbova i zastava odražavaju samo tradiciju srpskog naroda. Iako je Ustavni sud RS-a 20.02.2013., ovakvu praksu proglasio neustavnom, konstatujući da su „time povrijeÄ‘eni ustavni principi kojima se jamÄe i štite ljudska prava i slobode u skladu s meÄ‘unarodnim standardima i osigurava nacionalna i svaka druga ravnopravnost svih graÄ‘ana Republike Srpske“ u praksi se Odluka Ustavnog suda RS-a ne sprovodi. Sporni grbovi grada Banjaluke i općine Nevesinje se i dalje koriste.# Za Prijedor je takva Odluka donesena još 11.02.2006., ali ona nikada nije provedena. Osim elemenata nacionalne diskriminacije obilježja velikog broja gradova i općina sadrže i odreÄ‘ene elemente vjerske diskriminacije jer se na njihovim grbovima mogu jasno uoÄiti krstovi, crkve i ostala ikonografija koja je iskljuÄivo svojstvena hrišÄ‡anskom svjetonazoru.#
ÄŒetvrti primjer predstavlja službena korenspondecija javnih institucija RS i graÄ‘ana koja se odvija iskljuÄivo na srpskom jeziku i upotrebom ćirilice.# Bošnjaci i drugo nesrpsko stanovništvo se na službenim mjestima javnih institucija RS, kao što su općinski i drugi šalteri, osjećaju kao graÄ‘ani drugog reda jer se na istima ne nalaze natpisi na oba pisma i na sva tri jezika, odnosno graÄ‘ani u praksi nemaju pravo na službene dopise i formulare koji bi barem bili napisani latinicom. U službenim aktima ili pravnoj korenspondenciji RS se uopće ne upotrebljava naziv Bosna i Hercegovina, što ukazuje da se ne poštuje cjelovitost pravnog poretka BiH, nego se promovira formalno-pravnu autonomnost RS-a.
III) (NE)MOGUĆNOST ODLUÄŒIVANJA BOŠNJAKA
1. Lokalni nivo
Broj bošnjaÄkih madata u skupštinama općina u RS-u od Dejtonskog sporazuma do danas ukazuje da je prostor na kojem je prije agresije živjelo izmeÄ‘u 450 i 500 hiljada Bošnjaka danas gotovo potpuno etniÄki oÄišÄ‡en. Na sceni je odsustvo bilo kakvog uticaja Bošnjaka. Nakon Lokalnih izbora 2012., od 63-64 općine na prostoru RS, Bošnjaci danas politiÄki ne postoje u Äak 40 općina# . Samo u tim općinama, prema popisu stanovništva iz 1991. godine ukupno je živjelo 130.429 Bošnjaka. U onim općinama gdje danas Bošnjaci imaju svoje predstavnike u lokalnim parlamentima njihov politiÄki uticaj je minoran.
2. Entitetski nivo – Vlada RS
Prema Ustavu RS-a Vladu RS-a Äini predsjednik vlade i 16 ministara od Äega 8 iz reda srpskog naroda, 5 iz reda bošnjaÄkog naroda i 3 iz reda hrvatskog naroda. S obzirom da probošnjaÄke stranke ne Äine vlast u RS-a, bošnjaÄke pozicije u Vladi RS-a su popunjene sa nelegitimnim predstavnicima Bošnjaka. Naime svih 5 ministara iz reda bošnjaÄkog naroda delegirao je/predložio SNSD-a Milorada Dodika, što kao Älanove SNSD-a, što kao nestranaÄke liÄnosti. ZnaÄi, kod formiranja Vlade RS-a poštuje se princip 8+5+3, ali je problem u tome što se radi o nelegitimnim predstavnicima bošnjaÄkog naroda, o ministrima koji su marionete u rukama Milorada Dodika. Nikada u javnosti nismo Äuli da je neki ministar Bošnjak izdvojio mišljenje na Vladi, iako su odluke Äesto protiv interesa bošnjaÄkog naroda. U javnosti se uvijek prezentira da su odluke donošene jednoglasno. Kao „opravdanje“ takvog ponašanja možda može poslužiti Äinjenica da su ovlasti predsjednika Vlade RS-a u pogledu smjene ministara velike# (uporeÄ‘ujući ih sa ovlastima premijera Vlade FBiH) tako da strah ministara od smjene je jaÄi/pretežniji od zastupanja interesa naroda.
