EMIR RAMIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE GENOCIDA U KANADI (IGK)

EMIR RAMIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE GENOCIDA U KANADI (IGK)

 

Imate vrlo zanimljivu i radom ispunjenu biografiju: roÄ‘eni ste u Prijedoru, diplomirali ste političke nauke a zatim i magistrirali, ratno izbjeglištvo vodi Vas u Njemačku, a zatim u Kanadu. Spadate u red najangažiranijih intelektualaca u bošnjačkoj dijaspori. IzmeÄ‘u ostaloga, direktor ste Instituta za istraživanje genocida u Kanadi i profesor na Univerzitetu u Hamiltonu, nekoliko godina bile ste i predsjednik Kongresa Bošnjaka

 

1.      Sjeverne Amerike… Za početak intervjua poÄ‘imo od Prijedora i ratne 1992. godine. Mnogo je vremena proteklo dok šira javnost nije saznala za ratna prijedorska dogaÄ‘anja – konclogore Keraterm, Trnopolje i Omarsku, plahte na prozorima kuća i bijele trake na rukama nesrba, 3.176 ubijenih Bošnjaka i Hrvata, od toga 102 djece i 256 žena, pobijenu bošnjačku inteligenciju, zatim masovnu grobnicu Tomašica, majku Havu Tatarević iz Zecova kod Prijedora kojoj je ubijeno šest sinova i suprug… Prijedorski inferno 1992. sigurno Vas je obilježio za cijeli život, zar ne? Koje slike nosite iz tadašnjeg Prijedora?

 

Slike užasa u Prijedoru u kome je ljudski život ponižen kao rijetko kad u historiji civilizacije vječno su ostale u mome pamćenju, ali i trajno trasirale moj put borbe za istinu i pravdu. Taj moj put borbe simbolično sam nazvao: „Genocid u Prijedoru, Srebrenica u kontinuitetu“. Zaista ljudska i civilizacijska budućnost mora biti prinuÄ‘ena da sebe odredi prema genocidu u Prijedoru. Općina Prijedor zbog velikog broja ekonomski moćnih Bošnjaka i Hrvata, zbog velikog broja bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca i zbog geografskog položaja u srcu Bosanske krajine koja je trebala biti jezgro buduće zapadne srpske države, bila je velika smetnja velikosprskim nacionalističkim planovima. Prijedor se našao na putu realizacije ideje velike Srbije. Srpski politički, vojni i policijski establišment je 29 aprila 1992. godine nasilno preuzeo apsolutnu vlast u Prijedoru. Na taj način općina Prijedor je i formalno pristupila „Srpskoj Republici“. Po čitavom gradu vojne jedinice su postavile kontrolne punktove. Ispred zgrade općine postavljena su mitraljeska gnjezda. Na krovovima kuća  postavljeni su snajperisti. Na svim zgradama postavljene su srpske zastave, tako da su ovim činom derogirani državni simboli RBiH. Radio Prijedor je čitav dan emitovao Proglas o preuzimanju vlasti. Bošnjacima i Hrvatima je zabranjen ulaz u preuzete institucije. Cilj srpske vlasti bio je da uspostavi potpunu kontrolu nad područijem općine, izvrši razoraužanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, postavi kadrove SDS-a na rukovodeče pozicije i otpoćne sa hapšenjem, mućenjem, ubijanjem, protjerivanjem bošnjačkog i hrvatskog stanovništva iz Prijedora. Prijedor je postao tadašnji največi koncentracioni logor smrti u svijetu u kome je bošnjačko i hrvatsko stanovništvo bijelim trakama označeno za odstrel.

 

2.      Prijedor je vjerojatno neslavni svjetski rekorder svih vremena, lokalna zajednica kakvu je teško pronaći jer ima veliki broj dokazanih ratnih zločinaca po glavi stanovnika. Za Prijedor je vezano 38 pravosnažno osuÄ‘enih osoba za ratne zločine, trenutno četvorica čekaju pravosnažnu presudu, a 19 je još uvijek u postupku prvostupanjskog dokazivanja. Mnogi smatraju da se na području prijedorske općine dogodio genocid većih razmjera od srebreničkog genocida u srpnju 1995. godine? Jesu li u pravu?

