1. Genocid

Genocid u Prijedoru je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta bića Bošnjaka i Hrvata, istina o uništavanju svega postojećeg što odražava bošnjački i hrvatski nacionalni identitet, istina o getoizaciji Bošnjaka i Hrvata u cilju stvaranja „Velike Srbije“, istina o pokušaju uništenja Bošnjaka i Hrvata kao nacija i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba na tuÄ‘oj teritoriji. Genocid u Prijedoru je bio način ostvarivanja ratnih ciljeva.

Radi se o namjernim, planiranim, masovnim zločinima nad prijedorskim civilima i o planskom uništavanju svakog osnova njihovog kolektivnog ili individualnog života. Genocid u Prijedoru je sastavni dio agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu kao udruženog zločinačkog poduhvata zauzimanja bosansko-hercegovačke teritorije i nasilnog, neustavnog preuzimanja vlasti u opštini od strane bosanskih Srba uz pomoć i podršku jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) i paravojnih formacija iz Srbije. Rušenje Prijedora, silovanje Prijedorčanki, ubijanje Prijedorčana, svakojaka poniženja, paljevine, mučenja i logori nisu bili samo plod razmišljanja plitkih barbarskih mozgova, već i dio razraÄ‘ene osvajačke strategije osvetničkog srpskog pamćenja koje ima samo jedan ishod ponavljanje zla.

Dakle, u Prijedoru se dogodio genocid jer se nije radilo o pojedinačnom incidentu, već o masovnom zločinu širih razmjera, koji je imao za posljedicu masovnu povredu proklamiranih univerzalnih ljudskih prava i sloboda. Genocid u Prijedoru je bio usmjeren protiv osnovnih načela humanizma, protiv prava i sloboda čovjeka, protiv meÄ‘unarodnog humanitarnog prava. Genocid u Prijedoru je zapravo vrhunac čovječije nehumanosti prema čovjeku, civilizaciji. Zbog izvršenog genocida općina Prijedor je prva u Bosni i Hercegovini po veličini zločina, po broju nestalih osoba, po broju masovnih grobnica, po broju koncentracionih logora smrti, po broju sudskih predmeta na meÄ‘unarodnim sudovima.

Genocid u Prijedoru je trajao kontinuirano od 1992. do 1995. godine. U Prijedoru je izvršeno svakodnevno organizovano, planirano, masovno, namjerno ubijanje i nasilno protjerivanje Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršeno uništenje tragova kulture, duhovnosti i vjerskih obilježja Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u ubijanja u koncentracionim logorima smrti. U Prijedoru je izvršen masovni zločin silovanja. U Prijedoru je izvršen masovni zločin organizovanog i namjernog ubijanja bošnjačke i hrvatske inteligencije.

2. Brojna masovna i pojedinačna ubistva kao dio genocida

Agresor je u Prijedoru kao području srpskih strateških prioriteta nad civilima, nenaoružanim ljudskim bićima, muškarcima, ženama, djecom, starijim i mlaÄ‘im, bolesnim i invalidima izvršio planski, organizovano, sistematski i u kontinuitetu, pored ostalih oblika zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, brojna masovna i pojedinačna ubistva. Bošnjaci i Hrvati su, zbog svoje nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, s namjerom sistematski birani i odreÄ‘eni kao cilj za fizičko ili biološko uništavanje.

3. Ubijanje djece kao dio genocida
 

Agresor je u Prijedoru u realizaciji općeg deklariranog političkog cilja formiranja jedinstvene države srpskog naroda – u toj borbi za životni prostor (Radovan Karadžić je u novembru 1991. izjavio da se „ovdje vodi bitka za životni prostor“), „osloboÄ‘enje srpskih“ teritorija i obezbjeÄ‘ivanju „veza srpskih teritorija sa maticom Srbijom“ – i nad djecom, vitalnom skupinom od koje zavisi razvoj populacije, izvršio zločin genocida i druge oblike zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, ubijajući ih i ranjavajući, sakateći i prekidajući im djetinjstvo, ostavljajući im teške fizičke posljedice i psihičke poremećaje kojih se neće moći osloboditi do kraja života.

4. Mučenja i ubistva u koncentracionim logorima smrti kao dio genocida

Agresor je u skladu sa srpskim političkim projektom „svi Srbi u jednoj državi“, osvajačkog i genocidnog karaktera, u Prijedoru na desetine hiljada civila i civilnog stanovništva, Bošnjaka i Hrvata i drugih, planski, organizovano, masovno i s namjerom sistematski izdvajao, hapsio, zatvarao i zatočavao u brojnim koncentracionim logorima smrti (najpoznatiji Omarska, Keraterm i Trnopolje). U njima ih je podvrgavao rasprostranjenom fizičkom i psihičkom zlostavljanju i neljudskim uslovima, danonoćnom mučenju, izgladnjivanju, premlaćivanju, maltretiranju, masovnim i pojedinačnim ubistvima, teškom ranjavanju, silovanju i seksualnom zlostavljanju i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava.