Bošnjacima po Ustavu RS-a pripada pozicija potpredsjednika Vlade RS-a, a u aktuelnom sazivu je 5 ministara Bošnjaka.#
3. Potpredsjednik RS-a
Potpredsjednici RS se neposredno biraju na izborima, tajnim glasanjem.# Prema Ustavu RS-a nisu precizirane nadležnosti potpredsjednika već se kaže: „Dva potpredsjednika Republike pomažu u obavljanju poslova koje im povjeri Predsjednik Republike“# što znaÄi da potpredsjednici i nemaju nikakvih ustavnih nadležnosti. Ustavom nije predviÄ‘ena mogućnost da u sluÄaju trajne sprijeÄenosti da obavlja funkciju predsjednika Republike mijenjaju potpredsjednici, pa se u praksi dešavalo da tu funkciji, iako postoje 2 potpredsjednika, privremeno obavlja predsjednik Narodne skupštine RS. Ustavom je predviÄ‘ena mogućnost da predsjednik republike u sluÄaju privremene sprijeÄenosti odredi koji potpredsjednik će ga zamjenjivati.
4. Narodna skupština i Vijeće naroda RS
Prema amandmanu na Ustav od 83 narodna poslanika u Narodnoj skupštini RS trebaju biti najmanje 4 Bošnjaka.#Sastav Vijeća naroda RS mora biti paritetan što znaÄi da svaki konstitutivni narod ima isti broj zastupnika (8 Bošnjaka + 8 Srba + 8 Hrvata + 4 Ostala).# U klubu Bošnjaka u Vijeću naroda dvije trećine delegata mogu pokrenuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa mada se zbog odnosa snaga u Ustavnom sudu RS-a ovakva pitanja ne rješavaju na zadovoljavajući naÄin.
5. Ustavni sud RS-a
Ustavni sud RS ima 9 Älanova koje na prijedlog predsjednika RS-a bira Narodna skupština i Vijeće naroda. Sudije su 2 Bošnjaka,# 4 Srbina, 2 Hrvata i 1 Ostali#. U sluÄaju da proceduru koja se odnosi na vitalni nacionalni intere pokrene 2/3 delegata jednog od klubova Vijeća naroda RS-a, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi sud odluÄio da se radi o pitanju nacionalnog interesa. Izborom Džeralda Selmana za sudiju (predsjednika suda) Bošnjacima uvijek nedostaje jedan glas da bi sud utvrdio pitanje povrede vitalnog nacionalnog interesa
Iz jednog konstitutivnog naroda ili reda ostalih se mogu popuniti najviše dvije od funkcije: predsjednika Vlade RS, predsjedavajućeg Narodne skupštine, predsjedavajućeg Vijeća naroda, predsjednika Vrhovnog suda, predsjednik Ustavnog suda i funkcije republiÄkog javnog tužioca.
IV) ZASTUPLJENOST NESRBA U INSTITUCIJAMA RS
Nivo zastupljenosti Bošnjaka i Hrvata u javnim institucijama RS-a je poražavajući.# Ilustrativni su sljedeći primjeri: Agencija za državnu upravu RS-a ima ukupno zaposlenih 5029: 134 Bošnjaka ( 2,66 %), 51 Hrvat ( 1,01 %) i 32 Ostalih ( 0,63 %); MUP RS-a ukupno zaposlenih 5227 ovlaštenih službenih lica: 414 Bošnjaka (7,9%), 57 Hrvata (1,09%) i 30 Ostalih (0,5% ); MUP RS-a u sjedištu ukupno zaposlenih 607 ovlaštenih službenih lica: 13 Bošnjaka (2,14%), 9 Hrvata (1,49%) i 8 Ostalih (1,31%); CJB Banja Luka ukupno zaposlenih 1942 ovlaštena službena lica: 75 Bošnjaka (3,80%), 26 Hrvata (1,33%) i 15 Ostalih (0,70%); Zavod za zapošljavanje RS-a ukupno zaposlenih 265 radnika: 9 Hrvata, 10 Ostalih, 0 Bošnjaka.