 

Genocid u Prijedoru je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta bića Bošnjaka i Hrvata, istina o uništavanju svega postojećeg što odražava bošnjački i hrvatski nacionalni identitet, istina o getoizaciji Bošnjaka i Hrvata u cilju stvaranja „Velike Srbije", istina o pokušaju uništenja Bošnjaka i Hrvata kao nacija i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba na tuÄ‘oj teritoriji. Genocid u Prijedoru je bio način ostvarivanja ratnih ciljeva. Radi se o namjernim, planiranim, masovnim zločinima nad prijedorkim civilima i o planskom uništavanju svakog osnova njihovog kolektivnog ili individulanog života . Osnovni razlog zvjerstva koga su poćinili zločinci u Prijedoru leži u kulturi antiislamstva, antibošnjaštva, antibosanstva. Genocid u Prijedoru je sastavni dio agresije na RBiH kao udruženog zločinačkog poduhvata zauzimanja bosanskohercegovačke teritorije i nasilnog, neustavnog preuzimanja vlasti u opštini od strane bosanskih Srba uz pomoć i podršku jedinica Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija iz Srbije. Rušenje Prijedora, silovanje Prijedorčanki, ubijanje Prijedorčana, svakojaka ponženja, paljevine, mučenja, logori, nisu bili samo plod razmišljanja plitikih barbarskih mozgova, već i dio razraÄ‘ene osvajačke strategije osvetničkog srpskog pamčenja koje ima samo jedan ishod ponavljanje zla. Dakle u Prijedoru se dogodio genocid jer se nije se radilo o pojedinačnom incidentu, već o masovnom zločinu širih razmjera koji je imao za posljedicu masovnu povredu proklamiranih univerzalnih ljudskih prava i sloboda. Genocid u Prijedoru je bio usmjeren protiv osnovnih načela humanizma, protiv prava i sloboda čovjeka, protiv meÄ‘unarodnog humanitarnog prava. Genocid u Prijedoru je zapravo vrhunac čovječije nehumanosti prema čovjeku, civilizaciji. Zbog izvršenog genocida, općina Prijedor je prva u BiH po veličini zločina, po broju nestalih osoba, po broju masovnih grobnica, po broju koncentracionih logora smrti, po broju sudskih predmeta na meÄ‘unarodnim sudovima. Genocid u Prijedoru je trajao kontinuirano od 1992. Do 1995. godine. Zašto govorimo o genocidu u Prijedoru? Zato što je u Prijedoru izvršeno svakodnevno organizovano, planirano, masovno, namjerno ubijanje i nasilno protjerivanje Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršeno uništenje tragova kulture, duhovnosti, vjerskih obilježja Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zločin namjernog i organizovanog mućenja u ubijanja u koncentracionim logorima smrti. U prijedoru je izvršen masovni zločin silovanja. U Prijedoru je izvršen masovni zločin organizovanog i namjernog ubijanja bošnjačke i hrvatske inteligencije.

 

3.      Prije nekoliko godina Avdo Huseinović je napravio dokumentarni film „Prijedorska polja smrti“. Nekoliko mjeseci kasnije gostovao je na tribini u Zagrebu gdje je izrekao brojne bolne istine, a onda s neskrivenim ogorčenjem zaključio: „Prijedor je jedna priča o našoj gluposti, priča o našoj retardiranosti koja će se, nažalost, možda opet ponoviti, priča o tome koliko smo vjerovali budućim zločincima.“ Prijedor je bio sinonim antifašizma u bivšoj Jugoslaviji – znamo priču o Kozari i dr. Mladenu Stojanoviću, nigdje na područje BiH Bošnjaci nisu bili tako bliski sa komšijama Srbima kao na području Prijedora, nigdje toliko kumovskih veza, prijateljstava, mješovitih brakova… U Prijedoru su 3.176 ljudi pobili isključivo školski drugovi i radne kolege, nije bilo paravojnih bandi iz Srbije i Crne Gore. Koja je pouka prijedorskog zločina genocidnih dimenzija?