5. Masovne grobnice kao ključni indikator genocida

Masovne grobnice žrtava genocida, posebno Tomašica, ključni su i objektivni indikator izvršenog genocida i nesporni i neoborivi materijalni dokazi njegovog izvršenja. Njihova najneposrednija povezanost sa izvršenim zločinom genocida neviÄ‘ena je u historiji svijeta. Masovne prijedorske grobnice, teškoće i problemi njihovog otkrivanja, ukazuju, pored ostalog, na planiranje, organizovanje i izvršenje zločina genocida, kao bitnog indikatora genocida, s namjerom i ciljem da se prikriju dokazi o zločinu genocida.

6. Masovna sistematska silovanja kao dio genocida

Agresor je u prijedorskim koncentracionim logorima pored ostalih oblika zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, vršio masovna sistematska silovanja i druge mnogobrojne oblike barbarskih djela seksualnog nasilja, mučenja i ponižavanja žena, djevojaka i djevojčica, kao i starica. Bitne odredbe ove pojave su ideologija i politika genocida, namjera, planiranje, pripremanje, nareÄ‘enje, organizovanje, ciljnost i svrsishodnost, a njena značajna obilježja masovnost, sistematičnost, rasprostranjenost, selektivnost, krajnja surovost, teške fizičke i psihičke boli i patnje, ljudsko ponižavanje, iživljavanje i povreda ljudskog dostojanstva.

7. Elitocid kao dio genocida

Agresor je planski, organizovano, sistematski i ciljano, u skladu sa genocidnom namjerom o istrebljenju rukovodstva bošnjačkog i hrvatskog naroda u Prijedoru, ubijao, ranjavao i uništavao bošnjačku i hrvatsku političku i intelektualnu elitu čime je izvršio genocid.

8. Nasilno prevođenje u pravoslavlje kao dio genocida

Agresor je prisilno prevodio Bošnjake i Hrvate u pravoslavlje, što potvrÄ‘uje raspoloživa dokumentacija, a posebno preživjele žrtve genocida.

9. Uništavanje materijalne kulture Prijedora

Agresor je planski, organizovano, masovno i sistematski uništavao i njihovu kulturu Prijedora. Riječ je o stravičnim razmjerama uništavanja materijalne kulture grada Prijedora. Tako je agresor ciljno i s namjerom bezobzirno razarao i uništavao arhitektonske spomenike i urbane cjeline Prijedora od značaja za kulturu Bošnjaka i Hrvata, njihovo kulturno naslijeÄ‘e metodično je spaljivano i dizano u zrak dinamitom.

 Rekli su o genocidu u Prijedoru
"Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali". (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145). 

"Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom "konačnom čišÄ‡enju" nego s kartama na stolu otvoreno govore o četničkom čišÄ‡enju. Tačno je da je nacističko "konačno rješenje" eufemizam, ali takvo je i četničko čišÄ‡enje" jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i konačno rješenje”. (Alain Finkielkraut)

“Početkom 1992. godine Prijedor je preko noći postao središte genocida. Meta ovog nehumanog postupka bilo je ne-srpsko stanovništvo ove opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih bosanskih Srba”. Oni koji su imali sreće i preživjeli te logore smrti kao i oni koji su uspjeli da izbjegnu hapšenje i izvuku se iz tog obruča i pakla ovog grada, kasnije su svoje utočiste i novi dom našli uglavnom širom svijeta, a mnogi od njih i ovdje u Saint Louisu. Nekadašnji stanovnici ovog grada govore da je ovo područje prije rata bilo naseljeno muslimanima, Srbima i katolicima a to je upravo smetalo Slobodanu Miliševiću, predsjedniku tadašnje krnje Jugoslavije u ostvarenju njegovog plana zvanog Velika Srbija. Dobro naouražane snage ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glaÄ‘u nedužne civile, a bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta. (Novinarka Associate Press-a Cheryl Wittenauer)

Genocid u Prijedoru je jedna velika ljudska tragedija. Žao mi je što su Nato snage i SAD zakasnile sa intervencijom i nisu na vrijeme zaustavile ovo krvoproliće. U.S. senator (Christopher “Kit” Bond).

Ed Vulliamy, čovjek koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina Guardian, Ed je uspio da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i meÄ‘u prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže: “Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio, susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz MeÄ‘unarodnog crvenog krsta. Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska. Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uÄ‘em. Da bi me odvratili, pucali su nam iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi dozvolili da proÄ‘em kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana.