Povodom 20 godina od jednog od najtežeg urbicida 20. vijeka – rušenje Starog mosta u Mostaru

08. 11. 2013

 

Saopćenje Instituta za istraživanje genocida, Kanada

 

Povodom 20 godina od jednog od najtežeg urbicida 20. vijeka – rušenje Starog mosta u Mostaru

 

Urbicid 92 - Rušenje Starog mosta je vrhunac fašizma i zločina

 

Kada se prije 20 godina kameni svod Starog mosta u Mostaru nakon bjesomučnog granatiranja sručio u Neretvu, svijet je zanijemio. PogoÄ‘en tenkovskim granatama takozvanog  Hrvatskog vijeća odbrane srušeno je remek djelo, jedan od najvrijednijih kulturno-historijskih spomenika u svijetu.

 

U jeku srbijanske i hrvatske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim graÄ‘anima, 9. novembra 1993. godine, u 10 sati i 16 minuta, ispoljen je vrhunac mržnje, zločina, nečovječnosti, ispaljen je projektil u tanku zakletvu poslije Holokausta, nikada više, usmrćen je Stari most. Toliko  bola, poniženja, stradanja, uništavanja i ubijanja, nad mostarskim i bosanskohercegovačkim nebom. Srušen je bosanskohercegovački dragulj svijetske kulturne baštine, srušen je čitav jedan svijet i ljudi sa njim. Ali nije srušen prkos bosanskohercegovačkog čovjeka u njegovom  otporu agresiji i genocidu.

Svijet se još dugo mislio da li da zaustavi agresore na Bosnu i Hercegovin. Dok se svijet mislio, autor zločina urbicida  "general bojnik" Slobodan Praljak, komandant formacija takozvanih Hrvatsko vijeće odbrane je srušio simbol Ideje Bose i bosanskog duha.

Pucanj u Stari most je pucanj u srce cijelog demokratskog, savremenog čovjećanstva, pucanj u Ideju Bosne i bosanski duh, pucanj u čovjeka i civilizaciju koji su se pobjedom nad fašizmom, poslije Holokausta zavjetovali nikada više

Trajao je, za ljudskog stvora, kratko. Samo 427 godina. Kada je neimar Hajrudin, učenik slavnog Mimar Sinana 1566. godine jednim svodom raspona nepunih dvadeset devet metara premostio rjeku sigurno je vjerovao u vječnost svog djela, ostvarenog uz pomoć vještih ruku majstora iz Popova Polja i Dubrovnika. U starim zapisima Evlije ÄŒelebije stoji da Mostar "znači varoš sa mostom". "Ovaj šeher", piše ÄŒelebija, "je osvojio lično njegovo veličanstvo Fatih. Zauzeli su ga Turci prije 1468. godine, a zauzele su ga čete bosanskog sandžaka Isa-bega Ishakovića. Pri tome Mehmed II nije imao nikakvog ličnog učešÄ‡a. On je domen paše hercegovačkog, a nalazi se na teritoriji hercegovačkog Sandžaka u bosanskom vilajetu. Njime upravlja pašin vojvoda s pedeset vojnika. To je ugledan kadiluk s rangom onih kadiluka od tri stotine akči. Ima muftiju, predstavnika šerifa, prvake i ugledne ljude. Tu ima vrlo mnogo učenjaka, šejhova, imamo pisaca i pjesnika. Ima mjesnog spahijskog čehaju, janjičarskog serdara, serdara budimskog kola, tržnog nadzornika, bazdara, načelnika grada, povjerenika za harać, graÄ‘evinskog nadzornika i gradskog zapovjednika”.

"Veliki most", piše Evlija ÄŒelebija, "sagradio je stari neimar Sinan, sin Abdulmenan-agin, a po Sulejman-hanovoj naredbi. On izgleda kao luk duge koji se uzdiže do Kumove slame i pruža s jedne litice na drugu. Kako se sa obje strane toga mosta nalaze tvrÄ‘ave, to nije moguže preći s jedne strane na drugu stranu grada drugim putem osim preko tog mosta. Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jedani rob (Božiji) Evlija, do sada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebaćen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina tog mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrÄ‘ava, koje leže na oba kraja mosta - iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa."