Javni fond za djeÄju zaštitu ukupno ima zaposlenih 34 radnika: trenutno su u fondu zaposlena 2 radnika koji su iz reda pripadnika nesrpskog naroda; Poreska uprava RS-a ukupno zaposlenih 808: 6 Bošnjaka, 6 Hrvata, 1 Slovenac, 2 Crnogorca, 1 Ukrajinac i 1 Ostali. RepubliÄka uprava za igre na sreću ukupno zaposlenih 20: nema zaposlenih drugih naroda osim Srba. RepubliÄki devizni inspektorat: 11 zaposlenih, svi Srbi. RepubliÄka uprava za inspekcijeske poslove: 293 zaposlena, svi Srbi. RepubliÄka uprava civilne zaštite: 147 zaposlenih, 2 Hrvata, 2 Ostala, 0 Bošnjaka. RepubliÄka uprava za geodetske-imovinsko pravne poslove ukupno zaposlenih 689: 8 Bošnjaka, 8 Hrvata. RepubliÄki sekreterijat za vjere: 7 zaposlenih, svi Srbi. RepubliÄki zavod za statistiku: 130 zaposlenih, 2 Bošnjaka, 3 Hrvata, 1 Ostali. RepubliÄki pedagoški zavod: 53 zaposlena,1 Crnogorac, 0 Bošnjaka. RepubliÄki zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeÄ‘a: 23 zaposlena, 1 Crnogorac, 1 Ukrajinac, 0 Bošnjaka. RepubliÄki hidrometerološki zavod: 63 zaposlena, 1 Bošnjak, 1 Hrvat. Javni servis RTRS : 510 zaposlenih, 12 Hrvata (2,35%), 10 Bošnjaka (1,96%), 6 Crnogoraca.
Iako se Älanom 3. Zakona o lokalnoj samoupravi stipuliše: “Na osnovu rezultata na posljednjem popisu stanovništva, jedinice lokalne samouprave obezbjeÄ‘uju, u skladu sa ovim zakonom proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda i grupe Ostalih u organima jedinica lokalne samouprave“ u praksi se uoÄavaju velika odstupanja i disproporcija zaposlenih u organima lokalne zajednice u odnosu na nacionalnu pripadnost. Ukupno za 2010. godinu broj zaposlenih je bilo 5.264 radnika: 250 Bošnjaka (4,75%), Hrvata 94 (1,79%) i Ostalih 88 (1,67%).
Prema popisu iz 1991. godine Bošnjaka je u Bratuncu bilo 64,2 %, a sada su zaposlena 4 (6,25 %); Rogatica 60,4 %, sada zaposlenih 6 (8,00 %); Srebrenica 72,9 %, sada zaposlenih 40 (48,2 %); Višegrad 63,4 %, sada zaposlenih 4 (5,06 %); Vlasenica 55,3 %, sada zaposlenih 4 (6,90 %) i Zvornik 59,4 %, sada zaposlenih 13 (7,43%). Prema popisu iz 1991. godine, Hrvata je u Bosanskom Šamcu bilo 44,7 %, a sada je zaposlenih 3 (4,29 %), Bosanski Brod 41%, sada zaposlenih 3 (4,55 %) i Derventi 39%, a sada je zaposlenih 3 (3,45%).
Ovakva praksa je u direktnoj suprotnosti sa odredbama Älana 97 Ustava RS-a dopunjenog amandmanom koji glasi: „Konstitutivni narodi i grupa Ostalih će biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Republici Srpskoj.“ Kao ustavni princip, takva proporcionalna zastupljenost bi se trebala bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7. Dejtonskog sporazuma u potpunosti ne provede.
V) TENDENCIJE PROMOVIRANJA RS-A KAO PRAVOSLAVNOG TERITORIJA
Ustav Bosne i Hercegovine, kao i Ustavi dva bh. entiteta definiraju BiH kao sekularnu državu, s jednakim vjerskim i ostalim pravima tri konstitutivna i ostalih naroda koji u njima žive. MeÄ‘utim, pravoslavni sveštenici osveštavaju sve javne ustanove, ukljuÄujući i zgradu Vlade Republike Srpske, a sve javne ustanove, institucije i škole imaju svoje krsne slave, koje se obilježavaju na razliÄitim manifestacijama. ÄŒesto se stiÄe utisak da su sve škole vlasništvo Pravoslavne crkve.
Prisutan je veliki broj incidenata Äije su mete simboli, imovima i vjerski službenici drugih religija, kao što su incidenti do kojih je došlo 2001., prilikom polaganja kamena temeljca za ponovnu izgradnju džamije Ferhadije ili prilikom obnove Careve džamije u FoÄi, koja je izgraÄ‘ena 1501. godine. Srpska pravoslavna crkva je nastojala da sprijeÄi ponovnu gradnju Careve džamije tvrdeći da se tu nekad nalazila crkva. Lokalna policija je rijetko vršila hapšenja u sluÄajevima vandalizma nad vjerskim objektima Islamske zajednice, najÄešÄ‡e uz obrazloženja da su poÄinioci maloljetnici ili mentalno nestabilne osobe.
U Izvještaju tadašnjeg tuzlanskog muftije Huseina efendija Kavazovića o problemima povratka u Srednje i Posavinu navedeno je nekoliko sluÄajeva diskriminacije u školama.# U osnovnoj školi Orahovac kod Zvornika bošnjaÄka djeca su tjerana na farbanje vaskršnjih jaja. U januaru 2012. godine, u osnovnoj školi u Jakešu je održana pravoslavna misa, kada je škola krštena – osvećena, kojoj su morali prisustvovati uÄenici bošnjaÄke nacionalnosti. BošnjaÄka djeca u Bijeljini moraju crtati ikone pravoslavnih svetaca, pjevati „Bože pravde“ i Svetosavsku pjesmu, posjećivati crkve, manastire i sliÄno.# Osim toga u Bijeljini se najbolji uÄenici nagraÄ‘uju za Vidovdan, 28. juna, u školama nisu istaknuta državna obilježja, a u svakoj uÄionici istaknuta je ikona Svetog Save.
U mnogim školama se prati crkveni kalendar, kao da je rijeÄ o vjerskim školama, što znaÄi da se recitiraju crkveni tekstovi, pjevaju svetosavske pjesme, „lome“ pogaÄe i sliÄno. Neradni dani škola u RS-u su Pravoslavni Božić, Vaskrs i krsna slava škole. Izleti i ekskurzije se, uglavnom, organiziraju u mjesta koja su vezana za srpstvo i pravoslavlje. Pravoslavlje se propagira i kroz ostali dio nastavnog programa, što se najbolje može uoÄiti u udžbenicima za osnovno i srednje obrazovanje. Tako su na primjer u udžbeniku “Priroda i društvo” za 4. razred osnovne škole u prikazu “nekih tradicija stanovništva RS”, predstavljene samo narodne igre, tradicionalne šare i nošnje, te božićni pozdrav srpskog naroda.# Ostalih nema.
Iako javnosti nisu poznati sluÄajevi da su u FBiH imami uÄili dove ili mevlude u nekoj od javnih ustanova, dobro je poznato da u RS sve javne ustanove, ukljuÄujući općine, mjesne zajednice, škole, bolnice, policiju, elektrodistribuciju, vodovod, imaju i obilježavaju krsnu slavu, odnosno svog pravoslavnog sveca zaštitnika. Štaviše, svaki novi javni objekat osveštavaju pravoslavni sveštenici.
Tako Općina Bijeljina obilježava Svetog Pantelejmona, Grad Banja Luka slavi Spasovdan, MUP Republike Srpske slavi Svetog Arhangela Mihaila, dok je na sveÄanom otvaranju nove zgrade Vlade RS, vladika Vasilije KaÄavenda služio vjerski obred.
