EMIR RAMIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE GENOCIDA – KANADA (IGK)
„PosvaÄ‘an i razjedinjen bošnjaÄki politiÄki establišment, sa podignutim zidovima izmeÄ‘u bošnjaÄkih politiÄkih partija u kojima dominiraju lidari, u kojima vlada odsustvo nacionalne demokratske rasprave – ne može biti politiÄki predstavnik žrtve agresije i genocida. U vremenu negiranja genocida kao zadnje faze genocida, u teškom vremenu bitisanja Bošnjaka i BiH, žrtva traži minimum zajedniÄkih nacionalnih interesa za maksimalnu akciju u cilju dolaska do istine i pravde. Žrtvi treba novi koncept bošnjaÄkog politiÄkog djelovanja u kome nećemo samo Äuvati, već i jaÄati sve tri komponente bošnjaÄkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o komponentama bošnjaÄkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o istini o agresiji i genocidu, u kome ne smije biti kompromisa o pravdi za žrtve i, na kraju, u kome ne smije biti kompromisa o potrebitosti što hitnije promjene daytonske strukture funkcionisanja države.“
BošnjaÄka žrtva nema istinskog
politiÄkog predstavnika
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
Preživjele žrtve genocida u Prijedoru svjedoÄe o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma
Imate vrlo zanimljivu i radom ispunjenu biografiju: roÄ‘eni ste u Prijedoru, diplomirali ste politiÄke nauke a zatim i magistrirali, ratno izbjeglištvo vodi Vas u NjemaÄku, a zatim u Kanadu. Spadate u red najangažiranijih intelektualaca u bošnjaÄkoj dijaspori. IzmeÄ‘u ostaloga, direktor ste Instituta za istraživanje genocida Kanada i profesor na Univerzitetu u Hamiltonu, nekoliko godina bile ste i predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike… Za poÄetak intervjua poÄ‘imo od Prijedora i ratne 1992. godine. Mnogo je vremena proteklo dok šira javnost nije saznala za ratna prijedorska dogaÄ‘anja – konclogore Keraterm, Trnopolje i Omarsku, plahte na prozorima kuća i bijele trake na rukama nesrba, 3.176 ubijenih Bošnjaka i Hrvata, od toga 102 djece i 256 žena, pobijenu bošnjaÄku inteligenciju, zatim masovnu grobnicu Tomašica, majku Havu Tatarević iz Zecova kod Prijedora kojoj je ubijeno šest sinova i suprug… Prijedorski inferno 1992. sigurno Vas je obilježio za cijeli život, zar ne? Koje slike nosite iz tadašnjeg Prijedora?
Slike užasa u Prijedoru u kome je ljudski život ponižen kao rijetko kad u historiji civilizacije vjeÄno su ostale u mome pamćenju, ali i trajno trasirale moj put borbe za istinu i pravdu. Taj moj put borbe simboliÄno sam nazvao: „Genocid u Prijedoru, Srebrenica u kontinuitetu“. Zaista ljudska i civilizacijska budućnost mora biti prinuÄ‘ena da sebe odredi prema genocidu u Prijedoru. Općina Prijedor zbog velikog broja ekonomski moćnih Bošnjaka i Hrvata, zbog velikog broja bošnjaÄkih i hrvatskih intelektualaca i zbog geografskog položaja u srcu Bosanske krajine, koja je trebala biti jezgro buduće zapadne srpske države, bila je velika smetnja velikosprskim nacionalistiÄkim planovima. Prijedor se našao na putu realizacije ideje tzv. Velike Srbije.
Srpski politiÄki, vojni i policijski establišment je 29. aprila 1992. godine nasilno preuzeo apsolutnu vlast u Prijedoru. Na taj naÄin općina Prijedor je i formalno pristupila „Srpskoj Republici“. Po Äitavom gradu vojne jedinice su postavile kontrolne punktove. Ispred zgrade općine postavljena su mitraljeska gnijezda. Na krovovima kuća postavljeni su snajperisti. Na svim zgradama postavljene su srpske zastave, tako da su ovim Äinom derogirani državni simboli Republike BiH. Radio Prijedor je Äitav dan emitovao Proglas o preuzimanju vlasti. Bošnjacima i Hrvatima je zabranjen ulaz u preuzete institucije. Cilj srpske vlasti bio je da uspostavi potpunu kontrolu nad podruÄijem općine, izvrši razoraužanje bošnjaÄkog i hrvatskog stanovništva, postavi kadrove SDS-a na rukovodeće pozicije i otpoÄne sa hapšenjem, muÄenjem, ubijanjem, protjerivanjem bošnjaÄkog i hrvatskog stanovništva iz Prijedora. Prijedor je postao tadašnji najveći koncentracioni logor smrti u svijetu u kome je bošnjaÄko i hrvatsko stanovništvo bijelim trakama oznaÄeno za odstrijel.
Prijedor je vjerojatno neslavni svjetski rekorder svih vremena, lokalna zajednica kakvu je teško pronaći jer ima veliki broj dokazanih ratnih zloÄinaca po glavi stanovnika. Za Prijedor je vezano 38 pravosnažno osuÄ‘enih osoba za ratne zloÄine, trenutno Äetvorica Äekaju pravosnažnu presudu, a 19 je još uvijek u postupku prvostupanjskog dokazivanja. Mnogi smatraju da se na podruÄju prijedorske općine dogodio genocid većih razmjera od srebreniÄkog genocida u srpnju 1995. godine? Jesu li u pravu?