Rušenje Starog mosta – simbol urbicda u srpskohrvatskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim graÄ‘anima

Tokom srpskohrvatske agresije i genocida u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine, Stari most je prvo djelomično oštećen od strane srpskih vojnih i paravojnih  snaga. Dana 9. novembra 1993. takozvano Hrvatsko vijeće odbrane je srušio Stari most kao dio kampanje agresije i genocida u Mostaru i Bosni i Hercegovini. Dan ranije, 8. novembra 1993. Hrvatsko vijeće odbrane je započeo sa kampanjom rušenja Starog mosta ispaljujući na desetine projektila u luk i kule Starog mosta, što je okončano 9. novembra 1993., njegovim konačnim rušenjem.

Nakon objavljivanja 36 TuÄ‘manovih stenograma, da se zaključiti da je rušenje Starog mosta bilo dio smišljene kampanje i udruženog zločinačkog poduhvata agresije Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koja se ogledala izmeÄ‘u ostalog i u urbicidu.

O metodama urbicida i agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor TuÄ‘mana sa Jankom Bobetkom i Rosom 6. novembra 1993. godine, samo četiri dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku TuÄ‘man od Rosa traži da protiv Bošnjaka primijeni "neke elemente zastrašivanja": "Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove". Na što Roso odgovara: "Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz Bosne i Hercegovine to znaju". Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. "Neki elementi zastrašivanja" koje je TuÄ‘man zahtijevao, primijenjeni su. Sada TuÄ‘man pita: "Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio". Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u historiji ratnog cinizma: "Bile su strašne kiše". Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim "Mostarskim kišama". TuÄ‘man je ipak oprezan, pita: "Hoćemo li opet mi biti optuženi". Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: "Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...". TuÄ‘man: "Inače, meÄ‘u nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?" Mate Granić: "Nama". Još veća panika nastaje kada se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini.

Rušenjem Starog mosta ustaše su samo potvrdile da Mostar nije njihov grad, niti će biti, a  cijelom hrvatskom narodu su sazidali veliki stub srama i osude, koji će dok budu živi nositi

Za rušenje Starog mosta devetog novembra 1993., pred MeÄ‘unarodnim krivičnim tribnalom za područije bivše Jugoslavije u Hagu optuženi su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin ÄŒorić i Berislav Pušić. U njihovoj optužnici se navodi da su snage Herceg Bosne, Hrvatskog vijeća odbrane tokom opsade istočnog Mostara namjerno uništile ili teško oštetile mnoge vjerske objekte, te da su u novembru 1993. godine uništile i Stari most, graÄ‘evinu od meÄ‘unarodnog značaja.

Od juna 1993. do aprila 1994.  Takozvano Hrvatsko vijeće odbrane je pod opsadom držao istočni Mostar. Tokom tog perioda je na istočni dio grada, kao i na četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu izvršen dugotrajni vojni napad Hrvatskog vijeća odbrane, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi meÄ‘unarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. TakoÄ‘e je jako oštećeno ili uništeno deset džamija. Takozvano Hrvatsko vijeće odbrane je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. Bošnjačko stanovništvo bilo je prisiljeno da živi u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, električne energije i adekvatne njege. Vojnici  takozvanog Hrvatskog vijeća odbrane su silovali više žena, uključujući i jednu djevojku od 16 godina, prije nego što su ih natjerali da prijeÄ‘u liniju fronta prema istočnom Mostaru. Dana 8. novembra 1993. jedan tenk takozvanog Hrvatskog vijeća odbrane je tokom ofanzive cijeli dan otvarao vatru po Starom mostu, zbog čega se nije mogao koristiti i skoro se srušio. Most se zaista i srušio u jutarnjim satima 9. novembra 1993. Vijeće MeÄ‘unarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju je zaključilo da, iako ga je koristila Armija Republike Bosne i Hercegovine, pa je stoga za takozvano Hrvatsko vijeće odbrane predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje Starog mosta prouzrokovalo neproporcionalnu štetu civilnom bošnjačkom stanovništvu istočnog Mostara. Vijeće MeÄ‘unarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslavju je konstatovalo da je sukob izmeÄ‘u takozvanog Hrvatskog vijeće odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine i tokom ovog razdoblja bio meÄ‘unarodni sukob - agresija. Iz dokaza se vidi da su se snage Hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima takozvanog Hrvatskog vijeća odbrane protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine, a da je Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice Herceg Bosna, a potom Hrvatske Republike Herceg Bosne. Vijeće MeÄ‘unarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju je utvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada Bosne i Hercegovine, ili da postane nezavisna država unutar Bosne i Hercegovine, povezana sa Hrvatskom. Već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg Bosne (meÄ‘u kojima su Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg Bosne) i čelnici Hrvatske (meÄ‘u kojima je Franjo TuÄ‘man, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje bošnjačkog stanovništva izvan teritorije Herceg Bosne – etničko čišÄ‡enje i genocid.