 

Masovna pogubljenja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, masovna mućenja u koncentracionim logorima smrti, masovne grobnice, masovna silovanja, masovna protjerivanja, masovna uništenja historijskih, kulturnih i vjerskih dobara su opomena čovjeku i civilizaciji, ali i meÄ‘unarodnim sudovima, velikim silama i meÄ‘unarodnim organizacijama da je u Prijedoru izvršen največi zločin poslije Drugog svijetskog rata u Evropi, genocid. Preživjele žrtve genocida u Prijedoru svjedoće o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma. Genocid  u Prijedoru je i potsjetnik na ono šta se može dogoditi kada voÄ‘e jednog naroda izgube dignitet i pokrenu narod u zločin. Preživjele žrtve genocida u Prijedoru trebaju napraviti ispit savjesti i pitati se jesu li kao pojedinci učinili sve što su trebali? Rade li danas ono što je za njihovo opće dobro, ili se beznadno predaju osjećajima rezignacije, te svojim postupcima nesvjesno i neželjeno pomažu onima koji nisu za vračanje Prijedora tamo gdje on istinski i pripada, ideji Bosne i bosanskom duhu. Prijedorčani su kroz povijest imali udjela u oblikovanju BiH. Pridonijeli su razvoju svoje države, sudjelujući u stvaranju nauke i kulture, ali, i kad je trebalo, braneći jedinsvtenu, demokratsku BiH. Prijedorski Bošnjaci i Hrvati su svoj nacionalni identitet očuvali i učvrstili u agresiji i genocidu. Sada se trebaju pripremiti za novu obranu vlastitoga identiteta u novom zajedništvu prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha. To je ozbiljni izazov koji se mora pretočiti u neku vrstu kulturne promocije prijedorskog bića, u politički, ekonomski i kulturni preporod, u agresiji i genocidu osakačenog grada.  Preživjele žrtve genocida u Prijedoru su pozvane da se odgovorno uključe  u kreiranje novog Prijedora, a time i nove BiH. Preživjele žrtve genocida imaju budučnost zato što imaju svoju državu, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju i jezik, zato što vjeruju u pobjedu istine i pravde i zato što imaju svoj grad. Sjećanje na prijedorski genocid nije sjećanje koje pobuÄ‘uje osvetu, već je sječanje na neuništivost Prijedora, prijedorčana, i ideje Bosne i bosanskog duha, oličenih u susretištu mudrosti Istoka i razuma Zapada, što je bosanskohercegovčki odgovor i doprinos svjetskoj pobjedi mira i slobode, unutar kojeg kao takovog je jedino moguće prihvatati, poštovati, priznavati i tolerisati drugo i drugačije na osnovama dijaloga različitih vjera, kultura i civilizacija. Jesu li Prijedorčani zaboravili genocid i fašizam koji su se desili u njihovom gradu? Jesu li spremni opet, zarad osobnih trivijalnih životnih interesa, okrenuti leÄ‘a istini i pravdi, a glavu pognuti lažnoj historiji, nepravdi, i zaboravu, što ih uporno u dejtonskoj nedržavi BiH hoče još uvjek nametnuti oni koji su uništavali srce i dušu Prijedora?  Genocid protiv Prijedorčana traje u kontinuitetu. Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, zapisom o patnji. Zašto Prijedorčani moraju još uvijek podnositi pogled pun mržnje i podsmjeha od strane zločinaca koji se slobodno kreču gradom? Preživjele žrtve genocida u Prijedoru su obavezne svjedočiti istinu, zbog vlastite budučnosti, budučnosti njihove djece, budućnosti njihovog grada i budućnosti BiH.

 

4.      Kako komentirate ponašanje prijedorskog gradonačelnika Mirka Pavića kada je u pitanju odnos prema ratnim dogaÄ‘anjima u Prijedoru i obilježavanju mjesta stradanja? S druge strane, jedna od najvećih metalurških kompanija na svijetu, indijski Mittal Steel, danas Arcelor Mittal, ne dozvoljava istraživanja u oknima Rudnika Omarska i Ljubija koja sigurno kriju posmrtne ostatke mnogih ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Kako se izboriti za pravo na dostojan pijetet žrtvama i istinitu interpretaciju povijesnih činjenica?

 

Danas se kontinuitet fašističke ideje u Prijedoru ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašističkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata te pružile ruku pomirenja i pokajanja.  Marko Pavić je javno zabranio obilježavanja godišnjica od početka zločina agresije i genocida zbog korištenja riječi ‘genocid’, te naložio prijedorskoj policiji da podnese krivične prijave protiv organizatora. To je nastavak genocida u Prijedoru drugim sredstvima. Tako on već duže vremena sustavno terorizira prijedorske Bošnjake i Hrvate, koji su i dalje poniženi graÄ‘ani drugog reda. Marko Pavić javno ponižava organizacije koje okupljaju žrtve i svijedoke genocida i tako namjerno, organizovano i ciljano širi strah meÄ‘u porodicama ubijenih i nestalih prijedorčana. Istovremeno se Prijedorom slobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u lokalnoj vlasti. Marko Pavić dozvoljava skupove fašističkih grupa protiv kojih su se prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, a žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu. Marko Pavić ignoriše zahtjeve predstavnika meÄ‘unarodne zajednice koji su mu jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokućena, da se zločinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Ovi i mnogi drugi Pavićevi ataci na osnovna ljudska prava i slobde ruše ugled Prijedora i BiH, napadaju na osnovne temelje savremene demokratije i posebno teško krše temeljne odrednice meÄ‘unarodnog prava. Niko nema pravo da žrtvama genocida zabranjuje sjećanje na zločin. Marko Pavić je u miru je nastavio ono što su ratni zločinci započeli u agresiji. On je lažni demokrata koji ne uvažava i ne poštuje žrtve. Pavić je izraz velikosrpske licemjerne i ekspanzionističke politike prema BiH.

Djelovanje kompanije ArcelorMittal u vezi sa koncentracionim logorom Omarska  je neprihvatljivo i potpuno nemoralno. Omarska jedan od najozloglašenijih koncentracionih logora na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, u kojem su se, tokom nekoliko mjeseci u ljeto 1992. godine, desila monstruozna smaknuća, fizička, psihološka i seksualna mučenja i masovna ubistva. Više od 700 mještana prijedorske općine nesrpske nacionalnosti ubijeno upravo u tom logoru. ArcelorMittal  je dao usmenu saglasnost da će Bijela kuća u Omarskoj, koja je korištena kao objekat za mučenje i u kojoj su mnogi logoraši izgubili živote, ostati netaknuta i nepromijenjena, te da će pristup, odnosno ulazak u bivši logor biti dozvoljen u svako doba. MeÄ‘utim, unutrašnjost Bijele kuće je prekrečena i na taj način su dokazi o počinjenim ratnim zločinima pokriveni i prikriveni. Obećanje o slobodnom pristupu je naknadno promijenjeno u kojem je rečeno da će ulazak biti dozvoljen samo tokom dva dana komemoracije, 24. maja i 6. augusta, dok će posjete drugim danima biti dopuštene na blagovremeno podnesen zahtjev. U Omarskoj ne postoji ništa da nagovijesti činjenicu da se koristila kao logor, a kamoli da je izgraÄ‘en memorijalni centar. Umjesto toga, posljednjih godina aktivisti redovno nailaze na sabotaže i zabrane komemoracija u Omarskoj, kako od strane ArcelorMittala, tako i od strane lokalnih organa vlasti koji djelima, provokacijama i negiranjem genocida počinjenog u Prijedoru jasno pristaju uz nacionalističku ideologiju iz 1992. godine koja je odgovorna za nezamislive horore poput Omarske, prvenstveno sa svojim voÄ‘ama  kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kojima se trenutno u Hagu sudi po optužbama za genocid. Sramno je što ArcelorMittal kao jedna od najvećih multinacionalnih kompanija dozvoljava da joj se ime povlači po nastavljenom genocida u Prijedoru u kojem je uskraćivanje pristupa logorskom prostoru posljednja faza istog. IGK će nastaviti svoju aktivnost kako u pogledu upoznavanja svijetske javnosti sa sramnom ulogom Marka Pavića, tako i sa sramnom ulogom ArcelorMittala. Nastavićemo sa mobilizacijom prijatelja istine I pravde u svijetu protiv svih onih koji svojim radom nastavljaju genocid u Prijedoru drugim sredstvima. Stalno upozoravajući svijet na razmjere i posljedice genocida u Prijedoru, IGK nastavlja meÄ‘unarodnu kampanju da se žrtvama genocida u Prijedoru omogući dostojanstveno sjećanje i obilježavanje, kao i podizanje adekvatnog spomen obilježja, kao opomene na strahote genocida u Prijedoru koje se ne bi trebale nikad ponoviti.  U saradnji sa američkim i kanadskim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i sloboda putem našeg internacionalnog ekspertnog tima radimo da žrtve genocida u Prijedoru dobiju pravo da se zloglasni koncentracioni logori obilježe kao spomen-stratišta Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, te da 31.maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih “bijelih traka”, kao izraza najrigidnijeg fašističkog aparthejda.  IGK stalno podsjeća svjetsku javnost da se genocid u Prijedoru mora okarakterisati kao krajnje nečovječna radnja, činjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potčinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etničko čišÄ‡enje bošnjačkog i hrvatskog etničkog elementa

 

5.      Kako komentirate odluku Sudskog vijeća Haškog tribunala koje je odbilo zahtjev Tužilaštva za ponovno otvaranje dokaznog postupka protiv Radovana Karadžića, kako bi uvrstili dokaze o masovnoj grobnici Tomašica, najvećoj grobnici u Europi nakon Drugog svjetskog rata? Zar Tomašica nije jedan od krucijalnih dokaz za agresorsko genocidne namjere Radovana Karadžića i njegovih pomagača u projektu stvaranja tzv. Velike Srbije?

 

Tomašica je mjesto največeg zla, patnje, boli. Istina o genocidu u Prijedoru je konačno otišla u svijet.Tomašica je postala sinonim za genocid na Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru. Tomašica, kao primarna masovna grobnica i Jakarina Kosa kao sekundarna masovna grobnica svjedoče o genocidu u Prijedoru. Unaprijed pripremljena kao mjesto za zakopavanje i prikrivanje posmrtnih ostataka žrtava, pažljivo odabran lokalitet grobnice, velik broj angažiranih resursa nedvojbeno ukazuje da su pripadnici srpskih političkih, vojnih i policijskih snaga u općini Prijedor bili uključeni u planiranje, organizovanje, izvršenje i prikrivanje genocida u Prijedoru.Tomašica je opomena svim prijateljima istine i pravde u svijetu na namjeru srpskih vlasti općine Prijedor da Bošnjaci i Hrvati nestanu sa ovog prostora.  Strašna je tvrdnja negatora genocida, gradonačelnika Marka Pavića da su ljudi sahranjeni na Tomašici. Kakva je to sahrana na silu ubijenih više od 800 Bošnjaka i Hrvata kada ubijene bacaju na gomile i zatrpavaju mašinama, kada se tijela žrtava komadaju mašinama. Zašto su prijedorski zločinci čutali 21 godinu o Tomašici. Zar Marko Pavić nije slušao vapaj preživjelih žrtava u traženju svojih najmiliji.Ova izjava Marka Pavića samo potvrÄ‘uje njegov rada na poricanju genocida kao zadnje faze genocida. Ali zato mi u IGK, upotrebom nauke i naučnih istraživanja svjedočimo da je u Prijedoru izvršen genocid. U Prijedoru je izdan ljudski rod i ta izdaja još traje.Tomašica je danas slika te izdaje koja bezuspješno pokušava sakriti genocid. IGK će nastaviti tražiti pravdu za žrtve genocida u Prijedoru. Nećemo na miru ostaviti zločince, dok god grijeh za zločine ne otplate.

 

6.      Ove godine obilježena je 20. obljetnica genocida u Srebrenici. Mnoštvo se pitanja nameće oko srebreničkog genocida, naprosto je nevjerojatno da se takvo nešto moglo dogoditi na području koje je bilo pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Dakle, pod vojnom i političkom zaštitom cijelog svijeta. Ubrzo nakon srebreničkog genocida dolazi do etničkog čišÄ‡enja Žepe, a zatim i do mirovnih pregovora u Daytonu. Da li se radilo o dogovoru velikih sila i moćnika, s time da je Srebrenica, ipak – „izmakla kontroli“?