Gotovo sve lokalne zajednice i institucije u Republici Srpskoj u svojim simbolima-grbovima imaju predstavljena vjerska obilježja srpskog naroda.
Prema podacima koji su prezentirani na konferenciji „Položaj Bošnjaka u BiH i zemljama regiona u kontekstu evropskih i euroatlantskih integracija“, odlukom Ustavnog suda RS od 25.11.2011., grb i slava opštine Vlasenica i 39 drugih opština u RS su proglašeni neustavnim. Za Prijedor je takva Odluka donešena 11.02.2006.godine. MeÄ‘utim, odluke Ustavnog suda RS-a nisu ispoštovane i osporeni simboli-grbovi i slave su još uvijek u upotrebi.#
Škole u RS-u, kao i ulice, trgovi, javne ustanove i institucije, nose sljedeće nazive: Sveti Petar, Sveti Sava, Sveti Pavle, Svetosavska, Draža Mihajlović.
Republika Srpska je svoj 20. roÄ‘endan i krsnu slavu oblježila dodjelom odlikovanja, sveÄanom Akademijom i liturgijom u Sabornom hramu Hrista Spasitelja u Banjaluci koju je služio patrijarh Irinej. Patrijarh je u besjedi poslije služenja liturgije, osveštanja žita i lomljenja slavskog kolaÄa istakao da RS “slavi svoj praznik, svedoÄeći veru pravoslavnu i sveto srpsko ime”.
U ovom kontekstu treba posmatrati i Zakon o grobljima i pogrebnoj djelatnosti koji je još je jedan u nizu „Blitzkrieg“ zakonskih rješenja kojima se na direktan ili indirektan naÄin ugrožavaju prava Islamske zajednice i vjerski obiÄaji bošnjaÄkog, ali i drugih konstitutivnih naroda u Republici Srpskoj. ÄŒlan 6 ovog Zakona navodi da će jedinica lokalne samouprave svojom posebnom odlukom propisati uslove za „izgradnju groblja, grobnica i nadgrobnih spomenika, i upisa podataka na njima“, što znaÄi da jedinica lokalne samouprave zadire u pravo porodice umrlog i vjerskih zajednica da biraju izgled nadgrobnih spomenika. Stav (e) ovog Älana predviÄ‘a da će lokalna samouprava donijeti posebnu odluku o „naÄinu sahrane i iskopavanja umrlih“. ÄŒlanom 14 daju se široke ovlasti lokalnim organima vlasti da odluÄuju o izmještanju groblja ili dijelova groblja koji su van upotrebe što je neprihvatljivo. Jer, bez obzira na njihovu sentimentalnu vrijednost, vjerska groblja jednog naroda predstavljaju svjedoÄanstvo njegovih korijena, postojanja i življenja na odreÄ‘enom prostoru, te stoga imaju trajnu i neizmjernu vrijednost ukupnog kulturnog naslijeÄ‘a na odreÄ‘enom podruÄju.
Tekst ovog Zakona kojim se osporavaju stoljetna neprikosnovena prava vjerskih zajednica na upravljanje, raspolaganje i propisivanje prava i naÄina ukopa umrlih Älanova zajednice u grobljima vjerskih zajednica predstavlja „dostignuće SNSD-ove garniture socijalista“ na kojem im mogu pozavidjeti najveći ideolozi i osvjedoÄeni protagonisti real-socijalizma. Naime, niti u jednoj komunistiÄkoj tvorevini nikada nije zabilježen ovako radikalan i suveren prodor „narodne vlasti“ u podruÄje prava vjerskih zajednica kao što je sluÄaj sa ovim zakonskim rješenjem.
VI) OBRAZOVNI SISTEM
Udžbenici koji se koriste u RS su ideološki usmjereni na iskljuÄivo promoviranje kulture srpskog naroda. Većina ih je pisana samo za grupu uÄenika, za koje se po automatizmu pretpostavlja da će biti Srbi. U takvim udžbenicima se obilato koristi zamjenica „naš“ za jezik, pisce, pjesnike i umjetnike. Tako su pod naslovom „Savremena srpska književnost“ navedeni Skender Kulenović, Ivo Andrić, Meša Selimović i Branko Ćopić.# Hasanaginica se u udžbeniku književnosti implicitno tretira kao srpska usmena pjesma i navodi se da je u Herderovu zbirku „pored pjesniÄkih proizvoda drugih naroda, ušla i naša narodna pjesma Hasanaginica“.#
Nastavni plan i program je u znatnoj mjeri „posuÄ‘eni“ iz susjedne Srbije. U školi se uÄi samo srpski književni jezik što pokazuje i naziv „Srpski jezik i kultura izražavanja za 5. razred osnovne škole“#, dok se ćirilica tretira kao idealno fonetsko pismo.
U udžbenicima historije se ne potiÄe osjećaj pripadnosti državi i bosanskohercegovaÄkom naslijeÄ‘u. U biti se pokušava promovirati stav da svaki narod ima svoju istoriju koja se razvijala «u vakumu» i bez meÄ‘usobnog djelovanja. Sveti Sava se postavlja na mjesto „oliÄenja nacionalnog bića srpskog naroda“, a tekstovi o njemu se ne posmatraju kao književni oblici srednjovjekovlja već kao stubovi srpske kulture i naroda. „Kad su Turci porobili srpsku zemlju, Sveti Sava postaje oliÄenje nacionalnog bića srpskog naroda“, kaže se u Äitanci za I razred gimnazije i Äetvorogodišnjih struÄnih škola.#
„Pravno ureÄ‘en prostor Republike Srpske i tržišni pristup privrednom razvoju izazov su stranom kapitalu (…) U ovom pogledu ostvaruju se prvi koraci otvaranja RS prema razvijenim zemljama“, kaže se u Geografiji za 9. razred#, dok se u istom udžbeniku na slikovnom primjeru gdje se prikazuju granice država, granica entiteta prikazuje kao državna granica.
U udžbeniku za 7. razred se postavlja pitanje: „Koje su to rijeke? Da li neke od njih prolaze kroz srpske zemlje?“#
VII) STATI(STI)KA REPUBLIKE SRPSKE
Prema podacima iz StatistiÄkog godišnjaka Republike Srpske za 2012., Republika Srpska kao manji bh. entitet se prostire se na teritoriji 24.641 km2 i imala je u 2011., oko 1.424.668 stanovnika, odnosno 37% ukupnog bh. stanovništva. ÄŒine je 61 općina i dva grada. Službeni jezici su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjaÄkog naroda i jezik hrvatskoga naroda sa službenim pismima ćirilcom i latinicom. Moneta RS-a je Konvertibilna marka (BAM).#
· 2011. godinu u RS su obilježili:
o najveći negativni prirodni priraštaj stanovništva od -4.097 stanovnika;
o najmanji broj živorođenih 9.561;
o najveći broj registrovanih razovda brakova 886 sluÄajva;
o drugi najmanji broj sklopljenih brakova od postojanja RS-a – 5.802;
o rekordan broj nezaposlenih 153.535;
o najmanja vrijednost ostvarenih investicija u posljenjih pet godina u znosu od 1.359.836 KM;
o najmanji broj osnovaca 150.028 uÄenika;
o 23 osnovne škole manje u odnosu na deset godina ranije.
Analiza podataka iz StatistiÄkog godišnjaka Republike Srpske za 2012., pokazuje da je „bijela kuga“ u RS-u je za posljednjih deset godina „progutala“ stanovništvo veliÄine Trebinja (29.715). Stanovništvo RS-a se godišnje smanji za veliÄinu jedne opštine poput Berkovića, Donjeg Žabara, IstoÄnog Starog Grada, i sliÄno. ProsjeÄan negativni prirodni priraštaj za zadnjih pet godina iznosi 3.596 stanovnika godišnje.