Institut za istraživanje genocida Kanada istiće da su stenogrami Franje TuÄ‘mana nedvosmisleno najdirektniji dokaz agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, i nalaze se u MeÄ‘unarodnom krivičnom tribunalu za područije bivše Jugoslavije kao dokazni materijal.

Institut za istraživanje genocida, Kanada još jednom podsjeća svijetsku javnost da je rušenja Starog mosta  barbarski čin koji je probudilo zatomljenu savjest čovjeka, civilizacije i svijeta. To je čin koji svjedoći agresiju Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je barbarski čin urbicida koji govori o sramnoj želji i animalnoj mašti da sruši Ideju Bosne i bosanski duh. Za 427 godina, koliko je odolijevao vremenu, ovaj most izuzetne arhitektonske ljepote, ali i graditeljskog umijeća, postao je bosanskohercegovčki, evropski i svijetski simbol povezivanja drugog i drugačijeg, simbol Ideje Bosne i bosanskog duha , izazivajući zanimanje pjesnika, slikara, putopisaca, turista iz cijelog svijeta, ali i modernih graditelja, koji su Hajrudinovim rješenjima, s obzirom na vrijeme podizanja, 1566. godine, bili naprosto impresionirani. Bojovnici takozvane Herceg Bosne, barbarskim činom urbicida, kao dijela udruženog zločinačkog poduhvata agresije i genocida su nanijeli neizmjernu štetu, Mostaru, Bosni i Hercegovini, Evropi, svijetu, ali prije svega samoj Hrvatskoj. Ubijen nad vodom, otvorivši puno rana, zloslutnosti i gorčine, kada je  grad je zanijemio, Stari most je preživio u ljudima. Obnovljen 2004. godine, kada je uvršten na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. 

Onaj ko može srušiti takvu arhitektonsku ljepotu i svijetski ukras pred čijom lepotom i monumentalnošÄ‡u čovjek, ali samo čovjek, postaje dobar i miroljubiv, taj rušitelj ne može pripadati čovjeku i civilizaciji. On pripada barbarima, neljudima, zločincima.

Profesor Emir Ramić

Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

November 08, 2013.

 

On the occasion of 20th anniversary of one of the worst Urbicide in the 20 century - 20 years since the destruction of the Old Bridge in Mostar

 

Press releases of the Institute for Research of Genocide, Canada

 

On this day 20 years ago, the famous Old Bridge in Mostar was destroyed by the Croatian Defence Council. It was built between 1557 - 1566, by a Turkish builder named Hayruddin. After years of renovation, the « new-old bridge » was unveiled in 2004 and became a UNESCO the World Heritage site.

 

The construction of the bridge began on October 24th, 1557. The construction of the bridge required 456 blocks of stones and it cost 300,000 akči (Ottoman Empire’s currency at that time). The stone was a famous tenelija stone, obtained from a quarry located approximately five kilometers south of the city. The workers were mostly carpenters and stone masons from  Dubrovnik and Kaza Popovo. The bridge was completed nine years later in 1566. It is important to note that the city was named after the protectors of the local bridge.

 

Destruction of the Old Bridge – a symbol of Serbo-Croatian agression on Republic of Bosnia and Herzegovina and genocide against its citizens.

 

After the release of Tudjman’s 36 transcripts, it revealed that the destruction of the old bridge was part of Croatia’s deliberate campaign of aggression on Republic of Bosnia and Herzegovina, which was reflected as, among other things urbicide.

 

The evidence of methods of urbicide during the Croatian aggression on Bosnia and Herzegovina is clear in Tudjman’s conversation with Janko Bobetko and Roso on November 6th, 1993 – four days before the destruction of the Old Bridge. At one point Tudjman seeks from Roso to “enforce some elements of intimidation against Bosniaks": so that can "secure these new Croatian borders, you have everything at your disposal, except for chemical weapons." To which Roso replied: "There is a problem as to the charging mixed type and they are very large, we can not separate them , 500 kg , it would destroy an entire city chemically ... I keep it as a trump card , our people from Bosnia and Herzegovina know it. "

 

Just four days later, an emergency meeting was organized regarding the destruction of the Old Bridge in Mostar." Tudjman demanded information about the destruction of the Old Bridge. Now Tudjman asks, " Well, by the way, the Mostar Bridge, who destroyed it?" Mate Boban - a significant contributor in the history of war cynicism- answered: "There were terrible rains." The Old Bridge was therefore destroyed by Pero Zubac’s poetry, and his "Mostar rains” Poem.  Tudjman was still cautiously, asking, "Will we be accused again." This started the whole strategy of concealing crimes: an agreement to contact the connections in the Spanish battalion of the UN, to ask the foreign troops to lie that Corats did not destroy the Old Bridge in Mostar.

 

Mate Granic stated "to have this information, have it all, because if they say a good information, it is excellent, otherwise it is on CNN ..." . Tudjman : "Otherwise, among us , the destructio in a military sense, to whose favor does it go to? " Mate Granic , "To us." Because the greater panic arises when trying to conceal the actual role of the Croatian war in Bosnia.

 

Institute for Research of Genocide Canada would like to emphasize that Tudjman’s transcripts provide the most direct evidence of Croatian aggression on Bosnia and Herzegovina. Moreover, these same transcripts are also used in ICTY as evidence during the Slobodan Praljak trial to prove his involvement in the destruction of the Old Bridge.

 

The Chamber of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia found that the conflict between the HVO and the ABiH during this period was of an international character – aggression

 

The HVO besieged East Mostar between June 1993 and April 1994. During this period, East Mostar and the neighborhood of Donja Mahala in the west were subjected to a prolonged military assault by the HVO, including intense and uninterrupted gunfire and shelling. This firing and shelling caused many casualties, including the deaths of many civilians and representatives of international organisations. Ten mosques were badly damaged or destroyed. The HVO impeded and at times even completely cut off the passage of humanitarian aid. The Muslim population was thus forced to live in extremely harsh conditions, deprived of food, water, electricity and adequate care. Many women, including one 16-year-old girl, were raped by HVO soldiers before being forced across the front line to East Mostar. On 8 November 1993, as part of the offensive, a HVO tank fired throughout the day at the Old Bridge until it was unusable and on the verge of collapse. The bridge then collapsed on the morning of 9 November 1993. The Chamber found that although the bridge was used by the ABiH and thus constituted a legitimate military target for the HVO, its destruction caused disproportionate damage to the Muslim civilian population of Mostar. On the morning of 23 October 1993, HVO armed forces launched an offensive on the village of Stupni Do. Soldiers from the Maturice and Apostoli special units raped and sexually abused three women from the village. During the attack, they also killed 36 people, including three children aged 13, 8 and 3. The entire village was destroyed and the villagers were stripped of their belongings. The Chamber found that the conflict between the HVO and the ABiH during this period was of an international character. Evidence showed that troops of the Croatian Army fought alongside the HVO against the ABiH and that the Republic of Croatia had overall control over the armed forces and the civilian authorities of the Croatian Community (and later Republic) of Herzeg-Bosna. The Chamber found that a joint criminal enterprise (JCE) existed and had as its ultimate goal the establishment of a Croatian territorial entity with part of the borders of the Croatian Banovina of 1939 to enable a reunification of the Croatian people. This Croatian territorial entity in BiH was either to be united with Croatia following the prospective dissolution of BiH, or become an independent state within BiH with direct ties to Croatia. As early as December 1991, the leadership of the Croatian Community of Herceg-Bosna (which included Mate Boban, president of the Croatian Community (and later Republic) of Herceg-Bosna) and Croatian leaders (including Franjo Tuđman, the president of Croatia) deemed that in order to achieve the ultimate goal, namely the establishment of a Croatian territorial entity as previously described, it was necessary to modify the ethnic composition of the territories claimed to be part of the Croatian Community of Herceg-Bosna. From at least the end of October 1992, Prlić, Stojić, Petković and Praljak were aware that achieving this goal went against the peace talks conducted in Geneva and would entail moving Muslim populations out of the territory of Herceg-Bosna.

 

Institute for Research of Genocide Canada would like to remind the public worldwide that the destruction was a barbaric act, which re-pressed, awakened conscience of the world. It is an act that proves the Croatian aggression against the Republic of Bosnia and Herzegovina. For 427 years, the Old Bridge stood as a symbol of outstanding architectural beauty and building skills; as well as a symbol of Bosnia and Herzegovina, attracting interest from poets, painters, travel writers , tourists  around the world.  It also impressed modern builders and architects that such a structure could be built in 1566. One who can bring down such architectural beauty and world- decoration cannot belong to man and civilization.

 

Professor Emir Ramic

Chairman of the Institute for Research of Genocide, Canada