 

Dvadeset  godina od genocida nad Bošnjacima Srebrenice, « sigurne zone UN-a », ostaje trajno svjedočenje o sumraku civilizacije na kraju 20. stoljeća. Genocid u Srebrenici je pokazao činjenicu da genocidi proizlaze iz dugog procesa koji je prepoznatljiv po svom obrascu svrsishodnih djelovanja koja su zajednička za svaki genocid: od političke doktrine i poruke koja kreira jasnu razliku izmeÄ‘u njih i nas, sve do izvršavanja genocida. Genocid u Srebrenici je pokazao da genocid nije zločin pojedinaca. Samo najviše državne vlasti mogu efikasno instrumentalizirati mržnju kroz orkestriranu kampanju prije činjenja genocida, a zatim dati izvršiocima sredstva i organizaciju kako bi se mržnja prevela u djelovanje i da bi se sproveo genocidni proces u detalje, dok voÄ‘stvo, u stvari, donosi vrlo uopćene odluke.  Genocid u Srebrenici je pokazao da meÄ‘unarodna politička volja, koja je nužna za zaustavljanje genocida, nije sistematična i zavisi od različitih faktora koji nisu univerzalni nego pripadaju različitim partikularnim državnim interesima. Na kraju genocidu Srebrenici je pokazao da je genocid  povezan sa poricanjem. Za preveniranje genocida od ponavljanja potrebno je hitno uspostaviti “zonu zabrane poricanja“. Ovakvo bi se djelovanje moglo postići jedino uz utvrÄ‘ivanje činjenica, priznavajući zločine i patnju žrtava i identificirajući korijene koji dovode do genocida kako bi se oponiralo argumentu “samo uzrok“ koji se uvijek koristi da bi se opravdao genocid, argument koji generira nove cikluse nasilja pothranjujući pozive na ponavljanje ili na osvetu meÄ‘u žrtvama. Kazna za zločince i pravda za žrtve za genocid u Srebrenici  je trajan zadatak i obaveza, kako se tako što više nikada i nigdje ne bi ponovilo. I ono što je najvažnije genocid u Srebrenici je dobio planetarnu pravnu potvrdu koja je iskazana kroz pravosnažne presude izrečene u oba meÄ‘unarodna suda i planetarnu političku potvrdu, izraženu kroz usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici u više od 20 dražvnih parlamenta .

Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile podršku u odbrani svoje teritorije sigurne zone Ujedinjenih nacija. Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile zračnu podršku u odbrani svoje  teritorije, sigurne zone Ujedinjenih nacija, niti u zaštiti i spašavanju civila i civilnog stanovništva na toj teritoriji, za što snose punu odgovornost, jer nisu zaustavile ostvarivanje osvajačkih  srpskih ciljeva ni spriječile zločin genocida, postupajući suprotno Povelji Ujedinjenih nacija i Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Polazeći od bitnih stanovišta političkog i vojnog rukovodstva Ujedinjenih nacija, te Sekretarijata Ujedinjenih nacija, o ulozi UNPROFOR-a u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija u Republici Bosni i Hercegovini, Ghali-Akashi i Janvier-Smith bitno su reducirali mandat UNPROFOR-a i njegovu ulogu i zadatke u RBiH, posebno o upotrebi zračnih snaga u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija - teritorije i civilnog stanovništva na toj teritoriji, svodeći ga isključivo na vlastitu samoodbranu (samoodbranu UNPROFOR-a), samo radi očuvanja mira i omogućavanja nastavka tzv. mirovnih pregovora. To je bio očigledan i tipičan primjer zavjere u odgovornom sprovoÄ‘enju rezolucija Ujedinjenih nacija i žrtvovanja sigurnih zona UN-a, odnosno žrtvovanja civilnog stanovništva u njima, što je omogućilo najneposrednije (mirne i sigurne) pripreme, organizovanje i izvršenje genocida u sigurnim zonama Ujedinjenih nacija. Istovremeno, to je u direktnoj konfrontaciji i protivrječnosti sa temeljnim odredbama dokumenata meÄ‘unarodnog prava, posebno Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948) i Ženevskim konvencijama (1949) i Dodatnim protokolima (1977).  U aparatu Ujedinjenih nacija nije bilo političke i druge volje da se zaustavi srpski agresor i spriječi genocid, pri čemu posebno nije bilo političke volje da se upotrijebi odlučna zračna sila u odbrani sigurne zone Ujedinjenih nacija i zaštiti civila i civilnog stanovništva.  Entitet Republika Srpska nije nastao kao rezultata vojne pobjede antibosanskih snaga, nego je dogovoren nakon njihovog vojnog poraza neposredno pred Banja Lukom. Ovdje je presudila meÄ‘unarodna zajednica. Kada god neko kaže da je normaliziranje bosanskohercegovačkog društvenog i državnog poretka moguće samo preko dva entiteta, pozivajući se pri tome na Dejtonski sporazum, time potvrÄ‘uje svoje destruktivno gledanje na bosanskohercegovačku cjelovitost. Ako meÄ‘unarodna zajednica, ikada bude pokazala, a morat će pokazati, interes i za istinu o svojoj ulozi i istinu i tome što je ona donijela narodu BiH, tada neće biti moguće mimoići ni osudu užasnog nemorala i cinizma politike čiji su protagonisti bili Francois Mitterand, John Major, Butros Butros Ghali i njihovi suradnici i nasljednici, sve do kraja agresije i genocida.