Genocid u Prijedoru je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta bića Bošnjaka i Hrvata, istina o uništavanju svega postojećeg što odražava bošnjaÄki i hrvatski nacionalni identitet, istina o getoizaciji Bošnjaka i Hrvata u cilju stvaranja „Velike Srbije“, istina o pokušaju uništenja Bošnjaka i Hrvata kao nacija i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba na tuÄ‘oj teritoriji. Genocid u Prijedoru je bio naÄin ostvarivanja ratnih ciljeva. Radi se o namjernim, planiranim, masovnim zloÄinima nad prijedorskim civilima i o planskom uništavanju svakog osnova njihovog kolektivnog ili individualnog života. Osnovni razlog zvjerstva koga su poÄinili zloÄinci u Prijedoru leži u kulturi antiislamstva, antibošnjaštva, antibosanstva.
Genocid u Prijedoru je sastavni dio agresije na Republiku BiH kao udruženog zloÄinaÄkog poduhvata zauzimanja bosansko-hercegovaÄke teritorije i nasilnog, neustavnog preuzimanja vlasti u opštini od strane bosanskih Srba uz pomoć i podršku jedinica Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija iz Srbije. Rušenje Prijedora, silovanje PrijedorÄanki, ubijanje PrijedorÄana, svakojaka poniženja, paljevine, muÄenja i logori nisu bili samo plod razmišljanja plitikih barbarskih mozgova, već i dio razraÄ‘ene osvajaÄke strategije osvetniÄkog srpskog pamćenja koje ima samo jedan ishod ponavljanje zla. Dakle, u Prijedoru se dogodio genocid jer se nije se radilo o pojedinaÄnom incidentu, već o masovnom zloÄinu širih razmjera koji je imao za posljedicu masovnu povredu proklamiranih univerzalnih ljudskih prava i sloboda.
Genocid u Prijedoru je bio usmjeren protiv osnovnih naÄela humanizma, protiv prava i sloboda Äovjeka, protiv meÄ‘unarodnog humanitarnog prava. Genocid u Prijedoru je zapravo vrhunac ÄovjeÄije nehumanosti prema Äovjeku, civilizaciji. Zbog izvršenog genocida općina Prijedor je prva u BiH po veliÄini zloÄina, po broju nestalih osoba, po broju masovnih grobnica, po broju koncentracionih logora smrti, po broju sudskih predmeta na meÄ‘unarodnim sudovima. Genocid u Prijedoru je trajao kontinuirano od 1992. do 1995. godine.
Zašto govorimo o genocidu u Prijedoru? Zato što je u Prijedoru izvršeno svakodnevno organizovano, planirano, masovno, namjerno ubijanje i nasilno protjerivanje Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršeno uništenje tragova kulture, duhovnosti i vjerskih obilježja Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zloÄin namjernog i organizovanog muÄenja u ubijanja u koncentracionim logorima smrti. U Prijedoru je izvršen masovni zloÄin silovanja. U Prijedoru je izvršen masovni zloÄin organizovanog i namjernog ubijanja bošnjaÄke i hrvatske inteligencije.
Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, zapisom o patnji
Prije nekoliko godina Avdo Huseinović je napravio dokumentarni film „Prijedorska polja smrti“. Nekoliko mjeseci kasnije gostovao je na tribini u Zagrebu gdje je izrekao brojne bolne istine, a onda s neskrivenim ogorÄenjem zakljuÄio: „Prijedor je jedna priÄa o našoj gluposti, priÄa o našoj retardiranosti koja će se, nažalost, možda opet ponoviti, priÄa o tome koliko smo vjerovali budućim zloÄincima.“ Prijedor je bio sinonim antifašizma u bivšoj Jugoslaviji – znamo priÄu o Kozari i dr. Mladenu Stojanoviću, nigdje na podruÄje BiH Bošnjaci nisu bili tako bliski sa komšijama Srbima kao na podruÄju Prijedora, nigdje toliko kumovskih veza, prijateljstava, mješovitih brakova… U Prijedoru su 3.176 ljudi pobili iskljuÄivo školski drugovi i radne kolege, nije bilo paravojnih bandi iz Srbije i Crne Gore. Koja je pouka prijedorskog zloÄina genocidnih dimenzija?
Masovna pogubljenja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, masovna muÄenja u koncentracionim logorima smrti, masovne grobnice, masovna silovanja, masovna protjerivanja, masovna uništenja historijskih, kulturnih i vjerskih dobara su opomena Äovjeku i civilizaciji, ali i meÄ‘unarodnim sudovima, velikim silama i meÄ‘unarodnim organizacijama da je u Prijedoru izvršen najveći zloÄin poslije Drugog svjetskog rata u Evropi – genocid. Preživjele žrtve genocida u Prijedoru svjedoÄe o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma. Genocid u Prijedoru je i podsjetnik na ono šta se može dogoditi kada voÄ‘e jednog naroda izgube dignitet i pokrenu narod u zloÄin.