Industrijska proizvodnja ostvarena u periodu januar – august 2012. u poreÄ‘enju s istim periodom 2011. godine manja je za 5,9 posto, vanjskotrgovinski deficit RS-a u 2012. godini iznosi 2 milijarde KM, svaki drugi automobil u RS-u je stariji od 15 godina (48,5%), dok je prefiks „srpski“ izbaÄen iz više od 25 naziva općina.
VIII) ZAKLJUÄŒCI
· XX vijek na Balkanu okonÄan je porazom stogodišnje ideje od stvaranju Velike Srbije. Iluzije o kompenzaciji gubitka Kosova pripajanjem Republike Srspke Srbiji još uvijek se sa jedne i druge strane granice pothranjuju nadama o promjeni meÄ‘unarodne konstelacije snaga i zamišljenom ulogom Srba kao zida protiv muslimanskog prodora u Evropu. MeÄ‘unarodna zajednica vrši proces „pripitomljavanja Srbije i njenog postepenog prihvatanja u evropske integracije“ koji „otežava odsustvo spremnosti Srbije da se na pravi naÄin suoÄi sa neposrednom prošlošÄ‡u i sopstvenom odgovornošÄ‡u za nju.“# Pomanjkanje iste spremnosti u Republici Srpskoj ima drugaÄiji karakter. Priznati naÄin na koji je nastala RS za njene lideri bi znaÄilo pristajanje na njenu demontažu, što bi u sadašnjem stanju, kada je ona postala privatno preduzeće za ostvarivanje finansijskih interesa uticajnih pojedinaca, znaÄilo i uvoÄ‘enje zakonitosti i prava na ovaj teritorij što aktuelnom vodstvu RS nikako ne odgovora.
· Ova upravno-politiÄka jedinica Bosne i Hercegovine predstavlja eklatantan primjer kršenja naÄela jednakosti i ravnopravnosti koji se zbog njegovog obima i znaÄaja može porediti sa najmraÄnijim primjerima segregacije na osnovu rasne i druge pripadnosti u nekoć koloniziranim zemljama Južne i Centralne Afrike. Razlika je jedino u tome što se u Republici Srpskoj diskriminacija ne vrši na osnovu rasne, nego primarno nacionalne i vjerske pripadnosti.
· Primjeri nacionalne neravnopravnosti nesrba u RS-u pokazuju da vladajuće strukture ovog entiteta nastoje stvoriti društveno-politiÄki ambijent sa dominacijom srpskog naroda na prostoru na kojem je prije agresije živjelo 54% Bošnjaka i Hrvata, te legaliziraju rezultate etniÄkog ÄišÄ‡enja i genocida na Äijim osnovama je Republika Srpska i nastala.
· Diskriminirajuće prakse, kakve su slavljenje pravoslavnih praznika i obreda kao službenih praznika i obreda općina ili entiteta RS-a, krsne slave općina, policije ili entitetskih organa, koji su i državni organ BiH,# diskriminirajući nazivi škola i drugih javnih ustanova koji potiÄu iz iskljuÄivo hrišÄ‡anske tradicije, duboko zadiru u princip sekularnog ureÄ‘enja BiH, a Bošnjake i ostale nesrbe obeshrabruju u povratku na svoja ognjišta.
· Službena politiÄka kultura iz kabineta Predsjednika RS-a je pod snažnim uticajem nacionalnog i vjerskog fundamentalizma kojim se nastoji osigurati privilegovan položaj Srba u odnosu na nesrbe, što uveliko podsjeća na aparthejdski sistem rasne segregacije, jer promovira princip da politiÄka, socijalna, ekonomska i vjerska prava u potpunosti uživaju samo Srbi dok su prava ostalih, neovisno od ustavnih garancija, de facto diskriminirana.
· Danas Bošnjaci u RS ne predstavljaju nikakav politiÄki faktor. Iako ustavna i zakonska rješenja pružaju solidnu osnovu, mogućnost uticaja na odluÄivanje u vlasti RS-a determinirana je malim brojem bošnjaÄkih mandata u lokalnim i entitetskoj skupštini.