 

7.      U prošlom broju „Preporodovog Journala“ objavili smo intervju s Hasanom Nuhanovićem, preživjelim svjedokom srebreničkog genocida, prevoditeljom u Nizozemskom bataljunu UNPROFOR-a u Potočarima, koji se već desetak godina bori za istinu na sudovima u Nizozemskoj. Da li će ikada pravda biti zadovoljena, hoće li Nizozemska ili netko od ključnih naredbodavaca biti kažnjeni za genocid u Srebrenici?

 

MeÄ‘unarodna zajednica posebno svjetske sile nisu adekvatno odgovorili na agresiju na suverenu, nezavisnu, meÄ‘unarodno priznatu državu RBiH. Zato će srebrenički genocid zauvijek progoniti čovjeka, civilizaciju, meÄ‘unarodnu zajednicu i posebno UN. IGK podržava tužbu 8.000 preživjelih i predstavnika žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine protiv države Holandije čiji vojnici su u vrijeme zločina nad Bošnjacima u okviru mirovnih snaga UN bili zaduženi za čuvanje mira u tzv. 'zaštićenoj zoni Srebrenica'. Holandski bataljon je bio dio UN-a i ništa nije učinio da bi spasio žrtve genocida. IGK traži od holandskog suda pravičnu presudu na tragu pravde i istine za žrtve, a ne politike, tražimo pravni presedan koji će kao zadnji pravni lijek spasiti čast mirovnih snaga i mirovnih operacija. Jer Holandija je odgovorna za zločin genocida koji su počinile srpske vojne i policijske snage, koje su presudom Internacionalnog suda pravde osuÄ‘ene za genocid u Srebrenici. Vojnici koji su zaduženi za mir dopuštaju genocid. Ako se to sudski sankcioniše, onda se šalje snažna poruka budućim mirovnim snagama da će odgovarati u slučaju pasivnog odnosa prema agresivno genocidnim kršiteljima mira, bezbjednosti, ljudskog života i dostojanstva. Odgovornost Holandije leži istovremeno i na UN posebno kada se radi o samom padu zaštićene zone. IGK traži od UN-a i drugih odgovornih da formiraju fond iz kojeg bi se isplaćivale odštete žrtvama genocida u Srebrenici.

 

8.      Kako se odnositi prema kulturi pamćenja i sjećanja? Prošle godine pozvali ste europsku i svjetsku akademsku, kulturnu i političku javnost da konačno počne na novi način promišljati o genocidu u Srebrenici. O kakvom konceptu se radi?

 

Srpski velikodržavni, nacionalistički projekt je još stvarnost. Iako je vojno poražen u Drugom svjetskom ratu, kada je predstavljao politički program četničkog pokreta Draže Mihajlovića i izbjegličke vlade u Londonu i uporno podržavan od strane saveznika, taj projekt je obnovljen osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Istog stoljeća devedesetih godina on je eskalirao sa dva meÄ‘usobno povezana elementa: prvi je osvajanje tuÄ‘ih teritorija, uključujući i osvajanje Bosne i Hercegovine agresijiom, drugi element jeste istrijebljenje naroda, genocidom nad Bošnjacima.

Imajući to u vidu IGK je pozvao bosanskohercegovačku, evropsku i svjetsku akademsku, kulturnu i političku

smrtovnice osmrtnicama ba