Preživjele žrtve genocida u Prijedoru trebaju napraviti ispit savjesti i pitati se jesu li kao pojedinci uÄinili sve što su trebali? Rade li danas ono što je za njihovo opće dobro ili se beznadno predaju osjećajima rezignacije, te svojim postupcima nesvjesno i neželjeno pomažu onima koji nisu za vraćanje Prijedora tamo gdje on istinski i pripada, ideji Bosne i bosanskom duhu. PrijedorÄani su kroz povijest imali udjela u oblikovanju BiH. Pridonijeli su razvoju svoje države, sudjelujući u stvaranju nauke i kulture, ali, i kad je trebalo, braneći jedinstvenu, demokratsku BiH. Prijedorski Bošnjaci i Hrvati su svoj nacionalni identitet oÄuvali i uÄvrstili u agresiji i genocidu. Sada se trebaju pripremiti za novu obranu vlastitoga identiteta u novom zajedništvu prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha. To je ozbiljni izazov koji se mora pretoÄiti u neku vrstu kulturne promocije prijedorskog bića, u politiÄki, ekonomski i kulturni preporod, u agresiji i genocidu osakaćenog grada.
Preživjele žrtve genocida u Prijedoru su pozvane da se odgovorno ukljuÄe u kreiranje novog Prijedora, a time i nove BiH. Preživjele žrtve genocida imaju budućnost zato što imaju svoju državu, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju i jezik, zato što vjeruju u pobjedu istine i pravde i zato što imaju svoj grad. Sjećanje na prijedorski genocid nije sjećanje koje pobuÄ‘uje osvetu, već je sjećanje na neuništivost Prijedora, PrijedorÄana i ideje Bosne i bosanskog duha, oliÄenih u susretištu mudrosti Istoka i razuma Zapada, što je bosansko-hercegovÄki odgovor i doprinos svjetskoj pobjedi mira i slobode, unutar kojeg kao takovog je jedino moguće prihvatati, poštovati, priznavati i tolerisati drugo i drugaÄije na osnovama dijaloga razliÄitih vjera, kultura i civilizacija.
Jesu li PrijedorÄani zaboravili genocid i fašizam koji su se desili u njihovom gradu? Jesu li spremni opet, zarad osobnih trivijalnih životnih interesa, okrenuti leÄ‘a istini i pravdi, a glavu pognuti lažnoj historiji, nepravdi i zaboravu, što ih uporno u daytonskoj nedržavi BiH hoće još uvijek nametnuti oni koji su uništavali srce i dušu Prijedora? Genocid protiv PrijedorÄana traje u kontinuitetu. Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, zapisom o patnji. Zašto PrijedorÄani moraju još uvijek podnositi pogled pun mržnje i podsmijeha od strane zloÄinaca koji se slobodno kreću gradom? Preživjele žrtve genocida u Prijedoru su obavezne svjedoÄiti istinu, zbog vlastite budućnosti, budućnosti njihove djece, budućnosti njihovog grada i budućnosti BiH.
Kako komentirate ponašanje prijedorskog gradonaÄelnika Mirka Pavića kada je u pitanju njegov odnos prema ratnim dogaÄ‘anjima u Prijedoru i obilježavanju mjesta stradanja?
Danas se kontinuitet fašistiÄke ideje u Prijedoru ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašistiÄkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata, te pružile ruku pomirenja i pokajanja.
Marko Pavić je javno zabranio obilježavanja godišnjica od poÄetka zloÄina agresije i genocida zbog korištenja rijeÄi „genocid“, te naložio prijedorskoj policiji da podnese kriviÄne prijave protiv organizatora. To je nastavak genocida u Prijedoru drugim sredstvima. Tako on već duže vremena sustavno terorizira prijedorske Bošnjake i Hrvate, koji su i dalje poniženi graÄ‘ani drugog reda. Marko Pavić javno ponižava organizacije koje okupljaju žrtve i svjedoke genocida i tako namjerno, organizovano i ciljano širi strah meÄ‘u porodicama ubijenih i nestalih PrijedorÄana. Istovremeno se Prijedorom slobodno šetaju ratni zloÄinci zauzimajući pozicije u lokalnoj vlasti. Marko Pavić dozvoljava skupove fašistiÄkih grupa protiv kojih su se PrijedorÄani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, a žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu. Marko Pavić ignoriše zahtjeve predstavnika meÄ‘unarodne zajednice koji su mu jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokuÄena, da se zloÄinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etniÄku pripadnost.
Ovi i mnogi drugi Pavićevi ataci na osnovna ljudska prava i slobode ruše ugled Prijedora i BiH, napadaju na osnovne temelje savremene demokratije i posebno teško krše temeljne odrednice meÄ‘unarodnog prava. Niko nema pravo da žrtvama genocida zabranjuje sjećanje na zloÄin. Marko Pavić je u miru nastavio ono što su ratni zloÄinci zapoÄeli u agresiji. On je lažni demokrata koji ne uvažava i ne poštuje žrtve. Pavić je izraz velikosrpske licemjerne i ekspanzionistiÄke politike prema BiH.
U Prijedoru je izdan ljudski rod – i ta izdaja još traje
S druge strane, jedna od najvećih metalurških kompanija na svijetu, indijski Mittal Steel, danas ArcelorMittal, ne dozvoljava istraživanja u oknima Rudnika Omarska i Ljubija koja sigurno kriju posmrtne ostatke mnogih ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Kako se izboriti za pravo na dostojan pijetet žrtvama i istinitu interpretaciju povijesnih Äinjenica?
Djelovanje kompanije ArcelorMittal u vezi sa koncentracionim logorom Omarska je neprihvatljivo i potpuno nemoralno. Omarska je jedan od najozloglašenijih koncentracionih logora na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, u kojem su se, tokom nekoliko mjeseci u ljeto 1992. godine, desila monstruozna smaknuća, fiziÄka, psihološka i seksualna muÄenja i masovna ubistva. Više od 700 mještana prijedorske općine nesrpske nacionalnosti ubijeno upravo u tom logoru. ArcelorMittal je dao usmenu saglasnost da će Bijela kuća u Omarskoj, koja je korištena kao objekat za muÄenje i u kojoj su mnogi logoraši izgubili živote, ostati netaknuta i nepromijenjena, te da će pristup, odnosno ulazak u bivši logor, biti dozvoljen u svako doba. MeÄ‘utim, unutrašnjost Bijele kuće je prekreÄena i na taj naÄin su dokazi o poÄinjenim ratnim zloÄinima pokriveni i prikriveni. Obećanje o slobodnom pristupu je naknadno promijenjeno u kojem je reÄeno da će ulazak biti dozvoljen samo tokom dva dana komemoracije, 24. maja i 6. augusta, dok će posjete drugim danima biti dopuštene na blagovremeno podnesen zahtjev.
U Omarskoj ne postoji ništa da nagovijesti Äinjenicu da se koristila kao logor, a kamoli da je izgraÄ‘en Memorijalni centar. Umjesto toga, posljednjih godina aktivisti redovno nailaze na sabotaže i zabrane komemoracija u Omarskoj, kako od strane ArcelorMittala, tako i od strane lokalnih organa vlasti. Prijedorske vlasti svojim djelima, provokacijama i negiranjem genocida poÄinjenog u Prijedoru jasno pristaju uz nacionalistiÄku ideologiju iz 1992. godine koja je odgovorna za nezamislive horore poput Omarske, prvenstveno sa svojim voÄ‘ama kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kojima se trenutno u Haagu sudi po optužbama za genocid. Sramno je što ArcelorMittal, kao jedna od najvećih multinacionalnih kompanija, dozvoljava da joj se ime povlaÄi po nastavljenom genocidu u Prijedoru u kojem je uskraćivanje pristupa logorskom prostoru posljednja faza istog.
Institut za istraživanje genocida IGK će nastaviti svoju aktivnost kako u pogledu upoznavanja svijetske javnosti sa sramnom ulogom Marka Pavića, tako i sa sramnom ulogom ArcelorMittala. Nastavićemo sa mobilizacijom prijatelja istine i pravde u svijetu protiv svih onih koji svojim radom nastavljaju genocid u Prijedoru drugim sredstvima. Stalno upozoravajući svijet na razmjere i posljedice genocida u Prijedoru, IGK nastavlja meÄ‘unarodnu kampanju da se žrtvama genocida u Prijedoru omogući dostojanstveno sjećanje i obilježavanje, kao i podizanje adekvatnog spomen obilježja, kao opomene na strahote genocida u Prijedoru koje se ne bi trebale nikad ponoviti. U saradnji sa ameriÄkim i kanadskim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i sloboda, putem našeg Internacionalnog ekspertnog tima, radimo da žrtve genocida u Prijedoru dobiju pravo da se zloglasni koncentracioni logori obilježe kao spomen-stratišta Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, te da 31. maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih „bijelih traka“, kao izraza najrigidnijeg fašistiÄkog apartheida.
IGK stalno podsjeća svjetsku javnost da se genocid u Prijedoru mora okarakterisati kao krajnje neÄovjeÄna radnja, Äinjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potÄinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život, kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etniÄko ÄišÄ‡enje bošnjaÄkog i hrvatskog etniÄkog elementa.
Kako komentirate odluku Sudskog vijeća Haškog tribunala koje je odbilo zahtjev Tužilaštva za ponovno otvaranje dokaznog postupka protiv Radovana Karadžića, kako bi uvrstili dokaze o masovnoj grobnici Tomašica, najvećoj grobnici u Europi nakon Drugog svjetskog rata? Zar Tomašica nije jedan od krucijalnih dokaz za agresorsko genocidne namjere Radovana Karadžića i njegovih pomagaÄa u projektu stvaranja tzv. Velike Srbije?
Tomašica je mjesto najvećeg zla, patnje, boli. Istina o genocidu u Prijedoru je konaÄno otišla u svijet. Tomašica je postala sinonim za genocid na Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru. Tomašica, kao primarna masovna grobnica, i Jakarina Kosa, kao sekundarna masovna grobnica, svjedoÄe o genocidu u Prijedoru. Unaprijed pripremljena kao mjesto za zakopavanje i prikrivanje posmrtnih ostataka žrtava, pažljivo odabran lokalitet grobnice, velik broj angažiranih resursa nedvojbeno ukazuje da su pripadnici srpskih politiÄkih, vojnih i policijskih snaga u općini Prijedor bili ukljuÄeni u planiranje, organizovanje, izvršenje i prikrivanje genocida u Prijedoru. Tomašica je opomena svim prijateljima istine i pravde u svijetu na namjeru srpskih vlasti općine Prijedor da Bošnjaci i Hrvati nestanu sa ovog prostora.
Strašna je tvrdnja negatora genocida, gradonaÄelnika Marka Pavića, da su ljudi sahranjeni na Tomašici. Kakva je to sahrana na silu ubijenih više od 800 Bošnjaka i Hrvata kada ubijene bacaju na gomile i zatrpavaju mašinama, kada se tijela žrtava komadaju mašinama!? Zašto su prijedorski zloÄinci ćutali 21 godinu o Tomašici? Zar Marko Pavić nije slušao vapaj preživjelih žrtava u traženju svojih najmiliji? Ova izjava Marka Pavića samo potvrÄ‘uje njegov rad na poricanju genocida kao zadnje faze genocida. Ali zato mi u IGK-u, upotrebom nauke i nauÄnih istraživanja, svjedoÄimo da je u Prijedoru izvršen genocid. U Prijedoru je izdan ljudski rod – i ta izdaja još traje. Tomašica je danas slika te izdaje koja bezuspješno pokušava sakriti genocid. IGK će nastaviti tražiti pravdu za žrtve genocida u Prijedoru. Nećemo na miru ostaviti zloÄince, dok god grijeh za zloÄine ne otplate.
SrebreniÄki genocid će zauvijek progoniti Äovjeka, civilizaciju, meÄ‘unarodnu zajednicu i posebno UN
Ove godine obilježena je 20. obljetnica genocida u Srebrenici. Mnoštvo se pitanja nameće oko srebreniÄkog genocida, naprosto je nevjerojatno da se takvo nešto moglo dogoditi na podruÄju koje je bilo pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Dakle, pod vojnom i politiÄkom zaštitom cijelog svijeta. Ubrzo nakon srebreniÄkog genocida dolazi do etniÄkog ÄišÄ‡enja Žepe, a zatim i do mirovnih pregovora u Daytonu. Da li se radilo o dogovoru velikih sila i moćnika, s time da je Srebrenica, ipak – „izmakla kontroli“?
20 godina od genocida nad Bošnjacima Srebrenice, „sigurne zone UN-a“, ostaje trajno svjedoÄenje o sumraku civilizacije na kraju 20. stoljeća. Genocid u Srebrenici je pokazao Äinjenicu da genocidi proizlaze iz dugog procesa koji je prepoznatljiv po svom obrascu svrsishodnih djelovanja koja su zajedniÄka za svaki genocid: od politiÄke doktrine i poruke koja kreira jasnu razliku izmeÄ‘u njih i nas, sve do izvršavanja genocida. Genocid u Srebrenici je pokazao da genocid nije zloÄin pojedinaca. Samo najviše državne vlasti mogu efikasno instrumentalizirati mržnju kroz orkestriranu kampanju prije Äinjenja genocida, a zatim dati izvršiocima sredstva i organizaciju kako bi se mržnja prevela u djelovanje i da bi se sproveo genocidni proces u detalje, dok voÄ‘stvo, u stvari, donosi vrlo uopćene odluke.
Genocid u Srebrenici je pokazao da meÄ‘unarodna politiÄka volja, koja je nužna za zaustavljanje genocida, nije sistematiÄna i zavisi od razliÄitih faktora koji nisu univerzalni nego pripadaju razliÄitim partikularnim državnim interesima.
Na kraju, genocid u Srebrenici je pokazao da je genocid povezan sa poricanjem. Za preveniranje genocida od ponavljanja potrebno je hitno uspostaviti „zonu zabrane poricanja“. Ovakvo bi se djelovanje moglo postići jedino uz utvrÄ‘ivanje Äinjenica, priznavajući zloÄine i patnju žrtava i identificirajući korijene koji dovode do genocida kako bi se oponiralo argumentu „samo uzrok“ koji se uvijek koristi da bi se opravdao genocid, argument koji generira nove cikluse nasilja pothranjujući pozive na ponavljanje ili na osvetu meÄ‘u žrtvama.
Kazna za zloÄince i pravda za žrtve za genocid u Srebrenici je trajan zadatak i obaveza, kako se tako što više nikada i nigdje ne bi ponovilo. I ono što je najvažnije, genocid u Srebrenici je dobio planetarnu pravnu potvrdu koja je iskazana kroz pravosnažne presude izreÄene u oba meÄ‘unarodna suda i planetarnu politiÄku potvrdu, izraženu kroz usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u više od 20 državnih parlamenta.
Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile podršku u odbrani svoje teritorije – sigurne zone Ujedinjenih nacija. Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile zraÄnu podršku u odbrani svoje teritorije, sigurne zone Ujedinjenih nacija, niti u zaštiti i spašavanju civila i civilnog stanovništva na toj teritoriji, za što snose punu odgovornost, jer nisu zaustavile ostvarivanje osvajaÄkih srpskih ciljeva ni sprijeÄile zloÄin genocida, postupajući suprotno Povelji Ujedinjenih nacija i Konvenciji o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida.
Polazeći od bitnih stanovišta politiÄkog i vojnog rukovodstva Ujedinjenih nacija, te Sekretarijata Ujedinjenih nacija, o ulozi UNPROFOR-a u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija u Republici Bosni i Hercegovini, Ghali – Akashi i Janvier – Smith bitno su reducirali mandat UNPROFOR-a i njegovu ulogu i zadatke u Republici BiH, posebno o upotrebi zraÄnih snaga u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija – teritorije i civilnog stanovništva na toj teritoriji. Sveli su ga iskljuÄivo na vlastitu samoodbranu, tj. samoodbranu UNPROFOR-a, samo radi oÄuvanja mira i omogućavanja nastavka tzv. mirovnih pregovora. To je bio oÄigledan i tipiÄan primjer zavjere u odgovornom sprovoÄ‘enju rezolucija Ujedinjenih nacija i žrtvovanja sigurnih zona UN-a, odnosno žrtvovanja civilnog stanovništva u njima, što je omogućilo najneposrednije, mirne i sigurne pripreme, organizovanje i izvršenje genocida u sigurnim zonama Ujedinjenih nacija. Istovremeno, to je u direktnoj konfrontaciji i protivrjeÄnosti sa temeljnim odredbama dokumenata meÄ‘unarodnog prava, posebno Konvencije o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida (1948.) i Ženevskim konvencijama (1949.) i Dodatnim protokolima (1977.).
U aparatu Ujedinjenih nacija nije bilo politiÄke i druge volje da se zaustavi srpski agresor i sprijeÄi genocid, pri Äemu posebno nije bilo politiÄke volje da se upotrijebi odluÄna zraÄna sila u odbrani sigurne zone Ujedinjenih nacija i zaštiti civila i civilnog stanovništva.
Entitet Republika Srpska nije nastao kao rezultata vojne pobjede antibosanskih snaga, nego je dogovoren nakon njihovog vojnog poraza neposredno pred Banja Lukom. Ovdje je presudila meÄ‘unarodna zajednica. Kada god neko kaže da je normaliziranje bosansko-hercegovaÄkog društvenog i državnog poretka moguće samo preko dva entiteta, pozivajući se pri tome na Daytonski sporazum, time potvrÄ‘uje svoje destruktivno gledanje na bosansko-hercegovaÄku cjelovitost. Ako meÄ‘unarodna zajednica ikada bude pokazala, a morat će pokazati, interes i za istinu o svojoj ulozi i istinu i tome što je ona donijela narodu BiH, tada neće biti moguće mimoići ni osudu užasnog nemorala i cinizma politike Äiji su protagonisti bili Francois Mitterand, John Major, Butros Butros Ghali i njihovi suradnici i nasljednici, sve do kraja agresije i genocida.
U prošlom broju „Preporodovog Journala“ objavili smo intervju s Hasanom Nuhanovićem, preživjelim svjedokom srebreniÄkog genocida, prevoditeljom u Nizozemskom bataljunu UNPROFOR-a u PotoÄarima, koji se već 10-ak godina bori za istinu na sudovima u Nizozemskoj. Da li će ikada pravda biti zadovoljena, hoće li Nizozemska ili netko od kljuÄnih naredbodavaca biti kažnjeni za genocid u Srebrenici?
MeÄ‘unarodna zajednica, posebno svjetske sile, nisu adekvatno odgovorili na agresiju na suverenu, nezavisnu i meÄ‘unarodno priznatu državu Republiku BiH. Zato će srebreniÄki genocid zauvijek progoniti Äovjeka, civilizaciju, meÄ‘unarodnu zajednicu i posebno UN. IGK podržava tužbu 8.000 preživjelih i predstavnika žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine protiv države Holandije, Äiji vojnici su u vrijeme zloÄina nad Bošnjacima u okviru mirovnih snaga UN bili zaduženi za Äuvanje mira u tzv. „zaštićenoj zoni Srebrenica“. Holandski bataljon je bio dio UN-a i ništa nije uÄinio da bi spasio žrtve genocida.
IGK traži od holandskog suda praviÄnu presudu na tragu pravde i istine za žrtve, a ne politike, tražimo pravni presedan koji će kao zadnji pravni lijek spasiti Äast mirovnih snaga i mirovnih operacija. Jer Holandija je odgovorna za zloÄin genocida koji su poÄinile srpske vojne i policijske snage, koje su presudom Internacionalnog suda pravde osuÄ‘ene za genocid u Srebrenici. Vojnici koji su zaduženi za mir dopuštaju genocid. Ako se to sudski sankcioniše, onda se šalje snažna poruka budućim mirovnim snagama da će odgovarati u sluÄaju pasivnog odnosa prema agresivno genocidnim kršiteljima mira, bezbjednosti, ljudskog života i dostojanstva. Odgovornost Holandije leži istovremeno i na UN-u, posebno kada se radi o samom padu zaštićene zone. IGK traži od UN-a i drugih odgovornih da formiraju fond iz kojeg bi se isplaćivale odštete žrtvama genocida u Srebrenici.
Borba za BiH danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava
Kako se odnositi prema kulturi pamćenja i sjećanja? Prošle godine pozvali ste europsku i svjetsku akademsku, kulturnu i politiÄku javnost da konaÄno poÄne na novi naÄin promišljati o genocidu u Srebrenici. O kakvom konceptu se radi?
Srpski velikodržavni, nacionalistiÄki projekt je još stvarnost. Iako je vojno poražen u Drugom svjetskom ratu, kada je predstavljao politiÄki program ÄetniÄkog pokreta Draže Mihajlovića i izbjegliÄke vlade u Londonu i uporno podržavan od strane saveznika, taj projekt je obnovljen 80-ih godina 20. stoljeća. Istog stoljeća 90-ih godina on je eskalirao sa dva meÄ‘usobno povezana elementa: prvi je osvajanje tuÄ‘ih teritorija, ukljuÄujući i osvajanje BiH agresijiom, drugi element jeste istrijebljenje naroda, genocidom nad Bošnjacima. Imajući to u vidu IGK je pozvao bosansko-hercegovaÄku, evropsku i svjetsku akademsku, kulturnu i politiÄku javnost da konaÄno poÄne misliti genocid u Srebrenici. Novo promišljanje genocida u Srebrenici se treba zasnivati na nekoliko bitnih stvari…
Prvo, genocid u Srebrenici se ne može svesti na jednu dženazu godišnje i kurtoazni govor sauÄešÄ‡a politiÄara. Time se iskrivljuje, prikriva genocid koji u nedostatku novog promišljanja može podstaknuti nove velikosrpske nasrtaje na BiH. Drugo, genocid u Srebrenici treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN-a, Evropske unije. Treće, na meÄ‘unarodnim skupovima se pominje Srebrenica, ali se ne veže za BiH. Tako se stiÄe dojam da je Srebrenica neko neodreÄ‘eno mjesto izvan bosanskohercegovaÄkog prostora. ÄŒetvrto, kompleksnost problema genocida zahtijeva da se na više razina govori i djeluje, a jedna od njih je estetiÄko-umjetniÄka i poetiÄka. Peto, misleći o genocidu u Srebrenici, mi mislimo daytonski projekt kao projekt koji direktno dovodi u pitanje državu BiH i podmeće antibosanski Ustav, tj. Anex IV. Misleći o genocidu u Srebrenici, dakle, mislimo o državi i društvu u BiH. Bošnjaci ne poklanjaju neophodnu pažnju velikosrpskom programu etniÄkog ÄišÄ‡enja i genocida koji traje dva stoljeća. Entitet Republika Srpska je rezultat tog programa. Peto, misliti genocid u Srebrenici znaÄi i tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju politiÄkih i kulturnih ciljeva? Daytonski mirovni sporazum pokazuje da on to jest. Isto tako, pred nam je pitanje da li je Presuda Internacionalnog suda pravde dovoljna da se ostvari pravo žrtava i dostigne pravda? Da li je moguće da djelo genocida i dalje postoji na tlu države BiH? Donošenje nužnih ustavnih promjena u BiH nije moguće uz oÄuvanje tekovina genocida koji je u njoj izvršen. ZloÄinom genocida stvoren je entitet Republika Srpska na tlu države BiH i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred internacionalnim institucijama prava. Šesto, misliti genocid u Srebrenici podrazumjeva usvojanje Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. IGK putem svoga Internacionalnog ekspertnog tima će pojaÄati napore i tražiti pritisak meÄ‘unarodnih faktora na pojedine Älanove Parlamentarne skupštine BiH u smislu da promjene svoje razmišljanje i stavove kako bi se rezolucija usvojila. To je prije svega ljudska obaveza i poštovanje prema žrtvama i svjedocima genocida u Srebrenici i BiH. I sedmo, misliti genocid u Srebrenici podrazumijeva razvijati sistem obrazovanja koji će uÄiti generacije da je na RBiH izvršena agresija, a nad njenim graÄ‘anima genocid. Danas su u svijesti bosansko-hercegovaÄkog Äovjeka pojmovi „agresija“ i „genocid“ na putu da nestanu.
Prof. dr. Senadin Lavić u svojem izlaganju na sesiji „Kruga 99“ izjavio je sljedeće: „Srebrenica je završni Äin straviÄnog projekta fiziÄkog istrebljenja bošnjaÄkog naroda i uništenja Bosne kao povijesne, geografske, kulturne, ekonomske, obiÄajne i, što je najvažnije, politiÄko-pravne Äinjenice. Strava zloÄina genocida u Srebrenici nastavlja se, nažalost, i 20 godina poslije u monstruoznim projektima negiranja i politikantskog manipuliranja poÄinjenim zloÄinom.“ Kako obraniti istinu o Srebrenici 1995. od negatora genocida? Jesu li Bošnjaci dovoljno svjesni važnosti pravomoćnih presuda meÄ‘unarodnih sudova o srebreniÄkom genocidu?
Entitet Republika Srpska treba vezati s presudom MeÄ‘unarodnog suda pravde u Haagu iz feburara 2007. godine, kojom je sudski potvrÄ‘eno da su vojne i policijske institucije entiteta poÄinile genocid. Tom presudom delegitimiran je entitet Republika Srpska što je genocidna tvorevina, a legitimirano pravo žrtava i svjedoka agresije i genocida na istinu i pravdu. MeÄ‘utim, neznanje, neodgovornost i nesposobnost pojedinaca i institucija predstavljaju osnovicu potkopavanja herojske odbrane Republike BiH i ponižavanja žrtava. Time se pomaže da agresija na Republiku BiH retroaktivno postane „graÄ‘anski rat“ u kojem su „svi ubijali“ i u kojem su „svi jednako krivi“. Zna se ko je izvršio zloÄin genocida u Srebrenici, a znamo li odgovornost mnogobrojnih meÄ‘unarodnih i unutrašnjih politiÄara koji Presudu Internacionalnog suda pravde pretvaraju u mrtvo slovo na papiru!? Presuda treba da služi za traženje i poštovanje prava, za ostvarivanje pravde za žrtve, za utemeljenje istine o zloÄinu.
Institucije entiteta Republika Srpska, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Haagu poÄinile su genocid nad Bošnjacima. Bosansko-hercegovaÄke institucije moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona nadreÄ‘ena svim pravno-politiÄkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za BiH danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se Älanica UN-a mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog projekta koji proizilazi iz ekspanzionistiÄko-integralistiÄkog nacionalizma. U entitetu Republika Srpska oÄuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politiÄki i kulturni cilj svih Vlada poslije Daytona. To im je omogućio upravo Daytonski mirovni sporazum. Od 1995. do 2014. BiH je postala zatoÄenik entitetskog iredentistiÄkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika Srpska ÄetniÄki antibosanski projekt trebaju odstupiti iz struktura vlasti. Tu se ne radi o naivnosti i neznanju – rijeÄ je o nedoraslosti i krajnjoj neodgovornosti. Tako se entitet Republika Srpska pokazuje kao rezultat i kao Äuvar ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države“ na tlu države BiH. To vodi ka novim ratovima.
Žrtva je još jednom izigrana i Äak natjerana da se izvinjava negatoru genocida
Ovogodišnju komemoraciju u PotoÄarima, svetoj bosanskoj zemlji, obilježio je „atentat“ na srbijanskog premijera Aleksandra VuÄića. Da li mu je uopće trebalo dozvoliti dolazak u Memorijalni centar „Srebrenica – PotoÄari“, naroÄito ako se uzmu u obzir njegovi politiÄki stavovi i rijeÄi izreÄene tokom rata od 1992.-1995.? Tko je u svemu tome zakazao i što se, po Vašem mišljenju, njegovim dolaskom željelo postići?
Onaj ko direktno kreira i uÄestvuje u agresiji na RBiH i genocida protiv Bošnjaka, onaj ko negira historijske, pravne i politiÄke Äinjenice o genocidu u Srebrenici, onaj ko kreira i uÄestvuje u anticivilizacijskom lobiranju da Rusija uloži sramni veto u Savjetu bezbjednosti UN-a da se ne usvoji Rezolucija o genocidu u Srebrenici, onaj ko je sramno pozvan u PotoÄare, bošnjaÄko stratište opomene Äovjeku i civilizaciji, onaj ko se nije ni naklonio žrtvama, već polažući cvijeće na spomenik srebreniÄkim žrtvama skupljao politiÄke poene, taj koji se ne može svrstati u prijatelje istine i pravde nije trebao biti pozvan od strane politiÄkog predstavnika žrtve. Žrtva je još jednom izigrana i Äak natjerana da se izvinjava negatoru genocida.
VuÄić i srpska politika odliÄno su poentirali na navodnom „atentatu“, taj dogaÄ‘aj skoro da je zasjenio sve ostale segmente obilježavanja 20. obljetnice genocida „pod zastavom UN-a“ i dženazi 135 ubijenih Bošnjaka, zar ne?
RatnohuškaÄka kampanja koja je orkestrirana iz VuÄićevog kabineta preko medija koje kontroliše režim u Srbiji, poÄela je sa priÄom oko Nasera Orića, nastavljena je sa kreiranjem nacionalne histerije u vezi sa incidentom na dženazi u PotoÄarima, a sada se kontrolisani haos treba smiriti, te izgleda da VuÄić oÄekuje da mu se neko još i zahvali što je smirio doživljaj pobješnjelog Mileta, voÄ‘e propalog politiÄkog projekta SNSD-a. PolitiÄki predstavnici žrtava se moraju oduprijeti miješanju VuÄića u unutrašnja pitanja bosansko-hercegovaÄke zemlje, na osnovu kojih gradi liÄni profil i promovira se kao lider i pomiritelj „sukobljenih“ strana u BiH. VuÄić nije donosilac stabilnosti, već neko ko kreira krize, pa budući da ih je kreirao, dalje kontroliše i navodno rješava. Po istom principu na kojem je preoteo dženazu u PotoÄarima u vlastite propagandne svrhe, danas se promoviše kao neko ko smiruje nakane Milorada Dodika
http://defter.bosnjaci.agency/emir-ramic-bosnjacka-zrtva-nema-istinskog-politickog-predstavnika
http://www.bosnjackooko.com/index.php?option=com_content&view=article&id=2163
http://instituteforgenocide.org/?p=10509&lang=bs
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=57416
http://bosnapress.net/emir-ramic-bosnjacka-zrtva-nema-istinskog-politickog-predstavnika/